Mladogramatičari

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Bih-usa.svg Ovaj članak nije preveden ili je djelimično preveden.
Ako smatrate da ste sposobni da ga prevedete, kliknite na link uredi i prevedite ga vodeći računa o enciklopedijskom stilu pisanja i pravopisu bosanskog jezika.
Preferences-system.svg Ovom članku je potrebna jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.

Mladogramatičari (njemački Junggrammatiker) je izraz koji se koristi za predstavnike škole u usporedno-historijskoj lingvistici koja razvoj jezika tumači u prvom redu kao posljedicu djelovanja bezizuzetnih fonetskih zakona i analogije.

Historija[uredi | uredi izvor]

Sedamdesetih godina prošlog vijeka, na univerzitetu u Leipzigu, našla se na okupu grupa lingvista čija je uloga u razvijanju lingvističkih studija bila od izvanrednog značaja. Ta grupa je prvobitno nazvana lajpciškom školom. Danas je, međutim, najšire poznat termin mladogramatičari koji je nastao kao jedna vrsta rugalice za predstavnike te škole, uglavnom studente Univerziteta u Leipzigu; škola je formirana u vrijeme kada je lajpciška grupa, sastavljena od predstavnika mlade generacije, vodila borbu protiv konzervativnih ideja starijih lingvista koji su bili zaokupljeni izučavanjem prajezika.

Učenje mladogramatičara[uredi | uredi izvor]

Mladogramatičari su jezik shvatali kao psihičku i fizičku (psiho-fizičku, psiho-fiziološku) djelatnost. Zbog toga smatraju da u prvom redu treba proučavati žive, govorne jezike, jer su oni pristupačniji i daju pouzdanije jezičke podatke nego pisani i mrtvi jezici. Veoma su cijenili narodni jezik i njegove dijalekte. Iako su njihova proučavanja jezičkih pojava bila historijski usmjerena, zanimanje za fantomski prajezik kod njih ne postoji. Mladogramatičari su se historijom jezika bavili sa uvjerenjem da je historicizam u nauci metodološki postupak koji najpotpunije odgovara visokim ciljevima naučnog saznanja. Najviše pažnje su posvetili glasovnim promjenama, a pored toga dali su veliki značaj razvoju semantike. Prema shvatanju mladogramatičara glasovi se mijenjaju prema određenim zakonima koji se sprovode bez izuzetka; izuzeci nastaju tek naknadno, analogijom. Ideja o zakonitosti u jeziku bila je glavni moto koji je odredio osnovnu formu njihovog rada na jeziku. Istraživali su svaku jezičku pojedinost kroz sve njene evolutivne faze, pazeći da uhvate osnovnu nit konkretne zakonitosti odstranjujući izuzetak po izuzetak potrebnim objašnjenjima.

Glavni predstavnici mladogramatičara i njihova djela[uredi | uredi izvor]

Heymann Steinthal[uredi | uredi izvor]

Jedan od predstavnika mladogramatičara koji je u svom djelu Die Classification der Sprachen, dragestellt als die Entwickelung der Sprach Idee dao važan doprinos jasnoj određenosti pojmova kako u jezikoslovlju tako i u filozofiji jezika. Na temelju morfoloških obilježja Steinthal razlikuje jezike sa nepromjenljivim riječima (izolativni), s dodavanjem (aglutitativni) te fleksivne jezike.

Hermann Paul[uredi | uredi izvor]

Lingvista koji se najglasnije zalagao za stav mladogramatičara da je historicizam u lingvistici metodološki postupak koji najpotpunije odgovara visokim ciljevima naučnog saznanja. Njegovo klasično djelo Principien der Sprachgeschichte doživjelo je, kako mnogobrojne kritike, tako i pohvale. U njemu se octrava i sva veličina mladogramatičarskog podviga na unapređenju lingvističkih studija i sve njihove krupnije i sitnije slabosti na polju jezičke teorije i metoda. Paul se izjasnio protiv proste deskripcije datog jezičkog stanja kojoj nedostaje historijska prespektiva. Ostao je najviše zapamćen kao nepomirljivi apostol historicizma. Ovaj je teoretičar polazio od uvjerenja da je lingvistika jedna od nauka o ljudskoj kulturi.

August Leskien[uredi | uredi izvor]

Bavio se poredbenim istraživanjem baltičkih i slovenskih jezika Die Deklinatium in Slawischen, Litauischen und Germanischen, Leipzig, (1876.), sastavio je gramatiku srpsko-hrvatskog jezika od koje je izašao samo prvi dio Grammatik der serbokroatischen Sprache, Heidelberg, (1914.).

Karl Burgman[uredi | uredi izvor]

Autor je grčke gramatike iz 1885. godine. Zajedno sa Hermannom Osthoffom, Burgman je sačinio djelo Morphologische Untersuchungen auf dem Geibete der indogermanischen Sprachen, (1878 – 1890.) Osnovno im je polazište psihološki mehanizam govornog čina, te stajalište da je spoznaja razvoja jezika moguća jedino na temelju promatranja savremenih govornika.

August Schleicher[uredi | uredi izvor]

Lingvista koji u svom djelu Kompendium der vergleichenden Grammatik der indogermanischen Sprachen, (1861.) iznosi stav da je jezik za njega čista priroda, proizašla iz ravnomjernog nastanka u prapovijesti. Njegov cilj je proučavanje indoevropskog jezika prije odvajanja pojedinih jezika.

Franc Miklošić[uredi | uredi izvor]

Među imenima najpoznatijih mladogramatičara nalazi se i ime velikog slaviste Franca Miklošića. Osobito je važna njegova poredbena gramatika slavenskih jezika Vergleichende Grammatik der slavischen Sprachen, te rječnici Lexicon Palaeoslovenico-graeco-latinum i Etymologisches Wörterbuch der slavischen Sprachen.

Predstavnik nezavisnih Hugo Schuchardt[uredi | uredi izvor]

Pod nezavisnim se podrazumijevaju savremenici mladogramatičara koji su odstupili od mladogramatičarskog kruga svojim nezavisnim tokom lingvističkih ideja. Njih nije bilo mnogo, a najistaknutija ličnost u lingvistici koja je spadala u ovu kategoriju mladogramatičara je Hugo Schuchardt. Poredbeni jezikoslovac i romanist u djelu o vokalizmu vulgarnog latinskog, iznosi ideju o jezičnim promjenama, a detaljnije je razrađuje u raspravi Über die Klassifikation der romannischen Mundarten, Graz, (1900.). Istraživanje vokalizma latinskog jezika dovelo je Schuchardta do spoznaja kojima se suprostavio mladogramatičarima. Posebno je zaslužan za razrađivanje ideje o miješanim jezicima. Po tradicionalnoj koncepciji komparatista – genetički odnosi su čisti, tj. svaki je jezik po porijeklu vezan samo za jednu jezičku familiju. On je, međutim, posebnu pažnju posvetio tzv. kreolskim jezicima, tj. jezicima koji su nastali ukrštanjem sasvim nesrodnih lingvističkih struktura. Iz svojih ispitivanja on je izvukao zaključke koji su se oštro kosili sa pomenutom tradicionalnom koncepcijom komparatista. Originalnost Schuchardtove ličnosti ogleda se i u činjenici da se on intezivno interesirao za problem značenja riječi, što je mladogramatičarima bilo tuđe. O idejama Huga Schuchardta pročulo se mnogo više tek poslije njegove smrti, nego što su se one stvarno usvajale dok ih je on lično izlagao. Vrijeme u kojem je živio nije bilo njegovo, ono je pripadalo mladogramatičarima. Njega su usvojile tek sljedeće generacije čiji je glas on predosjećao.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  1. Babić, Stjepan, 1967., ''Jezik'', I izdanje, Zagreb: Panorama.
  2. Ivić, Milka, 1963., ''Pravci u lingvistici'', I izdanje, Ljubljana: Državna založba Slovenije.
  3. Malmberg, Bertil, 1979., ''Moderna lingvistika'', I izdanje, Beograd: Slovo ljubve.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=25999

http://www.korenine.si/zborniki/zbornik03/povzetki03.htm