Prvi svjetski rat

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Prvi svjetski rat
Datum28. juli 1914 – 11. novembar 1918.
LokacijaEvropa, Afrika, Bliski istok
Sukobljene strane
Francuska
Britansko carstvo
Ruska Imperija (1914-17)
Kraljevina Italija (1915-18)
Sjedinjene Američke Države
Japan
Kraljevina Srbija
Rumunija (1916-18)
Belgija
Kraljevina Grčka (1917-18)
Portugal (1916-18)
Kraljevina Crna Gora (1914-16)
Brazil (1916-18)
Njemačko carstvo
Austro-Ugarska
Osmanlijsko Carstvo
Kraljevina Bugarska (1915-18)
Komandanti
Raymond Poincaré

Georges Clemenceau
Ferdinand Foch
H. H. Asquith
David Lloyd George
Nicholas II
Antonio Salandra
Vittorio Orlando

Woodrow Wilson
Wilhelm II

Paul von Hindenburg
Erich Ludendorff
Franz Joseph I
Karl I
İsmail Enver

Ferdinand I
Vojne jedinice
15 000 000
8 317 000
5 200 000
5 000 000+
4 000 000
660 000
420 000
267 000
250 000
40 000+
33 000
Ukupno: 39 087 000+
13 000 000
7 800 000
2 000 000+
1 200 000+
Ukupno: 24 000 000+
Žrtve
Ubijenih:
5 525 000
Ranjenih:
12 831 500
Ubijenih:
4 386 000
Ranjenih:
8 388 000

Prvi svjetski rat bio je globalni rat uglavnom vođen na teritoriji Evrope[1][2] a koji je započeo 28. juna 1914. godine i trajao do 11. novembra 1918. godine. Od vremena izbijanja do početka Drugog svjetskog rata, nazivan je jednostavno svjetski rat ili Veliki rat, a nakon toga Prvi svjetski rat, termin koji se uglavnom i koristi. U Americi je prvobitno nazvan Evropski rat ali se i danas često naziva Veliki rat (eng. Great War). Sa 70 miliona mobilisanih vojnika, od čega njih 60 miliona u Evropi, rat se s pravom smatra kao jedan od najvećih ratova u historiji čovječanstva.[3][4] Kao rezultat ratnih aktivnosti stradalo je 9 miliona vojnika i 7 miliona civilnih žrtava. Bio je to jedan od najsmrtonosnijih sukoba u historiji, koji je otvorio put velikim političkim promjenama, uključujući i revolucije u mnogim zemljama.[5]

Rat se vodio između velikih svjetskih ekonomskih sila[6] koje su bile svrstane u dva suprotna saveza: Saveznici (Velika Britanija, Francuska i Rusija) i Centralne sile (Njemačka i Austro-Ugarska). Ovi savezi su se reorganizirali i uključili su više država u rat: Italija, Japan i SAD su se pridružile Saveznicima a Osmanlijsko carstvo i Bugarska Centralnim silama.

Iako je oživljavanje imperijalizma glavni uzrok, neposredni povod za rat je bio atentat na austrijskog nadvojvodu Franza Ferdinanda, prijestolonasljednika Austro-Ugarske, od strane srpskog nacionaliste Gavrila Principa u Sarajevu 28. juna 1914. godine. Ovo je pokrenulo diplomatsku krizu kada je Austro-Ugarska isporučila ultimatum Srbiji.[7][8] U toku jedne sedmice, velike sile su bile u ratu, a sukob se proširio širom svijeta.

Dana 28. jula, Austro-Ugarska je objavila rat i pokrenula invaziju na Srbiju.[9][10] Rusija se mobilizirala, Njemačka je napala neutralnu Belgiju i Luksemburg prije polaska na Francusku, a Velika Britanija je objavila rat Njemačkoj. Francuska je zaustavila njemačku vojsku na svojoj granici, i ta granica će biti poznata kao zapadni front, koji će se vrlo malo promijeniti sve do 1917. godine. U međuvremenu, na istočnom frontu, ruska vojska je bila uspješna protiv Austro-Ugarske, ali je zaustavljena od strane Njemačke. U novembru 1914. godine Osmanlijsko carstvo se pridružilo ratu, otvorivši frontove na Kavkazu, Sinaju i Mezopotamiji. Italija i Bugarska su ušle u rat 1915. godine, Rumunija 1916. a SAD 1917. godine.

Rat je proizveo revoluciju u Rusiji u martu 1917. godine i naknadnu revoluciju u novembru, što je dovelo do primirja između Centralnih sila i Rusije. Dana 4. novembra 1918. godine Austro-Ugarska je pristala na primirje. Njemačka koja je imala problema sa revolucionarima pristala je na primirje 11. novembra 1918. godine čime je okončan rat pobjedom saveznika.

