Mladen Stojanović

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Mladen Stojanović
Rođenje7. april 1896.
Smrt1. april 1942.
Zanimanjedoktor

Mladen Stojanović (7. april 1896. Prijedor - 1. april 1942. Jošavka Gornja) bio je komandant partizanskog odreda tokom Bitke na Kozari. Prije Narodnooslobodilačke borbe bio je aktivni član Komunističke Partije Jugoslavije, a po zanimanju je bio ljekar. Četnici su ga ubili zajedno sa ostalim ranjenim partizanima 1. aprila 1942. godine u poljskoj bolnici u selu Jošavka Gornja. 7. augusta iste godine je bio posthumno odlikovan Ordenom narodnog heroja. Bio je jedan od prvih boraca partizanskih jedinica koji su proglašeni za narodne heroje. U socijalističkoj Jugoslaviji je veliki broj škola, različitih institucija i ulica dobilo njegovo ime.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rane godine[uredi | uredi izvor]

Prijedor, rodni grad Mladena Stojanovića 1910. godine.

Rođen je 7. aprila 1896. godine u Prijedoru u pravoslavnoj srpskoj porodici, a njegov otac Simo Stojanović je bio pravoslavni sveštenik. Poslije osnovne škole, koju je završio u rodnom gradu, Mladen je sa mlađim bratom Sretenom Stojanovićem, kasnije poznatim jugoslavenskim vajarom, nastavio gimnaziju u Sarajevu, te u Tuzli. Već u prvim razredima izdvajao se među drugim studentima, čitao rusku književnost, pisao pjesme i književne kritike. Godine 1911. u okviru "Tajne đačke družine", održao je i prvo javno predavanje s temom: "O zdravlju naroda".

Pripadnik Mlade Bosne[uredi | uredi izvor]

Austro-Ugarska je pripojila Bosnu i Hercegovinu 6. marta 1908., što je izazvalo Aneksionu krizu u Evropi. Godine 1911. postao je član tajne studentske organizacije Narodno Jedinstvo u kojoj su zajedno bili pripadnici Bosanskih Srba, Bošnjaka i Bosanskih Hrvata. U vrijeme balkanske krize 1912. godine, postao je član tajne nacionalističke organizacije Narodna odbrana. Poslije šest razreda gimnazije, prešao je u Beograd gdje je upoznao Gavrila Principa, Mustafu Golubića i Nedeljka Čabrinovića, istaknute članove revolucionarne omladinske organizacije Mlada Bosna.

Nakon Sarajevskog atentata na austrijskog prestolonasljednika Franza Ferdinanda 1914. godine, uhapšen je zajedno sa drugim pripadnicima ove tajne organizacije u Tuzli. Osuđen je na 15 godina robije, a amnestiran je poslije tri godine izdržane kazne.

Studije i rad[uredi | uredi izvor]

Dr. Mladen Stojanović u svojoj liječničkoj ordinaciji.

Poslije rata studirao je medicinu u Zagrebu. Pored studija, bavio se i književnošću. Godine 1925, s Gustavom Krklecom i Miroslavom Feldmanom radio je na antologiji jugoslavenske lirike.

Nakon završetka studija, stažirao je u Sarajevu, a kao ljekar počeo je da radi 1926. godine, na Braču. Godine 1929. vratio se u Prijedor, gdje se posvetio brizi za siromašne i liječio ih je besplatno. Odlazio je i u najudaljenija sela na Kozari, a time je vrlo brzo stekao veliki ugled i poštovanje naroda Kozare i Podgrmeča. Godine 1931. Mladen Stojanović je potpisao radni ugovor sa podružnicom Prijedorske državne željeznice, kako bi osigurao zdravstvenu zaštitu za svoje zaposlenike. Godine 1936. bio je angažiran u kompaniji za rudarstvo željezne rude u Ljubiji, gradu u blizini Prijedora, gdje je dva puta sedmično posjećivao kliniku rudarske kompanije. Također, predavao je higijenu u gimnaziji u Prijedoru. Zajedno sa ostalim intelektualcima iz grada, držao je predavanja rudarima u njihovom klubu u Ljubiji. Njegova predavanja su uglavnom bila o medicinskim pitanjima, ali je govorio i o ekonomskom i socijalnom položaju radnika u naprednijim zemljama. Družio se sa rudarima i besplatno tretirao članove njihovih porodica. Bio je veoma društveno aktivan i učestvovao je u sportskim aktivnostima. Godine 1932. osnovao je teniski klub Prijedor, koji i dalje nosi njegovo ime. Jednom prilikom je kupio novu sportsku opremu za sve članove FK Rudar Prijedor. Njegovi ugovori sa željezničkom kompanijom i rudarskom kompanijom prekinuti su 1939. godine. Međutim, nakon protesta radnika željeznice u Prijedoru, ugovor sa Stojanovića s tom kompanijom je naknadno obnovljen.

Rudnici rudnika Ljubija su štrajkovali od 2. avgusta do 8. septembra 1940. Neki od vođa štrajka bili su pripadnici tajne ćelije KPJ u Ljubiji, koja je bila osnovana u januaru 1940. godine. KPJ je bio zabranjen u Kraljevini Jugoslaviji od 1921. Organizacija KPJ iz Banja Luke je uputila svog iskusnog člana Branka Babiča da pomogne štrajkačima. Vidjevši Stojanovića kao komunističkog simpatizera, Babič je predložio da se pridruži KPJ. Stojanović je prvo odbio, rekavši da još uvijek ima buržoaske navike, iako je čitao mnogo marksističke literature. Nakon daljnjih razgovora sa Babičem, Stojanović je pristao da postane član partije. Tu se priključio radničkom pokretu, a 1940. primljen je u KPJ. Kao vojni ljekar, aprilski slom doživio je u Dalmaciji. Vratio se u Prijedor, i nastavio ilegalni rad.

Početak Drugog svjetskog rata[uredi | uredi izvor]

Mapa podjele Kraljevine Jugoslavije od strane Sila Osovine 1941.

Sile Osovine predvođene njemačkim vojnim jedinicama Trećeg rajha su 6. aprila 1941. sa svih strana napravile vojnu invaziju Jugoslavije. Stojanović je bio određen kao ljekar pješadijskog bataljona sa sjedištem u Banja Luci. Nekoliko dana nakon invazije ovaj bataljon se kretao prema Dalmaciji, prije nego što se potpuno raspao bez borbe protiv neprijatelja. Mladen Stojanović se potom vratio u Prijedor. Kraljevska jugoslovenska vojska kapitulirala je 17. aprila, a vojne snage Sila Osovine su raskomadale Jugoslaviju za samo tri sedmice. Gotovo čitava današnja Hrvatska, Bosna i Hercegovina i dijelovi Srbije, spojeni su u marionetsku državu nazvanu Nezavisna Država Hrvatska (NDH).

Ubrzo zatim, počeo se pojavljivati otpor stranoj vojnoj okupaciji Jugoslavijie. Rojalisti koji su podržavali kraljevsku porodicu u izbjeglištvu u Engleskoj i srpski nacionalisti pod rukovodstvom tadašnjeg pukovnika Draže Mihailovića osnovali su Ravnogorski pokret, čiji su se članovi zvali četnici. KPJ, predvođena Josipom Brozom Titom, se spremala da se podigne na oružje u povoljnom trenutku. Po mišljenju KPJ, borba protiv Sila Osovine i njenih domaćih saradnika bila bi zajednička borba svih jugoslavenskih naroda. Operacija Barbarossa, kodni naziv invazije Sila Osovine na Sovjetski Savez, počela je 22. juna 1941. Na dan invazije Sila Osovine na Sovjetski Savez, Izvršni komitet Komunističke internacionale - sa sjedištem u Moskvi - poslo je telegram Centralnom komitetu KPJ da preduzme sve mjere kako bi podržao i ublažio borbu sovjetskog naroda i organizovao partizanske odrede za borbu protiv Sila Osovine u Jugoslaviji. Kao odgovor na ovaj poziv, vođe KPJ su 4. jula u Beogradu odlučili da pokrenu nacionalni oružani ustanak, koji je počeo tri dana kasnije u zapadnoj Srbiji. Pripadnici snaga KPJ-a su se zvali partizani, a njihov vrhovni komandant bio je Tito. Pokrajinski odbor KPJ za Bosnu i Hercegovinu, na čijem je čelu bio Svetozar Vukmanović-Tempo, 13. jula je u Sarajevu organizovao pokrajinu u vojne oblasti: Bosansku Krajinu, Hercegovinu, Tuzlu i Sarajevo. Istog dana tokom vojne invazije na SSSR, ustaše su počele hapšiti komuniste i njihove poznate simpatizere u Prijedoru i drugim gradovima Bosanske Krajine. Komunisti su to predvidjeli, a većina ih je izbjegla hvatanje bježeći u sela ili skrivajući se u gradovima. Stojanović je bio jedan od malobrojnih komunista koji su uhapšeni u Prijedoru. Zajedno sa 40 drugih talaca bio je podvrgnut prisilnom radu, a svako jutro su ih vodili kroz grad kako bi popravili put za Kozarac. 17. jula 1941. godine zapalivši slamu u zatvorskoj ćeliji i iskoristivši zabunu stražara, uspio je da pobjegne iz prijedorskog zatvora u kozarska sela.

Samo osam dana kasnije, 25. jula 1941. godine u selu Gornji i Donji Orlovci, kod Prijedora, na partijskom savjetovanju dr. Mladenu Stojanoviću je povjerena dužnost rukovodioca ustanka na Kozari. 3. avgusta 1941. godine govorio je na narodnom zboru u selu Marinima. Obišao je i mjesta Karan u Gornjoj Dragotinji i Balj. Stanovnici ovih sela su mu vjerovali, cijenili ga i poštovali, te se masovno odazivali njegovom pozivu i bez oklijevanja prihvatali liniju Narodnooslobodilačkog pokreta Jugoslavije. Od tada počinju da se odvijaju događaji pod Kozarom koji su neraskidivo povezani sa njegovim imenom. Doktor Mladen Stojanović je bio inspirator mnogobrojnih smjelih vojnih akcija pod Kozarom, koje su imale dalekosežni značaj.

Jugoslavenski partizan[uredi | uredi izvor]

U prvim ustaničkim danima došli su do izražaja njegova zrelost i veliko iskustvo. Vojničko učvršćenje Drugog krajiškog partizanskog odreda i stvaranje slobodne teritorije s mrežom novih organa vlasti, pretvaranje Kozare u najsnažnije žarište ustanka u Bosanskoj krajini su uveliko zasluga doktora Mladena Stojanovića. Na drugu neprijateljsku ofanzivu, preduzetu protiv partizanskih snaga na Kozari, Mladen je odgovorio 23. oktobra 1941. godine napadom na jako uporište u Podgradcima i pilanu "Našička", koja je davala drvo za njemačke okupacione snage. I dok su čete, s Josipom Mažarom Šošom, njegovim zamjenikom, lomile odbranu, Mladen je, tu na položaju, previjao ranjene drugove i govorio zarobljenim domobranima o ciljevima oslobodilačke borbe naroda pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije. Mladenova popularnost kao ljekara, humaniste i ustaničkog vođe doprinijela je širenju ideje o bratstvu i jedinstvu Srba, Muslimana i Hrvata.

Pod vođstvom Mladena i Šoše, kozarski partizani uništili su, decembra 1941. godine, jaku neprijateljsku posadu na Mrakovici, postavljenu da bi osigurala kontrolu nad Kozarom. Pobjeda na Mrakovici predstavljala je veliki ratni uspjeh u to vrijeme i bila je prelomna tačka za rast kozarskog partizanskog odreda. U komandi domobranskih vojnih snaga u Banjoj Luci su u dokumentu od 24. decembra 1941, ovako bili ocjenjivani Mladen i njegovi partizani:

...Doktor Mladen Stojanović, liječnik iz Prijedora, koji je vođa pobunjenika na Kozari, istaknuti je komunist i cijeli njegov pokret je na komunističkoj bazi, i kao takav privukao je k sebi i priličan broj seljaka iz okolnih mjesta. Organizirao je oružanu snagu od pet hiljada pušaka, s oko sto strojnica i četiri bacača mina. On je najopasniji vođa pobunjenika, predvodi najveći i najjaču grupu, vrlo inteligentan i oprezan, a napad priprema i izvodi s puno sistema...

Januara 1942 godine, doktor Mladen Stojanović s Kozare odlazi tamo gde je Partija ocijenila da će biti još potrebniji Pokretu. Čim je prešao Sanu i stupio na podgrmečko tle, dočekala ga je šuma barjaka i nepregledna masa seljaka i omladine", zapisao je Branko Ćopić. Neumornim radom, obilaskom partizanskih jedinica i slobodne teritorije Bosanske krajine, Mladen je mnogo doprinio učvršćenju krajiškog ustanka. Kao načelnik Operativnog štaba za Bosansku krajinu, Mladen je s kozarskom proleterskom četom pošao u srednju Bosnu, da snagom svog autoriteta sačuva jedinstvo naroda u zajedničkoj borbi protiv okupatora i suzbije izdajničku aktivnost četnika.

Prilikom ulaska u selo Lipovac, četnici su vatrom s prozora Osnovne škole dočekali partizansku kolonu s Mladenom na čelu. Smrtno je stradalo 12 partizana, a među više ranjenih bio je i doktor Mladen, koji je samom sebi zaustavio krvarenje, dok su partizani odbijali napade četnika. Nešto kasnije, 1. aprila 1942. godine, četnici Radeta Radića počinili su zločin masakrom 26 ranjenika iz partizanske bolnice u selu Jošavki. Sutradan, četnici su pronašli i doktora Mladena Stojanovića, koji je ležao u obližnjoj kući Danila Vukovića. Pošto je prkosno odbio da potpiše izjavu solidarnosti s četničkim pokretom, oni su ga izvukli iz kuće i ubili. U trenutku njegove pogibije, kozarski partizanski odred je brojao oko 3.500 boraca i bio je među najjačim u Jugoslaviji. Samo 17 dana kasnije, odred je ponio i zvanično ime svog prvog komandanta: Drugi krajiški narodnooslobodilački partizanski odred "Doktor Mladen Stojanović". Za Narodnog heroja proglašen je 7. augusta 1942. godine.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Yeomans, Rory (2013). Visions of Annihilation: The Ustasha Regime and the Cultural Politics of Fascism, 1941–1945. Pittsburgh, Pennsylvania: University of Pittsburgh Press. ISBN 978-0-82296192-5.
  • Tomasevich, Jozo (2001). War and Revolution in Yugoslavia, 1941–1945: Occupation and Collaboration. Stanford, California: Stanford University Press. ISBN 978-0-8047-3615-2.
  • Roberts, Walter R. (1987) [1973]. Tito, Mihailovic and the Allies,1941–1945. Durham, North Carolina: Duke University Press. ISBN 978-0-8223-0773-0.
  • Hoare, Marko Attila (2006). Genocide and Resistance in Hitler's Bosnia: The Partisans and the Chetniks, 1941–1943. New York: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-726380-8.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]