Reisul-ulema

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Reisu-l-ulema)
Idi na: navigacija, traži
Preferences-system.svg Ovom članku je potrebna jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Reisu-l-ulema je titula vjerskog poglavara muslimana u Bosni i Hercegovini i muslimana porijeklom iz BiH koji su u dijaspori. Titulu reisu-l-uleme su obavljali:

Sadašnji reisu-l-ulema je Husein ef. Kavazović (2012-), koji je na početku svog prvog mandata.

Razvoj institucije Rijaseta[uredi | uredi izvor]

Do 1878. godine[uredi | uredi izvor]

Pitanje unutrašnje duhovne organizacije muslimana na ovim prostorima nije se postavljalo sve do okupacije BiH od strane Austro-Ugarske 1878. godine. Otomanska Imperija je bila uređena na principu islamskog halifeta, koji je u Turskoj državi doživio neke značajne promjene.[1]

U osnovi halifi, u islamskoj državi, pripada državna i vjerska vlast. Međutim, u Otomanskoj Imperiji po prvi put u historiji islama dolazi do odvajanja države i vjere, i to putem uspostavljanja funkcije Šejhul Islama. U početku to nije bilo tako izraženo, ali je zasigurno "otvorilo vrata" daljnjoj podjeli koja se nastavila, ne samo u političkom, nego i u kulturnim, obrazovnim i drugim pravcima.

Turski sultani zadržavaju funkciju halife zajedno sa funkcijama državnosti i vojskovođe. Dok "Šejhul Islama" (starješina islama, učenjak islama, ili je možda najbolji naziv čuvar islama) ima pravo veta na sultanove odluke ukoliko su u suprotnosti sa Kur-anom i Hadisom (postupkom Poslanika a.s).[2]

3.a.s.- Alejhi Selam - u prevodu znači sa arapskog znači: “Neka je Allahov mir na njega (Poslanika Muhameda). Prema islamskoj tradiciji Muslimani su dužni da nakon izgovaranja Poslanikova imena dodaju ovu frazu

Sultan nije smio ili, možda, nije htio da obavi bilo kakvo djelovanje bez konzultiranja Šejhul Islama, tek poslije toga pristupao izvršenju zadatka, naravno ako je Šejhul Islam dao svoj pristanak. Treba naglasiti da je zbog veličine tadašnje imperije veliki značaj imala institucija kadije, naročito u udaljenim područjima kao što je BiH, koja je, kako tvrdi Fadil Bukvić u djelu "Institucija imameta kroz istoriju", kod nas muslimana zadržana dugo vremena kao glavna. Tačnije, sve do uvođenja funkcije muftije, koja je posljedica ponovnog daljnjeg odvajanja vjere od države.[3]

Od 1878. do 1918. godine[uredi | uredi izvor]

Okupacijom BiH od strane Austro-Ugarske 1878. godine prestala je dotadašnja vlast i prekiniti su dotadašnji kontakti sa Carigradom, Međutim, taj proces nije bio ni lahk ni brz. Većina Muslimana kao i porota nisu bili za ideju stvaranja Islamske vjerske zajednice, kao ni za ideju o tome da oni iz svojih redova izaberu svig vjerskog poglavara i time se odvoje od Carigradskog Šejhul-Islama. Mada im je to više puta bilo "predlagano" od strane Austro-Ugarskih vlasti. Prvi put to primječujemo u instrukcijama koje je primio Josip Filipović, komandant jedinica koje su izvršile okupaciju BiH od Beča, a u kojima je stajalo kako je bilo poželjno da se Bošnjačka ovisnost u vjerskim stvarima od Šejh-l-Islama prekine, međutim, treba se napraviti tako da izgleda kao njihova samoinicijativa.[4]

Nakon što je ova inicijativa doživljela neuspjeh isto je pokušao i grof Andrašij koji je to pokušao 21.05.1878. godine posredstvom zajedničkog ministarstva finansija i zemajskog poglavara u BiH. Ovaj grof kako to bilježi prof.dr. Omer Nakičević kao "najveći željeni cij" postavja "dobrovoljno" otcjepjenje muslimana od Carigradskog Mešihata jer bi se time kako tvrdi...” oduzelo snažno oružje u političkoj borbi “, a čime bi se Austo-Ugarska učvrstila svoj položaj u okupiranoj zemlji.

6. Omer Nakičević op.cit 11

Do otvorenijeg sukoba dviju ideja, Austro-Ugarske o odvajanju muslimana od Istanbula i Bošnjačke težnje da i dalje ostanu muslimanske cjeline došlo je 1880. godine kada je porota 18 juna imenovala bivšeg rumelijskog kadiaskera (ili kazaskera) Ahmed Šukri ef. Za Bosanskog muftiju i to polazeći od svog tumačenja Istanbulske konvencije i Berlinskog ugovora Austro-Ugarska se obavezuje da će poštovati slobodu vjeroispovjesti i članom 2. Istanbulske ili tzv. Novopazarske konvencije iz 1879. godine Bošnjacima je zajamčeno pravo da slobono održavaju veze sa Šejhu-l-Islamom u Istanbulu.