Do kraja rata, četiri glavne imperijalne sile - Njemačko carstvo, Ruska Imperija, Austro-Ugarska i Osmanlijsko carstvo - prestale su da postoje. Države nasljednice su izgubile značajnu teritoriju. Karta Evrope je ponovo nacrtana, s nekoliko obnovljenih ili stvorenih nezavisnih država. Liga naroda je formirana s ciljem sprečavanja ponavljanja ovakvih užasnih sukoba. Ovaj cilj nije uspio. U oslabljenim državama obnovio se evropski nacionalizam i njemački osjećaj poniženja doprinio je porastu fašizma i stvaranja uvjeta za Drugi svjetski rat.

Naziv[uredi | uredi izvor]

U Kanadi, Magazin Maclean je u oktobru 1914. godine rekao: "Neki ratovi imaju ime. Ovo je Veliki rat". Izraz "Prvi svjetski rat" je prvi put korišten u septembru 1914. godine od strane njemačkog filozofa Ernsta Haeckela, koji je tvrdio da "nema sumnje da će tok i karakter Evropskog rata postati Prvi svjetski rat u punom smislu te riječi". Nakon početka Drugog svjetskog rata 1939. godine, smisao Svjetski rat ili Prvi svjetski rat je postao standard.

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Politički i vojni savezi[uredi | uredi izvor]

U 19. stoljeću, glavne evropske sile su željele da održe ravnotežu snaga u Evropi, što je rezultiralo postojanjem složenih mreža političkih i vojnih saveza širom kontinenta do 1900. godine. Ovo je započelo 1815. godine stvaranjem Svete alijanse između Pruske, Rusije i Austrije. Zatim je u oktobru 1873. njemački kancelar Otto von Bismarck dogovorio Ligu tri cara (njemački: Dreikaiserbund) između careva Austro-Ugarske, Rusije i Njemačke. Ovaj sporazum nije uspio, jer se Austro-ugarska i Rusija nisu mogli složiti o politici na Balkanu, ostavljajući Njemačku i Austro-Ugarsku u savezu koji je formiran 1879. i nazvan Dvojna alijansa. Ovaj savez je viđen kao način suprostavljanja Ruskom interesu za Balkan u vrijeme kada je Osmansko carstvo počelo da slabi. Godine 1882. ovaj savez proširen je Italijom, tako da je postao Trojni savez. Bismarck je posebno radio na držanju Rusije na Njemačkoj strani kako bi izbjegao rat na dva fronta. Kada je Wilhelm II došao na tron njemačkog cara, Bismarck je bio primoran povući se. On je odbio obnoviti ugovor s Rusijom 1890. Dvije godine kasnije potpisan je francusko-ruski savez kako bi se suprostavili Trojnom savezu. Godine 1904. Velika Britanija potpisala je niz sporazuma s Francuskom, a 1907. Velika Britanija i Rusija potpisale su anglo-rusku konvenciju. Tako je Velika Britanija ušla u savez s Francuskom i Rusijom, koji je postao poznat kao Antanta.

Haut-Rhin, Francuska, 1917.

Utrka u naoružanju[uredi | uredi izvor]

Njemačka industrijska i ekonomska moć je znatno porasla nakon ujedinjenja Njemačke 1871. Od sredine 1890-ih vlada Wilhelma II je koristila značajna ekonomska sredstva za izgradnju njemačke Imperijalne mornarice (Kaiserliche Marine), koju je osnovao admiral Alfred von Tirpitz. Ona je bila u rivalstvu sa britanskom kraljevskom mornaricom u borbi za pomorsku nadmoć. Kao rezultat toga, svaka nacija nastojala je izgraditi što bolji brod. Lansiranjem HMS Dreadnoughta 1906, Britansko Carstvo imalo je znatnu prednost nad svojim njemačkim rivalom. Trka u naoružanju između Velike Britanije i Njemačke na kraju se proširila na ostatak Evrope, a sve velike sile imale su svoje industrijske baze za proizvodnju opreme i naoružanja neophodnih za sukob. Između 1908. i 1913. potrošnja željeza kod evropskih sila povećana je za 50%.

