Relikt (biologija)
Relikt – u biogeografiji i paleontologiji − je populacija ili takson organizama koji su bili rašireniji i/ili raznolikiji u prošlosti. Reliktna populacija je ona koja se trenutno javlja u ograničenoj zoni, ali čiji je originalni areal bio daleko širi tokom prethodnih geoloških epoha. Slično tome, reliktni takson (npr. vrsta ili druga kategorija) je onaj koji je jedini predstavnik nekada raznolike grupe.[1][2][3]
Definicija[uredi | uredi izvor]
Relikti (ili relikvije) u biljnom i životinjskom svijetu su, dakle, kategorije koje su opstale kao ostatak onoga što je nekada bila raznovrsna i rasprostranjena populacija. Relikti nastaju onda kada dijelovi areala neke veće populacije ili taksona, zbog velikih promjena na malom prostoru, postaju odsječeni od cjeline. Podskup matične populacije je zatim ograničen na raspoloživo povoljno područje i smanjuje se ili divergentno evoluira. Ovaj fenomen se razlikuje od endemizma u tom smislu što populacija nije uvijek ograničena na lokalnu regiju. Drugim riječima, vrsta ili grupa nije nužno rasprostranjena na određenom malom prostoru, već može biti raspršen u manjim ili većim enklavama ili, tokom vremena, pretvoren u svojevrsne otoke. Faktor promjena ne mora biti povećana konkurencije drugih organizama, kontinentalni drift ili klimatske promjene, kao što je ledeno doba.
Primjeri[uredi | uredi izvor]
Značajan primjer je tilacin sa Tasmanije, reliktni torbar mesojed, koji je na otoku preživio do modernog doba, dok je ostatak njegove vrste na kopnu Australije odavno izumrlo. Kada reliktni predstavnik taksona, nađen u fosilnim tragovima, ipak i dalje postoji, takav organizam se ponekad naziva - živi fosil . Međutim, predstavnici relikta ne moraju biti i trenutn živi. Evolucijski relikt je svaki organizam koji je karakterističan za floru ili faunu jednog doba, a i dalje postoji u kasnijim dobima, koje karakterizira novo evoluiranje flore i faune koje se bitno razlikuju od ranijih.
Primjer fosilnog zapisa je uzorak poodice Nimravidae , izumrlog ogranka zvijeri u evolucijskom stablu sisara, koji potiče iz miocenske epohe u Evropi. Ako je to bio slučaj, taj uzorak nebi bio relikt , a ni njegova glavna populacija, već preživeli ostatak nimravidne loze. Ovi mesožderi su bili česti i raširena u prethodnoj epohi, u oligocenu, a nestao je kada je klima promijenila i šume su zamijenjene savanama. U Evropi su posljednji preostali u šumama kao relikt oligocena.
Primjer divergentne evolucije u stvaranju relikta se sreće kod u otočne rovke kod obale Aljaske. Ove vrste su očito relikti vremena kada su otoci bili povezani sa kopnom, a nekada su bile skupa sa rasprostranjenijom vrstom, sada tri populacije koje su se razišli tokom specijacije.
U botanici, primjer relikta ledenog doba su biljne populacija je rijetkog ljiljana iz Velsa. Velška populacija je ograničena na sjeverno izloženim padinama Snowdonije , gdje su uvjeti navodno slični glacijalnim evropskim e klimatskim uvjetima. Neki su izrazili zabrinutost da će zagrijavanje klime uzrokovati izumiranje ljiljana da umre u Velikoj Britaniji. Druge populacije iste biljke mogu se naći na Arktiku i u planinama Evrope i Sjeverne Amerike, gdje su poznati kao obični alpski ljiljani.
Značaj[uredi | uredi izvor]
Koncept reliktnosti je koristan za razumijevanje ekologije i očuvanja statusa populacija koji su postale kao otoci, odnosno ograničen na jedan mali prostor ili više malih područja bez šanse kretanja između populacija. To čini populacije ranjivim na snage koje mogu dovesti do istrebljenja , kao što su bolesti, inbriding , uništavanje staništa , konkurencija vrsta i globalnog zagrijavanja . Razmotrimo slučaj jedne rijetke bjelooke ptice sa rijeke Martin, vrlo lokalizirane vrste koja se može naći samo u jugoistočnoj Aziji i to izuzetno rijetko, ako već nije izumrla. Njegov najbliži i jedini preživeli srodnik je također vrlo lokaliziran u centralnoj Africi. Ove dvije vrste su bili samo članovi potfamilija Pseudochelidoninae, a njihova široka razdvojenost populacija ukazuju da su reliktne populacije imaju više zajedničkih raširenih predaka. Poznato je poznat nauci tek od 1968. godine, kada je čini lo da je već nestao.
Otočna staništa imaju tendenciju ka smanjenju bogatstva vrsta . Ovo zapažanje ima značajne implikacije za konzervacijsku biologiju, jer fragmentacija staništa može dovesti do insularizacije (tj. stvaranja bioloških otoka) bespomoćnih populacija.
Takozvani "biljke mošti" su biljne vrste koje su u prošlosti gajene za različite namjene (ljekovite, hrana, boje, itd), ali se više ne koriste. Oni su naturalizirani i mogu se naći na arheološkim nalazištima.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Habel J. C. et al. (2010): Relict species: From past to future. In: Habel J. C., Assmann T. Relict species: Phylogeography and conservation biology. Springer-Verlag, Berlin, ISBN 9783540921608.
- ^ Quammen D. (2004): The song of the Dodo: Island biogeography in an age of extinctions. Scribner, New York, ISBN 978-0-684-82712-4.
- ^ Prothero D. R. (2006): After the dinosaurs: The age of mammals. Indiana University Press, Bloomington, Indiana, ISBN 978-0-253-34733-6.