Silvije Strahimir Kranjčević

Silvije Strahimir Kranjčević (Senj, 17. februar 1865. - Sarajevo, 29. novembar 1908.), hrvatski i bosanskohercegovački pjesnik, najznačajniji pjesnik realizma u Hrvatskoj, te političar pravaške provenijencije.

Životopis

Silvije Strahimir Kranjčević je rođen u Senju, gdje pohađa školu. Zbog svoje buntovne naravi napušta gimnaziju bez mature. Elitni zavod Germanico-Hungaricum u Rimu, gdje je trebao postati svećenik, napušta vrlo brzo jer u sebi ne osjeća svećenički poziv. Taj kratki boravak u Rimu ostavio je ipak trajni, neizbrisivi trag u njegovoj osjećajnosti i njegovu pjesništvu. U Zagrebu završava jednogodišnji učiteljski tečaj iz slovničko-historijske grupe, i s diplomom učitelja "na građanskih kolah" odlazi službovati u Bosnu i Hercegovinu, jer u Khuenovoj Hrvatskoj za njega nije bilo mjesta. Mostar, Livno, Bijeljina, Sarajevo su njegove životne postaje i gradovi u kojima nije samo ostvarivao svoju egzistenciju nego i pjesnički sazrijevao.

Pjesničko stvaralaštvo

Prvu pjesmu objavio je u časopisu "Hrvatska vila" (Zavjet, 1883.), mjesec-dva prije odlaska u Rim. U uredništvu, koje tada već vodi Kumičić, borbeni stihovi mladoga, posve nepoznatog pjesnika dočekani su oduševljeno i proročanski: "Taj će vam biti najbolji hrvatski pjesnik!" Iz Rima šalje još dvije pjesme šušackoj "Slobodi" (Pozdrav i Senju-gradu, 1884.), a vrativši se iz Rima objavljuje u "Viencu" značajnu pjesmu Noć na Foru i u Senju, odmah zatim, prvu zbirku Bugarkinje (1884.). Tako je za samo godinu dana obilježio prostor svoga pjesništva i najavio svoj pjesnički put: punih dvadeset i pet godina, od Zavjeta 1883. do Hristove slike u "Savremeniku" 1908., teći će crtom koju definiraju tri uporišne tačke: Domovina - Čovjek - Svemir. Dosljedan ovoj trojci, Kranjčević se nije mijenjao nego rastao i sazrijevao.

Bugarkinje su bile dočekane s naglašenim priznanjima. Milivoj Šrepel napisao je o njima prvu kritiku (u "Vijencu"), s puno izričitih pohvala, predvidjevši da na putu koji pjesnika čeka "umjesto lovora raste gorki pelin, pa se zato i u njegovu stvaralaštvu često javlja britki sarkazam i hladna ironija". Sve su ove oznake (sarkazam, ironija, gorki pelin) bile izvanredno ispravne, ali, da su Bugarkinje predstavile Kranjčevića kao autentičnog "barjaktara slobode", kako je poslije malo bombastično rekao Krleža - da su one bile kompletan program i pjesnički i politički, u kome je posvetna pjesma Šenoi jasno izražen pjesnički credo dok su pjesme Hrvatskoj, narodu i radniku tri stožera pjesnikova nacionalnog i političkog uvjerenja, pravaškog i svehrvatskog; da je u takvu pjesničkom konceptu poete vatesa korijen Kranjčevićeve patetike i smisao njegove malo podignute retoričnosti, ali i snaga uzgona koja ga je digla do univerzalnosti i kozmičke svijesti; i da je u tome sav profetizam i gorčina ove poezije, pa i njen makabrizam, a da je upravo to, po riječima Ive Frangeša, razlikovalo pjesništvo mladoga Kranjčevića od rodoljubno-deklarativne i ljubavno-romantične poezije Harambašićeve, sve se to raspoznalo puno kasnije.

Do iduće njegove zbirke (Izabrane pjesme, 1898.) proći će više od deset godina, od nje do sljedeće (Trzaji, 1902.) jos četiri, a onda još šest do posljednje (Pjesme, 1908.): sve one potvrđuju, da su godine provedene u Bijeljini (1888.-1892.) i drugi put u Livnu (1892.-1893.) bile njegovo najplodnije razdoblje pune pjesničke zrelosti. Tada nastaju znamenite pjesme Ditiramb, Angelus, Iza spuštenijeh trepavica (1892.), Mojsije, Lucida intervalla (1893.), a zatim i Mramorna Uenus (1894.), Anđeo bola, Heronejski lav (1895.), Misao svijeta, Zadnji Adam (1896.), Resurrectio, Moj dom (1897.), Sveljudski hram (1901.) i druge. Ako je osamdesetih godina hrvatskom književnošću dominirala proza, devedesetih godina prvenstvo pripada Kranjčevićevu pjesništvu, koje u posljednjem deceniju XIX. stoljeća dostiže svoj zenit. Bilo je kritičara koji su vidjeli taj zenit u misaonosti Kranjčevićeve poezije i njezinu zaletu u kozmički beskraj, pa su ga neki i nazivali - sasvim pogrešno, uostalom filozofskim pjesnikom. A on to nije bio. Svaka filozofičnost predpostavlja neki sistem, a u Kranjčevićevoj poeziji nema ni jedinstvenog misaonog sistema ni razvijena programa: ni političkog ni nacionalnog ni filozofskog. Ni pjesničkog! Njegove misli, gledane kao filozofija, nisu ni osobito nove ni naročito duboke. A ipak nas osvajaju, jer su izražene pjesnički, jer su pretočene u pjesmu, jer su poezija.

Teme i alegorije

Kao pjesnika zanimale su ga sve brige i tegobe njegova naroda, a izražavao ih je uz pomoć biblijskih i antičkih parabola, simbola iz povijesti kršćanstva i jevrejskog naroda. Njihovom je alegoričnošću odijevao temeljna ljudska pitanja o svemiru, o životu, o neskladu ideala i zbilje, o svrsi čovjeka i prirode, o vjeri, o crkvi, o Bogu, o smrti, o ljubavi i suzi, o grijehu i o sreći, o pravdi, o slobodi - o pitanjima koja bi inače bila više nego obična. O tragikomediji svijeta, za koji ni on, kao ni njegova velika pjesnička simpatija Heine, nije uvijek pravo znao, je li bolnica ili umobolnica. Svemirske vizije koje otkriva njegova poezija izrasle su iz mračne stvarnosti khuenovske Hrvatske. Sve patnje što su ih trpjeli njegova pogažena domovina i njegov poniženi narod doživljavao je starčevićanskim očajavanjem i proživljavao svojim pjesničkim senzibilitetom tako intenzivno, da je njihov domet prelazio granice zemaljske stvarnosti. Kozmička dimenzija njegova pjesništva, o kojoj se toliko govorilo i nagađalo, suvislo i nesuvislo, nije zapravo ništa drugo nego bolni odjek i projekcija hrvatske nesreće. Ona proizlazi iz nesklada svijeta - i u neskladu svijeta završava.

Časopis "Nada"

U Sarajevu je punih osam godina (1895.-1903.) uređivao književni časopis "Nada", koji je izdavala Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine. Nominalni urednik bio je vladin savjetnik Kosta Hormann, čovjek širokih obzorja, dobročinitelj Matošev, ali je stvarni urednik časopisa, Hormannovim povjerenjem, bio Kranjčević. Uživao je zaista zavidnu slobodu i zahvaljujući njoj "Nada" je okupljala najuglednije književnike i postala najvažniji književni magazin moderne kod nas. U njoj je objavio veći broj svojih književnih prikaza i ocjena, a neki od njih vidno nadilaze trenutne potrebe, zbog kojih su bili napisani.

Moj dom

Najpoznatija Kranjčevićeva pjesma je "Moj dom". U toj pjesmi jasno se vidi motiv. Kranjčevićeve pjesme su uglavnom posvećene Hrvatskoj i idejama pravaštva. Ovako glase stihovi pjesme Moj Dom:

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,

I brda joj i dol;

Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,

I... gutam svoju bol!

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,

Njen rug je i moj rug;

Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,

I ne vraćaju dug.

Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni,

Ko žića zadnji dah;

I da mi ono pane pod nokat sverazorni,

Ja past ću utoma.

Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,

A spasoh u tom sve,

U čemu vijek mi negda vas srećan sve je glaso

Kroz čarne, mlade sne!

Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,

Ja obraz pronijeh njen;

Na svojem srcu grijem već klonula joj bila

I ljubim njenu sjen.

I kralje iznijeh njene i velike joj bane,

Svih pradjedova prah,

Nepogažene gore i šaren-đulistane

I morske vile dah.

... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio

I bježat moram svijet;

U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,

Al' ovaj nije cvijet.

On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim mûkom

Na javi i u snu,

I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:

O, je li jošte tu?!

Slobode koji nema taj o slobodi sanja,

Ah, ponajljepši san;

I moja žedna duša tim sankom joj se klanja

I pozdravlja joj dan.

U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu

I krunidbeni pir,

I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu

U pola mora šir!

Sve cvjetno kopno ovo i veliko joj more Posvećuje mi grud; Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore, I... lutam kojekud.

Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene, Zaorit ću ko grom: O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene, To moj je, moj je dom!

Vanjski linkovi

• Silvije Strahimir Kranjčević: život i djelo