Razgovor:Idžma

Sadržaj stranice nije podržan na drugim jezicima.
S Wikipedije, slobodne enciklopedije

==Prijašnji članak==

Idžma doslovno: »slaganje u vezi s nečim«, je jedan od četir osnova (usul) iz kojih se izvodi islamska vjera, a definira se kao suglasnost mudžtehida (tj. onih koji imaju pravo da, oslanjajući se na svoje znanje, donose vlastite sudove), nakon Muhammedove smrti, za sva vremena, o svim pitanjima vjere. Budući da tu suglasnost nije donijelo neko vijeće ili sabor, već je donesena instinktivno i automatski, njezino postojanje u svakom času utvrđuje se provjerom, da li je takva suglasnost postignuta nekada u prošlosti; u tom slučaju se svjesno usvaja i naziva igma'. Tako je suglasnost postupno utvrđivala sporne tačke; a svaka tako utvrđena tačka postajala je važnom tačkom vjere, a nevjerovanje u nju činom nevjere (kufr). Svaka je suglasnost, naime, postajala hugga (argument) za svoje i sva iduća vremena. Mogla je biti izražena govorom (igma' al-qawl), činom (igma' al-fi'l) ili šutnjom koja izražava slaganje (igma' as-sukiit ili at-taqrir). Posebno se isključuje mogućnost da bi to značilo suglasnost masa (al-'awamm), a prema gledištu Eš-Šafiija (prije nego što je pošao u Egipat), izjava svakog pojedinog Poslanikovog druga obavezivala je buduće generacije. Kasnije je on odbacio to mišljenje, te je ono dan-danas potpuno napušteno. Opći princip suglasnosti javljao se u različitim oblicima jos od najranijeg razdoblja. Pravni sustav Malika ibn Enesa temelji su uglavnom na suglasnosti Medine, Poslanikovog grada; ta je suglasnost lokalna. Veliko značenje ima suglasnost dvaju gradova-tabora (amsar), Kufe i Basre, s njihovim mnoštvom veterana iz ranijih ratova. Za kasnije je generacije odlučnu ulogu odigrala suglasnost Poslanikovih Drugova. Aš-Šafii je razradio ovaj opći princip u konačni asl i dao mu mjesto uz tri ostala. Nadalje, kako su presudne tačke drugi usuli nejasno zacrtali, počelo se smatrati sasvim sigurnirn one tačke koje je zacrtao neki drugi asl. To se temelji na božanskoj zaštiti od grijeha ('isma) koju uživaju svi muslimani. U Aš-Šafiljevim pravnim knjigama postoji kao normalna tvrdnja: »taj i taj odlomak (Kur'ana ili Sune) prije suglasnosti (qabl al-igma') osnova je takvog i takvog pravila«. Dan-danas vahabiti (nasljednici iščezlih zahirita) odbacuju opće važenje ovog načela, te ograničuju suglasnost na onu od Drugova. A takve posebne sekte kao što su šiitska i ibaditska su izvan sunitske idžme. Potvrda načela, koju donose vjerski pravnici, vrše se kako je gore naznačeno. Stvarno je njihovo djelovanje još šire. Osnovni stav, koji potječe još od Muhammeda, je ovaj: »Moj se narod neće nikad složiti na pogrešci«; postoje i kur'anski tekstovi koji kude one što idu drugim putem mimo puta vjernika (IV,l15, gayra seblli-'l-mu'minln), te u II,143: »I tako smo od vas stvorili uravnoteženu zajednicu (ummatan wasatan). Stoga i u mislima i u djelima toga naroda postoji moć da stvara učenje i pravo, a ne samo da potvrduje ono sto je već i inače utvrđeno. Pomoću idžme prihvaćeno je i ono što se ranije smatralo novotarijom (bid'a, suprotnost sunni) i stoga krivovjernim, te je prevladalo raniju sunnu. Tako je štovanje svetaca postalo praktički dijelom islamske Sune i, što je najčudnije, u pogledu učenja o nepogresivosti i bezgrešnosti Muhammedovoj ('isma), idžma je prevagnula nad sasvim jasnim kur'anskim tvrdnjama. Tako idžma nije samo utvrdila nesigurne tačke, već je izmijenila neka od najvažnijih i već prihvaćenih učenja. Stoga je danas mnogi, kako u Islamu tako i izvan njega, smatraju snažnim sredstvom reforme. Oni drže da islamski narodi mogu od Islama napraviti ono što njima odogovara, iako se mišljenja o ovome jako razilaze.