Samobor na Drini
Samobor, tvrđava na Drini srednjovjekovna je tvrđava na području općine Novo Goražde, Bosna i Hercegovina. Slično kao i za Samobor kod Gacka i za ovaj Samobor narodna predaja kaže da njegovo ime potječe od jednog (usamljenog) bora koji je stršio na litici.
Lokacija[uredi | uredi izvor]
Samobor je smješten na litici, na jednom od obronaka Borovske planine, nad kanjonom rijeke Janjine u blizini njenog ušća u rijeku Drinu.
Historija[uredi | uredi izvor]
Stari grad Samobor u župi Pribud bio je jedan od omiljenijih rezidencijalnih gradova vlastelinskog roda Kosače. Spominje se u dubrovačkim dokumentima 1423 i 1435. [1] Samobor je bio i jedan od glavnih gradova hercega Stjepana Vukčića Kosače. Spominje se i u poveljama aragonsko-napuljskog kralja Alfonsa 1444. i 1454. godine, kojom potvrđuje Stjepanu Vukčiću Kosači poimenice njegove posjede.
U kasno proljeće 1465. godine, osmanska vojska, pod komandom bosanskog sandžakbega Isa-bega Ishakovića, prodrla je u zemlje hercega Stjepana i osvojila Samobor. Prema osmanskom popisu iz 1469. godine pripadao je vilajetu Hersek, dijelu Bosanskog sandžaka. Vilajet Hersek bio je, kao vojno-politička jedinica, podijeljen na dva seraskerluka, dvije vojne komande.
Po uspostavljanju nahija, postaje središte nahije Pribud ili Samobor, koja se spomonje sve do 18. vijeka. U sudsko-administrativnom pogledu, ovaj vilajet je bio podijeljen na dva kadiluka: Drina i Blagaj. Nahija Samobor je pripala kadiluku Drina, koji je obuhvatao područje Gornjeg Podrinja, sa sjedištem u Foči. Između 1572. i 1582. izdvojilo se Čajniče iz nahije Samobor ili Pribud i fočanskog kadiluka. Osnovan je čajnički kadiluk u kome se spominju nahije Samobor, Pribud, Međurječje i Duboštica. Čajnički kadiluk se, 1667. godine izdvojio iz hercegovačkog i pripojen je bosanskom sandžaku. Početkom tog vijeka kadiluk Čajniče se opet nalazi u Hercegovačkom sandžaku.
Od zauzeća do 1832. godine, kada je utvrđenje napušteno, osmanlije su u njemu držali stalnu posadu na čelu sa dizdarom. U gradu su oko 1800.g. bila tri roda vojske: 20 mustahfiza (čuvari tvrđave, timarnici), 18 džebedžija (oružari) i nepoznat broj tobdžija.
Jedan očuvani top koji se čuva u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu je sa tvrđave u Samoboru.
Opis[uredi | uredi izvor]
Stari grad Samobor zauzima površinu veću od jednog hektara pa spada u veće tvrđave u Bosni i Hercegovini. Na pojedinim tačkama grad je širok od 350 do 400 m. Reljef na kome je sagrađeno utvrđenje je kos i stjenovit, sa uskim prolazima i manjim platoima. Takvoj konfiguraciji terena je prilagođen vrlo razuđen oblik ovog utvrđenog grada. Južni, sjeverni i istočni dio utvrđenja bio je samo djelimično opasan jer su litice bile dovoljna i efikasna zaštita. Tvrđava se sastoji iz više utvrđenih cjelina sa kulama. U srednjem dijelu su ostaci, najprije crkve, a zatim džamije i cisterne. Na ovom dijelu utvrđenja od ulaza u centralni i gornji dio grada do iznad džamije uz put isklesane su u živoj stijeni 4 stolice.
Zidovi utvrđenja i objekata unutar njega uglavnom su dosta ruševni. Najbolje je očuvana glavna kula, ali i na njenim zidovima ima napuklina. Od mnogih neidentifikovanih objekata unutar bedema viri poneki razrušeni zid. Stari grad Samobor je nacionalni spomenik.[1]
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Desanka Kovačević-Kojić, Sarajevo, 1978. - Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države
- Desanka Kovačević-Kojić, Naše starine, XIV-XV, Sarajevo, 1981, 109-125. - Arhivsko-istorijska istraživanja gornjeg Podrinja -Drina u doba Kosača,
- Zdravko Kajmaković, Naše starine, XIV-XV, Sarajevo, 1981, 141-176. - Novi arheološko-arhitektonski spomenici", Drina u doba Kosača,
- Hazim Šabanović, Svjetlost, Sarajevo, 1982. - Bosanski pašaluk
- Šefik Bešlagić, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Djela, Knjiga LIX, Odjeljenje društvenih nauka, Knjiga 34, Sarajevo, 1985. - Kamene stolice srednjovjekovne Bosne i Hercegovine
