Perspektiva (vizualno)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Linearna perspektiva u crtežu Henricusa Hondiusa (1597.-1651.)

Perspektiva u optici označava pojavu prividnog smanjenja likova i predmeta razmjerno njihovoj udaljenosti od gledalaca.

Pojam perspektiva se koristi u nebrojene svrhe, te u mnogim umjetničkim i naučnim granama. Najčešće se koristi u Likovnoj umjetnosti , Filmskoj industriji, književnosti, Filozofiji, Retorici i dr.


Vrste perspektiva[uredi | uredi izvor]

U likovnoj umjetnosti perspektiva označava način prikazivanja volumena i prostora na plohi slike, stvaranje utiska o dubini prostora. Postoji više načina prikazivanja perspektive kroz historiju:

Okomita perspektiva[uredi | uredi izvor]

Okomita perspektiva na romaničkoj iluminaciji iz 10. vijeka

Okomita (ikonografska) perspektiva je način prikazivanja prostora po kojemu se 3D prostor prikazuje na 2D plohi tako da se ono što je u stvarnosti drugo (iza prvog), slaže po visini, drugo iznad prvog, okomito, odnosno vertikalno. Umjesto nizanja planova preklapanjem u dubinu (kako i stoje u stvarnosti), prostorni planovi se redaju okomito jedan iznad drugoga, tako da se nigdje ne preklapaju. Okomita perspektiva se pojavljuje u starom Drevni Egipatskom slikarstvu, na asirskim reljefima ili arhajskim grčkim vazama, u evropskom romaničkom slikarstvu, i jedna je od karakteristika dječijeg crteža. Svi oblici prikazani ovom perspektivom poštuju zakon plohe, tj. najširom stranom su prikazani na plohi, jer tako najbolje opisuju svoj oblik. U prikazu okomitom perspektivom, uvijek je onaj lik koji je iznad drugog zapravo dalji. Tako se egipatski reljefi trebaju čitati od dole prema gore i to sa desna na lijevo, pa s lijeva na desno, pa opet naopako … tj. cik-cak, upravo suprotno od načina na koji čitamo strip. U romaničkom slikarstvu 11. i 12. vijeka, iza plošno oslikanih likova i prizora, pozadina je obično podijeljena na više vodoravnih pojasa koji su različite boje i predstavljaju pejzaž.

Obrnuta perspektiva[uredi | uredi izvor]

Obrnuta perspektiva je način prikazivanja volumena u kojemu se predmeti i likovi na slici ne smanjuju razmjerno s udaljenošću, niti se usporedne crte približavaju – nego se, obratno, usporedne crte razmiču, a veličina predmeta, umjesto da se smanjuje, povećava se prema dubini prostora. Ova perspektiva je karakteristična gotičkom slikarstvu 13. i 14. vijeka.

Linearna perspektiva[uredi | uredi izvor]

Drvorez Albrechta Dürera koja pokazuje kako pravilno crtati predmete u linearnoj perspektivi

Linearna (geometrijska ili pravilna) perspektiva se temelji na prirodnom zakonu da se udaljavanjem od promatrača likovi smanjuju razmjerno udaljenosti pravocrtno, linearno – i svi nestaju u jednoj te istoj točki – nedogledu (vanishing point, punto di fuga). To su otkrili renesansni umjetnici oko 1420. god. I postala je osobinom renesansne umjetnosti 15. i 16. vijeka. Ova perspektiva se naziva i matematička i iluzionistička jer stvara autentičan utisak 3D prostora (primjeri: Masaccio "Sveto trojstvo", Piero della Francesca "Bičevanje Krista" itd.).

Ova perspektiva se koristila i u kiparstvu (reljef) i arhitekturi (lažne niše).

Atmosferska perspektiva[uredi | uredi izvor]

Detalj slike "Atenska škola" od Rafaela gdje su lukovi u linearnoj, ali i atmosferskoj perspektivi

Atmosferska (vazdušna) perspektiva je, poput geometrijske, prirodna pojava koja predstavlja promjenu tonova i boja zbog udaljavanja oblika od gledišta gledalaca. Dakle, što su predmeti dalji oni su bljeđi, mekši i gube se sa daljinom u plavetnilo; a što su bliži to su oštriji, jačih lokalnih boja. Atmosferska perspektiva jedna je od temeljnih oznaka baroknog slikarstva 17. i 18. vijeka, ali otkrili su je već slikari visoke renesanse – Leonardo da Vinci i Rafael.

Koloristička perspektiva[uredi | uredi izvor]

Koloristička perspektiva se temelji na činjenici da nam se neke boje, u sudjelovanju sa drugim bojama, čine prostorno "bližima", a druge "udaljenijima". To se temelji na iskustvu sa atmosferskom perspektivom gdje je plava boja u daljini jer plava ima vrlo nisku frekvenciju i plavi zraci putuju najdalje, a tople boje gube svoj intenzitet kako se udaljavaju. Umjetnici 20. vijeka, prvenstveno fovisti, uzeli su to kao zakon prostornosti i prikazivali bliže oblike toplim bojama, a dalje hladnijim bojama.

Poliperspektiva[uredi | uredi izvor]

U modernoj i savremenoj umjetnosti česta je primjena različitih perspektiva – tj. poliperspektiva (Pablo Picasso, Henri Matisse itd.).

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]