Razgovor:Rusini

Sadržaj stranice nije podržan na drugim jezicima.
S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Ako sam shvatio tehničku stranu pristupa, ovde mogu i želim da napišem sledeće primedbe na vaš tekst o Rusinima Ukrajincima u Bosni (BiH):

-Pogrešno je što ne pravite razliku izmedju Rusina/Rusnaka koji se se polovinom 18. veka iz severoistoćnih županija tadašnje Ugarske doselili u Bačku,dakle iz Podkarpatskih krajeva, iz krajeva gde Karpatske visoravni pelaze u Panonsku niziju /koja nikad u istoriji nije pripadala Ukrajini/, kasnije se se odatle širili u Srem, Slavoniju i par naselja na teritoriji Bosne, i onih koji su se na prelazu 19/20 veka doseljavali u Bosnu.

-Prvi su doneli sa svojom sirotinjom sećanje na starije slavensko/rusko poreklo, svoje ime Rusnak, jezik /"bešedu"/ koji su nazivali "naš ruski jazik",itd., i zahavljujući činjenici da su u Kraljevini SHS 1918/19. u skladu sa Poveljom Lige naroda i obavezom nove države bili priznati kao etnička/nacionalna manjina slovenskog porekla bez matične zemlje, što je očuvano sve do današnjih dana u svim ustavnopravnim i drugim promenama očuvali svoje istorijsko nasledje i razvili se do onoga što su danas - etnički/nacionalno svesni svojih razlika u odnosu na sve slovenske narode, uključujući razume se i u odnosu na Ukrajince, čak i one u Bosni i danas u Bačkoj. Osečanje različitosti prisutno je i kod jednih i kod drugih.

-Drugi, oni o kojima govorite u ovom tekstu su se doseljavali 150 godina kasnije iz Zakarpatskih oblasti, pretežno iz Galicije, koji su bili bliže centru ukrajinskog nacionalnog formiranja, doneli su sobom svest o pripadnosti ukrajinskom narodu, svoj jezik, svoju "movu" su nazivali naš ukrajinski jezik, osećanje različitosti izmedju jednih i drugih je takvo da nikad Ukrajinac iz Bosne, ali ni onaj iz Kijeva neće za sebe reći da je Rusnak, a o tome da je njegov jezik ruski nema ni govora.

Zajedničko im je samo većinska pripadnost grkokatoličkoj crkvi i ime RUSIN,nekadašnji naziv ne današnjih Ukrjinaca kako to tvrdi deo ukrajinske istoriografije, već svih pripadnika slovensko/ruskog naroda /"Ja zdješnjij Rusin, a vot etot tam on Tatarin" čuje se i danas u perifernim oblastima Risije/ na čemu, izmedju ostalog i današnja politika kijevskih vlasti zasniva stanovište da su Rusini i Ukrajinci "najstarija ukrajinska dijaspora", "jedno isto", "Rusini su deo ukrajinskog naroda", "subetnos ukrajinske nacije" i sl.

-Ova još uvek aktuelna politika kijevskih vlasti zasniva se na shvatanjima ekstremnog Galičkog-ukrajinskog nacionalizma 19/20 veka (Doncov i dr. posle OUN-Organizacija ukrajinskih nacionalista, pa UPA - Ukrajinska oslobodilačka armija), prihvaćena je i potvrdjena 20-tih godina prošlog veka od strane kominterne i KPSS/KPU (umesto crne zaodenuta u crvenu odoru, danas u žutu!), kao odgovor na činjenicu da je najveći deo Rusina u Podkarpatsoj oblasti odlukama Pariske mirovne konferencije posle I svetskog rata priključen novostvorenoj Čehoslovačkoj, tamo su dobili priznanje nacionalnog identiteta, sa Česima i Slovacima proglašeni državotvornim narodom u autonomnoj oblasti popularno zvanoj "Rutenija" (ovo rešenje se nije održalo, zbog rasparčavanja Čehoslovačke i rata koji je usledio.

-Posle II svetskog rata, sporazumom izmedju pobedonosnog Sovjetskog Saveza i Čehoslovačke (Molotov-Firlinger, leto 1945) priključena je Sovjetskom Savezu, odnosno Sovjetskoj Ukrajini pod nazivom Zakarpatska oblast, Rusini su dekretom proglašeni Ukrajincima, ubvedceno je obrazobvanje na ukrajinskom jeziku, itd..

-Od ove politike su posle raspada Sovjetskog Saveza i lagera odustale sve lagerske zemlje, izuzev Ukrajine koja ne samo u Ukrajinii danas odbija da prizna nacionalnu samobitnost i prava koja manjinama pripadaju prema Povelji OUN i svim medjunarodnim konvenmcijmama o ljudskim i manjinskim pravima i slobodama, čiji je potpisnik i Ukrajina, već takvu politiku sprovodi i u okolnim zemljama u kojima žive Rusini, najagresivniju prema Rusinima u biv. Jugolslaviji, današnjoj Srbiji i Hrvatskoj. Nema sumnje da je to u funkciji rešavanja tzv. rusinskog pitanja u Ukrajini: Polazi se od shvatanja da ako ovi u Srbiji /i HRvatskoj/ koji su najdalje otišli o kulturnom i drugom napretku priznaju da su Ukrajinci - šta će drugo oni tamo koji su vekovima bili i danas izloženi denacionalizaciji nego da se pomire sa sudbinom.

-Ovu politiku ukrajinske vlasti, sa manje ili više uspeha sprovode posredstvom tzv. Saveza Rusina /i/ Ukrajinaca, što je u suprotnosti ne samo sa ustavno-pravnim poretkom, bar što se tiče Srbije, već i svim medjunarodnim konvencijama o ljudskim i manjinskim pravima i slbodoama. Kao takva, osudjena je od Evropskioh institucija /Treba samopogledati kakve ocene ove politike dolaze od strane OEBS!/,

-Kao odgovor na to, Rusini tzv Zakarpatske oblasti, s pozivom na medjunarodni legitimitet koji su dobili Pariskim mirovnim sorazumima dobili, kao i s pozivom na referendum iz 1991.,na osnovu kojeg su podržali odcepljenje-nezavisnost Ukrajine a za sebe tražili priznanje i autonomiju u okviru Ukrajine - proglasili su Nezavisnu Podkarpaatsku vladu i autonomiju u okvirima Ukrajine, zatražili podršku OUN, EU, Rusije i SAD. Prete da će ako ne dobiju priznanje proglasiti odcepljenje od Ukrajine. Prema svim anketama, većina stanovništva oblasti bi radije ponovo u sastav Slovačke ili Madjarske, nego u Ukrajini gde su lišeni svojih pava.

Kako će se sve to završiti, to je pitanje ne samo za Rusine i Ukrajinu, već i za svet - za Evropu, SAD i Rusiju pre svega. Mihajlo Hornjak, Beograd, 07.april 209.

Netočno[uredi izvor]

Ovaj članak je pun netočnosti, Rusini su zaseban narod to nisu Ukrajinci, u BiH ne žive Rusini nego Ukrajinci pogledajte KUD Taras Ševčenko- Taras Ševčenko nema veze sa Rusinima,

"Rusini u Bosni i Hercegovini su se do Prvog svjetskog rata nazivali Rusinima, između dva svjetska rata Rusinima-Ukrajincima, a nakon Drugog svjetskog rata isključivo Ukrajincima." ovo je presmješno do prvog svjetskoga rata nije bio odjeljak Ukrajinac u popisu stanovništa pa se Ukrajinci izjašnjavaju kao Rusini. --Sokac121 14:30, 17 april 2010 (CEST)[odgovori]