Pokret nesvrstanih

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Zemlje pokreta nesvrstanih (2009.)

Pokret nesvrstanih[1] je međunarodna organizacija više od 100 zemalja koje su smatrale sebe zvanično neujedinjene sa jednim ili protiv jednog od većih blokova. Svrha organizacije, kako je napisano u Havanskoj deklaraciji iz 1979, je da osigura ”nacionalnu nezavisnost, suverenitet, teritorijlni integritet i bezbjednost nesvrstanih zemalja u njihovoj borbi protiv imperijalizma, kolonijalizma, neokolonijalizma, aparthejda, rasizma, uključujući i cionizam i sve oblike strane agresije, okupacije, dominacije, mješanja ili hegemonije, kao i protiv blokovske politike”. Pokret nesvrstanih se fokusirao na nacionalne borbe za nezavisnost, iskorjenjivanja siromaštva, ekonomski razvoj i suprotstavljanje kolonijalizmu, imperijalizmu i neokolonijalizmu. Oni su predstavljali 55% stanovništva planete, većinu vlada na svijetu i skoro dvije trećine članica Ujedinjene nacije.

Važniji članovi su bili Jugoslavija, Indija, Egipat, Južna Afrika i povremeno Kina[2]. Brazil nikada nije bio stalni član pokreta, ali je država dijelila mnogo ciljeva Pokreta nesvrstanih i često je slala posmatrače na konferencije Pokreta nesvrstanih. Iako je namjeravano da organizacija bude blizak savez kao i NATO i Varšavski pakt, imala je malo jedinstva i mnoge od njenih članica su bile u savezu sa jednom ili drugom velikom silom. Naprimjer, Kuba je bila u savezu sa Sovjetskim Savezom tokom Hladnog rata. Indija je mnogo godina bila u savezu sa Sovjetskim Savezom protiv Kine. Pokret se slomio zbog svojih unutrašnjih nesuglasica kada je Sovjetski Savez napao Afganistan 1979. Dok su neke države podržavale sovjetsku invaziju, ostale članice pokreta nisu uradile to.

Pokret nesvrstanih se borio da nađe smisao nakon kraja Hladnog rata. Zemlje nasljednice Jugoslavije su pokazale malo interesovanja za Pokret nesvrstanih od raspada zemlje, a 2004. Malta i Kipar su prestali da budu članice pokreta kada su stupile u Evropsku uniju, pa sada imaju status posmatrača.

Nastanak[uredi | uredi izvor]

Termin ”Nesvrstani” je prvi skovao indijski premijer Jawaharlal Nehru tokom svog govora 1954. u Kolombu, Šri Lanka. U svom govoru, Nehru je opisao pet postulata koji su korišteni kao vodilje u kinesko-indijskim odnosima, a koje je prve smislio ondašnji kineski premijer Žu Enlai. Nazvani Pet principa miroljubive egzistencije ili Pančšil, ovi principi će kasnije poslužiti kao osnova Pokreta nesvrstanih. Tih pet principa su:

  1. Uzajamno poštovanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta
  2. Uzajmano nenapadanje
  3. Uzajamno nemiješanje u unutrašnje poslove
  4. Jednakost i uzajamna korist
  5. Miroljubiva koegzistencija

Porijeklo Pokreta nesvrstanih se može pratiti do konferencije održane u Bandungu, Indonezija, 1955. Svjestke nesvrstane nacije su izrazile svoju želju da ne budu uvučene u ideološke sukobe Istoka i Zapada u Hladnom ratu. Bandung je bio značajna prekretnica za razvoj pokreta kao političke organizacije.

Ipak, 6 godina kasnije u septembru 1961, uz veliku zaslugu Josipa Broza Tita, održana je prva zvanična konferencija Pokreta nesvrstanih. Uz Tita i Nehrua, drugi istaknuti svjetski lideri koji su učestvovali u stvaranju Pokreta nesvrstanih bili su Gamal Abdel Nasser, predsjednik Egipta, i Sukarno, predsjednik Indonezije.

Pokret je izgubio kredibilitet tokom sedamdesetih kada je kritikovan da u njemu postaju dominantne države koje su bile prijateljske prema Sovjetskom Savezu. Dok su vođe kao Tito, Naser, Sukarno ili Nehru mogli predstavljati ideologiju nesvrstanih, vođe poput Fidela Kastra su kompromitovale cijeli koncept.

Zemlje članice[uredi | uredi izvor]

  1. Afganistan
  2. Alžir
  3. Angola
  4. Bangladeš
  5. Barbados
  6. Bahami
  7. Bahrein
  8. Beliz
  9. Bjelorusija
  10. Benin
  11. Bolivija
  12. Bocvana
  13. Brunej
  14. Burkina Faso
  15. Butan
  16. Vanuatu
  17. Venecuela
  18. Vijetnam
  19. Gabon
  20. Gambija
  21. Gana
  22. Gvineja
  23. Gvineja Bisao
  24. Gijana
  25. Grenada
  26. Demokratska Republika Kongo
  27. Dominikanska Republika
  28. Egipat
  29. Ekvador
  30. Ekvatorijalna Gvineja
  31. Eritreja
  32. Etiopija
  33. Zambija
  34. Zelenortska Ostrva
  35. Zimbabve
  36. Indija
  37. Indonezija
  38. Irak
  1. Iran
  2. Jamajka
  3. Jemen
  4. Jordan
  5. Južna Afrika
  6. Kambodža
  7. Kamerun
  8. Katar
  9. Kenija
  10. Kolumbija
  11. Komori
  12. Kongo
  13. Kuba
  14. Kuvajt
  15. Laos
  16. Lesoto
  17. Liban
  18. Liberija
  19. Libija
  20. Madagaskar
  21. Malavi
  22. Maldivi
  23. Malezija
  24. Mali
  25. Maroko
  26. Mauritanija
  27. Mauricijus
  28. Mjanmar
  29. Mozambik
  30. Mongolija
  31. Namibija
  32. Nepal
  33. Niger
  34. Nigerija
  35. Nikaragva
  36. Obala Slonovače
  37. Oman
  38. Pakistan
  1. Panama
  2. Palestina
  3. Papua Nova Gvineja
  4. Peru
  5. Ruanda
  6. Sao Tome i Principe
  7. Saudijska Arabija
  8. Svazi
  9. Sveta Lucija
  10. Sveti Vinsent i Grenadini
  11. Sjeverna Koreja
  12. Sejšeli
  13. Senegal
  14. Sijera Leone
  15. Singapur
  16. Sirija
  17. Somalija
  18. Sudan
  19. Surinam
  20. Tajland
  21. Tanzanija
  22. Istočni Timor
  23. Togo
  24. Trinidad i Tobago
  25. Tunis
  26. Turkmenistan
  27. Uganda
  28. Uzbekistan
  29. Ujedinjeni Arapski Emirati
  30. Filipini
  31. Honduras
  32. Centralna Afrička Republika
  33. Čile
  34. Džibuti
  35. Šri Lanka

Izvor: [3]

Bivše članice[uredi | uredi izvor]

Konferencije[uredi | uredi izvor]

Obično su se konferencije Pokreta nesvrstanih odvijale svake tri godine. Države koje su bile domaćin konferencijama su: SFRJ, Egipat, Zambija, Alžir, Šri Lanka, Kuba, Indija, Zimbabve, Indonezija, Kolumbija, Južnoafrička rebulika i Malezija.

Prva konferencija se održala u Beogradu 1961. Na njoj su bili predstavnici 25 zemalja – 11 iz Azije i Afrike zajedno sa Jugoslavijom, Kubom i Kiprom.

Sljedeći sastanak je održan u Kairu 1964. Na njega su došli predstavnici 46 država, dok su većina novih članova bile nove afričke zemlje koje su tek stekle nezavisnost. Glavne teme konferencije su bili Arapsko-izraelski sukob i Indijsko-pakistanski sukob.

Sastanak iz 1970. u Lusaki, na kom su prisustvovale 54 države, je bio jedan od najvažnijih pošto je pokret formirao stalnu organizaciju da bi razvijao ekonomske i političke veze. Zambijski predsjednik Kenet Kaunda je igrao odlučujuću ulogu u ovim događajima.

Na sastanku 1973. u Alžiru je viđeno kako se pokret nosi sa novim ekonomskim realnostima. Svjetski naftni šok iz 1973. je doveo do toga da neke članice budu značajno bogatije od ostalih. Kraj povezanosti američke valute za zlato i naknadna devalvacija dolara je uklonilo jednu od najvećih pritužbi grupe.

Na sastanku 1979. u Havani je raspravljano o prednosti ”prirodne alijanse” koje su mnogi vidjeli između Pokreta nesvrstanih i Sovjetskog Saveza. Pod vođstvom Fidela Kastra., konferencija je raspravljala o konceptu antiimperijalističke alijanse sa Sovjetskim Savezom. Premijer Jamajke Menli je održao dobro primljen prosovjetski govor. Među ostalim stvarima koje je rekao je bilo: ”Svi anti-imperijalisti znaju da je ravnoteža snaga u svijetu nepovratno promjenjena 1917 kada je postojao pokret i čovjek u Oktobarskoj revoluciji, a Lenjin je bio taj čovek”. Menli je također odlikovao Kastra za ojačavanje snaga posvećenim borbi protiv imperijalizma na zapadnoj hemisferi.

Mjesta i datumi konferencija[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "About NAM – NAM". web.archive.org. 2019-03-23. Arhivirano s originala 23. 3. 2019. Pristupljeno 2022-01-10.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
  2. ^ "NAM Members – NAM". web.archive.org. 2019-03-27. Arhivirano s originala 27. 3. 2019. Pristupljeno 2022-01-10.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
  3. ^ "NAM Members – NAM". web.archive.org. 2019-03-27. Arhivirano s originala 27. 3. 2019. Pristupljeno 2022-01-10.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)