S obzirom na ove akte i Islamsku tradiciju muslimani su se prirodno opirali odvajanju od Istanbula ili prekidanju bilo kakvih veza s njim. Međutim, Austro-Ugarska se u načelu slagala da Šejhu-l-Islam može imenovati vjerske službenike u BiH, ali samo iz reda domačih ljudi. Da bi spriječio provođenje odluke Porote, Beč je naložio svome poslaniku u Istanbulu da sa svoje strane poduzme potrebne korake kako bi se spriječio dolazak novoimenovanog muftije u BiH.

7. Mustafa Spahić, "Povijest Islama" - udžbenik za III i IV razred medrese, str. 404. Gazi Husrevbegova medresa i Rijaset Islamske zajednice BiH, Sarajevo 1995. godine.

U međuvremenu Beč je prikupio podatke o tome kako halife nema utejac nad muslimanima u drugim okupiranim Islamskim državama koje su doživjele sličnu sudbinu tadašnje BiH. Za to vrijeme sve od same okupacije Austro-Ugarske vlasti su vrhovnim prestavnikom Islamske zajednice u BiH smatrale Husein Nur ef. Hafizovića koji se u trenutku okupacije zatekao na položaju vrhovnog šerijetskog sudije u Sarajevu.

8. Isti izvor iz fustone 7 str. 405

U tom smislu Austro-Ugarske vlasti su spriječile dolazak novoimenovanog muftije u BiH. Nakon dužeg oklijevanja i raznih diplomatskih manevara na relaciji Beč - Istanbul, Šejhu-l-Islam je 22.03.1882. godine imenovao Sarajevskog muftiju Hadži Mustafu Hilmi ef. Omerovića za Bosanskog muftiju, čime je Porota indirektno priznala potrebu uspostavljanja jednog islamskog starješinstva u okupiranoj zemlji.

9. Mustafa Spahić op.cit., 15

Ef. Omerović se već pred okupacionom vladom dokazao kao "podesna ličnost" za taj položaj s obzirom da je obavio fetvu odmah nakon okupacije kojom je pozvao muslimane BiH da prihvate vojni zakon Austro-Ugarske okupacione uprave, tako da je carskim dekretom 17 oktobra 1882. godine Hilmi ef. Omerović postavljen za prvog Reisu-l-ulemu Islamske zajednice u BiH. Pretpostavke o tome da Porota neće reagovati na ovo jer je ona ta koja je Omerovića ranije odredila za Bosanskog muftiju su se obistinile i Porota nikad nije protiv toga zvanično protestirala ali nije ni dala za ovo svoju suglasnost.

10. Mustafa Spahić op. Cit., tekst djelomično korišten.

Imenovanje prvog Reisu-l-uleme u oktobru 1882. godine i imenovanjem prve četvorice članova Ulema Medžlisa od strane cara uspostavljena je institucija Rijaseta kao jedinstven primjer takve institucije u islamskom svijetu i time je, u stvari, počela da se provodi u život Kalijeva uredba o ustrojstvu Islamske vjerske zajednice BiH. Prema toj uredbi pravo imenovanja reisu-l-uleme i ulema medžlisa pripalo je caru. Dok su ostali članovi bili birani od strane Zemaljske vlade u Sarajevu.

11. Ferhat Šeta, služba reisu-l-uleme u Bošnjaka ( neobjavljen članak napisan za djelo "Istorijski razvoj institucije rijaseta" ).

U početku ova institucija nije imala velika ovlaštenja i često se dešavalo da je Zemaljske vlada donosila odluke bez konsultacije Rijaseta. To je najbolje došlo do izražaja u Vakufsko-Mgarifskoj krizi kada je polovonom marta 1883. godine zajedničko Ministarstvo finansija imenovalo posebnu komisiju Zemaljsko-Vakufsko povjerenstvo sa zadatkom da se popiše i ispita sve vakufe na teritoriji BiH. Bošnjaci nisu bili zadovoljni radom ove komisije i aktima postavljaja pojedinih vjerskih funkcionera bez konsultacije muslimana i traženja saglasnosti od Mešihata i Šejhul-Islama iz Istanbula. To je dovelo do desetogodišnje borbe za vjersku i Vakufsko-Mearifsku autonomiju od 1899 do 1909. godine.

