Republika srpska krajina

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Preferences-system.svg Ovom članku je potrebna jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.
Bih-usa.svg Neke riječi u sljedećem pasusu trebaju prijevod sa hrvatskog jezika na bosanski jezik.
Ako smatrate da ste sposobni da prevedete sporne riječi, kliknite na link uredi i prevedite ga vodeći računa o stilu i pravopisu bosanskog jezika.
Zastava RSK

Republika Srpska Krajina (RSK) je bila međunarodno nepriznata srpska paradržava unutar Hrvatske. Osnovana 1991, većina teritorija Hrvatska vojska i policijske snage povratile su 1995, dok ostatak u istočnoj Slavoniji mirno je reintegriran u teritoriju Hrvatske 1998.

Historija pojma "Krajina"[uredi | uredi izvor]

Karta Vojne krajine

Vojna krajina je historijski pojam koji je nastao u vremenima osmanlijskih osvajanja Balkana. Može reći da su turski upadi u Hrvatsku počeli 1414. godine, intenzivirali se tokom 15. i 16. vijeka, a što je sredinom 16. vijeka dovelo do osnivanja posebnog vojno-teritorijalnoga dijela koji je postepeno sve više potpadao pod komandu Bečkoga dvora i Ratnoga vijeća, a glavi mu je cilj bio, stvaranje protivturskog vojnog odbrambenog pojasa. Područje Vojne krajine nastalo je od dijelova Hrvatskog kraljevstva koje je borba protiv Osmanlija silom događaja postupno izuzimala iz jurisdikcije Hrvatskoga sabora i bana i stavljala pod izravnu upravu Habsburgovaca i austrijske vojne uprave. Kao formalni počeci postojanja Vojne krajine mogu se smatrati podjela Vojne krajine na Hrvatsku i Gornjo-slavonsku, koju je izvršio 1553. vrhovni krajiški komandant Ivan Lenković, te odluka Sabora zemalja unutrašnje Austrije iz 1578. godine. Upravo je način finansiranja vojne uprave stvarao velike teškoće, jer te dvije zemlje feudalnog ustroja, nisu nikad imale dovoljno sredstava za finansiranje profesionalne vojske.

U 16. i 17. vijeku Krajina se organizuje oko vojnih utvrda i rijetko je naseljen habsburški vojni rezervat. Od druge polovine i kraja 16. vijeka, upravo na prijedlog Ivana Lenkovića, osim sa austrijskim vojnim jedinica, naseljavana je mješovitim stanovništvom - domaćim mobiliziranim, te prebjezima s turskoga područja i raznim austrijskim vojnim jedinicama. Među prebjezima prevladavaju Vlasi[citat potreban], romanizirano paleobalkansko stanovništvo u procesu slavenizacije, konfesionalno miješano. Angažiranje Vlaha kao seljaka-ratnika bio je neuobičajen potez austrijskih vlasti, ali je on riješio jedan od glavnih problema održavanja Vojne Krajine - Vlasi su bili spremni živjeti i ratovati samo za zemlju i slobodu pljačkanja stoke s druge strane granice. Tako se prvi puta na teritoriji Hrvatske pojavljuje značajnija masa istočno-pravoslavnoga stanovništva jer je dobar dio Vlaha, koji se naselio u Bosnu i Hercegovinu pošto su one potpale pod tursku vlast, pripadao Srpskoj pravoslavnoj crkvi (koja je pod Osmanlijama postojala pod različitim imenima[citat potreban], zavisno od historijskog trenutka).

Teško je procijeniti broj stanovnika Vojne krajine jer se ona u tim burnim vremenima sužavala i širila, stanovništvo se raseljavalo i doseljavalo, pa nešto pouzdanije podatke imamo tek iz 18. vijeka, kada po popisu iz 1717. Karlovački generalat (Hrvatska krajina) ima 13.034 vojnika, a Varaždinski generalat (Slavonska krajina) 10.919. Brojka cjelokupnoga stanovništva ovisi o procjeni ženskoga stanovništva, staraca i djece. Tačniji, ali isto sumarni podaci su Engelov (1776.) i Hietzingerove procjene koje govore o oko 100.000 stanovnika 1652., možda oko 250.000 godine 1717., te za 1785. godine 523.331 stanovnika (opet procjena, jer je popisano samo muško stanovništvo). Konfesionalno, katolici čine malu većinu od oko 52 % stanovništva- oko 2/3 u varaždinskom, oko ½ u karlovačkom i oko 1/3 u banskom generalatu. Ponekad se smatra da je seoba Srba pod Arsenijem Crnojevićem nakon propasti Svete Alijanse u ratovima protiv Turaka 1699, bitno izmijenila konfesionalnu strukturu Vojne krajine, no, to je netačna pretpostavka jer se većina preseljenika naselila u područje sadašnje Vojvodine i južne Ugarske, izvan granica Hrvatsko-slavonske vojne krajine. No, ta je seoba bila važna u drugom pogledu: pomogla je, preko djelovanja srpskih pravoslavnih sveštenika, u širenju i učvršćenju srpske etničke svijesti među ranije naseljenim pravoslavnim Vlasima i zaustavila prozelitske pokušaje Bečkog dvora i same Katoličke Crkve koja je Vlahe htjela uključiti u crkvenu uniju, a poslije oslobađanja dijelova Hrvatske od Turaka i pretvoriti te Vlahe u kmetove (na primjer kad se granica pomakla do Une, zagrebački biskup je tražio vraćanje zemlje Kaptolu koji je bio vlasnik zemlje prije Turaka). Srpska pravoslavna Crkva s ponosom ističe činjnicu da su se prvoslavni Vlasi opirali unijaćenju, ali tu činjenicu pogrešno pripisuje srpskoj nacionalnoj svijesti, a ne činjenici da su se Vlasi opirali unijaćenju zbog straha od pokmećivanja. (Slično se događalo i na području Moravske gdje su Vlasi poslije 30-godišnjeg rata nasilno pokmećeni, te odmah poslije 1848. godine, kad je ukinuto kmetstvo, gotovo se svi iselili u Texas![citat potreban]). Austrijanci su izravno upravljali sa Krajinom iz Beča, ali Krajina nikada nije postala kraljevska zemlja. Prestankom vojne opasnosti od Turskog carstva, nestalo je potrebe za održavanjem posebne vojne uprave, i vojna uprava se ukida između 1869 and 1871. Godine 1881. Vojna krajina je pripojena civilnoj Hrvatskoj.

U razdoblju do 1918., to je područje dio Hrvatsko-slavonskoga kraljevstva unutar Austro-Ugarske monarhije, bez neke autonomija (za koju, usput, nije postojala nikakva inicijativa). U doba većega dijela Kraljevine SHS, kasnije Jugoslavije, dio je Primorske banovine, a poslije sporazuma Cvetković-Maček 1939. u sastavu je Banovine Hrvatske. Nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije postaje nalazi se u NDH, a poslije 1945. godine, u FNRJ, SFRJ u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj.

  • ne postoji geografski entitet s kontinuitetom koji bi se nazivao "Krajina". Postojala je, od druge polovine 16. vijeka do 1881. Vojna krajina, no, to je historijski pojam koji nema značenja izvan konteksta. "Krajine" koja bi bila išta drugo nego Vojna krajina, što je jasno historijski i geografski ograničen naziv, jednostavno- nema.[citat potreban]
  • u doba raspadanja SFRJ srpski nacionalni projekt, koji je pokušao stvoriti Veliku Srbiju na razvalinama Jugoslavije, kanio je toj zamišljenoj budućoj pansrpskoj državiti pripojiti sva područja izvan ondašnje SR Srbije na kojima su Srbi etnička većina, ignorirajući međurepubličke granice koje su raspadom zemlje postale međudržavnima (mahsuz one s Hrvatskom i BiH). Tako je izmišljen pojam "Krajine" e da bi dao svojevrsni historijski legitimitet srpskim iredentističkim aspiracijama. Dovoljno je reći da se radilo o gruboj krivotvorini jer je područje historijske Vojne krajine bilo natpolovično etnički hrvatsko u doba uoči ukidanja 1881. (a konfesionalno, koliko je provjerljivo, cijelo doba postojanja hrvatsko-slavonske krajine bijaše većinski katoličko), dok dijelovi sjeverne Dalmacije u kojima su Srbi bili većina, kao i istočne Slavonije i Baranje, u kojima su bili manjina- nikada nisu bili u sastavu Vojne krajine. Sam je pojam Vojne krajine ideološki lažno predstavljen (prije svega u pogledu nacionalnoga i konfesionalnoga sastava), a "pripojena" su mu područja koja nikad nisu bila njegovima dijelom.
  • glavna nazivoslovna zbrka dolazi od upotrebe pojma "Krajina", koji implicira da je uistinu između 1881. i 1991. opstojao, ili kao geografsko-historijski, ili kao kvazinacionalni entitet, dio Hrvatske kao "corpus separatum" sa stanovitim, iako teško odredivim identitetom. No, tu se radi o ideološkoj fantaziji: pojam "Krajine" izumljen je u srpskim ekspanzionističkim krugovima tokom kasnih 1980-ih kao stepenica u teritorijalnom rastroju Hrvatske, s ciljem postupne inkorporacije osvojenoga i etnički očišćenoga područja u državni ustroj buduće proširene Srbije. Stoga je on, izvan područja srpske iredentističke ideologije, prazan i besmislen.
Srbi u Hrvatskoj (plavo) i granice RSK(bijelo)

Ukratko- "Krajina" je naziv srpskog ekspanzionističkoga projekta koji je pokušao spojiti tri sastavnice:

1) historijsku Vojnu krajinu u kojoj su Srbi uvijek bili etnička manjina

2) područja poput dijelova sjeverne Dalmacije u kojima su Srbi bili većina, no koja nisu bila dijelom Vojne krajine

3) područja koja su graničila sa Srbijom i u kojima su Srbi bili znatna manjina. Ti teritoriji nisu bili dijelom Vojne krajine, niti su imali srpsku etničku većinu- no, bili su, zbog blizine granice sa Srbijom, iskoristivi za vojnu agresiju iz države Srbije.

Cijeli je plan, razvidno je, imao jedan cilj: izdvajanje što više Srba iz jurisdikcije Republike Hrvatske, teritorijalno okljaštrenje hrvatske države i uključivanje odvojenih dijelova Hrvatske u zamišljenu proširenu Srbiju u za to pogodnoj budućnosti. Stoga pojam "Krajine", čak i kao oznaka za srpske nacionalne aspiracije u Hrvatskoj prije pokreta kojem je čeonikovao Slobodan Milošević, ne postoji i neće biti u porabi za opis kratkoživuće "Republike Srpske Krajine".

Situacija do raspada SFRJ[uredi | uredi izvor]

Političko ponašanje srpskoga stanovništva od ukidanja Vojne granice 1881. do stjecanja samostalnosti Hrvatske 1991. mijenjalo se: u doba Austro-Ugarske monarhije, Srbi su u kontinentalnoj, banskoj Hrvatskoj većim dijelom razdoblja banovanja Khuena-Hedervarya, izrazito protuhrvatski nastrojenoga i vještoga madžarskoga političara, činili okosnicu njegove vlasti (tzv. "Khuenovi Srbi"), što im je omogućavao manipulativni izborni zakon koji je efektivno blokirao hrvatska nastojanja za promjenom vlasti i većom samostalnošću Hrvatske. U Dalmaciji je pak, nakon saradnje hrvatskih i srpskih zastupnika u 1860-im godinama, što je rezultiralo obaranjem talijanaške vlasti u gradovima (Dubrovnik, Split, Šibenik,..), u 1880-ima došlo do raskola na nacionalnoj osnovi i pregrupiranja srpskih sabornika u Dalmatinskom saboru, te početka njihove saradnje s talijanaškim iredentistima. Tako su se od osmoga desetljeća 19. vijeka u cijeloj Hrvatskoj Srbi politički jasno profilirali kao etnicitet s pretenzijama najčešće suprotstavljenim hrvatskima.

Uzroci te polarizacije leže u razvitku nacionalnih ideologija u drugoj polovini devetnaestog vijeka. Na etničkoj osnovi doseljenih Srba i posrbljenih pravoslavnih inorodaca, srpska se nacija u glavnoj mjeri oblikovala na crtama ideologije koju su formulirali Vuk Karadžić, Ilija Garašanin i dr., a koja je, potpuno formirana, kanila ujediniti sve Srbe u jednoj državi. Hrvatska je nacija, koja se formirala otprilike u isto doba, svoju kristalizaciju ostvarila kroz dvije ideologije: ekskluzivno hrvatsku, koju je promovirala Stranka Prava predvođena Antom Starčevićem i Eugenom Kvaternikom, te južnoslavensku, koju su snažnije oblikovali Franjo Rački i Josip Juraj Strossmayer. Obje ideologije imale su dubokoga korijena u hrvatskoj historiji. Gledano post festum, južnoslavenska (jugoslavenska) ideologija često je protuslovno ocijenjivana, a prosudba se kretala između dva ekstrema: po jednima je ta ideologija dobar pokazatelj nezrelosti hrvatske političke elite i njene slabosti koja je utočište tražila u imaginarnim nadnacionalnim kombinacijama; po drugima je južnoslavenska ideologija izraz lukavstva hrvatskog političkoga uma i predstavlja najbolji mogući izbor u situaciji ograničenoga manevarskoga prostora. Bilo kako bilo, obje su se hrvatske nacionalne misli srazile sa srpskom, koja je bila jednostavna i jednoznačna: rušenje višenacionalne Habsburške monarhije i stvaranje svesrpske države bijaše strateški cilj, dok je taktika nalagala borbu za jačanje srpskoga nacionalnoga individualiteta kroz razne kompromise- bilo s Peštom, bilo Bečom, bilo Zagrebom. Cijela se situacija još više zakomplicirala na prijelazu 19. u 20. vijek, kada dolazi do snaženja jugoslavenskog integralizma u Hrvatskoj, ali i u Srbiji- uglavnom među sveučilišnom omladinom, no i u krugovima literarno-humanističke inteligencije. Sve je to dovelo do privremenoga otupljivanja oštrice hrvatsko-srpskih sukoba i saradnje hrvatskih i srpskih političara i stranaka (najistaknutiji bijahu Frano Supilo, Ante Trumbić i Svetozar Pribičević). Neto rezultat je bilo priznanje hrvatskim Srbima političke individualnosti (nejasno definirane) i zajedničkoga rada na cilju ujedinjenja južnih Slavena u nekoj nedefiniranoj budućnosti. Hrvatski Srbi nisu pokazivali želju za teritorijalno-političkom autonomijom budući da je zajednički cilj bila opća južnoslavenska država. Izbijanjem 1. svjetskog rata položaj Srba u cijeloj zemlji se pogoršao (došlo je i do progona i raznih maltretiranja), a Hrvatsko-srpska koalicija, koju je vodio Svetozar Pribičević, postala je, različitim manevrima i kroz promjenljive okolnosti, glavnim političkim čimbenikom u aktu stvaranja države Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. Kao najuticajniji operativni političar novonastale države, Pribičević je vodio politiku nasilnog jugoslavenskog unitarizma, što je u praksi značilo potiranje hrvatskih značajki i sloboda, privrednu eksploataciju Hrvatske, te je dovelo do opće zatrovanosti hrvatsko-srpskih odnosa. Sam Pribičević nije bio protagonistom velikosrpskih ideja, pa se vremenom sukobio sa srbijanskom političkom elitom i zasnovao savez sa Stjepanom Radićem, tzv. Seljačko-demokratsku koaliciju. Na terenu su ta vrludanja i napetosti imali raznorodne oblike: domaći Srbi su (nerijetko privilegirani) učestvovali u vojno-policijskoj represiji nad Hrvatima, a u drugim su situacijama ulazili u saveze i koalicije protiv srbijanskih stranaka. Još su veću zbrku unijelo savezništvo dijela srbijanskih stranaka, jugoslavenskih komunista i više regionalnih stranaka, mahsuz u 1930-ima- glavni je protivnik bio beogradski centralizam i omrznuta korupcionaška vlast. Osnutkom Banovine Hrvatske po prvi je puta u moderno doba došlo do artikulacije srpskoga iredentizma u područjima Hrvatske u kojima su Srbi bili većina ili znatna manjina: budući da granice banovina koje su obasezale Hrvatsku nisu mijenjane (jedini je izuzetak bila općina Dvor), pojavile su se (doduše- dosta slabe) inicijative za izdvajanjem tih područja iz okvira Banovine Hrvatske. No, izbijanje rata, slom Jugoslavije i nastanak NDH doveli su do posve novoga stanja: ustaški progon i pokolji Srba na praktički cijelom području NDH rezultirali su vojnim sukobom znatnoga dijela Hrvata i Srba tokom 1941., i to najviše u krajevima u kojima su živjeli izmiješani. Srbi u Hrvatskoj su se digli protiv NDH vođeni različitim motivima: golom samoodbranom, borbom za ostvarenje velikosrpske države, kao i borbom za federalnu jugoslavensku državu predvođenu komunistima. Ovi posljednji su prevladali u većem dijelu Hrvatske, s izuzetkom jugoistočne Like i sjeverozapadne Dalmacije u kojima je bio dominantan četnički uticaj. Znak svojevrsne autonomnosti bijaše klub srpskih vijećnika ZAVNOH-a, hrvatske komunističke vlade, dok je prijedlog Moše Pijade, srbijanskog partijskoga čelnika za uspostavom srpske autonomne jedinice u Hrvatskoj, jugoslavenski vođa Josip Broz Tito rezolutno odbio jer je komunistička nacionalna politika polazila od toga da teritorijalno-politička autonomija može doći u obzir samo tamo gdje živi veći dio pripadnika naroda koji nisu južni Slaveni.

Svršetak rata Srbi su u Hrvatskoj dočekali s postotno većim gubitcima od Hrvata, a dio ih je uskoro i koloniziran u Vojvodinu na napuštena ili rekvirirana imanja njemačkoga stanovništva. U razdoblju do početka raspadanja Jugoslavije sredinom 1980-ih, Srbi su tvorili oko 11-14% pučanstva (blizu 12% godine 1991.) Hrvatske. Velik je dio Srba migrirao u gradove s hrvatskom većinom, pa je uoči razmahivanja velikosrpskoga pokreta na čelu sa Slobodanom Miloševićem situacija bila sljedeća: Srbi su bili većina u 11 općina, koje su činile prekinuti luk od sjeverne Dalmacije (Obrovac) do Banovine (Dvor). U tim je rijetko naseljenim općinama živjelo manje od 25% hrvatskih Srba, no samo je područje bilo dosta prostrano- tako su stratezi pansrpskoga pokreta zamislili da na temelju činjenice što manje od 3% stanovništva Hrvatske čini etnički srpsku većinu na oko 15-20 % teritorija zemlje pokrenu iredentističku pobunu koja bi, u minimalnoj verziji, esencijalno raskolila hrvatsku državu i onemogućila njeno funkcioniranje.

Zahvaljujući memoarskim djelima samih protagonista projekta pokušaja stvaranja pansrpske države (Borisav Jović, Veljko Kadijević), te vojnim raščlanama stepeni realizacije toga cilja (Davor Domazet), dovoljno je jasna opća slika nastanka "Republike Srpske Krajine"- što je pojava neodvojiva od procesa koji su rastočili SFRJ.

Poslije Titove smrti i pobune Albanaca na Kosovu, u sljedećim je godinama došlo do jačanja međunacionalnih napetosti i polarizacija, što je nakon srpske ideološke homogenizacije (Memorandum SANU) dovelo do dolaska Slobodana Miloševića na vlast 1987. Po više pokazatelja, dio je srpskoga vrha JNA još sredinom 1980-ih pripremao razne varijante ili državnoga prevrata, ili amputacije većega dijela Hrvatske u scenariju zamišljenoga raspada (crte na kojima su se odvijali vojni manevri frapantno su se poklapale s Moljevićevom granicom Velike Srbije). Opcije koje bijahu na raspolaganju su sljedeće, silaznim redom poželjnosti:

  • centralistička Jugoslavija s ukinutim (kon)federalnim elementom kod odlučivanja
  •  »Srboslavija», tj. centralistička Jugoslavija u kojoj dominiraju Srbi- bez etnički homogene Slovenije
  • optimalna Velika Srbija u koju su od republika zapadno od Drine uključene cijela Bosna i Hercegovina i oko 65% Hrvatske (linija amputacije Virovitica- Karlovac-Karlobag)
  • proširena Srbija koja uz cijelu ili bar većinsku BiH uključuje i svih 11 općina sa srpskom većinom

Problem s ovom zadnjom opcijom je bilo postojanje općine Slunj s 65% Hrvata, a koja je prekidala teritorijalni kontinuitet luka većinski srpskih općina od sjeverne Dalmacije do Banovine, kao i činjenica da u još 18 (od ukupnih 115 općina u Hrvatskoj) općina Srbi tvore od 10-50% pučanstva- dakle ne većinu, no i nezanemarivu manjinu.

Konsolidacija svesrpskoga pokreta rezultirala je prvim jačim iskazivanjem lojalnosti srpskoga stanovništva u Hrvatskoj Slobodanu Miloševiću. Tako, 28. veljače 1989. u Kninu dolazi do prosvjeda protiv navodne hrvatske i slovenske potpore "albanskom separatizmu". Iste godine, 9.7., kod pravoslavne crkve Lazarica na Kosovu Polju kod Knina organiziran je veliki miting potpore Miloševiću, propraćen velikosrpskim parolama (Ovo je Srbija, Ne damo te zemljo Obilića..). Tokom mitinga došlo je i do incidenta u kojem je iz zasjede ubijen policajac iz Drniša, 14 mitingaša je uhićeno, a područje je efektivno bilo izvan jurisdikcije hrvatskog SUP-a. Godine 1990. dolazi do srpskih mitinga u Karlovcu (4.2.) i Petrovoj gori (4.3.), uz nacionalističke parole i ikonografiju, prijetnje ondašnjem hrvatskom komunističkom vodstvu i pozive na ubistvo Franje Tuđmana, onda još samo predsjednika HDZ-a u tek raspisanim višestranačkim izborima. 17. veljače u Kninu je osnovan SDS kao stranka Srba u Hrvatskoj. 14. maja 1990. JNA oduzima Hrvatskoj oružje Teritorijalne odbrane, kojim se moglo naoružati oko 240.000 ljudi (200.000 pušaka, oko 1.400 minobacača i 500 različitih dugih cijevi), te iz toga arsenala počinje naoružavanje lokalnih Srba u mjestima koja su predviđena za potencijalnu pobunu ako Hrvatska ne poklekne pred zahtjevima za promjenu Jugoslavije u centralističku državu.

Cijela je srpska politika od demokratskih izbora u Hrvatskoj i Sloveniji (i, kasnije, u ostalim republikama SFRJ) bila fokusirana na slamanje volje Hrvata za samostalnošću, pri čemu su glavne poluge pritiska bile JNA i srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj. Aranžirani su incidenti, širenjem glasina i panike medijski se pripremalo srpsko pučanstvo za vojni sukob, a političke organizacije hrvatskih Srba išle su, slijedeći naputke iz Beograda, za radikalizacijom stavova: 30. 5. 1990. SDS suspendira odnose s Hrvatskim saborom; 25. 7. dolazi do velikog mitinga u mjestašcu Srb u Lici na kojem je objelodanjena Deklaracija o suverenosti i samostalnosti Srba u Hrvatskoj; 17. 8. počinje "balvan revolucija" u Kninu i okolici, kojom se udarilo na hrvatski turizam i privredu u cjelini- JNA je spriječila intervenciju helikoptera hrvatske policije. Također, u kolovozu je održan monoetnički referendum kojim su Srbi u područjima u kojima su tvorili većinu glasovali za autonomnu regiju u Hrvatskoj. Taj referendum, na kojem je 99,7% sudionika glasalo "za", Hrvatski sabor je odbacio zbog neustavnosti. Dana 30. septembra 1990. krajiški Srbi, tj. Nacionalno vijeće srpskog naroda Krajine proglasilo je "autonomiju srpskog naroda na osnovu etničkih i historijskih granica u kojim živi unutar granica Republike Hrvatske kao federalne jedinice Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije". 18. 8. 1990. Srbi u Gračacu, Obrovcu, Benkovcu, Korenici i drugdje napadaju policijske postaje, što se može računati kao kao službeni početak pobune, pa i rata u Hrvatskoj.

Stvaranje "RSK"[uredi | uredi izvor]

Prvi je vođa hrvatskih Srba, još u doba raspadanja komunizma, bio psihijatar i član SANU Jovan Rašković. No, iako je sam u nemaloj mjeri doprinio radikalizaciji situacije, Rašković nije smatran za dovoljno odlučnog vođu, a po nekim podatcima nije bio ni do kraja slijepi provoditelj Miloševićeve politike. Stoga je zamijenjen tipičnim poslušnicima poput kninskoga zubara Milana Babića i policajca Milana Martića. Babićeva samoproglašena vlada objavila je osnivanje "Srpske autonomne oblasti Krajina" (SAO Krajina), 21. decembra 1990, dok je 1. aprila 1991. vlada "SAO Krajine" objavila da se odvaja od Hrvatske i priključuje Jugoslaviji. Također, lokalni vođe srpskih zajednica u istočnoj Hrvatskoj, koje su postupno postale područja izvan hrvatske jurisdikcije, objavili su da se one priljučuju "SAO Krajini"

Radikalizacija stanja je bila, od samoga početka, orkestrirana od pansrpskoga pokreta kojem je čeonikovao Slobodan Milošević. Sudeći prema iskazima sadržanima u knjizi jugoslavenskoga generala Veljka Kadijevića "Moje viđenje raspada", 1993., plan je bio sljedeći: krajem septembra je trebalo "poraziti hrvatsku vojsku potpuno ako situacija dozvoli...ostvariti puno sadejstvo sa srpskim ustanicima u Srpskoj Krajini; omogućiti dovršenje izvlačenja preostalih delova JNA iz Slovenije.". Plan je operacije predviđao se već uporabljenim sredstvima JNA doda još 15 do 18 oklopnih, mehaniziranih i pješačkih brigada kopnene vojske. Prema Kadijeviću: "Ideja manevra sadržavala je sledeće osnovne elemente: -potpuno blokirati Hrvatsku iz vazduha i sa mora; -pravce napada glavnih snaga JNA što neposrednije vezivati za oslobođenje srpskih krajeva u Hrvatskoj i garnizona JNA u dubini hrvatske teritorije. U tom cilju ispresecati Hrvatsku na pravcima Gradiška-Virovitica; Bihać-Karlovac-Zagreb; Knin-Zadar; Mostar-Split....jakim snagama iz rejona Herceg Novi-Trebinje, blokirati Dubrovnik sa kopna i izbiti u dolinu Neretve i na taj način sadejstvovati snagama koje nastupaju na pravcu Mostar-Split; - nakon dostizanja određenih objekata, obezbediti i držati granicu Srpske Krajine u Hrvatskoj". (Veljko Kadijević: "Moje viđenje raspada", Beograd, 1993., str. 134.-136.)

Iz navedenoga je zorno da je cilj bila potpuna okupacija Hrvatske, kapitulacija hrvatskog vodstva i prihvaćanje svih srpskih zahtjeva. Operacija je doista i počela u septembru 1991., no, zbog slabog odziva vojnika (kako novaka, tako i rezervista), u Srbiji i BiH, od nje se moralo odustati. Dosta uspješna mobilizacija među pobunjenim hrvatskim Srbima, kao i u Crnoj Gori, nije mogla nadoknaditi manjak ljudstva. Slab odaziv rezervista u početku plana, te jačanje hrvatskih odbrambenih snaga, prisilili su srpsko vodstvo, koje je i upravljalo cijelom operacijom, na promjenu strategije. Dok je prvotni plan bio zapravo vojno-intervencionistički, s nasilnim svrgavanjem demokratski izabrane hrvatske vlasti kao nužnim dijelom, druga se i konačna verzija svela na goli rat za zemlju i teritorij, kojih integralni dio bijaše etničko čišćenje i progon Hrvata sa zacrtanih područja, te esencijalno rat protiv hrvatskog naroda u svim krajevima Hrvatske.

Sam tok događaja je bio dosta brz: cijela se operacija pokušaja podčinjavanja ili komadanja Hrvatske odigrala, sve većim intenzitezom, u nekoliko koraka:

  • u pripremnom razdoblju, otprilike od prijelaza 1988. na 1989. do "balvan revolucije" u ljeto 1990. traju pokušaji provociranje hrvatskih vodstava i traženja saveznika u hrvatskoj političkoj eliti za rušenje vlasti u Hrvatskoj
  • od ljeta 1990. do samoproglašenja "Sao Krajine" u aprilu 1991. i slovenskog rata u junu i julu 1991. JNA i lokalna srpska vodstva u Hrvatskoj orkestriraju niz sukoba, incidenata ne bi li se dobilo povoda za vojnu intervenciju JNA s ciljem rušenja hrvatske vlasti. Dolazi do postupnog kliženja u ratno stanje na više hrvatskih područja, srpsko-JNA odcjepljenja dijelova Hrvatske izvan državne jurisdikcije, stvaranja paradržavnih i paralelnih institucija vlasti teledirigiranih iz Beograda, maltretiranja i progona Hrvata, gdje je god to bilo moguće, iz teritorija unutar zamišljenih granica Velike Srbije
  • poslije slovenskoga rata agresija združenih snaga JNA, lokalnih hrvatskih Srba, te dobrovoljaca iz Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine (nekoliko hiljada ljudi, možda i desetaka hiljada), integriranih u zapovjedno-operativni sistem JNA (koja je u međuvremenu transformirana u velikosrpsku vojsku). Rat na području Hrvatske, te u rubnim dijelovima Bosne i Hercegovine, dosiže vrhunac u razdoblju od jula do decembra 1991. Vojne operacije su, kao i cijela situacija, obrađeni u tekstu o Domovinskom ratu.

Osnovne značajke perioda vojne agresije su sljedeće:

Teritorije pod kontrolom snaga hrvatskih i bosanskih Srba tokom ratova 1991-1995.
  • JNA je ušla u rat praktički svim raspoloživim snagama (angažirala je 4 od 6 postojećih oklopnih brigada i 10 od 11 mehaniziranih), no, zbog više činitelja, od kojih su najvažniji bili otpor hrvatskog naroda, uspješna strategija hrvatskog vodstva, slab borbeni moral srbijanskih jedinica te zbrka u zapovijedanju mješavinom JNA kao organizirane vojske, lokalnih snaga pobunjenih Srba koje su prerastale u novu vojsku i paravojnih dobrovoljačkih jedinica iz Srbije i Bosne i Hercegovine- nije ostvaren velikosrpski projekt. Okupirano je 26 % područja RH, a sama agresija je, kao i uspostava novog sistema vlasti na svim nivoima (vojnoj, policijskoj, privednoj, monetarno-finansijskoj, ideološkoj) upravljana iz Srbije pod kontrolom Slobodana Miloševića. Taj dio su samozvane vlasti locirane u Kninu (Milan Babić, Milan Martić) proglasile 19. decembra 1991. za Rapubliku Srpsku Krajinu kojoj su se priključila u februaru 1992. okupirana područja u zapadnoj i istočnoj Slavoniji.
  • od oko 580.000 Srba koliko je živjelo u Hrvatskoj 1991., velik broj je bio zahvaćen ideologijom srpskog ekspanzionizma i komadanja Hrvatske, što je uglavnom opravdavano formulom da Srbi kao nacija imaju pravo na samoodređenje, bez obzira na republičke granice, te da svi Srbi žele i trebaju živjeti u jednoj, vlastitoj nacionalnoj državi. Iako je proteklo dosta vremena, još nije dovoljno jasno koliki je dio hrvatskih Srba učestvovao u agresiji Srbije i JNA na Hrvatsku. Što se tiče samih Srba u Hrvatskoj, događalo se nekoliko simultanih procesa: većina Srba se, na područjima u kojima su činili etnički majoritet, priključila velikosrpskom projektu, dok je manjina, ne želeći učestvovati u tom, emigrirala u Hrvatsku, Srbiju, Crnu Goru, Sloveniju i druge evropske i vanevropske zemlje. U narastajućem sukobu, hrvatski Srbi na područjima u kojima bijahu u manjini ponašali su se različito: dio je na područjima koja graniče sa zacrtanom "RSK" također ušao u mašineriju agresije; dio je emigrirao; dio se priključio hrvatskim vojnim snagama. Također, određeni broj je, bilo ideološki motiviran, bilo kao reakcija na maltretiranja i prijetnje koje su se zbivale na teritoriju pod kontrolom hrvatskih vlasti, a do kojih je došlo ili kao reakcija na srpsku agresiju ili su bili izrazom šovinističke netrpeljivosti i koristoljublja, prešao na područje "RSK". U svim tim komešanjima može se reći da je neto rezultat bio da je na teritoriji "RSK" 1992. bilo oko 200.000 ljudi, skoro isključivo Srba, dok je u samoj Hrvatskoj ostalo 150.000-180.000 Srba. Preostali dio je iselio u Srbiju, zapadnu Evropu i druge zemlje.
  • samo je stvaranje "RSK" dovelo do etničkih progona i izbjeglištva: u 1991. Hrvatska je imala preko 550.000 prognanika i izbjeglica, te još 150.000 izbjeglica u inostranstvu. Došlo je do pravoga egzodusa Hrvata s područja izloženoga agresiji, naročito hrvatskog Podunjavlja, Banovine, Like, Korduna, sjeverne Dalmacije i dijelova Slavonije. Od početka 1992. velik se dio ljudi vratio, no prognanici Hrvati iz "RSK" nisu: još 1995., uoči "Oluje", broj prognanih Hrvata bio je blizu 200.000, uz oko 60.000 u inostranstvu.
  • ponašanje tzv. međunarodne zajednice i velikih sila bilo je, pretežito, na crti potpore očuvanju Jugoslavije i blokadi pokušaja Hrvatske da se naoruža i slomi srbijansku agresiju, što je izraženo u rezoluciji Vijeća sigurnosti. Za pregovarače na terenu, naročito Cyrusa Vancea i lorda Carringtona, velik dio hrvatskog javnoga mnijenja drži da su efektivno pomagali srbijanskoj agresiji.
Karta teritorija RSK, između 1992-1995

U januaru 1992. predsjednici Tuđman i Milošević potpisali su prekid vatre, pa je došlo do primjene tzv. Vanceova plana, po američkom diplomatu Cyrusu Vanceu. Po tom su planu Ujedinjeni narodi trebali preuzeti privremenu vlast nad okupiranim hrvatskim područjem. Značajke plana bijahu: podjela područja u četiri tzv. UNPA (United Nations Protected Area) zone; povlačenje JNA iz tih zona; povratak prognanika u domove; zaštita ljudskih, građanskih i nacionalnih prava na područjima pod zaštitom Ujedinjenih naroda. Jedinice UN-a, porijeklom iz više zemalja (Finska, Irak, Danska, Francuska, Nigerija, Kanada, Rusija,...) bile su organizirane u UNPROFOR (United Nations Protection Force)- tzv. zaštitne snage Ujedinjenih naroda, s početnim mandatom od godinu dana.

Prikaz "RSK" do nestanka[uredi | uredi izvor]

Provođenjem Vancovog plana između vlada RSK i Srbije dolazi do razilaženja posebno u pogledu kako će se upravljati u RSK. Inače principjelni financijer kao osnovni izvor oružja i goriva Srbija je pokušala da izvrši pritisak na rukovostvo RSK, no 26. februara 1992. Milan Babić biva smjenjivan zbog protivljenja sprovođenju Vancovog plana i lojalnost Slobodanu Miloševiću, te njegovo mjesto zauzima Goran Hadžić.

RSK kao država slabila je i bila je ovisna o krnjoj Jugoslaviji (Srbija sa autonomnim pokrajinama + Crna Gora), i zbog njezine ovisnosti o njoj sve nepogode koje su zadesile krnju Jugoslaviju imale su odraza i u RSK: sankcije, pad proizvodnje i hiperinflaciju. Paralelno sa štampanjem Jugoslavenskog reformiranog dinara u maju 1992., RSK izdaje svoj novac tzv. Krajina Reformed Dinar HRKR. Nedugo zatim 1. obtobra 1993. godine izdaje se oktobarski dinar (HRKO) koji je bio jednak 1.000.000 reformiranih dinara, a dinar iz 1994. koji je izdan 1. januara 1994. bio je jednak 1.000.000.000 oktobarskih dinara. Skupa sa tečajem novca u Krajini ekonomija je bila u raspadu. Od cjelokupnog stanovištva od 430.000 samo 36.000 imalo je radni odnos, a nezaposlenost je iznosila 92%. Zbog rata trgovina sa Hrvatskom sa Hrvatskom je prestala, a i ono malo industrijskih pogona je stalo. RSK je imala malo prirodnih bogastava, rude, i energezskih izvora, dok je poljoprivreda propala, tako da je stanovništvo RSK živjelo na subsitencijalnoj razini [1] Osobe koje su imale neko zvanje i edukaciju napuštali su RSK da izbjegnu siromaštvo. Isto tako vlada RSK je bila korumpirana, tako da je RSK postala mjesto gdje je cvalo crno tržište i kriminal. Bilo je jasno oko sredine 1990-tih da RSK ekonomski nije održiva bez mirovog ugovora i reintegracije sa Hrvatskom. Još tome pritisnut sankcijama i ostalim političkim sukobima, Milošević više nije mogao financirati i podržavati krajiške Srbe u onoj mjeri koja je bila potrebna RSK, te se nastojao riješiti troška prisiljavajući RSK da riješi sukob sa Hrvatskom. No ovaj pokušaj je bio odbijen od strane rukovodstva RSK.

Stanje u ekonomiji je imalo uticaja na moć Vojske Srpske Krajine (VSK). Prekidom vatre 1992. godine omogućeno je Hrvatskoj da provede vrijeme za konsolidaciju, opremanje i obućavanje svoje vojske. Kroz to vrijeme jačanja HV-a, VSK je postajala sve slabija. Motivacija vojnika VSK je postajala slabija, a obuka i oprema je postala zapostavljena. VSK je brojala oko 55.000 vojnika koji su trebali osigurati 600km granice sa Hrvatskom, i još dodatnih 100km prema Bihaću, 16.000 vojnika je bilo razmješteno u istočnoj Hrvatskoj, dok je 39.000 bilo razmješteno na glavnom teritoriju RSK - Krajini. U realanosti VSK je brojala 30,000 vojnika od teoretskih 55.000 koji su se mogli mobilizirati, što nije moglo parirati sa hrvatskom vojnom silom. Unutar VSK također su postojale podjele, jednom je i izbio sukob između pristaša Hadžića i Babića, i u tom sukobu je bilo ranjenih.

Demonstracije nove hrvatske vojne sposobnosti došlo je u januaru 1993., kada je obnovljena Hrvatska vojska napala srpske snage oko Maslenice i u južnoj Hrvatskoj i time spriječili izlazak Krajine na more i uklještavanje Zadra . Druga ofanziva dogodila se u septembru 1993., u operaciji oko Međačkog džepa u južnom dijelu Krajine. Ovu hrvatsku ofanzivu prekinule su kanadske mirovne snage. Operacija u Međačkom džepu pokazalo je da VSK nije sposobna da se odupre HV-u, te su bili spašeni od poraza intervencijom UN-ovih snaga. Rukovodstvo RSK upitali su Slobodana Miloševića da pošalje pojačanja u ljudstvu i opremi. Kao odgovor iz Srbije se šalje 4.000 paravojnika pod zapovjedništvom Vojislava Šešelja ("Beli Orlovi") i Arkana.

Početak kraja RSK započela je 1995., kada je HV zauzela zapadnu Slavoniju u Operaciji bljesak (maj 1995), a potom ostatak RSK u Operaciji Oluja (august). Ove operacije su se dogodile iako je Krajina bila zaštićena zona. Mnogi srpski civili su napustili Krajinu u velikom zbijegu, i ovo je jedna od tačaka optuženice generala Ante Gotovine ICTY) [2]. Vjeruje se da je iz Krajine izbjeglo između 200.000 do 300.000 civila, a mnogi od njih su izbjegli u Bosnu i Hercegovnu, Srbiju ili u treće zemlje. Autonomne regije koje su bile planirane 1992. bile su raspuštene 2. februara 1997., pa su Krajina, zapadna Slavonija i istočna Slavonije spojene sa već postojećim županijama.

Mapa istočne Slavonije

Područje istočna Slavonija poznata pod prijašnjim nazivom Srpska Autonomna Oblast Slavonija, Baranja i zapadni Srem ostala kao autonomna oblast sve do 1998., jer ovo područje nije bilo osvojeno od strane HV-a. Erdutskim sporazumom ovaj dio RSK storen je tranzicijski program mirne integracije koja je bila pod spozorstvom UNATESa. Mirotvorne snage UNATESa nadgledavale su ovu tranziciju i povukle su se nakon obavljene tranzicije.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]


Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Dragutin Pavličević (ur.): Vojna krajina: povijesni pregled-historiografija-rasprave, SN Liber, 1984, Zagreb
  • Mirko Valentić: Vojna krajina i pitanje njezina ujedinjenja s Hrvatskom 1849-1881, CHP, 1981, Zagreb
  • Kronologija rata (1989-1998), HIC, 1998, Zagreb
  • Dušan Bilandžić: Hrvatska moderna povijest, GM, 1999, Zagreb
  • Davor Marijan: Smrt oklopne brigade, Zoro, 2002, Zagreb-Sarajevo
  • Davor Marijan: Bitka za Vukovar, HIP, 2004, Zagreb
  • Davor Domazet-Lošo: Hrvatska i veliko ratište, Udruga Sv. Jurja, 2002, Zagreb

Reference[uredi | uredi izvor]


Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: