Moja lijepa gospođice

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Moja lijepa gospođice
MyFairLady.jpg
Režiser George Cukor
Scenarist(i) Alan J. Lerner
(prema Pygmalionu
teatarskom komadu Georgea Bernarda Shawa)
Uloge Audrey Hepburn
Rex Harrison
Stanley Holloway
Wilfrid Hyde-White
Gladys Cooper
Jeremy Brett
Theodore Bikel
Muzika Andre Previn
Žanr mjuzikl, drama
Kinematografija Harry Stradling Sr.
Montaža William H. Ziegler
Produkcija Warner Bros.
Datum izlaska 25. decembar 1964
Trajanje 170 minuta
Jezik engleski
Budžet 17 miliona $
Ukupna zarada 72 miliona $

Moja lijepa gospođice je američki mjuzikl snimljen po teatarskom komadu Pygmalion, Georga Bernarda Shawa. Film je osvojio 8 Oskara među kojima je i Oskar za najbolji film. Režirao ga je George Cukor 1964. godine a glavne uloge su tumačili Audrey Hepburn kao Eliza i Rex Harrison kao profesor Higgins.

Radnja[uredi | uredi izvor]

Henry Higgins (Rex Harrison), arogantni, temperamentni profesor fonetike, hvali se svom novom prijatelju pukovniku Pickeringu (Wilfrid Hyde-White), da može naučiti bilo koju ženu da priča "ispravno" i da je može predstaviti kao kneginju. Osoba koju bi trebao tome naučiti je Eliza Doolittle (Audrey Hepburn), mlada prodavačica cvijeća koja ima užasan Cockney akcent. Pickering je zaintrigiran i kladi se da Higgins nije u stanju to da uradi; Higgins prihvata Elizu da podučava besplatno kao izazov njegovim sposobnostima. Elizin otac Alfred P. Doolittle (Stanley Holloway), čistač po zanimanju, stiže tri dana kasnije, da zaštiti čednost svoje kćerke, ali u stvarnosti samo da izmami nešto novca od Higginsa, i dobija pet funti. Higgins je impresioniran njegovom originalnošću, prirodnim darom za jezik a naročito njegovom neučtivošću. (Doolittle to objašnjava sa: "Ne može ih priuštiti!").

Eliza prolazi kroz mnoge faze govornog treninga, kao što je pričanje sa kamenčićima u ustima i pokušava da izgovori rečenicu: "U Hertfordu, Hampshireu, uragani rijetko pušu" bez propuštanja slova 'h'; potom da izgovori "Kiše u Španiji pretežno padaju u ravničarskim dijelovima". Isprva, ona ne napreduje nimalo (zbog Higginsovog strogog pristupa učenju), ali baš kad su se Higgins i Pickering zamorili od svega i već skoro odustali, Higgins se smekšava i drži govor o ljepoti i historiji engleskog jezika. Eliza pokušava još jednom i konačno "uspijeva"; ona momentalno počinje da priča akcentom visoke klase. Higgins je vodi na prvi javni nastup u Ascot Racecourse gdje ostavlja dobar utisak sa svojim lijepim manirima, da bi iznenada počela da priča svoj vulgarni Cockney akcent. Najveći uspjeh se desio kada je Eliza pozirala kao tajanstvena dama visokog staleža na plesnoj zabavi, uprkos neočekivanom prisustvu mađarskog stručnjaka za fonetiku kojeg je trenirao Higgins. Higginsov strogi tretman Elize, naročito njegova nezainteresovanost za njenu budućnost, primorava je da napusti sve, ostvaljajući ga razočaranim njenom nezahvalnošću. Nakon njenog odlaska shvata da je prosto navikao na njeno lice. Zaboravljajući svoj negativni stav o ženama, Higgins traži Elizu sljedeći dan i pokušava da je nagovori da mu se vrati. Nastaje žučna rasprava i njegova bivša studentica ga ponovo odbija. Higgins se vraća kući, i uporno predviđa da Eliza neće moći bez njega i da će mu se vratiti puzajući. Međutim, njegov bijes popušta i šta mu preostaje da samo sluša snimke njenog glasa sa starog fonografa na kojem su snimljene njene lekcije. Ali Higgins je prijatno iznenađen, Eliza mu se ponovo vraća. [1]

Uloge[uredi | uredi izvor]

Nagrade[uredi | uredi izvor]

Oskar[uredi | uredi izvor]

BAFTA[uredi | uredi izvor]

Zlatni globus[uredi | uredi izvor]

  • Najbolji film
  • Rex Harrison - najbolji glumac
  • George Cukor - najbolji režiser

David di Donatello[uredi | uredi izvor]

  • Najbolji strani film
  • Audrey Hepburn - najbolja strana glumica
  • Rex Harrison - najbolji strani glumac

Ostale nagrade[uredi | uredi izvor]

  • Najbolji strani film - nagrada Udruženja filmskih kritičara Španije
  • George Cukor - najbolji režiser - nagrada Udruženja američkih režisera
  • Rex Harrison - najbolji glumac - nagrada "Laurel"
  • Najbolji film - nagrada Udruženja filmskih kritičara New Yorka
  • Rex Harrison - najbolji glumac - nagrada Udruženja filmskih kritičara New Yorka

Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]

  • James Cagney je prvi dobio ponudu za ulogu Alfreda Doolittlea. Kad se on povukao u zadnjoj minuti, uloga je dodijeljena čovjeku koji je imao tu ulogu na Broadwayu, Stanley Holloway. Peter O'Toole, Cary Grant, Noel Coward, Rock Hudson Michael Redgrave i George Sanders su bili u planu da dobiju ulogu Higginsa prije nego što je Rex Harrison bio konačno izabran da ponovi svoju Broadwaysku ulogu.
  • Jack L. Warner isprva nije želio Rexa Harrisona da ponovi svoju teatarsku ulogu kao Higgins pošto je gledao Cleopatru i mislio je da je glumac izgledao previše star da bi mogao privući Audrey Hepburn da se zaljubi u njega. Peter O'Toole je bio u konkurenciji za ulogu Higginsa, ali njegov zahtjev za zaradom je bio previše visok.
  • Jack L. Warner je platio $5.5 milliona za kupovinu autorskih prava u februaru 1962. Ovo je bio rekordni iznos novca plaćen na filmska prava za bilo koju intelektualnu svojinu, da bi kasnije taj rekord bio prestignut 1978. kad je Columbia platila $9.5 milliona na filmska prava za Annie.
  • Audrey Hepburn je bila prva od glumačke ekipe koja je saznala za vijest o atentatu na predsjednika Johna F. Kennedya; Audrey je vijest objavila odmah nakon snimanja pjesme "Wouldn't It Be Loverly?" 22. novembra 1963. Ekipa je primila ovu vijest sa zaprepašćenjem.
  • Kad je Rexu Harrisonu dodijeljen Oskar, on je posvetio nagradu svojim "dvjema lijepim gospođicama", Audrey Hepburn i Julie Andrews pošto su obje igrale ulogu Elize Doolittle sa njim.

Kritike[uredi | uredi izvor]

Citat

„... Elizin bijeg iz 'niže klase', osmišljen od strane Higginsa, revolucionarni je čin koji dramatizira kako je 'superiornost' bila naslijeđena, a ne zarađena. To je lekcija koja je primjerena za sva društva i genijalnost 'Moje lijepe gospođice' jeste u tome što je to ujedno velika zabava i velika polemika. Još uvijek nije priznat utjecaj ovog filma na stvaranje feminizma i klasne svijesti 1914, kad je 'Pygmalion' imao teatarsku premijeru, 1956, kad je imao premijeru kao mjuzikl i 1964, kad je premijeru imao film.

Roger Ebert

[2]

Citat

„... Cukor ne pokušava sakriti teatarsko porijeklo ovog filma; štaviše, on slavi neprirodnost svojih scena, postavljajući svoje likove u savršeno dizajnirani vještački svijet. Svaki kadar ovog filma iz 1964. govori o Cukorovoj veličini i posvećenosti - to je adaptacija koja postaje potpuno lična kroz snagu svojih dobro uklopljenih scena...

Dave Kehr, "Chicago Reader"

[3]