Skandij

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Skandijum)
Idi na: navigacija, traži
Skandij
[Ar] 3d1 4s2 21Sc
   
Periodni sistem elemenata
Općenito
Hemijski element, Simbol, Atomski broj Skandij, Sc, 21
Serija Prelazni metali
Grupa, Perioda, Blok 3, 4, d
Izgled srebreno bijeli metal
CAS registarski broj 7440-20-2
Zastupljenost 5,1 · 10-4[1] %
Atomske osobine
Atomska masa 44.955908 u
Atomski radijus (izračunat) 162 (184) pm
Kovalentni radijus 170±7 pm
Van der Waalsov radijus 211 pm
Elektronska konfiguracija [Ar] 3d1 4s2
Broj elektrona u energetskom nivou 2, 8, 9, 2
Izlazna energija 3,50 eV
1. energija ionizacije 633,1 kJ/mol
2. energija ionizacije 1235,0 kJ/mol
3. energija ionizacije 2388,6 kJ/mol
Fizikalne osobine
Agregatno stanje čvrsto
Mohsova skala tvrdoće 2,5
Struktura kristala heksagonalna gusto pakirana
Gustoća 2985 kg/m3
Koeficijent termalne ekspanzije (α, poli) 10,2 ppm/K
Magnetizam paramagnetičan (\chi_{m} = 2,6 · 10−4)[2]
Tačka topljenja 1814 K (1541 °C)
Tačka ključanja 3003[3] K (2730 °C)
Molarni volumen 15,00 · 10-6 m3/mol
Toplota isparavanja 310[3] kJ/mol
Toplota topljenja 14,1 kJ/mol
Pritisak pare 10 Pa kod 1804 K
Brzina zvuka m/s
Specifična toplota 586[1] J/(kg · K)
Specifična električna provodljivost 1,81 · 106 S/m
Toplotna provodljivost 16 W/(m · K)
Hemijske osobine
Oksidacioni broj 3, 2,[4] 1[5]
Oksidi Sc2O3
Elektrodni potencijal -2,03 V (Sc3+ + 3e- → Sc)
Elektronegativnost 1,36 (Pauling-skala)
Izotopi
Izo RP t1/2 RA ER (MeV) PR
43Sc

sin

3,891 h ε 2,221 43Ca
44Sc

sin

3,927 h ε 3,653 44Ca
45Sc

100 %

Stabilan
46Sc

sin

83,79 d β- 2,367 46Ti
47Sc

sin

3,3492 d β- 0,600 47Ti
48Sc

sin

43,67 h β- 3,994 48Ti
49Sc

sin

57,2 min β- 2,006 49Ti
Sigurnosno obavještenje

Oznake upozorenja
Prah

Lahko zapaljivo

F
Lahko zapaljivo
Obavještenja o riziku i sigurnosti R: 11 (prah)
S: 16 (prah)
Ukoliko je moguće i u upotrebi, koriste se SI osnovne jedinice.
Ako nije drugačije označeno, svi podaci su podaci dobiveni mjerenjima u normalnim uslovima.

Skandij (lat. - scandium) jeste hemijski element sa simbolom Sc i atomskim brojem 21. To je srebrenasto-metalni element iz d-bloka, historijski nekad svrstavan u rijetke zemne elemente, zajedno sa itrijem i lantanoidima. Otkriven je 1879. spektralnom analizom minerala euksenita i gadolinita iz Skandinavije.

Skandij je prisutan u većini depozita rijetkih zemalja i uranijevih spojeva, ali se iz ovih ruda dobija još samo iz nekoliko rudnika u svijetu. Zbog niske dostupnosti i poteškoća pri pripremi metalnog skandija, što je prvi put učinjeno 1937. sve do 1970tih nisu bile razvijene aplikacije za korištenje skandija kao metala. Pozitivni efekti skandija na legure aluminija otkrivene su 1970tih, a njegova upotreba u takvim legurama i do danas je ostala njegov najznačajniji vid potrošnje. Svjetska trgovina čistog metalnog skandija iznosi u prosjeku oko 50 kg godišnje.[6]

Osobine spojeva skandija su približno između osobina spojeva aluminija i itrija. Postoji i takozvana dijagonalna veza između ponašanja magnezija i skandija, kao što je to slučaj između berilija i aluminija. U hemijskim spojevima ovog elementa iz treće grupe periodnog sistema, dominira oksidacijsko stanje +3.

