Sinteze hrvatske historije srednjeg vijeka

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Sinteze hrvatske historije srednjega vijeka


U nekoj vrsti začetka, može se reći da je prvu sintezu priredio 'otac hrvatske historiografije' Ivan Lucić (Iohanes Lucius) u prikazu historije Dalmacije od rimskog doba do početka 15. vijeka u djelu De regno Dalmatiae et Chroatiae libri sex, Amsterdam 1666. Prvi naučni radnik na polju hrvatske historiografije je Josip Mikoczy sa djelom Otiorum Croatiae liber unus, Zagreb 1806. Prvu hrvatsku historiju pisanu hrvatskim jezikom dao je Ivan Švear, Ogledalo Iliriuma I-III, Zagreb 1839-1842.

Središte čitavog rada na historiji uopšte u drugoj polovini 19. vijeka bilo je oko Franje Račkog. Franjo Rački (1828-1894), zagrebački kanonik i prvi predsjednik JAZU, bio je prije svega historičar narodne dinastije Trpimirovića i ranoga srednjega vijeka (Nutarnje stanje Hrvatske prije XII vijeka, Rad JAZU 70, 79, 91, 99, 105, 115 i 116; Borba Južnih Slavena za državnu neodvisnost u XI vijeku, Rad JAZU 24, 25, 27, 28, 30, 31; Pokret na slavenskom jugu koncem XIV i početkom XV vijeka, Rad JAZU 234. Od istog autora značajno za srednjovjekovnu Bosnu: Bogomili i patareni, Rad JAZU 7,8, 10; Stari grb bosanski, Rad JAZU 101 i dr.).

Dalji razvoj hrvatske historiografije donio je čitavu plejadu istraživača i njihovih djela koja su respektna vijekovna linija razvoja hrvatske historiografije kroz sinteski pogled na srednji vijek: Šime Ljubić, Pregled hrvatske historije, Rijeka 1864; Tadija Smičiklas, Povijest Hrvata I, Zagreb 1882 (što je prva prava sinteza hrvatske historije srednjega vijeka); Vjekoslav Klaić, Historija Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX vijeka, I-V, Zagreb 1899-1911.

Prvu polovinu 20. vijeka u proučavanju hrvatske srednjovjekovne historije obilježio je Ferdinand (Ferdo) Šišić, Pregled povijsti hrvatskog naroda, Zagreb 1916, 1920, 1975; Povijest Hrvata u doba narodnih vladara, Zagreb 1925., što je jedan od najboljih dotadašnjih pregleda hrvatske srednjovjekovne historije. Ništa značajnije u odnosu na Šišićevo djelo ne donose Lovre Katić, Povijest Hrvata, Zagreb 1936; Miho Barada, Povijest Hrvata, Zagreb 1943, dok je značajan doprinos u, Josip Horvat, Kultura Hrvata kroz tisuću godina, Zagreb 1939.

Sinteze hrvatske srednjovjekovne historije poslije Drugog svjetskog rata unapređuju ranija saznanja. Pored Vladimira Babića, u Historija naroda Jugoslavije, I, Zagreb 1953, to je Zlatko Črnja, Kulturna historija Hrvatske, Zagreb 1965. No, pravi zamah drugoj polovini 20. vijeka u pručavanju hrvatske srednjovjekovne historije dala je unuka Vjekoslava Klaića Nada Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1971; Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, Zagreb 1975; Povijest Hrvata u srednjem vijeku, Zagreb 1990. (Od iste autorice pravi bestseler za Bosnu: Srednjovjekovna Bosna, 1989, 1994).

Najnovija hrvatska historiografija obilježena je ogromnom izdavačkom produkcijom u kojoj su izdvojeno pristupi Neven Budak, Prvi vijekovi Hrvatske, Zagreb 1994; Ivo Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb 1995 i kao svojevrsni šlag na dugu liniju razvoja hrvatske historiografije u proučavanju srednjeg vijeka djelo Tomislav Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb 1997.