Mu'tezile

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Preferences-system.svg Ovom članku je potrebna jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.

Osnivačem mu’tezilske škole smatra se Vasil ibn Ata El-Gazzal (Umro 123/ 748. god.). Sama doktrina se vremenom razvijala tako da se kasnije učenje predstavnika i’tizala u dobroj mjeri razlikuju od onog njihovog osnivača o kojima se opet zna jako malo ili skoro ništa. Ono što znamo je da se za početak ove doktrine uzima momenta kada je Vasil ibn 'Ata El-Gazzal napustio sijelo Hasan El-Basrija zbog neslaganja sa njim u pitanju statusa onoga ko počini veliki grijeh (ar.: Sahibu-l-kebire). Upravo zato jedna grupa istraživača smatra da su naziv mu’tezile dobili od Arapskog "itizal" što znači odvajanje. Međutim, oni su sami sebe nazivali "Čuvarima pravde (ar. Adl) i monoteizma (ar. Tevhida)"

Jako je teško govoriti o ranom mu'tezilskom učenju jer nam, kao što smo to prethodno spomenuli, od njihovih pisanih djela nije ništa ostalo osim "Kitab El-Intisar" od Hajjata. Ipak evo plana njihovog učenja kojeg je odredio jedan od njih, Abu El-Hudail El-'Allaf (umro 233/ 849), a koje se zasniva na pet osnovnih temelja:

  • 1. Predestinacija i Pravda.
  • 2. Jednoća Boga i svojstva.
  • 3. Eshatologija (obećanje i prijetnja).
  • 4. Imena i pravni statusi
  • 5. Naređivanje dobra i zabranjivanje zla. Proročanstvo i "imama" .

Ovaj okvir je kasnije postao općeprihvaćen i bio je osnova svih kasnijih sistematizacija.

Mu'atezile u svome razumijevanju islama važe za ekstremne racionaliste dajući prednost racionalnom dokazivanju nad tradicijom (ar. nass). Postoji grupa islamskih intelektualaca, koja se bavila fenomenom pojavljivanja mu’tezila, koja tvrdi da je njihovo pojavljivanje ustvari nije posljedica uticaja helenističke filozofije, kako se to često čuje, već represije nad razumom koja je bila uspostavljena od strane konzervativne uleme. Zapravo to bi se prije moglo nazvati revoltom. Ovaj "nekontrolisani" odlazak u drugu krajnost je rezultirao prekomjerenom labilnošću njihovih stavova kada je u pitanju prihvatanje kasnijih učenja koja su se pojavljivala a koja su imala racionalne primjese. Upravo se u ovome krije razlog prethodno spomenutog razvijanja mu’tezilske doktrine kroz vrijeme, odnosno njihovo uključivanje kasnijih apologetskih učenja u svoj sistem. Tako da su, naprimjer, od Džada ibn Dirhema i njegovih sljedbenika preuzeli učenje o stvaranju Kur’ana, od džehmija učenje o negiranju Allahovih svojstava, a od kaderija učenje o negiranju Božijeg predodređenja . Ono što nikada nisu mogli implementirati u svojoj doktrini je hanbelisko ili ehluhadisko učenje prema kome su imali izraženu antipatiju.

Problem pravnog statusa grješnika[uredi | uredi izvor]

Jedna od glavnih diferenci mu’tezila u odnosu na Ehl-sunne je njihovo naučavanje o statusu grješnika. ’Ata je zastupao stav haridžija (koji smatraju da svako onaj ko počini neki od velikih grijeha izlazi iz okvira islama) ali u nešto izmijenjenoj formi. Naime, i mu’tezile i haridžije se slažu oko toga da će počinilac velikog grijeha biti vječno kažnjavan u vatri na onome svijetu, ali se razlikuju oko njegovog statusa na ovome svijetu. Haridžije, osim ebadija, smatraju da je takva osoba nevjernik i za njega važe svi propisi koji se vežu za nevjernika. Ebadije su stava da je on nevjernik u smislu poricanja Božije blagodati, ali ne izlazi iz okvira islama niti se prema njemu odnosi kao prema nevjerniku. Mu’tezile, pak, kažu da je on "niti vjernik niti nevjernik". Za njih je on "fi menzileti bejne menziletejn" (između dva stupnja, u međupoložaju). Također, ove dvije škole se razlikuju po pitanju vrste kazne koja očekuje počinioca velikog grijeha na onome svijetu. Tako mu’tezile tvrde da je kazna kojom će takva osoba biti kažnjavana drugačija od kazne kojom će biti kažnjavani nevjernici dok haridžije tvrde da se radi o istoj vrsti kazne. O ovom njihovom stavu Ebu Hasan El-ešari kaže: "Prije dolaska Vasila ibn ’Ata’a, utemeljitelja mu’tezilizma, ljudi su slijedili dva gledišta. Haridžije su teškoga grješnika smatrali nevjernikom dok su "Sljedbenici čestitosti" (pravičnosti) smatrali da je teški grješnik vjernik po svojoj vjeri a da je grješnik po svomu grijehu. Međutim, prije pojave Vasila niko nije rekao da on nije ni nevjernik ni vjernik. Nakon što je napustio zajednicu i udaljio se od njenih članova te nakon što je odustao od muslimanskog konsenzusa, nazvan je mu’tezilom. Tako se, na temelju nepostojanja konsenzusa gledom na njegovo stajalište- muslimani su se složili da teški grješnik koji klanja mora biti ili vjernik ili nevjernik- može zaključiti kako je Vasilovo gledište pogrešno."

Što se tiče njihovog vjerovanja u Allahova imena i svojstva, oni potvrđuju Allahova imena ali bez potrvrđivanja Njegovih svojstava. U tome oni imaju više pravaca i međusobno su podijeljeni objašnjavajući ovo njihovo vjerovanje. Stajališta da se Bogu ne smiju davati nikakvi atributi, jer njegova narav, koja je "beskonačna i nesaznatljiva", ne može biti predmetom slabe i nesavršene spoznaje ljudskog razuma, koji ne može ništa zamisliti što ima veze sa Njegovim bitkom. Ovim su se oni udaljili od učnja Ehlu-s-sunneta i džemata koji vjeruju u "Allahova imena i atribute koja su nam poznata iz Njegovih riječi i riječi Njegovog poslanika, salallahu alejhi ve selem, bez ikakve njihove izmjene, bez njihovog cjelokupnog ili pojedinačnog negiranja, bez pokušaja njihovog potpunog shvatanja i objašnjenja njihove suštine ili komparacije sa svojstvima stvorenja."

Posebno mjesto u suprotstavljanju ovoj doktrini ima Ebu Hasan El-Eš’ari (on je u početku svoga obrazovanja učio kod tadašnjih prvaka mu’tezila) koji je pokušao raspravljati sa mu’tezilama koristeći njihove racionalne metode. U stvari sam "Ehli kelam" je nastao kao potreba odgovora na mu’tezile, odnosno on je pokušaj da se vjerske dogme objasne racionalnim dokazima bez značajnijeg odstupanja od izvornog učenja prvih generacija. Također, značajno mjesto u suprotstavljanju ortodoksije ovom učenju imaju djela Šejhu-l-Islama Ibn Tejmije posebno njegovo djelo : "Der’u te’arud ’akli ve nakli" (Nesuprostavljanje izmedu razuma i tradicije). Što se tiče mu’tezila danas šije ISNA ’AŠERIJE u nekim segmentima vjerovanja slijede ovo učenje. Kao i sekta ebadija u Omanu (sa mutezilama se slažu u vjerovanju o stvaranju Kur'ana ali i ne i sa njihovim učenjem o "međupoložaju ) koja predstavlja zvanično učenje ovog sultanata.

Liberali ili ne?[uredi | uredi izvor]

Osnovna teza mu'atezilskog učenja je da su ljudska stvorenja, kao slobodni namjesnici, odgovorni pred Pravednim Bogom. Nadalje, dobro i zlo su racionalne kategorije koje se mogu spoznati razumom neovisno od objave. Bog je stvorio ljudski intelekt takvim da je sposoban objektivno razlučiti dobro od zla. Ovo je pak samo logična izvedba iz njihove glavne teze prema kojoj se Božija pravičnost zasniva na objektivnoj spoznaji dobra i zla shodno determinaciji razuma, bez obzira da li je to Zakonodavac propisao ili ne. Drugačije rečeno; Mu'atezile su zagovarale sposobnost zdravog razuma da bude izvor duhovne i etičke spoznaje, iako zadržavajući formu racionalnog objektivizma. Pomisao na Mu'tezile kao na zagovornike ideje prema kojoj je čovjek "slobodan namjesnik Božiji na zemlji" mogla bi navesti neke da pomisle kako se radilo "liberalima", pokretačima slobodne rasprave i slobode mišljenja. "Oni su sigurno liberalci, ako tako namjeravamo označiti njihov stav u odnosu na prošlost i njihovu želju da ostave slobodan tok razumu na području dogme, ne bojeći se da će doći u sukob s tradicionalnim mišljenjem.” Međutim, uistinu je zanimljivo kako to da, kada su se domogli vlasti, ništa od te slobode nisu bili spremni priuštiti drugima. Naime, oni su u sklopu svoga učenja bili razvili teoriju o "stvorenosti Kur'ana". Kako se rasprava o ovom pitanju zaoštravala između predstavnika Ehli Sunneta i Džemata predvođenih Imamom Ahmedom Ibn Hanbelom koji su tvrdili da je Ku'ran Božiji govor (Božiji govor je jedan od njegovih atributa a Njegovi atributi nisu stvoreni samim time ni Kur'an nije stvoren) mu'tezile su uspjele za svoj stav pridobiti "prosvijećenog" abasijskog vladara El-Me'mun koji je 827. (218. po Hidžri) objavio znamenitu proklamaciju o "stvorenosti Kur'ana" kojom je podržao mu'tezilsko učenje. Ubrzo je snagom svoga mača odlučio to učenje nametnuti svojim podanicima. On je u cilju sprovođenja te svoje zamisli koristio cjelokupnu državnu administraciju u prvi mah nalažući svojim namjesnicima da prvo sa položaja smjenu sve neistomišljenike i da im uskrate svaku financijsku podršku države da bi uskoro za takve bila uvedena prava "inkvizicija" koja se koristila raznim peripetijama pa čak i ubistvima kako bi nametnula svoje mišljenje. Ova mu’tezilska represija nad neistomišljenicima trajala i za vrijeme Em-Muatesima i el-Vasika pa sve do dolaska Em-Mutevekila (234. H.G.) koji je prekinuo ovu sramnu isključivost.

Međutim danas postoje i oni koji čitavom događaju daju politički aspekt. Naime prema ovoj teoriji mu'tezile, iako se nisu suprotstavljale nasilnom nametanju njihovog učenje od strane El-Me'muna, takvo nešto od njega nisu tražili. Već je on sam u cilju obračuna sa ulemom Ehlu-l-Hadisa, koja je nerijetko sa nostalgijom govorila o dinastiji Umevija i osuđivala neke postupke Abasija u njihovom suprotstavljanju našao dobar razlog da ih potisne iz javnog i vjerskog života. U svakom slušaju sudeći po cjelokupnoj klimi koja je tada vladala velika je vjerovatnoća da je čitav sukob bio u dobroj mjeri ispolitiziran.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]