Pseudonauka

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži

Pseudonauka je cijeli skup znanja i metoda koje tvrde da su zasnovane na činjeničnim saznanjima i nauci, ili bilo koji skup znanja koja su na višoj razini, ali koja nisu u suglasnosti sa naučnom metodom.

Pseudonauka ne cijeni debate i kritike i rijetko pokazuje intelektualnu čvrstinu i istinski progres. Objašnjenja pseudonauke obično protivriječe dobro zasnovanom naučnom znanju i njeni sopstveni nalazi rijetko, ako ikada, izdržavaju kritičko preispitivanje od strane kompetentnih kritičara.

Najčešće se radi o slabom poznavanju prave prirode pojava (“argument iz neznanja") i o popunjavanju praznina za koje savremena nauka još nije uspjela da nađe valjane odgovore (“Bog je u pukotinama") što sve najbolje sažima parafraza Paulijeve misli - pseudonauka je dijelatnost koja “nije čak ni pogrešna”.

Pseudo-nauka je metoda za opravdavanje, odbranu i očuvanje grešaka. Nauka i pseudonauka imaju sasvim suprotan pristup u posmatranju prirode. Pseudonauka se ponekad zove i patološka nauka, mada bi, kada bi trebalo, među njima mogla da se povuče jasna granica.

Termin pseudonauka uveden je najverovatnije 1843. [1] kao kombinacija grčke riječi pseudo (lažni) i nauka (znanje). Naziv ima negativnu konotaciju i zbog toga ga oni na koje se to odnosi odbacuju. [2]

Simptomi patološke nauke[uredi | uredi izvor]

Langmuir [3] je 1953. godine uveo pojam patološke nauke da bi se obračunao sa istraživanjima koja se sprovode po naučnoj metodi ali koja su iskrivljena ličnim predrasudama. Najpoznatiji prileri su N-zraci, polivoda, hladna fuzija, homeopatija, memorija vode.

Prema Langmuiru patološku nauku je najlakše prepoznati po slijedećim simptomima:

  • Najveći efekat koji je opažen proizveden je agensom čiji se intenzitet jedva može detektovati, a veličina efekta je u osnovi nezavisna od intenziteta uzroka.
  • Efekat je veličine koja je uvijek na granici detekcije ili je neophodan ogroman broj mjerenja zbog vrlo malog statističkog značaja rezultata.
  • Sugerišu se teorije van paradigme polja.
  • Od kritike se brani obašnjenjima smišljenim u datom momentu.
  • Odnos pobornika i kritičara prvo raste a onda postepeno pada do zaborava.

Dodatak simptomima patološke nauke[uredi | uredi izvor]

Patološka nauka ne popušta ni do današnjih dana pa je N. Turro, profesor hemije na Kolumbija univerzitetu dodao nove deskriptore koje Langmuir nije spomenuo.

  • Značajan rezultat je specifičan za specijalni sistem.
  • U otkriće su umješane specijalne tehnike ili aparati.
  • Otkriće zahtjeva fantastično odstupanje od paradigme koja potpuno određuje rezultate u svim uporedljivim sistemima, uključujući i one koje su autori ranije dobili.
Nicholas J. Turro, profesor hemije, Columbia University

Problem demarkacije[uredi | uredi izvor]

Tvrdnja ili sistem tvrdnji, da bi se mogao smatrati naučnim, mora biti u stanju da protivriječi mogućim ili zamišljenim posmatranjima. [4]

Karl Popper, 1962 Nauka, pseudonauka i, falsifikacija [5]

Nauka i pseudonauka imaju sasvim suprotan pristup[uredi | uredi izvor]

Pseudonauka:

  • ravnodušna je prema činjenicama.
  • "istraživanje" je neizbježno traljavo.
  • počinje hipotezom – obično emocionalno privlačnom i spektakularno nevjerovatnom – i onda traži samo dokaze koji joj idu u prilog.
  • ignoriše dokaze koji joj protivriječe.
  • ravnodušna je prema kriterijumima valjanog dokaza.
  • oslanja se na subjektivno potvrđivanje.
  • više zavisi od proizvoljnih socijalnih konvencija nego od nepromjenljivih pravila prirode.
  • uvijek se može svesti na apsurd ako se sprovodi dosljedno do kraja.
  • uvijek izbjegava da se podvrgne značajnom testu.
  • često protivriječi samoj sebi čak unutar sopstvenih okvira.
  • namjerno pravi misterije i kada ih nema, ispuštanjem kritičnih podataka i važnih detalja.
  • ne napreduje.
  • pokušava da bude ubjedljiva retorikom, propagandom i izvrtanjem umjesto valjanim dolazima (kojih zapravo ni nema).
  • vodi raspravu iz neznanja, dakle, iz elementarne zablude.
  • vodi raspravu iz navodnih izuzetaka, grešaka, anomalija, čudnih događaja i sumnjivih tvrdnji – umjesto iz dobro poznatih pravilnosti prirode.
  • oslanja se na lažne autoritete, emocije, osjećanja ili nepovjerenje u provjerene činjenice.
  • iznosi neobične tvrdnje i fantastične teorije koje protivriječe svemu što je poznato o prirodi.
  • izmišlja sopstveni rječnik u kojem mnogi pojmovi nisu jasno definisani a neki nisu definisani uopće.
  • oslanja se na naučnu metodologiju istovremeno ospravajući njenu ispravnost.

