Sarajevo u rano osmanlijsko doba

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Sarajevo koje danas poznajemo je osnovano u Osmanskom carstvo 1450ih tokom osvajanja regiona, a godina 1461. se najčešće koristi kao godina osnivanja grada. Prvi osmanski vladar Bosne i Hercegovine, Isa-beg Ishaković, je razmijenio teritoriju sa njenim stanovnicima dajući im današnje prostore Hrasnice na Ilidži, i ubrzo započeo izgradnju glavnog grada svoje pokrajine kako ga je on zamislio. Pretvorio je par zaselaka koji su tada bili tu u grad i centar države gradnjom jednog broja ključnih objekata, uključujući džamije, zatvorenu tržnicu, javno kupatilo, hostel, i naravno vladarov dvor (Saraj) koji je gradu dao njegovo trenutno ime. Džamija je nazvana "Careva Džamija" u čast sultana Mehmeda II.

Sa napretkom Sarajevo je brzo naraslo u najveći grad u regionu. Mnogi kršćani, su prešli na islam u to vrijeme, a osmanski izvještaji su govorili da je mnogo stanovnika nosilo muslimanska imena ali imena kršćanskih očeva, kao "Mehmed, sin Ivanov". U međuvremenu, pravoslavno stanovništvo se po prvi put pojavilo u Sarajevu, čim je izgrađena pravoslavna crkva. Naseobina dubrovačkih trgovaca se pojavila u Sarajevu u to vrijeme. Nešto kasnije, početkom 16. vijeka, Sarajevska Hagada je došla u Sarajevo uz Jevreje iz Andaluzije. Po prvi put u svojoj historiji, Sarajevo je bilo grad četiri religije. Jevrejska populacija se istaknula dajući gradu ime "Evropski Jeruzalem".

Pod mudrim vodstvom ljudi poput Gazi Husrev-bega (najveći vakif grada koji je podigao većinu današnjeg starog dijela grada), Sarajevo je raslo velikom brzinom. Postalo je poznato po svojim velikim tržnicama i brojnim džamijama, kojih je bilo preko stotinu sredinom 16. vijeka. Brojne druge građevine su se pojavile, uključujući vjerske škole, poput škole Sufi filozofije. Gazi Husrev-Beg je sam izgradio jedan broj građevina u svoju čast, kao Sarajevsku biblioteku koja je u to vrijeme bila u istoj kategoriji kao i Medresa Bajazida II.

Gazi Husrev-Beg je također izgradio gradsku sahat-kulu. Sarajevo je postalo jedan od najnaprednijih gradova u Evropi. Imalo je svoj vodovodni sistem, sahat-kulu, javna kupatila i škole. U vremenu kada je obrazovanje bilo mala stvar za imućne, i većina Evropljana je smatrala kupatila škodljivim, Sarajlije su imale jako raširene kulturne običaje i bile najčistiji stanovnici cijelog kontinenta. Poznati sarajevski pjesnik tog vremena je napisao:

Čovjeku izgleda da može živjeti durog vremena, na hiljadu mjesta u Sarajevu gdje teče voda dugovječnosti.

Tada je Sarajevo bilo najveći i najvažniji osmanski grad na Balkanu poslije Istanbula. Godine 1660. u Sarajevu je bilo preko 80000 stanovnika. Poređenja radi, Beograd je 1838. godine imao samo 12963 stanovnika, a Zagreb kasne 1851. mali broj od 14000 ljudi. Da se Sarajevo nastavilo širiti takvim tokom nakon 1700, postalo bi 10. najveći grad u Evropi. Da se broj stanovništva nastavio povećavati tokom tog vremena, grad bi bio 7, odmah iza Rima i Milana.

Ovaj period ranog osmanskog vladanja će biti dugo zapamćen kao zlatno doba Sarajeva. 16. vijek je bio najveća tačka, kada je skoro cijeli grad (koji je ostao takav do kraja 19. vijeka) izgrađen. Tokom 17. vijeka, Sarajevo se nije širilo, iako se stanovništvo nastavilo povećavati. Stanovnici su živjeli luksuzno, i Sarajevo je bilo najbogatiji grad na zapadnom Balkanu nakon Dubrovnika. Ipak, 1600te su donijele početak pada osmanskog carstva. Sa gubicima u Beču, carstvo je slabilo, zajedno sa svim svojim dijelovima. Iako je Sarajevo cvjetalo do samog kraja 17. vijeka, sljedeća polovina je donijela početak kraja.