Slobodan Kovačević

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Slobodan "Bodo" Kovačević
Example alt text
Rođenje 29. decembar 1946.
Smrt 22. mart 2004.
Sarajevo, Bosna i Hercegovina

Slobodan Bodo Kovačević (29. decembar 1946 - 22. mart 2004) je bio jedan od najvećih rock gitarista na prostoru Jugoslavije, a karijeru je započeo u sarajevskom bendu "Lutalice". Sredinom šezdesetih godina pridružio se "Indexima", u kojima je već bio Davorin Popović kao pjevač.

Biografija[uredi | uredi izvor]

U rodni list upisan je kao Slobodan A. Kovačević, a srednje slovo označava ime njegovog oca – Adem. Tokom muzičke karijere postao je poznatiji po nadimku Bodo. Diplomirao je arhitekturu u Sarajevu, no pobijedila je ljubav prema muzici kojom se počeo baviti početkom šezdesetih, najprije kao gitarist grupe Lutalice, a od 1965. u Indexima. Bodo se u slobodno vrijeme bavio slikanjem i akvareli su mu bili najdraža tehnika izražavanja.

Godine 1978. dobio je, zajedno sa ostalim članovima Indexa, Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva, a iste godine i nagradu JRT (Jugoslavenska radiotelevizija) za "Modru rijeku", koja je proglašena albumom godine u Jugoslaviji. Godine 2004. nagrađen je nagradom Davorin za najboljeg instrumentalistu godine u Bosni i Hercegovini.

Muzička karijera[uredi | uredi izvor]

Slobodan Bodo Kovačević je prve muzičke korake počeo kao srednjoškolac na audiciji kod Kornelija Kovača i to kao - pjevač. Tek kad je počeo pohađati časove gitare kod profesora Mila Praljka otkriven je njegov pravi talent.

Osnovao je grupu Lutalice 1963. godine, koju su još činili ritam gitarist Slobodan M. Kovačević (kasnije: grupa More), basist Duško Čorlija, bubnjar Vojo Šimšić i pjevač Zoran Vidović - Cojo. Sa Lutalicama su još nastupale i pjevačice Selma Koluder i Gordana Magaš (kasnije poznata sarajevska balerina i koreograf). U drugoj postavi Lutalica basist je bio i Fadil Redžić, a bubnjeve je svirao Miroslav Šaranović. Iz tog perioda ostao je zabilježen prvi autorski instrumental Slobodana Kovačevića, kompozicija "Snježni kristali", koja je u studiju Radio Sarajeva snimljena 16. aprila 1965.

U Indexe je Slobodan Bodo Kovačević prešao u ljeto 1965. godine i ubrzo u grupu doveo Fadila Redžića iz Lutalica. Prvu značajniju kompoziciju za Indexe Bodo Kovačević je komponovao pod nazivom "Pružam ruke", na tekst Nikole Borote, krajem 1966. godine, a snimljena je u Radio Sarajevu 13. februara 1967. godine. S njom su Indexi nastupili na lokalnom izboru za pjesmu Evrovizije, koji je priređen u Ljubljani (tada je pobijedio Lado Leskovar s pjesmom "Vse rože sveta"). Ova se kompozicija smatra prvom domaćom autorskom pop/rock kompozicijom, odnosno prvom autentičnom pop/rock kompozicijom koja se izvodila na maternjem jeziku.

Bodo Kovačević je bio najplodniji autor u Indexima, potpisujući mnoge od njihovih najznačajnijih pjesama, odnosno kompozitor, aranžer i producent koji je grupu vukao prema stalnim eksperimentima. Najslavije muzičke teme Indexa potpisao je upravo Bodo Kovačević samostalno (Plima, Negdje na kraju u zatišju, Modra rijeka) ili u saradnji s Fadilom Redžićem (Balada, Svijet u kome živim).

Remek djelo Indexa, konceptualni album Modra rijeka iz 1978. godine zamisao je Slobodana Kovačevića, koji je i autor gotovo svih tema na albumu. Album je ko-producirao Nikola Borota, koji se od tekstopisca i kompozitora prometnuo u jednog od najznačajnih muzičkih producenata ovih prostora.

Radio je intenzivno i za druge izvođače i različite projekte izvan pop i rock muzike. Između ostalog, svirao je gitare i učestvovao u aranžiranju prvog i jednog od najboljih, po mnogima zapravo i najboljeg albuma Josipe Lisac, "Dnevnik jedne ljubavi" iz 1973. godine, komponirao muzičke teme za ceremoniju ZOI Sarajevo '84, surađivao je sa Esadom Arnautalićem na njegovom projektu "Muzika raspoloženja", napisao muziku za predstavu "Mandragola" Kamernog teatra 55 u Sarajevu i "Posljednja potraga za zlatom" Narodnog pozorišta Sarajevo, a u posljednje dvije godine života bio je muzički producent BH Eurosonga.

Na početku ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini preselio se u Prag, odakle se vratio tek poslije Dejtonskog sporazuma. Krajem marta 1998. godine s Indexima je nastupao u Podgorici i Beogradu.

Poslije smrti Davorina Popovića, 2001. godine, posvetio se džez muzici i pridružio ansamblu Sinan Alimanović Quintet, te svirao i u Plesnom orkestru JS BiH.

Slobodan Kovačević je napisao ukupno više od 300 kompozicija. Najveći dio tog opusa vezan je uz Indexe, a zatim za pozorišne predstave i pjesme za druge autore.

U braku sa Edinom Filipović (oženio se 10. jula 1981. godine) ima kćerku Hanu.

Preminuo je 22. marta 2004. godine u Sarajevu. Sahranjen je 25. marta u Aleji velikana na "Barama" u Sarajevu, gdje je pokopan i pjevač Indexa, Davorin Popović. U njegovu počast u nagradi Davorin od 2006. godine dodjeljuje se Nagrada Bodo Kovačević za gitaristu godine.

Izbor kompozicija Slobodana Bode Kovačevića[uredi | uredi izvor]

Ana, Balada (s Fadilom Redžićem), Betonska brana, tekst Vlado Dijak (sa Sinanom Alimanovićem), Brod, Budi kao more, Crno bijela pjesma, Da l' smo ljudi, Dvojnik, I bit ću lud, I jos deset, I tvoje će proći, Ja odlazim sutra, Kad se hoće, sve se može, Kameni cvjetovi, Leptiru moj, Mjesto pod suncem, Modra rijeka, Modra rijeka II, More, More II, Najljepše stvari, Negdje na kraju u zatišju, Noćni susreti, Oko malih stvari svađamo se mi, Plima, Pogrešan broj, Poslije tebe, Povratak Jacka Trbosjeka i ostalog zla, Prazne noći, a beskrajni dani, Prošli dani, "Pružam ruke", Pukotina, Pustinja, Ruže i suze, Samo jednom, Samoćo, ljubavi moja, Svijet u kome živim (s Fadilom Redžićem), U inat godinama, Zamak (instrumental), Zašto je prazan čitav svijet,