Sukobi na Balkanu[uredi | uredi izvor]

Austro-Ugarska je ubrzala Bosansku krizu od 1908. do 1909. zvaničnim pripajanjem bivše osmanlijske teritorije Bosne i Hercegovine, koju je okupirala još 1878. To je razljutilo Kraljevinu Srbiju i njenog pokrovitelja Rusku Imperiju. Ruski politički manevri u regiji destabilizirali su mirovni sporazum, koji je bio poznat kao "bure baruta u Evropi". Godine 1912. i 1913. vođen je Prvi balkanski rat u kojem su se lomile teritorije Osmanlijskog Carstva na Balkanu. Londonskim mirom dodatno je smanjeno Osmanlijsko Carstvo, stvarajući nezavisnu albansku državu, dok su se proširile teritorije Bugarske, Srbije, Crne Gore i Grčke. Kada je Bugarska bila napadnuta od strane Srbije i Grčke 16. juna 1913. izgubila je Makedoniju od Srbije i Grčke i južnu Dobrudžu od Rumunije u 33-dnevnom Drugom balkanskom ratu, čime je došlo do daljnje destabilizacije regije.

Uvod[uredi | uredi izvor]

Sarajevski atentat[uredi | uredi izvor]

28. juna 1914. godine austrijski nadvojvoda Franz Ferdinand je posjetio glavni grad Bosne i Hercegovine, Sarajevo. Grupa od šest atentatora (Cvjetko Popović, Gavrilo Princip, Muhamed Mehmedbašić, Nedeljko Čabrinović, Trifko Grabež, Vaso Čubrilović) iz nacionalističke grupe Mlada Bosna, koja je bila desna ruka grupe Crna ruka, su se okupili na ulici gdje je trebala proći nadvojvodina povorka. Čabrinović je bacio bombu na automobil, ali je promašio. Tako je ozlijedio nekoliko ljudi u blizini, ali je konvoj sa Franzom Ferdinandom nastavio. Sat vremena kasnije, kada se Franz Ferdinand vraćao iz posjete Sarajevskoj bolnici, konvoj je pogrešno skrenuo u ulicu gdje je, slučajno, Princip stajao. Iz pištolja Princip je ubio Franza Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Reakcija među ljudima u Austriji je bila blaga, gotovo ravnodušna. Historičar Zbynek Zeman je kasnije napisao: "Događaj nije izazvao bilo kakav dojam. U nedjelju i ponedjeljak (28. i 29. juna), gužve u Beču, ljudi su slušali muziku i pili vino, kao da se ništa nije dogodilo".

Eskalacija nasilja u Bosni i Hercegovini[uredi | uredi izvor]

Međutim, u samom Sarajevu, austrijske vlasti su ohrabrile nasilje nad srpskim stanovništvom, što je rezultiralo anti-srpskim neredima u Sarajevu, u kojem su bosanski hrvati i bosanski muslimani ubili dvoje srba i oštetili brojne zgrade u vlasništvu srba. Događaji koji su opisani imaju karakteristiku pogroma. Pisac Ivo Andrić nasilje je opisao kao "Sarajevsko ludilo mržnje". Nasilne akcije protiv srba organizovane su ne samo u Sarajevu, nego i u drugim velikim gradovima Austro-ugarske na prostorima današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Austro-ugarske vlasti u Bosni i Hercegovini su zatvorile oko 5.500 istaknutih srba, od koji je 700 do 2.200 umrlo u zatvoru. 460 srba osuđeno je na smrt i stvorena posebna policija poznata kao Schutzkorps koja je imala zadatak da vrši progon srba.

Krizni juli[uredi | uredi izvor]

Atentat je doveo do diplomatskog manevriranja između Austro-ugarske, Njemačke, Rusije, Francuske i Velike Britanije koji je nazvan Krizni juli. Vjerujući da se srpski oficiri (pripadnici grupe Crna ruka) nalaze u Srbiji, Austro-Ugarska je dala Srbiji ultimatum sa deset zahtjeva s namjerom da izazove rat sa Srbijom. Kada se Srbija složila sa samo osam od deset zahtjeva, Austro-Ugarska je objavila rat 28. jula 1914. godine. Strachan tvrdi: "Da li je dvosmisleni i rani odgovor Srbije napravio bilo kakvu razliku u austro-ugarskom ponašanju koje je bilo sumnjivo. Franz Ferdinand nije bio ona vrsta ličnosti koja je imala popularnost, a njegov nestanak nije bacio carstvo u najdublju žalost".

Ruska Imperija nije željela da omogući Austro-ugarskoj da eliminiše njen uticaj na Balkanu, dajući podršku dugogodišnjem srpskom štićeniku, i naredivši djelimičnu mobilizaciju dan kasnije, 29. jula. Njemačka se mobilizirala 30. jula, a Rusija je odgovorila proglašavajući punu mobilizaciju tog istog dana. Njemačka je nametnula ultimatum Rusiji preko svog ambasadora u Berlinu. Rusija je odgovorila nudeći pregovore o uslovima za mobilizaciju. Međutim, Njemačka je odbila da pregovara, te je objavila rat Rusiji 1. augusta 1914. godine.

Njemački ratni plan, Schliefenov plan, oslanjao se na brzu masivnu invaziju Francuske s ciljem otklanjanja prijetnje na Zapadu, prije uključivanja u rat protiv Rusije. Istovremeno sa ruskom mobilizacijom, njemačka vlada je izdala zahtjeve Francuskoj da ona bude neutralna. Francuski kabinet se opirao vojnom pritisku da započne neposrednu mobilizaciju i naredila je svojim trupama da se povuku 10 km od granice kako bi se izbjegli bilo kakvi incidenti. Njemačka je napala Luksemburg 2. augusta, a 3. augusta objavila je rat Francuskoj. Dana 4. augusta, nakon što je Belgija odbila da dozvoli njemačkim trupama da pređu njenu granicu prema Francuskoj, Njemačka je objavila rat Belgiji. Time je Velika Britanija objavila rat Njemačkoj 4. augusta 1914. nakon britanskog ultimatuma da Belgija mora biti neutralna.

Napredak rata[uredi | uredi izvor]

Zbunjenost između Centralnih sila[uredi | uredi izvor]

Strategija Centralnih sila bila je puna nesporazuma. Njemačka je obećala da će podržati Austro-ugarsku invaziju na Srbiju, ali su se tumačenja razlikovala. Prethodno testirani planovi raspoređivanja su zamijenjeni 1914. godine, ali zamjene nikada nisu bile testirane u vježbi. Austro-ugarski lideri su vjerovali da će Njemačka pokriti svoje sjeverno krilo protiv Rusije. Njemačka je, međutim, predvidjela da Austro-Ugarska usmjerava većinu svojih vojnika protiv Rusije, dok se Njemačka bavila Francuskom. Ova konfuzija je prisilila austro-ugarsku vojsku da podijeli svoje snage na ruske i srpske frontove.

9. septembra 1914. godine September programm, mogući plan detaljnih njemačkih specifičnih ratnih ciljeva i uslova koje je Njemačka tražila da prisili savezničke snage, je naveden od njemačkog kancelara Teobalda von Bethmann-Hollwegga. To nikada nije službeno usvojeno.

Srpska kampanja[uredi | uredi izvor]

Austrijski napadi i borbe protiv srpskih vojnika u bitkama kod Cera i na Kolubari su počele 12. augusta. U naredne dvije sedmice, Austrija je imala velike gubitke, što je obilježilo prvu veliku savezničku pobjedu u ratu i isprekidanu Austro-Ugarsku nadu za brzu pobjedu. Kao rezultat toga, Austrija je pokrenula veliku vojsku na Srbiju koje su oslabile njene napore protiv Rusije.

To je omogućio namlađi poznati vojnik I svjetskog rata, Momčilo Gavrić, koji je rođen u Trbušnici. Pridružio se 6. artiljerijskoj diviziji vojske Srbije kada je imao samo 8 godina, nakon što je austro-ugarska vojska ubila njegove roditelje, baku i sedmoro njegove braće i sestara u augustu 1914. godine. Sa 10 godina unaprijeđen je u kaplara, a u dobi od 11 postao je narednik.

Njemačke snage u Belgiji i Francuskoj[uredi | uredi izvor]

Louvain, Belgija, 1915

Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata, njemačka vojska je izvršila modificiranu verziju Schliefenovog plana. Oni su marširali kroz neutralnu Belgiju u Francusku, prije nego što su na jugu okružili francuske vojnike na njemačkoj granici. Francuska je izjavila da će "zadržati punu slobodu djelovanja u slučaju rata između Njemačke i Rusije". Njemačka je očekivala napad od strane Francuske na jednom frontu i Rusije na drugom. Da bi ispunila takav scenarij, Schliefenov plan je naveo Njemačku da pokuša pobijediti Francusku brzo (kao što se dogodilo u francusko-pruskom ratu od 1870. do 1871. godine). Dalje je predloženo da se ponovi brza pobjeda na zapadu, a Njemačka nije trebala da napadne kroz težak teren Alzasa i Lorena. Umjesto toga cilj je bio da se onemogući britanska pomoć kroz engleski kanal i osvajanje Pariza. Tada bi se vojska preselila na Istočni front prema Rusiji. Rusija je vjerovala da joj treba duži period mobilizacije prije nego što su mogli postati prava pretnja Centralnim silama.

Jedini postojeći njemački plan koji je imala njemačka vojska je marširanje kroz Belgiju. Njemačka je željela izmarširati kroz Belgiju kako bi ušla u Francusku. Neutralna Belgija je odbacila ovu ideju, tako da su Nijemci odlučili da napadnu Belgiju. Francuska je također željela da sa svojim trupama prođe kroz Belgiju, ali je Belgija odbila u nadi da izbjegne rat na belgijskom tlu. Na kraju, nakon njemačke invazije, Belgija je pokušala da se pridruži francuzima, ali se veliki dio belgijske vojske povukao u Antverpen, gdje je bila prisiljena na predaju.

Plan je bio da njemačka vojska zaobiđe francusku vojsku (koja je bila koncentrisana na francusko-njemačkoj granici, ostavljajući belgijsku granicu bez značajnih snaga) i krene na jug prema Parizu. U početku su nijemci bili uspješni, posebno u bici za Frontiers (14. - 24. augusta). Do 12. septembra Francuska uz pomoć britanskih snaga zaustavila je njemačko napredovanje u bici kod Marne (5. - 12. septembra). Posljednji dani ove bitke označili su kraj manevarskog ratovanja na zapadu. Francuska ofanziva u Alzasu pokrenuta je 20. augusta i imala je ograničen uspjeh.

Na istoku, Rusi su napali iznenadivši Njemačku koja nije očekivala da Rusi krenu tako rano. Ubrzo je dio njemačke vojske koja je krenula prema Francuskoj željeznicom prebačena do istočne Pruske granice. Ova vojska, na čelu sa generalom Paulom von Hindenburgom, je porazila Rusiju u nizu bitaka koje su kolektivno poznate kao bitka kod Tannenberga (17. augusta - 2. septembra). Centralne sile nisu ostvarile brzu pobjedu u Francuskoj i prisiljeni su da se bore na dva fronta. Njemačka vojska je zauzela dobru odbrambenu poziciju unutar Francuske i trajno je onesposobila 230.000 francuskih i britanskih vojnika. Uprkos tome, problem je bila komunikacija između Centralnih sila što je koštalo Njemačku rane pobjede.

Azija i Pacifik[uredi | uredi izvor]

U rovovima

Novi Zeland je zauzeo Njemačku Samou (kasnije Zapadnu Samou) 30. augusta 1914. godine. Dana 11. septembra, Australijski pomorski i vojni izviđački avioni sletili su na otok Neu Pommern (kasnije Nova Britanija), koji je bio u sastavu njemačke Nove Gvineje. Dana 28. oktobra, njemačku krstaricu SMS Emden potopila je ruska krstarica Zhemchug u bici u Penangu. Japan je oduzeo Njemačkoj Mikronezijsku koloniju. Kad je Beč odbio da povuče Austro-ugarski cruiser SMS Kaiserin Elisabeth iz Tsingtaa, Japan je objavio rat ne samo Njemačkoj, već i Austro-Ugarskoj. Ovaj brod je učestvovao u odbrani Cingtaa gdje je potopljen u novembru 1914. godine. U roku od nekoliko mjeseci, savezničke snage su zauzele njemačke teritorije na Pacifiku.

Afrička kampanja[uredi | uredi izvor]

Prvi sukobi u Africi bili su između britanskih, francuskih i njemačkih kolonijalnih snaga. 6. augusta francuske i britanske trupe su napale njemački protektorat Togoland i Kamerun. 10. augusta njemačke snage u Jugozapadnoj Africi su napali Južnoafričku republiku. Sporadične i žestoke borbe su se nastavile do kraja rata. Njemačke kolonijalne sile u njemačkoj Istočnoj Africi, koje je predvodio pukovnik Paul von Lettow-Vorbeck, vodile su gerilski rat tokom Prvog svjetskog rata i jedini su se predali dvije sedmice nakon primirja u Evropi.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "READ: The First World War as a Global War (article)". Khan Academy (jezik: engleski). Pristupljeno 24. 7. 2023.
  2. ^ "First World War | National Army Museum". www.nam.ac.uk (jezik: engleski). Pristupljeno 24. 7. 2023.
  3. ^ Keegan 1998, str. 8.
  4. ^ Bade i Brown 2003, str. 167–168.
  5. ^ Willmott 2003, str. 307.
  6. ^ Willmott 2003, str. 10–11.
  7. ^ Taylor 1998, str. 80–93
  8. ^ Djokić 2003, str. 24.
  9. ^ Evans 2004, str. 12.
  10. ^ Martel 2003, str. xii ff.

Reference[uredi | uredi izvor]