Razlike između nauke i pseudonauke[uredi | uredi izvor]

Nauka Pseudonauka
Rezultati se objavljuju prvenstveno u naučnim časopisima koji se recenziraju od strane drugih eksperata i koji održavaju striktne standarde poštenja i tačnosti. Literatura je namjenjena širokoj javnosti. Nema recenzije, nema provjere, nema nikakvih zahtjeva u pogledu tačnosti i preciznosti.
Zahtjevaju se reproduktivni rezultati; eksperimenti moraju biti detaljno opisani tako da mogu biti ponovljeni ili popravljeni. Rezultati ne mogu biti reprodukovani ili provjereni. Ispitivanja, ako ih uopće ima, su uvijek maglovito opisana te je nemoguće utvrditi šta je urađeno ili kako je to urađeno.
Greške se traže i detaljno ispituju jer pogrešne teorije često mogu da daju ispravno predviđanje slučajno. Međutim, ispravna teorija ne pravi pogrešna predviđanja. Greške se ignorišu, opravdavaju, kriju, laže se o njima, odbacuju, objašnjavaju, racionalizuju, zaboravljaju, ukratko, izbjegavaju se po svaku cijenu.
Tokom vremena, sve se više saznaje o ispitivanom fizičkom procesu. Fizički proces se nikada ne ispituje niti traži. Tokom vremena nema progresa i ništa konkretno ne može da se nauči.
Uvjerava privođenjem dokaza, argumentima zasnovanim na logičkom ili matematičkom razmatranju, najbolje što dostupni podaci dopuštaju. Kada novi dokaz protivriječi starim zamislima, one se napuštaju. Ubjeđuje oslanjanjem na vjeru i vjerovanje. Pseudonauka ima vrlo jak kvazi-religiozni karakter: pokušava da preobrati a ne da uvjeri. Treba joj vjerovati uprkos činjenicama a ne zahvaljujući njima. Prvobitna zamisao se nikada ne napušta, bez obzira na činjenice.
Ne podržava i ne prodaje neprovjerene postupke i proizvode. Najčešće glavni izvor prihoda je prodaja problematičnih proizvoda (knjige, kursevi, dijete, vitamini) i/ili pseudonaučne usluge (horoskopi, čitanje karaktera, spiritualne poruke, proricanje sudbine).

Znakovi prepoznavanja pseudonauke[uredi | uredi izvor]

  • Otkriće se saopćava direktno javnosti.
  • Pronalazač tvrdi da naučna hijerarhija pokušava da spriječi njegovo otkriće.
  • Naučni efekt je uvijek na samom pragu detekcije.
  • Dokazi za pronalazak su anegdotski.
  • Pronalazač opravdava vjerovanje zato što je ovo preživjelo vijekove.
  • Pronalazač radi u izolaciji.
  • Pronalazač mora da predloži novi zakon prirode da objasni otkriće. [6]
Robert L. Park, professor of physics at the University of Maryland at College Park

Primjeri pseudonauke[uredi | uredi izvor]

Svaku nauku prati serija sopstvenih pseudonauka.

Biologija:

  • Lisenkoizam
  • Naučni kreacionizam

Hemija:

  • Polivoda
  • Klasterisana voda
  • Deklasterisana voda

Fizika:

  • N-zraci
  • Fantastične sile (Bermudski trougao)
  • Misticizam i kvantna mehanika
  • Hladna fuzija

Medicina:

  • Homeopatija ("teorija")
  • Akupunktura ("teorija")
  • Herbalizam
  • Alternativna medicina

Psihologija:

  • Astrologija
  • Grafologija
  • Parapsihologija

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Magendie, F. (1843). An Elementary Treatise on Human Physiology. 5th Ed. Tr. John Revere. New York: Harper, p. 150. Magendie refers to phrenology as "a pseudo-science of the present day" (note the hyphen).
  2. ^ Still, A. & Dryden, W., "The Social Psychology of "Pseudoscience": A Brief History", Journal for the Theory of Social Behaviour, Vol.34, No.3, (September 2004), pp.265-290.
  3. ^ Irving Langmuir (transcribed and ed., Robert N. Hall). Pathological science. Physics Today 42 (Oct. 1989): 44.
  4. ^ Popper, Karl, "Science, Conjectures and Refutations" (orig. 1963), in Cover, J.A., Curd, Martin (Eds, 1998) Philosophy of Science: The Central Issues, 3-10.
  5. ^ Karl Popper: Science, Pseudo-Science, and Falsifiability. Conjectures and Refutations (1962)
  6. ^ Robert L. Park,Voodoo Science: The Road from Foolishness to Fraud, Oxford University Press, 2001. ISBN 0-19-514710-3.
Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: