Stepan Bandera
 | Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). |
 | Ovaj članak je siroče zato što nema ili vrlo malo ima drugih članaka koji linkuju ovamo. |
 | Neke riječi u sljedećem pasusu trebaju prijevod sa srpskog jezika na bosanski jezik. |
 | Ovom članku potrebna je jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija. |
 | Sporno je da li ovaj članak poštuje autorska prava. |
Biografija[uredi | uredi izvor]
Stepan Andrijovič Bandera (укр. Степан Андрійович Бандера) se rodio u zapadno-ukrajinskom selu Stari Ugrinov (укр.Старий Угринів) u porodici svještenika Grko-Katoličke (unijatske) crkve. Pohađao je Strijsku gimnaziju od 1919 do 1927 godine. 1928 godine postao je član Ukrajinske Vojne Organizacije (укр.Українська Військова Організація) (УВО). Za vrijeme studija na Agrarnom fakultetu Lavovskog univerziteta aktivno je učestvovao u radu ukrajinskih omladinskih organizacija anarhističkog tipa. Jedno vrijeme se sastajao sa studentskom organizacijom Grupa Ukrajinske Nacionalističke Omladine (укр.Група Української Націоналістичної Молоді). Kasnije se priključio Organizaciji Ukrajinskih Nacionalista (укр.Oрганізація Українських Нацioналістів) (OUN) gdje je ostvario uspješnu političku karijeru. Nakon Prvog svjetskog rata kada je Evropa dala Poljskoj istočnu Galiciju ili Zapadnu Ukrajinu OUN je djelovala protiv Poljske države. Od 1935 do 1936 godine je protiv njega vođen sudski proces zbog organizacije ubistva Ministra Unutarnjih Poslova Poljske Bronislava Perackoga. Zajedno sa još 11 drugova je osuđen na smrt a kasnije mu je kazna zamjenjena doživotnom robijom. Iz zatvora izlazi nakon njemačke okupacije Poljske jer Abver namjerava da ga iskoristi za svoje planove.
Drugi svjetski rat i OUN[uredi | uredi izvor]
Odnosi između Poljaka i Ukrajinaca su u velikoj mjeri obilježili drugi svjetski rat na području Ukrajine. Bili su i jedni i drugi pod njemačkom okupacijom. Nije bilo nikakve ni poljske ni ukrajinske države u stilu NDH ali su postojale poljske i ukrajinske vojne formacije. Sto se tiče Poljaka najkraće: Poljaci su imali vojsku pod imenom ARMIA KRAJOWA. Riječ "armija" je potpuno razumljiva a riječ "kraj" na poljskom znači "zemlja" isto kao i na ukrajinskom jeziku (ukrajinci još kažu UKRAJINA a to je isto ZEMLJA i nije isto što kod nas KRAJINA). Kad se kaže na poljskom "kraj ojczysty" to bi u prijevodu bilo "domovina" Znači ARMIA KRAJOWA bi se moglo prevesti kao ZEMALJSKA ARMIJA ili DOMOVINSKA ARMIJA. Armija Krajova (pisalo se još i Oružane Snage u Domovini) je bila tajna vojna organizacija koja je djelovala na teritorijama pod njemačkom okupacijom. Bila je pod komandom vođe koji je bio u Londonu i podređena poljskoj vladi u emigraciji. Nastala je u Varšavi 27.9.1939. od Službe Poljske Pobjede (SZP), koja je u januaru 1940. preimenovana u Savez Oružane Borbe (ZWZ). ZWZ je u početku komandu primao iz Francuske. Nakon okupacije Francuske i prelaska vlade u Veliku Britaniju bila je pod komandom generala W.Sikorskog.
U 1942. godini ZWZ je preimenovan u Armija Krajova (Armia Krajowa). AK vodila je borbu protiv Nijemaca. U početku je bila koncentrisana na razne akcije kao sto su sabotaže i diverzije. Tek 1943. godine kad je došlo do preokreta rata nakon njemačkog poraza u Staljingradu AK je organizovala partizanske jedinice koje su djelovale sa antinjemačkih, antikomunističkih i antiukrajinskih pozicija. Zbog toga je vodila borbe ne samo sa Nijemcima već i sa sovjetskim partizanima i Ukrajinskom Ustaničkom Armijom (UPA) tj. ukrajinskim antinjemačkim i antisovjetskim partizanima...
Sukobila se i sa poljskim komunističkim partizanima...
Sto se tiče poljsko-ukrajinskog sukoba on ima dugu historiju. U novije doba sukob je nastao nakon Prvog svjetskog rata kada je Evropa dala Poljskoj istočnu Galiciju ili Zapadnu Ukrajinu na kojoj je tada živelo 7,000,000 Ukrajinaca. Poljska se obavezala pred međunarodnim organizacijama da će poštovati nacionalna prava Ukrajinaca. Međutim, sve je bilo samo na papiru. Poljske vlasti su počele asimilirati ukrajinsko stanovništvo. Mnoge organizacije i ukrajinske škole koje su postojale iz vremena austro-ugarske vladavine u Galiciji su ukinute. Poljska je osnovala koncentracione logore za Ukrajince. Tvrdilo se da su Rusini (zvanični naziv za Ukrajince u Poljskoj) ustvari Poljaci te ih treba povratiti na svoju pravu nacionalnost. Poljaci nisu poštovali ni Grko-katoličku ukrajinsku crkvu koju je Rim tj. papa priznavao kao ravnopravnu sa Rimo-katoličkom crkvom. Išli su tako daleko da su hapsili čak i mitropolita grofa Andriju Sheptickog itd...Minirali su i palili ukrajinske pravoslavne i grkokatoličke crkve.Bilo je veoma mnogo poljskog terora kojeg je činila poljska policija nad Ukrajincima. Ukrajinci su bili masovno zatvarani i tučeni.
Da bi se tom nasilju stalo na kraj Ukrajinci su u 1929. godini osnovali tajnu organizaciju pod nazivom Organizacija Ukrajinskih Nacionalista (OUN). OUN se suprotstavila Poljacima čineci ubistva poljskih političara ili generala. Vršene su razne sabotažne akcije. Poljska je masovno naseljavala poljske koloniste u Galiciju i htjela da promijeni etničku sliku stanovništva. OUN je spaljivala poljske usjeve i poljska imanja...stvarala uslove da se poljski kolonisti uklone iz Zapadne Ukrajine. OUN i poljska tajna policija bile su za javnost u pravom nevidljivom ratu. Isto tako sovjetski NKVD je vodio tajni rat protiv OUN jer je OUN počela da djeluje i na teritoriji sovjetske Ukrajine a cilj je bio stvaranje nezavisne ukrajinske drzave.( Rusi su ubili vođu OUN pukovnika Eugena Konovalca podmetnuvši mu "poklon" knjigu u kojoj je bila jaka bomba. Od Konovalca nisu mogli pokupiti ni sve ostatke, toliko je bio raznesen. Dogodilo se to na Zapadu...)
Kad su Nijemci okupirali Poljsku a sovjetske trupe Zapadnu Ukrajinu OUN je nastavila borbu protiv NKVD-a ali ne mnogo uspješno jer nije imala puno iskustva sa novim protivnikom.
Sovjetska tajna policija je uspjela da zavadi vrh OUN i on se rascjepio na dvije OUN tj. OUN-A i OUN-B. Jednu je predvodio pukovnik Andrija Meljnik a drugu Stepan Bandera (укр. Степан Андрійович Бандера). OUN Andrije Meljnika nije imala mnogo pristalica u Zapadnoj Ukrajini niti Ukrajini u cjelini. Ona je držala pod svojom komandom veoma razvijenu špijunsku mrežu OUN koja je djelovala u brojnim zemljama od Australije pa do Finske i Švedske ili na svim kontinentima. OUN Stepana Bandere je djelovala na ukrajinskim zemljama, naročito među mladim Ukrajincima, đacima i studentima. Pred napad Njemačke na SSSR u Njemačkoj je formiran jedan bataljon od ukrajinskih dobrovoljaca iz Ukrajine. Nijemci su pridobijali Ukrajince propagandom da će oni da pomognu stvaranje nezavisne ukrajinske drzave. Nakon strašnog terora i žrtava koje su Ukrajinci doživjeli u tridesetim godinama od sovjetske vlasti stvarno su mnogi očekivali oslobođenje od Nijemaca. Ovaj bataljon je prešao sovjetsko njemačku granicu i prvi ušao u Lavov 30.6.1941. godine. U Lavovu je zatečena strašna slika. Uoči povlačenja NKVD-e je strijeljao sve uhapšene Ukrajince (i neke Poljake) kod kojih je u policijskim kartonima stajalo "u slučaju rata strijeljati". Radilo se o nekoliko hiljada ljudi;uglavnom inteligencije, svještenika i politički sumnjivih elemenata. Isto se desilo po svim gradovima u Zapadnoj Ukrajini odakle se NKVD-e povlačio...
30.6.1941. godine u Lavovu su Ukrajinci usmjereni od OUN sazvali RADU (ukrajinski RADA - PARLAMENT) i proglasili obnovu ukrajinske nezavisne države. Tada su Nijemci odmah pokazali svoje pravo lice. Proglašenje je izvršeno bez konsultacija sa Njemcima te je Gestapo pohapsio sve glavne Ukrajinske vođe. Neki su strijeljani odmah a neki i to najvažniji otpremljeni u koncentracione logore. Uhapšen je i Stepan Bandera. Od njega se trazilo da se sazove nova Rada i opozove proglašenje nezavisnosti. Bandera nije pristajao na to. Otpremljen je u koncentracioni logor Saksenhauzen. Uhapšena su i dva njegova brata i likvidirana u Aušvicu. Po Ukrajini su počela masovna hapšenja ukrajinskih nacionalista. U probleme su čak došli i Ukrajinci u NDH. Oni su pripadali drugoj OUN kojom je komandovao pukovnik Andrija Meljnik i u saglasnosti sa Pavelićem formirali UKRAJINSKU LEGIJU za Istočni front. Iz Berlina je Zagreb primio depešu o zabrani upućivanja ukrajinskih nacionalista na Istočni front. Ta Legija nikada nije upućena u Ukrajinu. Uhapšeni su i neki važni Ukrajinci u Zagrebu te ih je Gestapo otpremio u koncentracioni logor...
Ukrajinski bataljon koji je stigao sa Nijemcima u Zapadnu Ukrajinu je povučen u Njemačku i odmah rasformiran. Bio je to brzi razlaz Ukrajinaca i Nijemaca. Saradnja je trajala prvih sedam dana i nikad se više nije obnovila.
Desetkovana OUN je u 1942. počela ponovo organizovano da djeluje. Počelo se sa stvaranjem Ukrajinske Ustaničke Armije (UPA). Na čelo UPA je došao general Roman Šuhevič (njegov stric je živeo u Zagrebu a kasnije u Beogradu).
Nedostajalo je oružja. Ono je prikupljano na razne načine, preko šverca, otimanja od njemačke policije i napadima na manje njemačke formacije...Broj vojnika UPA je rastao i prelazio broj od stotinu hiljada...
Na terenu Zapadne Ukrajine kad se pojavila i Armija Krajova ukrajinska UPA je ponudila saradnju ali su Poljaci odbili. Veliki broj poljskih kolonista i Poljaka uopšte služio je u njemačkim policijskim jedinicama koje su Nijemci nazvali "Ukrajinska policija". To je sa Ukrajinom bilo vezano samo kao sa geografskim pojmom. Sastav osim Poljaka sačinjavali su njemački folksdojčeri iz Ukrajine a Ukrajinaca je bilo svega poneki...Napadajući njemačke policijske jedinice UPA je došla u sukob sa Armijom Krajovom koja se pojavila kao zaštitnik poljskih kolonista. UPA je napadala poljska sela i htjela da istjera Poljake iz Zapadne Ukrajine. Poljaci iz njemačke policije i Armije Krajove (razdvojeno) su napadali na ukrajinska sela. Vršeni su strašni pokolji na jednoj i drugoj strani. Najžesći sukob je bio u Voliniji...
Nijemcima je odgovaralo poljsko-ukrajinsko klanje. Dosta su se mirno prema tome odnosili. Intervenisali su samo za ubijene Nijemce. Za jednog ubijenog njemačkog vojnika ubijali su po slobodnom nahođenju 100 Ukrajinaca...Veliki broj Ukrajinaca je otpremljen u koncentracione logore ili na prinudni rad u Njemačku. Kad su se u Ukrajini pojavili i sovjetski "ukrajinsku partizani" stvar se još više iskomplikovala. Borbe su se vodile između Armije Krajove i sovjetskih partizana i UPA i sovjetskih partizana, UPA i Armije Krajove i UPA i Nijemaca i AK i Nijemaca. Za Nijemce su ratovali i njihovi "sateliti" (Rumuni,Mađari itd.). Sovjetska strana je pokušavala da UPA pridobije na svoju stranu. Vođeni su sovjetsko-ukrajinski pregovori. Sovjeti su tražili da se UPA stavi pod vrhovnu komandu oružanih snaga SSSR-a. Od strane UPA je postavljeno pitanje: "Priznajete li nezavisnu Ukrajinu?". Moskva nije dala zadovoljavajući odgovor i borbe između UPA i sovjetskih partizana a kasnije regularne sovjetske armije su nastavljene i trajale još i u pedesetim godinama, skoro deset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata...
Nekoliko godina nakon završetka Drugog svjetskog rata UPA je doživila veliki poraz kad su je u zajedničkoj akciji napale sovjetska, poljska i čehoslovačka armija. Do tog vremena UPA je kontrolisala većinu teritorije Zapadne Ukrajine ,naročito šumovite Karpate. U slučaju velikih sovjetskih ofanziva prelazila granicu i operisala u šumama na teritoriji Poljske i Slovačke. Poljaci da bi sasjekli ekonomsku bazu UPA nasilno su očistili svoju teritoriju od Ukrajinaca koji su živjeli uz poljsko-sovjetsku (ukrajinsku) granicu.150.000 Ukrajinaca je raseljeno na sjever Poljske. Bila je to poznata Akcija "VISLA".
Poljska manjina nije mogla da opstane u zapadnoj Ukrajini. Masovno se iseljavala u Poljsku. Zapadna Ukrajina je postajala etnički čista. Međutim, NKVD-e je hapsio stotine hiljada zapadnih Ukrajinaca i otpremao ih u Sibir. Tada su se pojavili po prvi put Rusi u Zapadnoj Ukrajini. Oni su dobili kuće i stanove Ukrajinaca otjeranih u Sibir. Stavljeni su na sva rukovodeća mjesta, od seoskih zadruga, do fabrika i policije i vojske. Nekim slučajem jedino je ternopoljska oblast ostala etnički čista. Nekako Rusi se nisu gurali tamo. UPA je u pedesetim godinama djelovala u malim grupama i skrivala se po bunkerima i Karpatima. Rusi su nedavno objavili podatak da je od strane UPA ubijeno 30,000 vojnika NKVD-a. Nakon 1945. UPA se podredila engleskoj obavještajnoj službi. Male formacije UPA su ilegalno i uz borbe prelazili Čehoslovačku i predavale se Amerikancima u Njemačkoj. U centrima u Njemačkoj vršen je dalji trening komandosa UPA i oni su britanskim vojnim avionima izbacivani padobranima iznad Ukrajine. S obzirom da je nekoliko ljudi iz britanske obavještajne službe radilo za Ruse, ove akcije nisu bile plodne jer su ih NKVD-ovci jednostavno dočekivali na zemlji... Kad je Ukrajina proglasila nezavisnost pokrenute su diskusije o rehabilitaciji UPA. U ovo se uključila susjedna država Rusija i zvanično zaprijetila Kijevu da se UPA ne smije rehabilitovati jer će to uticati na pogoršanje rusko-ukrajinskih odnosa. Kijev od tada razvlači i ne donosi nikakve zvanične odluke. Dok borci sovjetske armije i NKVD-a u Ukrajini uzivaju sve državne privilegije i penzije, borci UPA su "nepoželjni" i zvanično nepriznati. Izmišljale su se razne kombinacije da se kompromituje UPA ali sve je palo u vodu. Njemacke vojne arhive svjedoče da je UPA ratovala protiv Nijemaca. Izmišljotine o savezništvu sa Nijemcima su ostale bez osnove. Sada i arhive NKVD-a potvrđuju istinu o UPA. Od mnogo propagirane od strane Moskve ukrajinske kolaboracije sa nacistima realno sve se svelo na fakt da je u periodu 1943.-1944. godine postojala samo jedna divizija od Ukrajinaca u njemačkoj armiji. Brojala je svega 13,000 vojnika. Ako se tome doda i ponešto Ukrajinaca u "Ukrajinskoj policiji" brojka onih koji su se borili na strani Nijemaca je veoma mala. Ruska koloboracija nadmašuje ovo najmanje pedeset puta. Stotine hiljada Rusa bilo je u njemačkoj vojnoj službi. Postojalo je nekoliko ruskih divizija, brigade, pa Vlasovci itd.
Poljska država također loše gleda na UPA. Kada je 13. oktobra 2007. otkriven spomenik Banderi u Lavovu, predsjedništvo saveza Poljaka Ukrajine je to nazvao velikom provokacijom.
Ubistvo Stepana Bandere[uredi | uredi izvor]
Nakon završetka drugog svjetskog rata Stepan Bandera je živeo u emigraciji u Zapadnoj Njemačkoj odakle je nastavio da rukovodi UPA uz pomoć i podršku britanskih obavještajnih službi. Ubijen je po nalogu KGB-a 15 oktobra 1959 godine u Minhenu. Kako je utvrdio njemački Federalni Konstitucioni Sud ubistvo je izvršio Bogdan Stašinski cijanidnim metkom. 2005 godine bivši načelnik KGB-a SSSR-a Vladimir Krjučkov priznao je da je ubistvo Stepana Bandere bilo jedno od posljednjih obračuna sa «neželjenim elementima» nasilnim metodama. Stepan Bandera je sahranjen 20 оktobra на groblju Valdfridhof (njem. Waldfriedhof) u Minhenu. Poslije njegove smrti organizaciju je vodio S. Lenkavski (укр. С. Ленкавський).
Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]
 |
Commons ima datoteke na temu: Stepan Bandera |