Robert Goddard

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Gnome-emblem-important.svg Na ovoj stranici su konstatovane greške u izvornom kodu koje moguće dovode do nepoželjnih rezultata.
Ispravite ove greške i zatim uklonite ovaj šablon. Ako ne znate kako da ispravite ove greške onda se obratite na čaršiji za pomoć.
Robert Goddard
Example alt text
Rođenje 5. oktobar 1882.
Worcester (Massachusetts), SAD
Smrt 10. august 1945.
Baltimore, SAD
Zanimanje profesor, fizičar, matematičar i izumitelj

Robert Hutchins Goddard (Worcester), Massachusetts, 5. oktobra 1882. – Baltimore, Maryland, 10. augusta 1945.) je bio američki profesor, fizičar, matematičar i izumitelj, najpoznatiji po tome što je prvi napravio i testirao raketu na tečno gorivo 1926. godine.[1] Između 1926. i 1941. godine Goddard je sa svojim timom lansirao 34 rakete, a postigao je najveću visinu od 2,6 kilometra i brzinu od 885 km/h. Smatra se ocem moderne raketne tehnike.[2] [3]</ref>[4]

Ideja i realizacija[uredi | uredi izvor]

Za razliku od Konstantina Ciolkovskog, Robert Goddard je rakete dizajnirao, ali i konstruirao. Iako nije čuo za teorije Ciolkovskog, u svojim je istraživanjima ne samo došao do gotovo identičnih zaključaka, već ih je i dokazao. Iako su u početku ismijavane do tačke da je proglašen i ludim".[1]. Nakon što je 1920. godine New York Times na prvoj stranici objavio veliki članak kako rakete neće nikada letjeti, povukao se iz javnosti. Slijedio je trijumfalni povratak 1926. godine, nakon što je prvi u historiji lansirao raketu sa pogonom na tečno gorivo. U godinama koje su slijedile patentirao je preko 200 izuma vezanih za raketnu tehnologiju, ponovio uspješno lansiranje rakete, ali i konstruirao prvi avion na raketni pogon. Njegovi rezultati inspirirali su "The Rocket Into Interplanetary Space", knjigu Hermanna Obertha koja je i zadnje skeptike uvjerila da rakete i njihove mogućnosti treba shvatiti ozbiljno. Njegov učenik, Wernher von Braun poklonio je knjigu Hitleru, koji se oduševio njom, označivši tako početak njemačkog raketnog programa. On je rezultirao stvaranjem V-1 i V-2 raketa, prvih raketa koje su mogle dostići svemir.

Život i rad[uredi | uredi izvor]

Robert Goddard je prvih sedam godina života proveo je u Bostonu, a onda se zajedno sa roditeljima vratio u Worcester. Još u ranoj fazi svog života bio je inspirisan djelima naučne fantastike, posebno djelima "Rat svjetova", H. G. Wellsa i "Put na Mjesec", Julesa Vernea. Godine 1902, za vrijeme pohađanja srednje škole u Worcesteru, objavio je u časopisu "Popular Science News" članke o mogućnostima rakete za putovanja svemirom, te o primjeni višestepenskih raketa u te svrhe. Godine 1908. diplomirao je na Politehničkom institutu u Worcesteru i potom upisao postdiplomski studij na fakultetu Clark u Worcesteru, gdje je 1911. odbranio doktorat iz fizike. Na istom fakultetu počeo je predavati 1914., a 1923. postavljen je za direktora fizičkog laboratorija.[5]

Razvoj raketa[uredi | uredi izvor]

Dijagram de Lavalove mlaznice, prikazuje približnu brzinu protoka (v), zajedno s uticajem na temperaturu (t) i pritisak (p)

Tokom postdiplomskog studija, 1909, Goddard je počeo praviti detaljne izračune vezane uz raketne motore na tečno i čvrsto gorivo, te (nezavisno od Ciolkovskog) postavio teoriju da bi kombinacija tečnog vodika i tečnog kisika bila (sa stajališta efikasnosti) idealno pogonsko gorivo. Svi aparati, koji su u to vrijeme nazivani raketom, imali su pogon na čvrsto gorivo. Godine 1912, kada je na fakultetu Princeton počeo predavati eksperimentalnu fiziku, uzeo je po prvi put raketu u ruku. Bila je to jedna od englesko-američkih raketa za spašavanje brodova, kojim se uže za spašavanje izbacivalo na nasukane brodove. Radilo se o posve običnoj barutnoj raketi i Goddard je uskoro otkrio da je iskorišteno samo 3 % energije njena punjenja. Glavni uzrok tome bila je nedovoljno savršena konstrukcija mlaznice i vanjskog oblika rakete, pa se Goddard počeo vrlo brižljivo baviti njihovim usavršavanjem.

Istraživao je i 1912. matematički dokazao praktičnost primjene korištenja raketnog pogona za dostizanje velikih visina, praktički do Mjeseca. Dokazao je i da će raketa djelovati i u vakuumu iako nema zraka uz pomoć kojeg bi se "odgurivala".[2]

Oko 1914. počeo je u blizini Worcestera lansirati svoje prve testne rakete na čvrsto gorivo i iste je godine patentirao svoja dva patenta, za raketu na tečno gorivo i dvostepene i trostepene rakete na čvrsto gorivo.[2] Dvije godine kasnije, 1916. dobio je potporu Smithsonian fondacije. Kada se 1917. SAD uključio u Prvi svjetski rat, Goddard je otišao raditi rakete za vojsku, koje međutim nisu upotrijebljene, budući da je rat uskoro završio. Do 1918. uspio je usavršiti mlaznice (De Lavalova mlaznica) čak toliko da je brzina izbijanja mlaza ispušnih gasova dostigla brzinu od 2400 m/s, dok je teoretska brzina koja se tim gorivom uopće mogla postići bila 2500 m/s. Pogonsko gorivo se zapalilo kao i obično, u djeliću sekunde stvorio se debeli tamni oblak dima, a zatim se umjesto uobičajenog drhtavog plamena pojavio pravi vatreni šiljati mlaz, koji je glasno pištio. Na prvi pogled (po boji) se vidjelo da je temperatura izgaranja mnogo viša nego obično. Goddard je nakon toga razmišljao i o ubacivanju prikladnih objeda goriva u malu komoru izgaranja (po principu mitraljeza), umjesto klasičnog pristupa gdje je čitava spremnica ujedno i komora izgaranja.

Prva raketa na tečno gorivo[uredi | uredi izvor]

16. marta 1926. je Goddard zvanično lansirao prvu svjetsku raketu na tečno gorivo.

Granice usavršavanja barutne rakete time su bile dostignute. Goddard je 1919. objavio rad pod naslovom "Metoda dostizanja velikih visina", koja je sadržavala detaljan opis većine njegovih istraživanja, međutim, razmatrala je i mogućnosti konkretnog svemirskog leta, posebice odašiljanja rakete na Mjesec, što je privuklo veliki interes javnosti. Od 1920. vršio je pokuse samo s tečnim gorivima. Na samom početku, osnovni problem sastojao se u odabiru prikladnih tečnosti. Bilo je poznato, da vodik i kisik predstavljaju smjesu najbogatiju energijom, međutim, u praksi tehnike raketnog leta nameću brojne probleme. Neko vrijeme razmišljao je o tome, da li bi bilo moguće upotrijebiti kisik i metan, a konačno je zbog praktičnih razloga prešao na kombinaciju tečnog kisika i benzina, koji su se mogli relativno lako nabaviti i čuvati u termos bocama. Nakon odabira prikladnog goriva, trebalo je izračunati, izraditi, testirati i usavršiti brojne druge komplikovane dijelove (pumpe, ventile, prskalice, uređaje za reguliranje, itd.), budući da se tečno gorivo, za razliku od čvrstog, treba postepeno dovoditi i miješati u komori izgaranja. Dana 16. marta 1926. lansirao je Goddard u okolici Auburna službeno prvu svjetsku raketu na tečno gorivo.[2] Iako plod naporna rada, bio je to skroman događaj. Uređaj koji je vrlo malo nalikovao današnjim raketama, letio je samo 2,5 sekunde brzinom oko 100 km/h i dostigao visinu od 12,5 m, međutim, bio je to tek početak veličanstvenog razvoja. Testiranja su nastavljena sve do ljeta 1929., kada je kod četvrtog, do tada najpotpunijeg lansiranja sa naučnim instrumentima (termometar, barometar, fotoaparat), raketa bila toliko bučna i sjajna da su mnogi očevici smatrali da se radi o nesreći zrakoplova. Lokalna vatrogasna služba zbog toga je zabranila daljnja testiranja u Auburnu, pa se Goddard u decembru 1929., uz dozvolu vojske, nakratko preselio u Camp Devens, artiljerijski poligon udaljen oko 40 kilometara od Worcestera.

Početak raketnog doba[uredi | uredi izvor]

Goddard s raketom u Roswellu

Uz zalaganje legendarnog pilota Charlesa Lindbergha, koji je izuzetno cijenio Goddardov rad, 1930. Guggenheimova mu je fondacija za nastavak istraživanja donirala iz fonda za promociju aeronautike 50.000 američkih dolara, a manji je iznos donirala i Carnegie fondacija za izgradnju testne infrastrukture. Sada se Goddard mogao potpunije posvetiti testiranju i lansiranju raketa, te je na Mescalero ranču, u polupustinjskom području blizu Roswella u Novom Meksiku (kasnije poznatom kao "White Sands Proving Ground") otvorio novu radionicu. Već krajem 1930. lansirao je ovdje svoju prvu veliku raketu (dužine 3 m), koja se uzdigla na visinu od 600 metara. Ta se raketa dosta kolebala pri letu, pa je nastavio sa istraživanjima problema stabilizacije, riješivši ga u proljeće 1932., pomoću žiroskopa.[2] Njegova tehnička rješenja su iskoristili njemački naučnici koji su na temelju toga projektirali balističku raketu V-2. [6]

Zbog velike američke ekonomske krize, fondacija Guggenheim prekinula je donacije 1932. godine, pa je Goddard bio prisiljen vratiti se na fakultet Clark i tamo uz pomoć donacija Smithsonian fondacije vršiti skromnija statična testiranja. 1933. godine obnovljena Guggenheimova fondacija nastavlja mu pružati financijsku pomoć, pa se vraća u Novi Meksiko. Tako je 1935., iznad Moscalera ponovno poletjela nova velika raketa, dostigavši visinu od 2200 metara. Goddard je nastavio sa testiranjima sve do početka Drugog svjetskog rata, kada se u Marylandu uključio u testiranje vojnih raketa za pomoć aviona pri uzlijetanju (JATO). U Drugom svjetskom ratu, Goddard se ponovo ponudio na raspolaganje američkoj mornarici za pomoć u razvoju praktičnog mlaznog pomoćnog pogona za uzlijetanje i raketnih motora na tečno gorivo s promjenjivim potiskom. U oba područja je briljirao. Umro je 10. augusta 1945., četiri dana nakon što je bačena prva atomska bomba na Japan.[2]

Priznanja[uredi | uredi izvor]

Američka Vlada je Goddardu odala priznanje tek nakon njegove smrti i objave zbirke njegovih radova 1948., pa je između ostalog, 1. maja 1959. godine, NASA po njemu nazvala svoj Goddard Space Centre u Greenbeltu u Marylandu.

Njemu u čast krater na Mjesecu nazvan je njegovim imenom.

Poznati citati[uredi | uredi izvor]

Citat „...Teško je reći šta je nemoguće, jer snovi jučerašnjice su nada današnjice i stvarnost sutrašnjice...[2]
Citat „...Svaka ideja je šala sve dok je netko ne ostvari, a tada postaje svakodnevna stvar...[6]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: