Petar Zoranić

Petar Zoranić
Kip Petra Zoranića ispred crkve sv. Krševana u Zadru
Rođenje	1508. Zadar, Hrvatska
Smrt	između 1543-1569.

Petar Zoranić (Zadar, 1508. - između 1543. i 1569), hrvatski renesansni pisac

Porijeklom iz Nina, a rođen u Zadru, Zoranić je pripadao krugu književnika koji su doprinijeli da Zadar, uz Hvar, Korčulu, Split i Dubrovnik, postane jednim od glavnih središta hrvatske renesansne umjetnosti riječi (kao i Brne Karnautić ili Juraj Baraković).

Zoranić je ostao zapisan u hrvatskoj književnosti kao pisac prvog hrvatskog romana. Tu čast pribavile su mu "Planine" (Mletci, 1569), jedino njegovo sačuvano djelo (pored barem dva izgubljena za koje se zna: "Ljubveni lov" i "Vilenica"), a posvetio ga je ninskom kanoniku Mateju Matijeviću, koji "dobar bašćinac i Hrvatin poštovan jest". Pastoralni roman, jedinstveno djelo te vrste u hrvatskoj književnosti, s reminiscencijama na latinsku i italijansku književnost, kao i na teološka djela (Vergilija, Ovidija, Dantea, Boccaccia, Petrarca, Sannazzaro... pa i Svetog pisma...) svjedoči o temeljitoj humanističkom i teološkom obrazovanju, koje je mogao steći ponajprije upravo u zadarskom općem učilištu otaca dominikanaca.

Svijest o turskoj opasnosti nadahnula je i Zoranićevo djelo; ona ga je i prožela patriotskim zanosom, pred kojim blijede i povlače se sve pjesnikove privatne brige, nevolje i želje. Da bi se oslobodio i očistio od ljubavnog jada, Zoran (a to je sam pjesnik) zaputio se među pastire u planini, gdje doživljava spas: vilenica Dinara izbavlja ga najzad iz mreža nesretne ljubavi.

Ustvari, "Planine" su alegorija: one su san, prenesen u tobožnji Zoranov put od Nina morem do Starigrada pod Velebitom, a odatle uzbrdo, Paklenicom, preko Velebita, pa od Like prema Dinari, da bi se rijekom Krkom spustio do Šibenika i otuda morem natrag do Nina. Praćeno stihovima petrarkističkog i pastirskog glasa, Zoranićevo prozno djelo, oživljujući arkadijsku idilu prirode, odjekuje "tužbenim pojem pastirov od rasute bašćine", ali se i odziva na prigovor vile Hrvatice u perivoju od slave (poglavlje XX.): ona prekorava Hrvate, koji "mnozi mudri i naučeni jesu, ki sebe i jazik svoj zadovoljno pohvaliti i naresiti umili bi", ali se oni stide svoga "jezika hrvackoga" i radije pišu tuđim jezicima. Tako je Zoranić tri vijeka prije Ilirskog pokreta stao u odbranu hrvatskog jezika, što je također jedna od bitnih karakteristika njegovog djela.