12. Mustafa Spahić, op. cit., 405 tekst djelimično korišten.

Nakon pregovora od februara 1907 do aprila 1909. godine ozakonjen je Štatut za autonomnu upravu islamski, vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u BiH. Ovaj za Bošnjake muslimane bitan dokument dones je 15 aprila 1909. godine. Ovaj štatut nije došao kao poklon Bošnjacima već su se oni za njega morali izboriti dugom i upornom borbom. Ovim štatutom određena je hijarhija i struktura Islamske zajednice gdje su Ulema-medžlis (Rijaset) i Hodžinska izborna kurija navedeni kao jedni od glavnih organa za izvršavanje islamskih i vakufsko-mearifski sabor te vakufsko-mearifski saborski odbor i vakufska direkcija. Dalje u štatutu se navodi da članove sabora i hodžinske izborne kurije poseredno ili neposredno bira narod, a reisul-l-ulemu i članove uleme-međlisa bira hodžinska izorna kurija. Prema ovom štatutu BiH je podijeljena na šest muftistava (Mostar, Sarajevo, Travnik, Banja Luka, Bihać, Tuzla).

13. Mehmed Salkić op. cit 340-341

Na čelu muftijstva je muftija kojeg postavlja zemaljska vlada. Izabranome reisu-l-ulemi menšuru je davao kalifa, odnosno šejhul-islam. Menšura je svečani dokument kojim se potvrđuje da je određeno lice lagalno imenovani, odnosno izabrani reisu-l-ulema i da je kao takav ovlašten, da u smislu šerijetskog prava daje slična ovlaštenja podređenim vjerskim službenicima. Ovaj pojam se u ovakvom značenju koristi samo kod Bošnjaka, koji su ga preuzeli iz osmanlijskih institucija, a oni su ga opet uzeli iz nekih drugih muslimanskih država sa neđto izmjenjenim značenjem same riječi.

14. W. Bjorkman "Manshur" E 1, vol. V. 246-248

Prvi kao i srugi reis Muhamed Teufik ef. Azabagić koji je se dobrovoljno povukao u mirovinu nakon donošenja štatuta, su svoje dužnosti obavljali bez menšure.

15. Omer Nakičević op. cit 16

Prvi reisu-l-ulema koji je ovaj dokument primio bio je treći po redu (a prvi po štatu birani) hfz. Sulejman ef. Šarac. Ef. Šarac samo dvije godine po izboru, na zahtjev hodžinske kurije, ovaj rejs je smijenjen da bi na njegovo mjesto došao Mehmed Džemaluddin ef. ^aušević. Njegov izbor se podudario sa sa zavšetkom balkanskih ratova. Sandžak biva podijeljen između Srbije i Crne Gore. Položaj muslimana Bošnjaka u Sandžaku ostao je nedefinisan osim što je tačkom 3.člana 129. Ustava Crne Gore od decembra 1905. godine rečeno da: unutrašnja uprava Muhamedove vjeroispovjesti pripada muftiji crnogorskom.

16. Mustafa Spahić op. cit 406

Slično planu koji su proveli Austrougari u BiH Srbi su nastavili sa daljim cijepljenjem i slabljenjem muslimanskog tkiva na ovim prostorima to je očito iz ovog člana u kome se djelovanje Islamske zajednice ograničava samo na BiH.

Od 1918. do 1929. godine[uredi | uredi izvor]

Poslije formiranja Kraljevine SHS nastupio je za muslimane veoma težak period koji se po nekima smatra periodom najlošije organizacije Islamske zajednice u BiH. Razloge za ove slabosti neki su pokušali tražiti u navodno slabom upravnom sistemu propisanom štatutom iz 1909. godine. Međutim, pravi razlog pojavi ovih slabosti treba tražiti u promjenjenim poslijeratnim okolnostima i duhovnim pomjeranjima koja su bila ozbiljno zahvatila muslimane. Na to ukazuje i činjenica da su vakufsko mearifski organi, dok su u njima bili čestiti i pošteni muslimani dobro funkcionisali. Nije, dakle, bio u pitanju kvalitet normi nego kvalitet ljudi.

17. Mehmed Salkić op. cit 351

Dokaz ovoj tvrdnji je i to što je čisto vjerske poslove u Kraljevini, koja je formalno priznala ^auševića za vjerskog poglavara vršilo Ministarstvo vjera u kojem je načelnik Muslimanskog odjeljenja bio srbijanski zet Hasan Vrebac. Ovo Ministarstvo je imenovalo sreske i vakufske odbore pa čak i one vjerske službenike koje su vakufi plaćali iz svojih sredstava. U ovom periodu muslimani su ušli u kulturno-civilizacijski krug pravoslavne dominacije. U periodu između 1918 do 1929. godine nije postojala jedinstvena islamska zajednica na području tadašnje Jugoslavije. Vakufsko-mearifski sabor je odbio da se propisi Štatuta primjenjuju u Hrvatskoj i Sloveniji mada su Muslimani iz tih pokrajina to tražili. Muslimani u Srbiji i Makedoniji imali su vrhovnog muftiju u Beogradu i muftije u nekoliko okružnih mjesta. Bosna i Hercegovina je imala autonomiju u okviru koje je slobodno vodila svoje vakufske, vjerske i meafiske poslove.

18. Mustafa Spahić op. cit 407

Pravoslavna dominacija i antiislamski stavovi su u velikoj mjeri svorili više nego složenu situaciju za muslimane u Kraljevini. I pored toga što je Kraljevina SHS članom 10. Ugovora o miri sa Austrijom, sklopljen u zapadnom predgrađu Pariza Sen @ermenu, preuzeli posebna obećanja kada je u pitanju autonomija muslimana na području Kraljevine malo ili skoro ništa od toga je ispunjeno, a posebno u prvih 10 godina. U ovom ugovoru oni su na sebe preuzeli tri velike obaveze: Prva je da se pitanja koja se tiču njihogov porodičnog i ličnog statuta reguliraju po muslimanskim običajima. Druga obaveza se ogleda u zaštiti džamija, mezarja, vakufa i drugih vjerskih i dobrotvornih muslimanskih ustanova koje već postoje, te da Vlada SHS pri eventualnom osnivanju novih takvih institucija neće uskratiti nijednu od potrebnih olakšica. Treća obaveza je ona kojom se Vlada Kraljevine SHS obavezuje se da poduzme korake da se imenuje reisu-l-ulema za cjelu zemlju.

19. Mustafa Imamović, "Historija Bošnjaka" , preporod Sarajevo 1996. godine.

O tome koliko se ova vlada držala svojih obećanja govore i sljedeće činjenice: što se tiče prve obaveze, član 109. Vidovdanskog ustava sadržavao je opću proklamaciju da porodične i nasljedne poslove muslimana sude državne i šerijetske sudije, ali u BiH i dijelom u Crnoj Gori, u ostalim krajevima nisu postojali šerijetski sudovi već su te poslove u ostalim krajevima zemlje, posao kadije ( u Srbiji i Makedoniji) obnašale sredske muftije. U pogledu obaveze staranja o islamskim institucijama i mezaristanima, džamijama i vakufima naj bolje govori činjenica da je reis ^aušević još 1927. godine zahtijevao da se:”povrate islamske zgrade, u kojima su vojnički ili civilni uredi, svojoj prvobitnoj svrsi, te da se mezaristanima pruži ista zaštita kao i svim grobljima”. Postoji evidencija, a koju je sačinila Ulema medžlisa a koja govori o rušenju i oduzimanju džamija i o njihovom pretvaranju u vojne magacine, sokolske srpeske dvorane i škole te o isticanju krstova na njima. Vrlo često je uzurpirana vakufska imovina koja je poklanjana srpskim prosvjetnim zadužbinama, dok je građa od srušenih vaklufskih kuća koristila za gradnju državnih zgrada. U velikoj mjeri je ometan i rad Sibjan mekteba kao i viših islamskih škola. Kao zaključak koji govori o stanju u kome su se nalazili muslimani u Kraljevini SHS možemo uzeti interviju koji je reis ^aušević dao listu "Le temps" 1919. godine u kojem se između ostalog ističe: "Hiljade ljudi ubijeno, šest žena spaljeno, 270 sela opljačkano i uništeno..."

20. Mustafa Spahić op. cit 407

Od 1929. do 1941. godine[uredi | uredi izvor]

Umjesto da realizira obečanja data Sen-@ermenskim ugovorom vladajući režim ubrzo nakon šestojanuarske diktature 1929. godine dolazi na ideju da u potpunosti centralizira i stavi pod svoju upravu i ono malo autonomije što je ostalo muslimanima od štetuta iz 1909. godine. Ovaj za velikosrpstvo bitan posao povjeren je ministru pravde dr. Milanu Srškiću u čiji su resor i potpali i vjerski poslovi.

21. Mustafa Spahić op. cit 408

Srškičev plan ima dvije tačke. Prvo je planirao provesti reorganizaciju Islamske zajednice stavivši je pod kontrolu Ministarstva pravde, a zatim bi bilo lahko provesti drugi dio plana a to je uvođenje prorežimskih ljudi na čelo Muslimana. Prvi dio plana proveden je stupanjem ZAKONA O ISLAMSKOJ VJERSKOJ ZAJEDNICI KRALJEVINE JUGOSLAVIJE. Ovaj Zakon je dokinuo autonomiju vakufsko-mearifskih poslova u BiH, ukinuo je Vrhovno muftijstvo u Beogradu, reisu-l-ulemu, članove dva ulema medžlisa (Sarajevo i Skoplje) i devetericu muftija postavlja kralj svojim ukazom. I pored potpune centralizacije i predavanja ovlasti Ministarstvu pravde tek formalno Muslimanima je obećano da njihova vjera spada među priznate vjere u Kraljevini Jugoslaviji.i da je ravnopravna svim ostalim Zakonom priznatim vjerama. Ovaj Zakon je bio samo još jedna vještačka tvorevina svejugoslovenske ( velikosrpske) ideje po kojoj se vrhovno vjersko starješinstvo preselilo u Beograd zajedno sa reisu-l-ulemom. Jedna dobra strana cjelog zakona je to što su po prvi put (iako tek formalno) Muslimani ovog područja bili ujedinjeni u jednu jedinstvenu organizaciju.

22. Muhamed Salkić po.cit 351 ( tekst djelimično korišten )

Reis ^aušević je na vrijeme shvatio šta Srškićev plan ima za cilj pa se pokušao suprostaviti. Međutim, nakon što je prvi dio plana bio uspješno izveden ^aušević u toj borbi nije imao uspjeha pa je pismom od 11 aprila 1930. godine zatražio umirovljenje. Već 12 aprila 1930. godine kraljevim je ukazom, za novog reisa imenovan Ibrahim ef. Maglajlić.

23. Omer Nakičević op. cit 188

Maglajlić koji je bio Banjalučki i Tuzlanski muftija, se pokazao kao prorežimski čovjek nakon što je radio na razbijanju bošnjačkog jedinstva na izborima 1923. godine. Osnovavši Nezavinsku Muslimansku Stranku koja je odnijela jedan dio glasova JMO-a.

24. Husejn Čepalo, Gimnazija Bugojno 1997. godine

Menšuru mu je dodijelio poseban Savjet sastavljen od Uleme međlisa i nekih drugih delikata. Prema Ustavu Islamske zajednice koji je oktroiran 9. Jula 1930. godine muslimani Kraljevine čine jedinstvenu Zajednicu. Struktura i organizacija Islamske Zajednice je ustrojena prema Šestojanuarskom zakonodavstvu. Ustav je uveo devet muftistava: Banja Luka, Tuzla, Sarajevo, Mostar, Pljevlje, Novi Pazar, Prizren, Bitolje i Skoplje.

25. Muhamed Salkić op. cit ( 352-353 )

U periodu Šestojanuarske diktature bilo je izvjesnih rezultata u radu Islamske zajednice. Tako je početkom 1933. godine Vrhovno Islamsko starješinstvo pokrenulo svoje službeno glasilo pod nazivom "Glasnik Vrhovnog starješinstva Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije", koji i danas izlazi u nešto izmjenjenom obliku. Ulema-međlisa je dovršila preobrazbu i napravljen je iskorak na planu štampanja knjiga. U ovom periodu Islamska zajednica održava veze sa muslimanima u islamskom svjetu. Delegacija Islamske zajednice iz Jugoslavije učestvuje u radu Sveislamskog kongresa 1931. godine u Jerusalemu, kao i na kongresu evropskih muslimana 1935. godine u @enevi.

Raspad šestojanuarskog režima u Kraljevini Jugoslaviji najavljivao je nešto povoljnu situaciju za Islamsku zajednicu. Tome je u mnogome doprinosio stav uglednog bošnjačkog političara dr. Mehmeda Spahe, koji je ulazak u JMO u koalicionu vladu sa Stojadinovičem i Korošcem uvjetovao revizijom zakonskih propisa o pravnom položaju Islamske vjerske zajednice i njenog Ustava, te vraćanje sjedišta reisu-l-uleme iz Beograda u Sarajevo. Sve je ovo utjecalo da je nadležno tjelo Islamske zajednice 25.marta 1936. godine donijelo novi USTAV ISLAMSKE VJERSKE ZAJEDNICE KRALJEVINE JUGOSLAVIJE, koji je od kralja potpisan 24.oktobra 1936. godine. Ovim je dotadašnji Zakon i Ustav stavljen van snage. Prije toga još 14.marta 1936. godine penzioniran je reisu-l-ulema Ibrahim ef. Maglić. Nakon što je Ustav donešen za prvog naibu-reisa (zamjenik reisu-l-uleme) sa sjedištem u Beograduizabran je profesor Salih Safet Bešić.

Ustavom vjerske zajednice iz 1936. godine ukinuta su muftijstva, dvojstvo u organizaciji Islamske vjerske zajednice sa dva Ulema - međlisa i dva Vakufsko - mearifska vijeća i dvije vakufske direkcije. Umjesto toga ustav je definirao formiranje jednog Uleme-međlisa neposredno uz reisu-l-ulemu i jedinstvene direkcije vakufa za cijelu državu, te je općenito ojačao ulogu laičkog faktora u upravi i poslovima Islamske vjerske zajednice. Tokom 1937. godine obavljeni su izbori za vakufski sabor i članove Izbornog tijela za izbor reisu-l-uleme. ^lanovi sabora nisu mogli biti aktivni službenici Islamske zajednice. Izabrano tijelo za izbor reisu-l-uleme se sastalo 26.aprila 1937. godine prema Ustavu između trojice kandidata izabran je Fehim ef. Spaho za reisu-l-ulemu Kraljevine Jugoslavije. Dužnost reisa Fehim ef. Spaho je primio 6. maja od prvog naiba Bašića, a svećano ustoličenje i predaja mešure obavljeni su u Carevoj džamiji u Sarajevu, devet juna 1938. godine. U ovom periodu mnogo je urađeno na unapređenju sistema školstva koje je bilo pod nadzorom Islamske vjerske zajednice.

26. Mustafa Spahić op. cit 410

Od 1941. do 1945. godine[uredi | uredi izvor]

U aprilu 1941. godine Bosna i Hercegovina se našla u sastavu fašističke nezavisne države Hrvatske. U tom periodu ulogu reisu-l-uleme za područje Jugoslavije obavljao je Spaho. I pored činjenice da je Kraljevina Jugoslavija doživjela svoj slom Islamska zajednica je nastavila upravljati prema zakonima i Ustavima Islamske vjerske zajednice iz 1936. godine. Protivnici Spahe i ovog Zakona i Ustava na čelu sa Hakojom Hadžičem kome je, zajedno sa fratrom Božidarom Bralom povjerena civilna uprava u Bosni i Hercegovini nastojali su izmjeniti Ustav, Zakon i prisiliti Spahu na ostavku.

27. Husejn ^epalo “Gimnazija “ Bugojno Status Islamske vjerske zajednice u NDH, 1998. godine

Na ruku im je došla činjenica što je Spahin Ustav Islamske vjerske zajednice od početka pratile tri značajne greške: ukidanje muftija, muftistva, oduzimanje mnogih pozicija, nekih neopravdano, iz ruku pripadnika uleme, posebno u vakufsko-imovinskim i prosvjetnim stvarima, te nemogučnost učestovavanja aktivnih članova Islamske zajednice u Saboru. Već u toku juna 1941. godine Hadžić oranizira vjersku anketu koja je trebala da izadi nacrt novog Zakona i Ustava Islamske vjerske zajednice u skaldu sa tzv. Hodžinskom koncepcijom formuliranom još u još u godinama neposredno pred rat. Na anketu je formalno pozvan i F. Spaho kao reisu-l-ulema ali se on nije odazvao ni na jednu njenu sjednicu. Anketa je izradila "Nacrt zakonske odredbe o vjersko-prosvjetnoj autonomiji" koji je Ante Pavelić trebao da potvrdi kao Zakon.

28. Mustafa Spaho op. cit 411

Nacrt Zakona su Paveliću 7. augusta 1941. godine uručili Ademaga Mešić i Mehmed ef. Handžić. Od Nacrta Zakona nikad ništa nije bilo, jer je već sutradan Pavelić službeno primio reisu-l-ulemu Spahu i obećao da će se položaj Islamske vjerske zajednice u NDH riješiti prema zahtjevima samih muslimana.

29. Husejn Čepalo op. cit.

Od kada je krajem augusta 1941. godine vođa bivše JMO Džafer Kulenović ušao u Vladu Nezavisne države Hrvatske, on je od tada do kraja rata uspješno blokirao sva daljnja Handžićeva nastojanja da se promjeni postojeći Ustav i organizacioni okvir Islamske vjerske zajednice. Kada je 13.februara 1942. godine umro reis Spaho obje struje su tražile da se na mjesto reisa izabere njihov čovjek s tim da su Kulenović i njegove pristalice insistirali, i u tome uspjeli, da se dok traje rat na bira novi reis. Tako se po drugi put na mjesto naiba, odnosno vršioca dužnosti reisu-l-uleme, našao profesor Salih ef. Pašić i ostao na tom položaju sve do septembra 1947. godine.

30. Mustafa Spahić op. cit 411

Pašić je, kao i Spaho, mudro i dostojanstveno vodio muslimanski narod kroz ovaj težak period. Možda je jedno od najznačajnijih ostavarenja tadašnje postave Islamske vjerske zajednice na čelu sa ef. Pašićem izgradnja džamije Zagrebu. Muslimanima je bilo od strane Pavelića predloženo da se pravoslavna crkva na Preradičevu trgu odgovarajućom pregradnjom pretvori u džamiju što su zagrebački muftija Ismet Muftić i Islamska zajednica energično odbili. Nakon toga su ustaške vlasti predložile da se Meštrovičev spomenik u centru Zagreba, posvećen kralju Petru Karađorđeviću, adaptira u džamiju. Navodno je jedna grupa zagrebačkih muslimana od Meštrovića tražila suglasnost, ali on nije odgovorio. Neovisno od toga, džamija je izgrađena uz dosta otvorenih protesta od strane katoličke hijerarhije kojoj je posebno smetalo što se džamija nalazi u centru Zagreba. Zbog tih protesta svečano otvaranje džamije stalno je pomjerano. Konačno, džamija je otvorena u ljeto 1944. godine.

31. Mustafa Spahić op. cit 411-412

Od 1945. do 1993. godine[uredi | uredi izvor]

Nakon završetka II svjetskog rata svi muslimani na tlu tadašnje FNRJ, a kasnije SFRJ našli su se u potpuno novom državno-pravnom i ideološko-političkom okviru čija je osnovna intencija i cilj bila izgradnja komunizma preko ateizma, oduzimanje imovine i oduzimanje države i religije. Svi organizirani oblici i kolektivno legitimni likovi Bošnjaka svedeni su na Islamsku zajednicu. Glavni ciljevi komunističke vlasti prema Islamskoj zajednici bili su: odvojiti Islamsku zajednicu od države i politike, a državu i politiku zbog značaja i uticaja vjere na ljude, nikada ne odvajati od Islamske zajednice. Konkretna posljedica ovakve politike bila je ukidanje obavezne vjernauke u osnovnim i srednjim školama, te ukidanje šerijatskih sudova. Politika ukidanja privatne imovine i njeno podrušavanje i podržavljenje u cilju razvoja privrede, poljoprivrede i urbanizacije potem agrarne reforme, nacionalizacije i eksproprijacije dotadašnjih vlasnika u korist države imat će za posljedicu da Islamska zajednica ostane skoro i bez pokretne i nepokretne imovine, čime su njena dotadašnja višestoljetna egzistencijalna osnova i izvor materijalnih prihoda potpuno dovedeni u pitanje. U cilju opstanka, Islamska zajednica je morala tražiti nove izvore finansiranja i materijalnog izdržavanja. Osuđena od komunističkog režima na odumiranje ona je bila prisiljena na samofinansiranje. Ma kako je to u početku bilo teško ili se činilo nemoguće, takav način izdržavanja Islamske zajednice (kroz redovne dobrovoljne priloge vjernika) jačao je islamsku svjest u svakom vjerniku i povačao njihov interes i angažman u aktivnostima Islamske zajednice. Taj angažman rezultiraće hiljadama džamija koje su na novo sagrađene, ali samo u selima zato što je skoro nemoguće bilo dobiti dozvolu za gradnju novog vjerskog objekta u gradu. Islamska vjerska zajednica je bila potiskivana iz javnog života koliko je bilo moguće, tako da su vjersko-humanitarne institucije, nakon što je Islamska zajednica ostala bez vakufske imovine, izgubile svoju namjensku funkciju. Ovaj čin je od kolektivnog darovatelja Islamske zajednice pretvorio u kolektivnog primaoca. Kako je komunistička vlast preuzela brigu i organizaciju obaveznog osnovnog školovanja za sve građane, to su neke niže okružne medrese, koje su dotad bile nadomjestak općem obrazovanju muslimana, ostale bez svoje funkcije. Velik broj medresa je zatvoren tako da je u BiH ostala samo Gazi Huseinbegova medresa. Otežanom radu Islamske zajednice doprinio je odlazak stručnih kadrova iz Islamske u društvene zajednice, te hapšenje imama. Rat je, također, odnio veliki broj života bošnjačkih alima (učenjaka). Nove okolnosti su dovele do izmjena u dotadašnjem radu Islamske zajednice. Neki objekti Islamske zajednice bili su proglašeni zajedničkim kulturnim nasljeđem Jugoslovenske zajednice naroda i narodnosti, što je imalo za posljedicu da o njima pored Islamske zajednice vodi brigu i država, stavljajući ih pod svoju zaštitu. Ulaskom Jugoslavije u pokret nesvrstanih gdje Islamske zemlje čine većinu stvorena je prilika da muslimani Jugoslavije stupe u kontakt sa ostatkom islamskog svijeta.

32. Mustafa Spahić op. cit 413

Međutim, to nije najbolje ostvareno zbog novonastalih okolnosti u kojoj se našla Islamska zajednica. Donešen je novi Ustav koji je usvojen na zasjedanju vrhovnog vakufskog sabora u Sarajevu 26. Avgusta 1947. godine. Na temelju ovog ustava izabran je 12 septembra 1947. godine prvi poslijeratni, sedmi po redu, reisu-l-ulema Fehim ef. Fejić. Menšuru je primio u Begovoj umjesto u Carevoj džamiji, što je prvi put u historiji. Ovaj Ustav je nekoliko puta mijenjan i dopunjavan. Ustav Islamske vjerske zajednice 1947. godine potvrđuje strukturu, nazive organa i hijerarhiju Islamske zajednice na području pojedinih republika, kao i cijele Jugoslavije na temelju Ustava Islamske vjerske zajednice iz 1936. godine. Tu je prije svega odluka o odvojenosti organa koji se bave vjerskim, od organa koji se bavi imovonskim odnosima, kao što je postojanje ulema-medžlisa i vakufsko-mearifskog sabora sa izvršnim organom vakufskom direkcijom. Po Ustavu Islamske vjerske zajednice od 1959. godine objedinjuju se ove ustanove u jednu, a to je Starješinstvo Islamske vjerske zajenice na području jedne republike. Po ovom Ustavu područje ulema-medžlisa obuhvatilo je područje jednog Sabora što je, opet kasnije ušlo u kompenteciju starješinstva. Na zasjedanju vrhovnog Sabora Islamske vjerske zajednice u Prištini 5.novemrba 1969. godine donešen je njen novi Ustav, po kojem je Islamska vjerska zajednica službeno nazvana Islamska zajednica jer se došlo do zaključka da je riječ Islam implicira pojam vjere. Prema ovom Ustavu organi Islamske zajednice su odbori kao i osnovni organi i upravna tijela, vjersko-prosvjetni referenti i muftije kao glavna vjerska lica na svom području. Viši organi su Sabori i starješinstva. Sabor je najviši zakonodavni organ Islamske zajednice na području republike, a starješinstvo njegov izvršni organ. Prema Ustavu postoje četiri Sabora, odnosno starješinstva (Sarajevo, Priština, Titograd (Podgorica) i Štip). Od članova republičkih Sabora bira se vrhovni Sabor Islamske zajednice u SFRJ. On je najviši zakonodavni i nadzorni organ Islamske zajednice u zemlji. Njega sačinjavaju: reisu-l-ulema (na čelu), predsjednici, Starješinstva i šest članova koje bira vrhovni Sabor iz svoje sredine. 12 aprila 1990. godine u Sarajevu, usvojen je novi Ustav Islamske zajednice. Ovim takozvanim Ramazanskim ustavom izvršena je temeljna reorganizacija Islamske zajednice članom 11.Ustava Islamske zajednice određeno je da se njena imovina na prvom mjestu, umjesto dotadašnjih isključivo dobrovoljnih priloga vjernika i donacija, sastoji od vakufa. U tome pogledu velike su nade polagane u proces denacionalizacije, odnosno vraćanje nekad oduzete, ili jednostavno uzurpirane vakufske imovone. Rat je zaustavio ovaj proces.

33. Mustafa Spahić op. cit 415

U ovom priodu mnogo se uradilo na izgradnji vjerskih objekata kao i na obrazovanju stručnih kadrova, naročito u bratskim i prijateljskim Islamskim zemljama. U ovom razdoblju Islamske zajednice reisu-l-uleme su bili: Ibrahim ef. Fejić sedmi po redu (od 1947 do 1957 godine), Sulejman ef. Kemura ( 1957 - 1975 god ), Naim ef. Hadžiabdić ( 1975 - 1987 god), Husein ef. Mujić ( 1987 - 1990 god ) i Jakub ef. Selimovski ( 1990 - 1993 god ).

34. Mustafa Spahić op. cit 416

Po ovom zakonu mešihat je izvršni organ Sabora Islamske zajednice. Najviše predstavničko tijelo Islamske zajednice u državi je vrhovni Sabor i broji 46 članova koji se biraju tako što ih delegiraju sabori u Sarajevu, Prištini, Skoplju, Podgorici i Zagrebu. Izvršni organ vrhovnog Sabora je Rijaset, čije je sjedište u Sarajevu i koji ujedno predstavlja vjersko jedinstvo pripadnika Islamske zajednice u cjelosti.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Muhamed Salkić, Štatut i ustavi islamske zajednice do 1945. godine, Takvim, strana 339, "El Kalem" Sarajevo 1998. godina
  2. ^ Dr. Nisvet Šehić, Autonomni pokret Muslimana za vrijeme Austrougarske uprave u BiH, "Svjetlost" Sarajevo 1980. godine
  3. ^ Fadil Bukvić, "Institucija imameta kroz istoriju", glasnik br. 4, str. 361, Vrhovno Islamsko Starješinstvo u SFRJ, Sarajevo juli-august 1981. godine.
  4. ^ Prof. dr. Omer Nakičević, "Istorijski razvoj institucije Rijaseta", str. 9, Sarajevo 1996. godine.