Oligogensko nasljeđivanje
Oligogensko nasljeđivanje (grč. oligo – nekoliko) je pojam koji je uveden nakon spoznaje da model nasljeđivanja većine prethodno opisanih "monogenska osobina" ne može validno objasniti distribuciju fenotipova u potomstvu pojedinih tipova reproduktivnih veza. Bilo je lahko zapaziti da se izloženi koncept teorije o monogenskoj kontroli fenotipskih svojstava temelji na klasičnoj relaciji: jedan gen – jedna osobina. Veoma je mali broj gena koji učestvuju u kontroli samo jednoe svojstva, a izgleda da je još manji broj osobina koje su kontrolirane – alelima samo jednog gena. Iako savremena genetika ne poznaje gene koji apsolutno kontroliraju isključivo jedno fenotipsko svojstvo (pa, logično, ni ono koje je određeno samo jednim genom!), odgovarajuća literatura će (vjerovatno) još dugo mnoge osobine tretirati kao monogenske .[1][2][3]
Daljnja istraživanja, međutim, pokazala su da ovu simplifikaciju dovoljno argumentirano opravdava općeprihvaćeno gledište da većina monogenskih osobina ima oligogensku determinaciju, odnosno da su takve osobine genetički određene malim brojem gena s izrazito dominirajućim fenotipskim efektom glavnih gena; efekt ostalih, tzv. manjih gena iz odgovarajuće oligogenske serije (kao i sredinskih činilaca) na ekspresiju posmatrane osobine je, pri tome, praktično zanemarljiv. Razlike između glavnih i manjih gena, kao i kriteriji za razdvajanje oligo– i poligenskih osobina još uvijek su arbitrarni.
Također pogledajte[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ King R. C., Stransfield W. D. (1998): Dictionary of genetics. Oxford niversity Press, New York, Oxford, ISBN 0-19-50944-1-7; ISBN 0-19-509442-5.
- ^ Alberts B. et al.(1983): Molecular biology of the cell. Garland Publishing, Inc., New York & London, ISBN 0-8240-7283-9.
- ^ Lincoln R. J., Boxshall G. A. (1990): Natural history - The Cambridge illustrated dictionary. Cambridge University Press, Cambridge, ISBN 0 521 30551-9.