Operacija Reinhardt

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Komandant Operacije Reinhardt, Odilo Globočnik.

Operacija Reinhardt (njem.:Aktion Reinhardt; Einsatz Reinhardt, ali i Aktion Reinhard) bilo je kodno ime nacističkog plana za istrebljenje poljskih Jevreja i Roma u Generalnom gubernatorstvu. Ovaj plan je označio najsmrtonosniju fazu holokausta, jer je tokom ove operacije ubijeno više od 2 miliona Jevreja i oko 50.000 Roma, u nacističkim logorima smrti: Bełżec, Sobibor, Treblinka i Kulmhof.[1]

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Koncentracioni logori su uspostavljeni u Trećem rajhu još 1933. godine, međutim, korišteni su uglavnom za prisilni rad, zatvaranje i prevaspitavanje. Logori u početku nisu korišteni za masovno ubijanje, ali su vremenom uslovi u njima postajali sve brutalniji. Prvi logori u kojima su počela masovna ubistva bili su: Auschwitz, Bergen-Belsen, Mauthausen i Gusen.

Sljedeća faza u provođenju Konačnog rješenja bila je izgradnja logora, koji će biti korišteni samo za ubijanje ljudi, brzo i efikasno. U tu svrhu su izgrađeni logori Bełżec, Sobibor, Kulmhof i Treblinka. Jedino po čemu se ovi logori razlikuju od logora smrti Majdanek i Auschwitz, je to što su ovi prvi izgrađeni isključivo za ubijanje, dok su ovi drugi u početku korišteni za prisilni rad i zatvaranje prije nego što su postali logori smrti.

Organizacioni aparat koji je korišten u izgradnji i funkcionisanju logora smrti je razvijen ranije, tokom akcije T4, kada je ubijeno oko 70.000 hendikepiranih muškaraca, žena i djece u Njemačkoj. Glavni ljudi, koji su proveli akciju T4, imali su ključnu ulogu i u organizaciji Operacije Reinhardt.

Fabrike smrti[uredi | uredi izvor]

U oktobru 1941. godine, SS-Gruppenführer Odilo Globočnik, dobio je usmenu naredbu od Heinricha Himmlera da odmah započne sa izgradnjom prvog logora smrti Bełżec u Generalnom gubernatorstvu, na okupiranoj teritoriji Poljske. Naredne godine izgrađeni su i logori smrti Sobibor, Treblinka i Kulmhof.

Svi logori smrti imali su sličnu organizacionu strukturu u kojima su postojali: prostori za prijem žrtava, rampe, sobe za skidanje odjeće, odakle su žrtve ulazile u uski hodnik koji je vodio do gasnih komora i prostorija za kremiranje. Za razliku od logora Dachau i Auschwitz, nije postojala električna ograda jer je broj zatvorenika koji su se duže zadržavali bio relativno mali, odnosno postojao je jedan broj robova koji su primoravani da uklanjaju tijela i pomažu kada dođe novi transport. Međutim, i ovi robovi su povremeno ubijani i zamjenjivani drugim, kako bi bili uklonjeni svi potencijalni svjedoci masovnih ubistava.

Proces masovnih ubijanja[uredi | uredi izvor]

Telegram od zamjenika komandanta Operacije Rajnhard, u kome je naveden broj ljudi koji su dovezeni u logore smrti Lublin, Bełżec, Sobibor, i Treblinka. *Vidjeti tabelu za prijevod

Kako bi proces ubijanja bio što brži i lakši, za vrijeme akcije T4, žrtve su uvjeravane da se radi o standardnom medicinskom pregledu, tako da nisu ni sumnjali da će biti ubijeni. Žrtvama je često govoreno da idu na posebni tretman.

Na sličan način su i SS oficiri koristili razne taktike kako bi doveli žrtve do mjesta za ubijanje, a da pritom ne izazovu nepoželjnu paniku. Često su bili prisutni ljudi u bijelim mantilima i znakovi na kojima je pisalo da se radi o centrima za dezinfekciju. Kada žrtve uđu u prostoriju za uklanjanje odjeće, stražari bi od njih tražili da dobrovoljno skinu odjeću i da odlože sve vrijednosti koje imaju kod sebe, uz obrazloženje da će im poslije tretmana biti vraćene. Zatim su žrtve prisiljavane da uđu u gasne komore. Vrata komora bi se potom zatvarala i u prostorije je bio puštan gas (najčešće ugljen monoksid). Nakon 30 minuta vrata su se otvarala, a specijalni timovi ili zatvorenici su ulazili i odvozili tijela u masovne grobnice.

U ranoj fazi ove operacije, tijela ubijenih su sahranjivana u masovnim grobnicama. Međutim, kasnije su te grobnice otkopavane i tijela spaljivana kako bi se uklonili svi tragovi. U telegramu koji je Hermann Höfle, zamjenik komandanta Operacije Reinhardt, Odila Globočnika poslao Adolfu Eichmannu u Berlin, jasno se vidi da je 1.274.166 ljudi bilo otpremljeno u logore smrti do kraja 1942. godine.

Logor Broj dovezenih žrtava (posljednjih 14 dana 1942) Broj dovezenih žrtava (ukupno 1942)
Majdanek (Lublin) 12.761 24.733
Bełżec 0 434.508
Sobibor 515 101.370
Treblinka 10.335 713.555
Ukupno 23.611 1.274.166

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Aktion Reinhard" (PDF). Yad Vashem. (en)

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]