Musalla

"Musala" preusmjerava ovdje. Za druga značenja, pogledajte Musala (čvor).

Musalla predstavlja prostrano mjesto opasano zidom sa mihrabom, gdje postoji i uzdignuto mjesto za hatiba i gdje se održava posebna vrsta namaza. Obično se radi o bajram-namazu ili namazu za kišu. Musalla predstavlja jedan od 4 osnovna tipa prostora za obavljanje namaza u islamu.

Historija musalla na Balkanu

Musalle su se na balkanskim prostorima podizale nakon formiranja grada.

Musalle su građene na mjestima na kojima je, po tradiciji, obavljen prvi namaz po zauzeću grada (primjer musalla u Sanskom Mostu), u vrijeme osvajačkih pohoda osmanlijskih sultana, naročito Mehmeda II i Sulejmana Veličanstvenog. Sredstva za održavanje musalla obezbjeđivali su vakufi, odnosno vakifi, o čemu je ostalo zapisano nekoliko vakufnama, kao za musalle u Konjicu, Prizrenu i Janjini (Grčka). Pored ovih vakufskih, postojale su i državne musalle koje su nastajale sredstvima građana, a država je preuzimala na sebe njihovo održavanje. Najbolji primjer državne musalle vezan je za Banjaluku i musallu u Gornjem Šeheru (srušena 1957), uz samu obalu Vrbasa, na prostoru koji je imao tople izvore, javne banje i havuze sa toplom vodom, po čemu je cijela mahala dobila ime Ilidža.

Arhitektura

Musalla je prostor ograđen zidom visine 1,5-2 m na kojima su se obično nalazile četiri kapije sa portalima koji su mogli da budu skromni, ali i nerijetko vrlo bogato ukrašavani. Mihrab i minber, koji su mogli da budu skromni ili raskošni, bili su pokriveni manjom kupolom koja se oslanjala na drvene stubove. Najveća vrijednost musalla je u njihovom položaju u prostoru. Posebno je važno njihovo hortikulturno rješenje, odnosno bogatstvo i raspored biljnih vrsta. Evlija Čelebija opisuje namazgah u Elbasanu kao travnjak okružen sa 57 čempresa.

Nekada su musalle stavljane pod krov i na njihovom mjestu su kasnije izgrađivane džamije koje su nazivane musalla džamijama (primjer Musalla u Banjoj Luci). Poseban tip musalle služio je i kao mjesto za sastajanje i razgovore učenih ljudi zbog čega su prozvane – musalle medrese. Česte su bile musalle izletišta (namazgah mesiresi), dok se kao poseban tip javljaju musalle – groblja (musalla mezarligi) (1)

Musalle iz vremena osmanske uprave mogu da se podijele u dvije grupe:

• bajramske musalle - u kojima su zajednički klanjali svi stanovnici jednog grada u vrijeme Bajrama.
• česmenske musalle - koje su služile pojedincima ili manjim grupama da klanjaju na stanicama duž velikih puteva (cesme musallalari). Dobile su naziv po česmama koje sačinjavaju obavezni i sastavni dio tih objekata. Na najranijim česmenskim musalama pravac kible određivan je namaz-tašom (kamenom u nivou zemlje), s označenim pravcem, umjesto mihrabom

Osim Bajrama, na musallu se izlazilo radi zajedničke molitve za kišu, i za ispraćaj hadžija. Za musalle u Bosni je karakteristično da se namaz obavljao petkom.

Bajramska musalla

Bajramska musalla morala je biti prostrana, kako bi primila veliki broj vjernika. Musalla se morala odlikovati svojim prirodnim položajem. Iz svih tih razloga musalle su često bile udaljene od centra grada ili što je bio čest slučaj u Bosni i Hercegovini, da budu smještene pored neke rijeke. (Musalla Yalisi), a u starim gradovim u blizini samih gradskih zidina i kapija (Namazgah Kapisi)

Nestanak

Bajramske musalle u Bosni i Hercegovini su nestajale postepeno, a najviše u doba austrougarske uprave. Nova vlast, u želji da modernizuje orijentalni grad, preuzela je na sebe brigu o gradskim trgovima, šetalištima i parkovima. Tako je naprimjer prestala da postoji sarajevska musalla, jer je austrougarska vlast na tom mjestu napravila park sa državnom zgradom. Bila je potrebna fetva da bi se riješilo pitanje ustupanja zemljišta musalle i nju je izdao Mustafa Hilmi Hadžiomerović, sarajevski muftija i prvi Reisul-ulema (1).

Prostori musalla često su kasnije preuređivani u trgove, poput musalle u Mostaru, kojoj su mihrab i mimber srušeni 1890. godine. Od stare musalle ostao je samo toponim.

Također pogledajte

• Musalla u Banjoj Luci
• Musalla u Sanskom Mostu

Reference

• Bojanić, D. 1990.,
• Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika