Paolo Maldini

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Paolo Maldini Nogomet{{#if:
Maldini2008.JPG
Lični podaci
Puno ime Paolo Cesare Maldini
Datum rođenja 26. juni 1968.
Mjesto rođenja Milano, Italija
Visina 1.86 m
Pozicija odbrambeni
Datum i mjesto debija 20. januar 1985.
Omladinski pogoni
1978-1985. AC Milan
Profesionalni klubovi*
Godine Klub Nastupi (golovi)
19842009. AC Milan 647 (29)
Nacionalna reprezentacija**
Godine Reprezentacija Nastupi (golovi)
19861988. Italija U-21 12 (5)
19882002. Italija 126 (7)
* Nastupi i golovi u profesionalnim klubovima koji se računaju samo za službene utakmice i tačni su do 25. 11. 2011.
** Nastupi i golovi u nacionalnoj reprezentaciji tačni su do 25. 11. 2011.

Paolo Maldini bivši je italijanski nogometni reprezentativac, koji je tokom čitave svoje karijere nastupao za Milan.

Karijera[uredi | uredi izvor]

Maldini je ligaški debi imao u sezoni 1984/85, u utakmici sa Udineseom (1-1) 20. januara 1985. kada je u igru ušao umjesto povrijeđenog Sergia Battistinija. Maldini je tada imao svega 16 godina.[1][2] To mu je bio jedini ligaški nastup te sezone, ali je već naredne uspio izboriti mjesto u startnoj postavi. Svoj prvi trofej u karijeri osvojio je u sezoni 1987/88, a to mu je ujedno bila i prva titula prvaka Italije, od ukupno 7 koliko ih je osvojio s Milanom.[3] Posljednja linija odbrane, koju je činio s Baresijem, Costacurtom i Tassottijem, smatrana je jednom od najboljih u historiji nogometa. Kasnije je Maldini činio tandem s Nestom u odbrani Milana, kao i italijanske reprezentacije.

Osvajanje Lige prvaka i plasman u finale Svjetskog prvenstva 1994. doprinijeli su da Maldini postane prvi defanzivac koji je izabran za nogometaša godine u izboru časopisa World Soccer. U utakmici sa Trevisom 25. septembra 2005. Maldini je oborio rekord po broju nastupa u Seriji A, koji je do tada držao Dino Zoff.[4] To mu je bio 571. nastup u prvenstvu, dok je samo 7 dana prije toga odigrao 800. utakmicu u dresu Milana, u svim takmičenjima. Svoj 600. nastup u Seriji A zabilježio je 13. maja 2007. protiv Catanije (1-1).[5] Svoj 1000. meč u seniorskoj konkurenciji odigrao je 16. februara 2008. protiv Parme, kada je u igru ušao s klupe.

Maldini je 8 puta tokom karijere igrao u finalima Lige prvaka. Više od njega je u finalima evropskih kupova nastupao jedino Francisco Gento, koji ima i jedan nastup u finalu Kupa pobjednika kupova, što čini ukupno 9 nastupa u finalima svih evropskih kupova. S Milanom je Maldini 5 puta podizao pehar namijenjen osvajaču Lige prvaka, a posljednji put nakon pobjede nad Liverpoolom (2-1) u finalu 2007. Prije ovog finala u jednom intervjuu izjavio je da mu je prethodno finale, koje je Milan igrao 2005, najgori trenutak u karijeri. Milan je tada, također protiv Liverpoola, ispustio prednost od 3-0 i poražen nakon izvođenja penala. U tom čuvenom finalu Maldini je postao strijelac najbržeg gola u historiji finala Lige prvaka. On je tada savladao Dudeka u 51. sekundi, čime je ujedno postao i najstariji strijelac u finalima ovog takmičenja.

Svoju 900. utakmicu za Milan u zvaničnim takmičenjima odigrao je 17. maja 2009. protiv Udinesea. Posljednji put je pred domaćom publikom igrao na San Siru u porazu od Rome (2-3) 24. maja. Od aktivnog igranja oprostio se 31. maja 2009. u posljednjem kolu prvenstva, na gostovanju Fiorentini (2-0).

Milan je povukao iz upotrebe dres sa brojem 3, koji je Maldini nosio tokom čitave svoje karijere, uz mogućnost da se on vrati u upotrebu u slučaju da jedan od njegovih sinova stigne do prvog tima.[6]

Reprezentacija[uredi | uredi izvor]

Maldiniju je 1986. njegov otac Cesare uputio poziv da nastupi za reprezentaciju Italije do 21 godine. U ovoj selekciji Paolo je tokom 2 godine odigrao 12 utakmica i postigao 5 golova. Za seniorsku reprezentaciju debitirao je 31. marta 1988. u prijateljskoj utakmici s Jugoslavijom (1-1), kad mu je bilo 19 godina. S olimpijskom selekcijom učestvovao je na OI 1988. Na Euru 1988. nastupio je na sve 4 utakmice svoje reprezentacije, koja je eliminirana u polufinalu od Sovjetskog Saveza (0-2). Maldini je s reprezentacijom osvojio 3. mjesto na SP 1990, kojem je Italija bila domaćin. U polufinalu su tada ispali od Argentine nakon izvođenja penala, dok su u utakmici za 3. mjesto savladali Englesku (2-1).

Prvi gol u dresu reprezentacije postigao je na svom 44. nastupu, u pobjedi nad Meksikom (2-0) u prijateljskoj utakmici odigranoj 20. januara 1993. Na SP 1994. stigao je do finala, u kojem je reprezentacija Italije poražena od Brazila nakon izvođenja penala. Uvršten je u najbolji sastav svjetskog prvenstva, 32 godine nakon što je to uspjelo njegovom ocu na SP 1962. Poslije ovog prvenstva i povlačenja iz reprezentacije dotadašnjeg kapitena Baresija, Maldini je naslijedio kapitensku traku, i u Milanu i u reprezentaciji.

Na Euru 1996. Italija je eliminirana još u grupnoj fazi, dok je na SP-u 1998. eliminirana od Francuske u četvrtfinalu nakon izvođenja penala. Italija je do još jednog finala stigla na Euru 2000, ali je ponovo pretrpjela poraz, opet od Francuske zlatnim golom Davida Trézégueta u produžecima.

Nakon eliminacije u osmini finala na SP-u 2002. od Južne Koreje, Maldini se povukao kao igrač s najviše nastupa u selekciji Italije. U tim utakmicama uspio je postići 7 golova, i to sve na domaćem terenu. Za reprezentaciju je nastupao 16 godina, a više od polovine tog vremena bio je kapiten. S kapitenskom trakom na ruci u dresu sa državnim grbom odigrao je ukupno 74 utakmice.[7]

Februara 2009. selektor reprezentacije Marcelo Lippi pružio je podršku za organiziranje Maldinijeve oproštajne utakmice, na kojoj bi on posljednji put nastupio za Azzure. Nogometni savez Italije ponudio mu je da se od aktivnog igranja fudbala oprosti na prijateljskoj utakmici sa Sjevernom Irskom, ali je Maldini to odbio jer je karijeru želio završiti na nekoj utakmici s takmičarskim značajem.[8]

Povlačenje[uredi | uredi izvor]

Pred sami završetak karijere Maldini je rekao da nikad neće krenuti u trenerske vode.[9][10] Bio mu je ponuđen posao u stručnom štabu Chelseaja koji bi ga ponovo spojio s njegovim bivšim trenerom u Milanu, Carlom Ancelottijem. Navodno se i susreo s Ancelottijem i vlasnikom Chelseaja, Romanom Abramovičem, kako bi razgovarali o ovoj mogućnosti.[11] 30. juna 2009. Ancelotti je objavio da je Maldini odbio ovu ponudu.

Lični život[uredi | uredi izvor]

Oženjen je od 1994, a supruga mu je bivša venecuelanska manekenka Adriana Fossa. Imaju 2 sina: Christian (r. 1996) i Daniel (r. 2001). Obojica su već u Milanovim omladinskim pogonima.[12][13]

2003. podigao je trofej za pobjednika Lige prvaka tačno 40 godina nakon što je istu stvar uradio njegov otac u istom klubu. Jedini ostali parovi "otac-sin" kojima je ovo uspjelo jesu Manuel Sanchís Martínez i Manuel Sanchís u Real Madridu te Carles i Sergio Busquets u FC Barceloni.

Statistika[uredi | uredi izvor]

AC Milan[uredi | uredi izvor]

Klub Sezona Serie A Kup Evropa1 Ostalo2 Ukupno
Uta Gol Uta Gol Uta Gol Uta Gol Uta Gol
Milan 1984/85. 1 0 1 0
1985/86. 27 0 6 0 6 0 1 0 40 0
1986/87. 29 1 7 0 13 37 1
1987/88. 26 2 1 0 2 0 29 2
1988/89. 26 0 7 0 7 0 40 0
1989/90. 30 1 6 0 10 0 1 0 47 1
1990/91. 26 4 3 0 5 0 1 0 35 4
1991/92. 31 3 7 1 38 4
1992/93. 31 2 8 0 10 1 1 0 50 3
1993/94. 30 1 2 0 12 1 2 0 46 2
1994/95. 29 2 1 0 12 0 1 0 43 2
1995/96. 30 3 3 0 8 0 41 3
1996/97. 26 1 3 0 6 0 1 0 36 1
1997/98. 30 0 7 0 37 0
1998/99. 31 1 2 0 33 1
1999/00. 27 1 4 0 6 0 1 0 38 1
2000/01. 31 1 4 0 14 0 49 1
2001/02. 15 0 4 0 19 0
2002/03. 29 2 1 0 19 0 49 2
2003/04. 30 0 10 0 2 0 42 0
2004/05. 33 0 13 1 1 0 47 1
2005/06. 14 2 9 0 23 2
2006/07. 18 1 9 0 27 1
2007/08. 17 1 4 0 2 0 23 1
2008/09. 30 0 2 0 32 0
Ukupno 647 29 72 1 168 3 15 0 902 33

1Uključuje Ligu prvaka, Kup UEFA i UEFA Superkup
2 Uključuje Superkup Italije, Interkontinentalni kup i Svjetsko klupsko prvenstvo.
3Doigravanje za evropska takmičenja

Reprezentacija[uredi | uredi izvor]

Nogometna reprezentacija Italije
Godina Nastupi Golovi
1988. 10 0
1989. 7 0
1990. 11 0
1991. 8 0
1992. 7 0
1993. 5 2
1994. 12 0
1995. 7 1
1996. 7 0
1997. 11 2
1998. 11 1
1999. 7 1
2000. 11 0
2001. 7 0
2002. 5 0
Ukupno 126 7

Golovi za reprezentaciju[uredi | uredi izvor]

Trofeji i priznanja[uredi | uredi izvor]

AC Milan[uredi | uredi izvor]

1987/88, 1991/92, 1992/93, 1993/94, 1995/96, 1998/99, 2003/04.
2002/03.
1988, 1992, 1993, 1994, 2004.
1988/89, |1989/90, 1993/94, 2002/03, 2006/07.
1989, 1990, 1994, 2003, 2007.
1989, 1990.
2007.

Reprezentacija[uredi | uredi izvor]

Pojedinačno[uredi | uredi izvor]

1989.
1988, 1996, 1996|2000]]
1990, 1994.
  • Igrač utakmice u finalu Lige prvaka: 1
2003.
2. mjesto 1995.
1994, 2003.
2004.
2003, 2005.
1994/95, 1995/96, 1999/2000, 2002/03.
2005.
2007.
1994–2002.
  • Nagrada za postignuće UEFA Lige prvaka: 1
2009.
902
  • Najviše nastupa u Ligi prvaka:
168
647

Ordeni[uredi | uredi izvor]

Ufficiale OMRI BAR.svg
Oficir 4. klase: Ufficiale Ordine al Merito della Repubblica Italiana: 2000.
Cavaliere OMRI BAR.svg
Vitez 5. klase: Cavaliere Ordine al Merito della Repubblica Italiana: 1991.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Paolo Maldini", Talk Football
  2. ^ Richard Williams, "Maldini the fulcrum of Milan generation, The Guardian, 23. 5. 2007.
  3. ^ "Paolo Maldini", UEFA.com
  4. ^ "Maldini oborio rekord", soccernet.espn.go.com, 25. septembar 2005.
  5. ^ "Maldini infinito: e sono 600", Gazzetta dello Sport, 14. maj 2007. (ita)
  6. ^ "Paolo Maldini: like father, like son", FIFA.com
  7. ^ Sam Lewis, "Legend of Calcio: Paolo Maldini", forzaitalianfootball.com, 28. juli 2011.
  8. ^ "Paolo Maldini nie chce pożegnalnego meczu w kadrze", sport.pl (zasnovano na Gazzetti dello Sport), 7. maj 2009 (polj)
  9. ^ "AC Milan Legend Paolo Maldini Not Keen On Coaching", goal.com, 8. maj 2009.
  10. ^ "Maldini: 'I'll win the derby and finish off with the League'", Gazetta dello Sport, 30. 9. 2009.
  11. ^ "Wilkins cool over Maldini rumours", BBC Sport, 18. 6. 2009.
  12. ^ "Allievi regionalni tim", ACMilan.com.
  13. ^ "Tim Esordienti 2001", ACMilan.com.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: