Moć

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Moć je sposobnost pojedinca ili grupe da ostvaruje svoje interese i zahtjeve čak i ako im se drugi protive. To ponekad znači i primjenu sile. Pojedinac raspolaže svojom individualnom moći a da toga nije ni svjestan (u porodici, školi, poslu i slično). U političkom smislu na izborima putem glasanja ili pripadanja nekoj političkoj stranci, grupi za pritisak i drugim.

U ekonomskom smislu moć je raspolaganje određenim kapitalom, znanjem ili imovinom. Raznovrsni su oblici i izvori moći. Njena priroda je u samoj čovjekovoj nejednakosti i različitoj sposobnosti i poziciji koju jedinka ima. Moć je socijalne, političke i ekonomske prirode. Moć je društvena kategorija. Društvena moć se pojavljuje i ispoljava u institucionalnom obliku u odnosu prema pojedincima (vlada). Privredno-ekonomska moć uslovljena je elementarnom činjenicom (kako kaže Weber), da raspolaganje materijalnim dobrima, bogatstvom i vlasništvom, na tržištu gdje ljudi konkurišu jedni drugima, stvara specifičke životne pogodnosti za sticanje ili gubitak bogatstva, zaposlenja ili vlasništva. Ekonomska moć je nerijetko uslovljena vremenom i usko vezana sa političkom moći i teško se može utvrditi koji je izvor dominantniji i koji je interes preovlađujući: da li je to zaštita ekonomskih interesa ili ostvarivanje političkih ciljeva?

Politička moć je uvijek institucionalizirana moć kojom raspolaže određena grupa, stranka ili sama država. Političke stranke su generatori, ali i nosioci političke moći. One su moderni kolektivni vladari koji svoje postojanje duguju čvrstoj organizaciji vlasti za koju se bore demokratskim sredstvima pridobijajući članstvo i glasače na izborima.


Teorije moći[uredi | uredi izvor]

  1. Psihološka teorija: polazi od moći kao ljudskog nagona. Borba za opstanak je ljudska sudbina. Ljudi se međusobno razlikuju po sposobnostima, sklonostima, posebno do duhovnoj i intelektualnoj snazi, karakteru, izdržljivosti.

Tomas Hobs:" Držim da je na prvom mjestu žudnja za trajnom i neprestano uvijek novom moći, općim nagonom cijelog čovječanstva koji završava samo smrću". On navodi postojanje prirodne potrebe ljudi za potčinjavanjem i poslušnošću općoj vlasti radi svog dobra. Ali, u principu volja za moći je osnova egzistencije i opstanka.

Fridrih Niče smatra da ono što čovjek hoće je višak moći. Adler je pod uticajem Ničea nagon za moći stavio iznad libida. Iza svake neuroze, po Adleru, stoji kompleks niže vrijednosti koji se u težnji za moći kompenzira, upravlja zbivanjima u ličnosti da bi osigurao stabilnost osječanja i savladavanje potčinjenosti.

I danas se u objašnjavanju moći i vlasti poseže za psihičkim objašnjenjem strukture ličnosti i njenih nagona za moći. Primjeri objašnjavanja su fenomeni fašizma, staljinizma i drugi.

  1. Funkcionalna teorija: polazi od stava da je društvo nosilac moći i da ono raspolaže njome kao cjelinom. Po njima moć nije djeljiva na grupe i individue (Parsons-moć je opće sredstvo i metod u društvu). Moć se nalazi kod svih članova kao cjeline jer oni njome raspolažu. Moć je uslovljena ljudskim i društvenim nejednakostima. Moć je uticaj kojim pojedinci i grupe raspolažu u ostvarivanju određenog interesa ili ciljeva u jednom sistemu.

Moć se najčešće legitimizira (opravdava) i ostvaruje pomoću vlasti i to putem institucionalne strukture i sile kojom ova raspolaže. Odatle je i nastala potreba da se ogranići kako institucionalna tako i pojedinačna moć. Do sada najefikasniji poznati načini ograničavanja su:

  • Podjela vlasti, određivanje njenih okvira i dosega;
  • Provjera vlasti, i njenih postupaka pred skupštinom i biračima;
  • Putem opozicije, i njene kontrole nosilaca vlasti;
  • Putem interesnih grupa, te sredstava informisanja i mogućnosti da se u demokratskih procesima iskažu i suprotna mišljenja i iznesu argumenti.

U historiji su česti primjeri manipulacije i upotrebe prevelike količine moći kojima se pojedinci ili sistemi vlasti koriste kako bi ostvarili interese i ciljeve. Takvim aktivnostima se obično suprostavljaju građani različitim sredstvima. Tako su nastali danas već afirmisani pokreti. Ukoliko su ti otpori veći i češći nastupa stanje konfliktnosti i nestabilnosti sistema. Obično se tada uspostavlja novo stanje i pravila, ne samo poretka moći i vlasti već društva u cjelini. Promjene su imale karakter velikog nasilja kojim se koristila vladajuća moć, ali i otpor građana protiv takvog stanja moći.


Također pogledajte[uredi | uredi izvor]