Osobine[uredi | uredi izvor]

Hemijske[uredi | uredi izvor]

Skandij

Skandij je mehak metal srebrenastog izgleda. Kada je izložen na zraku, djelimično oksidira poprimajući blagu zlatno-žutu ili ružičastu nijansu. Podložan je atmosferskim utjecajima i sporo se rastvara u većini razblaženih kiselina. Ne reagira sa mješavinom dušične (HNO3) i 48%-tne fluorovodične kiseline (HF) u omjeru 1:1, a smatra se da je to zbog stvaranja nepropusnog pasivizirajućeg sloja. Opiljci skandija se mogu zapaliti u prisustvu zraka, sagorijevajući blještavim žutim plamenom i dajući skandij(III) oksid.[7]

Izotopi[uredi | uredi izvor]

Skandij postoji u prirodi isključivo kao izotop 45Sc, koji ima nuklearni spin 7/2. Postoji 13 poznatih radioaktivnih izotopa među kojima su najstabilniji izotopi 46Sc sa vremenom poluraspada od 83,8 dana, zatim 47Sc sa vremenom poluraspada od 3,35 dana i 48Sc sa vremenom poluraspada od 43,7 dana. Svi ostali radioaktivni izotopi imaju vremena poluraspada kraća od 4 sata, a većina od tih imaju vremena poluraspada kraća od 2 minute. Ovaj element također ima i pet metastabilnih izotopa među kojima je najstabilniji 44mSc (t1/2 = 58,6 h).[8]

Izotopi skandija kreću se od 36Sc do 60Sc. Njihov primarni način raspada kod onih čije su mase niže od jedinog stabilnog izotopa, 45Sc, jeste elektronski zahvat, dok je primarni način raspada kod težih izotopa emisija beta zraka. Osnovni proizvod raspada kod izotopa sa atomskim težinama ispod 45Sc je kalcij dok su kod izotopa sa višim atomskim težinama izotopi titanija.[8]

Rasprostranjenost[uredi | uredi izvor]

U pogledu rasprostranjenosti u Zemljinoj kori, skandij nije toliko rijedak. Procjene o njegovoj zastupljenosti se kreću od 18 do 25 ppm, što se otprilike može porediti sa rasprostranjenošću kobalta (20–30 ppm). Skandij je tek 50. najčešći element na Zemlji (odnosno 35. najrasprostranjeniji u kori), ali je istovremeno i 23. po rasprostranjenosti na Suncu.[9] Ipak, skandij je vrlo oskudno distribuiran te se nalazi u tragovima u mnogim mineralima.[10] Rijetki minerali iz Skandinavije[11] i sa Madagaskara[12] kao što su tortveitit, euksenit i gadolinit su jedini poznati izvori gdje je skandij koncentriran u dovoljnoj mjeri. Mineral tortveitit može sadržavati i do 45% skandija u obliku skandij(III) oksida.[11]

Stabilni oblik skandija nastaje u supernovi putem r-procesa.[13]

Proizvodnja[uredi | uredi izvor]

Proizvodnja skandija u svijetu je reda veličine oko 2 tone godišnje u obliku skandij-oksida. Primarna proizvodnja iznosi oko 400 kg, dok se ostatak odnosi na zalihe koje je Rusija napravila tokom Hladnog rata. U 2003. postojala su samo tri rudnika iz kojih se dobijao skandij: rudnici uranija i željeza u Žovti Vodi u Ukrajini, rudnik rijetkih metala u Bayan Obou u Kini te rudnik apatita na poluostrvu Kola u Rusiji. U svakom od ovih, skadnij je bio nusproizvod izdvajanja drugih elemenata i metala[14] a na tržište je dolazio kao skandij-oksid. Proizvodnja metalnog skandija je reda veličine oko 10 kg godišnje.[14][15] Pri tome se oksid prvo prevodi u skandij(III) fluorid te se zatim reducira sa metalnim kalcijem.

Madagaskar i područje oko Ivelanda i Evje u južnoj Norveškoj jedini imaju depozite minerala sa velikim udjelom skandija, tortveitita (Sc,Y)2(Si2O7) i kolbeckita ScPO4·2H2O, ali se oni ne eksploatišu.[15] Nedostatak sigurne, stabilne i dugoročne proizvodnje u znatnoj mjeri je ograničio komercijalnu upotrebu skandija. Međutim, i pored slabe upotrebe, skandij nudi značajne pogodnosti. Naročito je obećavajuća osobina pojačavanja legura aluminija neznatnim dodavanjem do 0,5% skandija. Cirkonija (cirkonij-dioksid) stabilizirana skandijem ima sve veću potražnju na tržištu za upotrebu kao elektrolit visokih performansi u gorivim ćelijama sa čvrstim oksidima.

Spojevi[uredi | uredi izvor]

Hemija skandija je gotovo u potpunosti obilježena trovalentnim ionom, Sc3+. Radijusi iona M3+ u tabeli ispod pokazuju da su u smislu hemijskih osobina, ioni skandija više slični onima kod itrija nego aluminija. Djelimično zbog ove sličnosti, skandij se ponekad uvrštava u elemente slične lantanoidima.

Ionski radijusi (pm)
Al Sc Y La Lu
53,5 74,5 90,0 103,2 86,1

Oksidi i hidroksidi[uredi | uredi izvor]

Oksid Sc2O3 i hidroksid Sc(OH)3 su amfoterni:[16]

Sc(OH)3 + 3 OH → Sc(OH)3−
6
Sc(OH)3 + 3 H+ + 3 H2O → [Sc(H2O)6]3+

Oblici α- i γ- skandij oksohidroksida (ScO(OH)) su izostrukturni sa njihovim analogom aluminij oksohidroksidom.[17] Rastvori Sc3+ u vodi su kiselog karaktera zbog hidrolize.

Halidi i pseudohalidi[uredi | uredi izvor]

Halidi ScX3 (gdje je X = Cl, Br ili I) su vrlo dobro rastvorljivi u vodi, a ScF3 je nerastvorljiv. Sva četiri halida skandija su 6-to koordinirana. Halidi su Lewisove kiseline; naprimjer ScF3 se rastvara u rastvoru koji sadrži suvišak fluoridnih iona dajući [ScF6]3−. Koordinacijski broj 6 je tipičan za Sc(III). Kod većih iona poput Y3+ i La3+, uobičajeni su koordinacijski brojevi 8 i 9. Skandij(III) triflat se ponekad koristi kao katalizator Lewisove kiseline u organskoj hemiji.

Organski derivati[uredi | uredi izvor]

Skandij gradi cijelu seriju organometalnih spojeva sa ciklopentadienilnim ligandima (Cp), što dosta sliči ponašanju lantanoida. Jedan od primjera je dimer premošten hlorom, [ScCp2Cl]2 i povezani derivati pentametilciklopentadienilnih liganda.[18]

Neuobičajena oksidacijska stanja[uredi | uredi izvor]

Spojevi koji uključuju skandij u oksidacijskim stanjima različitim od +3 su rijetki ali su relativno dobro istraženi. Plavo-crni spoj CsScCl3 jedan je od najjednostavnijih. Ovaj materijal usvaja listastu strukturu koja iskazuje snažne veze između skandija(II) u centru.[19] Skandij-hidrid nije istražen u dovoljnoj mjeri mada se prema istraživanjima pokazuje da on nije slani hidrid Sc(II).[20] Kao što je to posmatrano kod mnogih elemenata, diatomski skandij-hidrid je proučavan spektroskopski pri visokim temperaturama u gasnoj fazi.[21] Skandij-boridi i karbidi su nestehiometrijski, poput onih kod susjednih elemenata iz periodnog sistema.[22]

Niža oksidacijska stanja (+2, +1, 0) su također uočena u organoskandijskim spojevima.[23][24][25][26]

Historija[uredi | uredi izvor]

Mendeljejev, za kojeg se vezuje nadimak otac periodnog sistema, predvidio je postojanje elementa kojeg je nazvao eka-bor, za kojeg je smatrao da ima atomsku masu između 40 i 48. Tek 1879. Lars Fredrik Nilson i njegovi saradnici otkrili su ovaj element u sastavu minerala euksenita i gadolinita. Nilson je dobio oko 2 grama skandij-oksida vrlo visoke čistoće.[27][28] Novom elementu dao je ime scandium iz latinskog Scandia, prema Skandinaviji. Nilson navodno nije bio upoznat sa Mendeljejevijim predviđanjima, ali je tu činjenicu zapazio Cleve i o njegovom otkriću obavijestio Mendeljejeva.[29]

Metalni skandij je prvi put dobijen 1937. elektrolizom eutektične smjese kalija, litija i skandij-hlorida pri temperaturi od 700–800 °C.[30] Prva veća količina 99% čistog metalnog skandija proizvedena je 1960. Njegovo korištenje u aluminijevim legurama počelo je 1971. što je patentirano u SAD-u.[31] Legure aluminija i skandija također su bile razvijene i u bivšem SSSR-u.[32]

Laserski kristali gadolinij-skandij-galij granata (GSGG) korišteni su u aplikacijama za razvoj strateške odbrane (u sklopu američke strateške odbrambene inicijative ili SDI) tokom 1980tih i 1990tih.[33][34]

Upotreba[uredi | uredi izvor]

Dijelovi aviona MiG-29 načinjeni su iz legure Al-Sc.[35]

Dodavanje skandija u aluminij ograničava nekontroliran rast zrna koji se dešava u zonama pod velikim utjecajem toplote uzrokovane zavarivanjem komponenti od aluminija. Ovo ima dva poželjna efekta: istaloženi Al3Sc formira manje kristale od onih pronađenih u drugim legurama aluminija,[35] a zapremina zone bez taloga, koja obično postoji na granicama zrna kod aluminijskih legura stvrdnutih običnim hlađenjem, je smanjena.[35] Oba ova efekta na određeni način povećavaju korisnost legure. Međutim, legure titanija, koje su dosta slične po snazi i lahkoći, mnogo su jeftinije i u znatno široj upotrebi.[36]

Legura sa oznakom Al20Li20Mg10Sc20Ti30 se pokazala da je snažna kao titanij, lahka poput aluminija, a tvrda kao keramika.[37]

Osnovna upotreba skanidija po težini je u aluminijsko-skandijskim legurama koje služe za izradu manjih komponenti u avioindustriji. Te legure sadrže između 0,1% i 0,5% skandija. Korištene su u proizvodnji ruskih vojnih aviona, naročito za MiG-21 i MiG-29.[35]

Neki predmeti među sportskom opremom, za koje je potrebno koristiti materijale visokih performansi, napravljeni su od legura skandij-aluminija, među kojima su bejzbol palice[38] i dijelovi i ramovi za bicikla.[39] Štapovi za lacrosse su također jednim dijelom napravljeni od skandija. Američka kompanija za proizvodnju oružja Smith & Wesson koristi legure skandija za izradu revolvera, gdje one ulaze u sastav okvira i kućišta, dok se za cijevi revolvera koriste titanijski ili ugljički čelici.[40][41] Stomatolozi koriste kristale lasere od erbij-hrom: itrij-skandij-galij granata (skr. Er, Cr:YSGG) za uklanjanje karijesa i u endodonciji.[42]

Prve metal-halogene lampe zasnovane na skandiju patentirao je General Electric, a prvobitno ih je počeo proizvoditi za tržište Sjeverne Amerike. Danas se one proizvode u gotovo svim razvijenijim industrijskim zemljama svijeta. Oko 20 kg (u vidu Sc2O3) skandija se godišnje potroši u SAD-u za proizvodnju visokointenzitetnih lampi na bazi pražnjenja.[9] Skandij-jodid, zajedno sa natrij-jodidom, kada se dodaje u izmijenjeni oblik lampe na bazi živinih para, dobija se jedna vrsta metal-halogene lampe. Ovakve lampe su izvor bijele svjetlosti sa visokim indeksom uzvrata boje, koja u dovoljnoj mjeri zamjenjuje sunčevu svjetlost što omogućava dobru reprodukciju boja kod TV kamera.[43] Oko 80 kg skandija se potroši u svijetu godišnje za proizvodnju metal-halogenih lampi odnosno sijalica.

Radioaktivni izotop 46Sc koristi se u rafinerijama nafte kao sredstvo za trasiranje.[9] Skandij-triflat je katalitička Lewisova kiselina korištena u organskoj hemiji.[44]

Zdravlje i sigurnost[uredi | uredi izvor]

Elementarni skandij se smatra neotrovnim, a provedena su istraživanja na malim životinjama na otrovnost spojeva skandija.[45] Rezultati su pokazali da nivo srednje smrtonosne doze (LD50) skandij(III) hlorida za pacove iznosi oko 4 mg/kg putem intraperitonealne injekcije te 755 mg/kg pri oralnom unošenju.[46] U svjetlu ovih rezultata, sa spojevima skandija neophodno je pažljivo rukovanje kao spojevima umjerene toksičnosti.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Harry H. Binder: Lexikon der chemischen Elemente, S. Hirzel Verlag, Stuttgart 1999, ISBN 3-7776-0736-3
  2. ^ Weast, Robert C. (gl.ur.): CRC Handbook of Chemistry and Physics. CRC (Chemical Rubber Publishing Company), Boca Raton 1990. str. E-129 do E-145. ISBN 0-8493-0470-9
  3. ^ a b Yiming Zhang, Julian R. G. Evans, Shoufeng Yang: Corrected Values for Boiling Points and Enthalpies of Vaporization of Elements in Handbooks. u: Journal of Chemical & Engineering Data. 56, 2011, str. 328–337, doi:10.1021/je1011086
  4. ^ McGuire, Joseph C.; Kempter, Charles P. (1960). Preparation and Properties of Scandium Dihydride. Journal of Chemical Physics 33: 1584–1585. doi:10.1063/1.1731452
  5. ^ Smith, R. E. (1973). Diatomic Hydride and Deuteride Spectra of the Second Row Transition Metals. Proceedings of the Royal Society of London. Series A, Mathematical and Physical Sciences 332 (1588): 113–127. doi:10.1098/rspa.1973.0015
  6. ^ Gray, Theodore (2012) The Elements, Black Dog & Leventhal Publishers, str. 57, ISBN 1579128955.
  7. ^ "Scandium." Los Alamos National Laboratory. Pristupljeno 17. jula 2013.
  8. ^ a b Audi, Georges; Bersillon O.; Blachot J.; Wapstra A.H. (2003). "The NUBASE Evaluation of Nuclear and Decay Properties". Nuclear Physics A (Atomic Mass Data Center) 729: 3–128. Bibcode:2003NuPhA.729....3A. doi:10.1016/j.nuclphysa.2003.11.001. 
  9. ^ a b c David R. Lide (2004). CRC Handbook of Chemistry and Physics, 85. izd. Boca Raton: CRC Press. str. 4–28. ISBN 978-0-8493-0485-9. 
  10. ^ F. Bernhard (2001). "Scandium mineralization associated with hydrothermal lazurite-quartz veins in the Lower Austroalpie Grobgneis complex, East Alps, Austria". Mineral Deposits in the Beginning of the 21st Century. Lisse: Balkema. ISBN 90-265-1846-3. 
  11. ^ a b Roy, Kristiansen (2003). "Scandium – Mineraler I Norge". Stein (na Norveški): 14–23. 
  12. ^ O. von Knorring; Condliffe, E. (1987). "Mineralized pegmatites in Africa". Geological Journal 22: 253. doi:10.1002/gj.3350220619. 
  13. ^ Cameron, A.G.W. (1.6.1957). "Stellar Evolution, Nuclear Astrophysics, and Nucleogenesis". CRL-41. 
  14. ^ a b Y. Deschamps. "Scandium". mineralinfo.com. Pristupljeno 21.10.2008. 
  15. ^ a b "Mineral Commodity Summaries 2008: Scandium". United States Geological Survey. Pristupljeno 20.10.2008. 
  16. ^ Cotton, Simon (2006). Lanthanide and actinide chemistry. John Wiley and Sons. str. 108–. ISBN 978-0-470-01006-8. Pristupljeno 23.6.2011. 
  17. ^ Christensen A. Nørlund; Stig Jorgo Jensen (1967). "Hydrothermal Preparation of alpha-ScOOH and of gamma-ScOOH. Crystal Structure of alpha-ScOOH". Acta Chemica Scandinavica 21: 1121–126. doi:10.3891/acta.chem.scand.21-0121. 
  18. ^ Shapiro, Pamela J. et.al. (1994). "Model Ziegler-Natta a-Olefin Polymerization Catalysts Derived from [{(η5-C5Me4)SiMe2(η1-NCMe3)}(PMe3)Sc(μ2-H)]2 and [{(η5-C5Me4)SiMe2(η1-NCMe3)}Sc(μ2-CH2CH2CH3)]2. Synthesis, Structures and Kinetic and Equilibrium Investigations of the Catalytically active Species in Solution". J. Am. Chem. Soc. 116: 4623. doi:10.1021/ja00090a011. 
  19. ^ Corbett, J.D. (1981). "Extended metal-metal bonding in halides of the early transition metals". Acc. Chem. Res. 14 (8): 239–246. doi:10.1021/ar00068a003. 
  20. ^ Joseph C. McGuire; Kempter, Charles P. (1960). "Preparation and Properties of Scandium Dihydride". Journal of Chemical Physics 33: 1584–1585. Bibcode:1960JChPh..33.1584M. doi:10.1063/1.1731452. 
  21. ^ R. E. Smith (1973). "Diatomic Hydride and Deuteride Spectra of the Second Row Transition Metals". Proceedings of the Royal Society of London. Series A, Mathematical and Physical Sciences 332 (1588): 113–127. Bibcode:1973RSPSA.332..113S. doi:10.1098/rspa.1973.0015. 
  22. ^ Holleman, A. F.; Wiberg, E. "Inorganic Chemistry" Academic Press: San Diego, 2001. ISBN 0-12-352651-5.
  23. ^ Polly L. Arnold; F. Geoffrey; N. Cloke; Peter B. Hitchcock; John F. Nixon (1996). "The First Example of a Formal Scandium(I) Complex:  Synthesis and Molecular Structure of a 22-Electron Scandium Triple Decker Incorporating the Novel 1,3,5-Triphosphabenzene Ring". J. Am. Chem. Soc. 118 (32): 7630–7631. doi:10.1021/ar00068a003. 
  24. ^ F. Geoffrey N. Cloke; Karl Khan; Robin N. Perutz (1991). "η-Arene complexes of scandium(0) and scandium(II)". J. Chem. Soc., Chem. Commun. (19): 1372–1373. doi:10.1039/C39910001372. 
  25. ^ Ana Mirela Neculai; Dante Neculai; Herbert W. Roesky; Jörg Magull; Marc Baldus; Ovidiu Andronesi; Martin Jansen (2002). "Stabilization of a Diamagnetic ScIBr Molecule in a Sandwich-Like Structure". Organometallics 21 (13): 2590–2592. doi:10.1021/om020090b. 
  26. ^ Polly L. Arnold; F. Geoffrey; N. Cloke; John F. Nixon (1998). "The first stable scandocene: synthesis and characterisation of bis(η-2,4,5-tri-tert-butyl-1,3-diphosphacyclopentadienyl)scandium(II)". Chem. Commun. (7): 797–798. doi:10.1039/A800089A. 
  27. ^ Nilson, Lars Fredrik (1879). "Sur l'ytterbine, terre nouvelle de M. Marignac". Comptes Rendus (na francuski) 8 8: 642–647. 
  28. ^ Nilson, Lars Fredrik (1879). "Ueber Scandium, ein neues Erdmetall". Berichte der deutschen chemischen Gesellschaft (na njemački) 12 (1): 554–557. doi:10.1002/cber.187901201157. 
  29. ^ Cleve, Per Teodor (1879). "Sur le scandium". Comptes Rendus (na francuski) 89: 419–422. 
  30. ^ Werner Fischer; Brünger, Karl; Grieneisen, Hans (1937). "Über das metallische Scandium". Zeitschrift für anorganische und allgemeine Chemie (na njemački) 231 (1–2): 54–62. doi:10.1002/zaac.19372310107. 
  31. ^ Burrell, A. Willey Lower "Aluminum scandium alloy" U.S. Patent 3,619,181 objavljen 9.11.1971.
  32. ^ V. V. Zakharov (2003). "Effect of Scandium on the Structure and Properties of Aluminum Alloys". Metal Science and Heat Treatment 45 (7/8): 246. doi:10.1023/A:1027368032062. 
  33. ^ Hedrick James B. "Scandium". REEhandbook. Pro-Edge.com. Pristupljeno 9.5.2012. 
  34. ^ Tony Samstag (1987). "Star-wars intrigue greets scandium find". New Scientist: 26. 
  35. ^ a b c d Zaki Ahmad (2003). "The properties and application of scandium-reinforced aluminum". JOM 55 (2): 35. Bibcode:2003JOM....55b..35A. doi:10.1007/s11837-003-0224-6. 
  36. ^ Schwarz, James A.; Contescu, Cristian I.; Putyera, Karol (2004). Dekker encyclopédia of nanoscience and nanotechnology 3. CRC Press. str. 2274. ISBN 0-8247-5049-7. 
  37. ^ Khaled M. Youssefa, Alexander J. Zaddachb, Changning Niub, Douglas L. Irvingb; Carl C. Koch "A Novel Low-Density, High-Hardness, High-entropy Alloy with Close-packed Single-phase Nanocrystalline Structures" doi:10.1080/21663831.2014.985855 Materials Research Letters, 9. decembar 2014. Pristupljeno 11. decembra 2014.
  38. ^ Steve Bjerklie (2006). "A batty business: Anodized metal bats have revolutionized baseball. But are finishers losing the sweet spot?". Metal Finishing 104 (4): 61. doi:10.1016/S0026-0576(06)80099-1. 
  39. ^ "Easton Technology Report : Materials / Scandium". EastonBike.com. Pristupljeno 3.4.2009. 
  40. ^ James, Frank (15.12.2004). Effective handgun defense. Krause Publications. str. 207–. ISBN 978-0-87349-899-9. Pristupljeno 8.6.2011. 
  41. ^ Sweeney, Patrick (13.12.2004). The Gun Digest Book of Smith & Wesson. Gun Digest Books. str. 34–. ISBN 978-0-87349-792-3. Pristupljeno 8.6.2011. 
  42. ^ Nouri Keyvan (9.11.2011). "History of Laser Dentistry". Lasers in Dermatology and Medicine. str. 464–465. ISBN 978-0-85729-280-3. 
  43. ^ Robert S. Simpson (2003). Lighting Control: Technology and Applications. Focal Press. str. 108. ISBN 978-0-240-51566-3. 
  44. ^ Shu, Kobayashi; Manabe, Kei (2000). "Green Lewis acid catalysis in organic synthesis". Pure Appl. Chem. 72 (7): 1373–1380. doi:10.1351/pac200072071373. 
  45. ^ Chaim T. Horovitz; Birmingham, Scott D. (1999). Biochemistry of Scandium and Yttrium. Springer. ISBN 978-0-306-45657-2. 
  46. ^ Thomas J. Haley; Komesu, L.; Mavis, N.; Cawthorne, J.; Upham, H. C. (1962). "Pharmacology and toxicology of scandium chloride". Journal of Pharmaceutical Sciences 51 (11): 1043–5. doi:10.1002/jps.2600511107. PMID 13952089. 
Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: