Sergej Korolev

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Bih-usa.svg Ovaj članak nije preveden ili je djelimično preveden.
Ako smatrate da ste sposobni da ga prevedete, kliknite na link uredi i prevedite ga vodeći računa o enciklopedijskom stilu pisanja i pravopisu bosanskog jezika.
Preferences-system.svg Ovom članku je potrebna jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.

Sergej Pavlovič Korolev (ili Koroljov) (rus. Серге́й Па́влович Королёв; ukr. Сергій Павлович Корольов), (12. januara 1907. - 14. januara 1966.), sovjetski raketni inženjer i vođa svemirskog programa SSSR-a 1950-ih i 1960-ih, tokom svemirske utrke između SSSR-a i SAD-a.

Koroljov je po struci bio dizajner vazduhoplova. Kao jedna od žrtvi Staljinovih čistki iz 1938. godine, proveo je gotovo šest godina po zatvorima, jedno vrijeme i u Sibirskom gulagu. Nakon odsluženja kazne, postao je raketni dizajner i ključna figura u sovjetskom svemirskom programu. Široj javnosti je postao poznat tek godinama nakon smrti 1966., jer je SSSR njegov identitet čuvao kao državnu tajnu.

Mlade godine[uredi | uredi izvor]

Koroljov se rodio u Žitomiru, mjestu u središnjoj Ukrajini, tada dijelu Ruskog Carstva. Majka Marija bila je Ukrajinka, a otac Pavel Rus. Roditelji su mu se razveli kad je imao samo tri godine zbog nesuglasica uzrokovanih siromaštvom. Oca više nikad nije vidio, a majka se preudala. Njegov očuh Grigorij Mihajlovič Balanjin bio je elektroinženjer i imao je pozitivan utjecaj na Sergeja.

Školovanje[uredi | uredi izvor]

U školi je mladi Korolev bio jako dobar učenik, a specijalnost mu je bila matematika. Također se veoma rano počeo zanimati za avijaciju. Završio je građevinsku školu, a stolarstvo mu je također dobro išlo. Kasnije je otišao na Kijevski politehnički institut, zbog njihovog avionautičkog odjela. U Kijevu je radio mnoge poslove kako bi zaradio novac i platio studij, a ujak Jurij mu je pružio smještaj.

Rad u OPO-4[uredi | uredi izvor]

Studij je nastavio na Višoj tehničkoj školi u Moskvi (današnjem Državnom tehnološkom univerzitetu). Mentor mu je bio Andrej Tupoljev, pionir dizajna aviona u SSSR-u. Nakon što je diplomirao, Korolev se zaposlio u dizajnerskom uredu OPO-4. Istodobno je počeo samostalno raditi na konstrukciji letjelica.

Godine 1930. oženio se Ksenijom Vincentini. Par je imao kćerku Natašu. Iste je godine dobio i pilotsku dozvolu.

Zatočeništvo[uredi | uredi izvor]

Godine 1938., kada je Staljinova Velika čistka bila u zamahu, trojica njegovih suradnika, ali i rivala, Ivan Klejmenov, Georgij Langemak i Valentin Gluško, tužili su ga NKVD-u da namjerno usporava istraživački rad, te je Sergej potom osuđen na 10-godišnji zatvor.

Korolev je završio u zloglasnom gulagu Kolima u Sibiru, gdje je proveo pet mjeseci i gdje su ga često tukli i zlostavljali. Taj konc-logor zapravo je bio površinski rudnik zlata, koji je na zao glas došao zbog brutalnog postupanja sa zatvorenicima, loše hrane i nedostatka odjeće i skloništa od prirodnih uvjeta. U gulagu je Sergej izgubio većinu zuba, zaradio slomljenu čeljust i bolesno srce. Kasnije je premješten u moskovsku "šarašku", kaznionicu za intelektualce, u kojoj su bili zatočeni brojni eminentni naučnici, uključujući i Tupoljeva, po kojem je kaznionica postala poznata. U šaraški je nastavio rad na dizajnu aviona te je dobrim dijelom zaslužan za bombardere Tu-2 i Pe-2.

Godine 1942. premješten je u drugu šarašku, gdje je pod Gluškom radio na raketnim motorima. Konačno je oslobođen 27. juna 1944. godine, zajedno s Tupoljevom, Gluškom i drugim naučnicima, ali je potpunu rehabilitaciju doživio tek 1957.

Uspon karijere[uredi | uredi izvor]

Korolev je 1945. dobio čin pukovnika Crvene armije. Od 1945. do 1946. bio je u Njemačkoj, gdje su Sovjeti proučavali tehnologiju V-2 rakete. Staljin je odlučio da razvoj balističkih raketa bude državni prioritet i osnovao je 13. maja 1946. u predgrađu Moskve institut NII-88, koji je postao baza budućeg svemirskog programa. Voditelj instituta bio je Dmitrij Ustinov, a Korolev je bio glavni dizajner dalekometnih projektila. Tokom narednih desetak godina nastavio je raditi na razvoju dalekometnih projektila, a 1952. se učlanio u Komunističku partiju, kako bi dobio dostatna financijska sredstva za daljnja istraživanja.

Korolev se od prve supruge razveo 1948., a već 1949. oženio se drugi put, Ninom Kotenkovom, bivšom ljubavnicom zbog koje ga je Vincentini i napustila.

Svemirski program i svemirska utrka[uredi | uredi izvor]

Korolev je 1957. uspio u dugogodišnjem nastojanju da mu se odobri projekt umjetnog satelita. Program Sputnjik (ruska riječ za "saputnik") razvijen je u svega mjesec dana, jer je Koroljov imao gotovu raketu kojom bi mali umjetni satelit u obliku kugle lansirao u Zemljinu orbitu. Radilo se o interkontinentalnoj raketi R-7.

Sputnjik 1 je lansiran 4. oktobra 1957. godine iz kosmodroma Bajkonur, što se uzima kao početak svemirske utrke. Već 3. novembra iste godine lansiran je i Sputnjik 2, koji je u svemir ponio i prvo živo biće, psa Lajku.

Nakon lansiranja Sputnjika 3 sljedeće godine, Korolev se okrenuo projektu leta na Mjesec. Projekt Luna je lansirao nekoliko letjelica na Mjesec, od kojih je Luna 3 uspio snimiti fotografije tamne strane Zemljinog satelita.

Svi ovi uspjesi sovjetskog svemirskog programa pričinjavali su veliko zadovoljstvo tadašnjem državnom vođi Hruščovu, a imali su i političke posljedice u jačanju sovjetskog utjecaja.

Sljedeći veliki uspjeh Koroljova i njegovih suradnika bilo je lansiranje prvog čovjeka u svemir. Nakon odobrenja vlade, modificirana R-7 raketa (pod imenom Vostok 1) je 12. aprila 1961. ponijela Jurija Gagarina u Zemljinu orbitu. Gagarin se vratio na Zemlju padobranom nakon što je iskočio iz kapsule na visini od 7 km. Slijedili su drugi letovi iz programa Vostok, a 1963. je u svemir poletjela i prva žena, Valentina Terješkova.

Svo vrijeme je Koroljov bio nepoznat javnosti, a astronauti i drugi suradnici su ga poznavali kao "SP" (od Sergej Pavlovič) ili kao "glavnog dizajnera". Slijedili su programi Voshod i Sojuz. Glavni dizajner nije doživio većinu letova tih programa.

Smrt[uredi | uredi izvor]

Korolev je iznenadno umro 14. januara 1966. Nagađalo se da je smrt uzrokovana nestručnom brigom medicinskog osoblja bolnice gdje je primljen zbog rutinske operacije hemoroida, ali je porodica potvrdila službenu verziju koja je glasila da je Korolev umro zbog raka jednjaka. Naglom razvitku karcinoma sigurno je pogodovao i stresan posao, te posljedice teških godina zatočeništva.

Pokopan je u Moskvi s najvišim državnim počastima. Njegov se grob nalazi u moskovskom Kremlju.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]


Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: