Stjepan Tomaš, kralj Bosne

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Stjepan Tomaš)
Idi na: navigacija, traži
Stjepan Tomaš
Stjepan tomas.jpg
Kralj Bosne
Vladavina 1443 - 10. juli 1461
Prethodnik Stjepan Tvrtko II
Nasljednik Stjepan Tomašević
Supružnik Vojača
Katarina Kosača
Djeca Stjepan Tomašević
Ishak-beg Kraljević
Katarina Tomašević
Dinastija Kotromanići
Otac Stjepan Ostoja
Smrt 10. juli 1463.

Stjepan Tomaš Ostojić (umro 10. jula 1463) je bio kralj Bosne od 1443. do 1461. godine.

Njegovu vladavinu obilježio je građanski rat sa Stjepanom Vukčićem Kosačom, zatim brak s njegovom kćerkom Katarinom, te sukobi s Đurđem Brankovićem i Turcima. Ostao je upamćen i kao jedini bosanski vladar koji je progonio pripadnike drugih vjeroispovjesti, preciznije bosanske krstjane kojima je i sam pripadao prije dolaska na prijestolje.

Porijeklo

Stjepan Tomaš je bio vanbračni sin bosanskog kralja Stjepana Ostoje. Imao je zakonitog polubrata, kralja Stjepana Ostojića, koji je umro 1422. godine, i starijeg, također nezakonitog brata Radivoja, koji se s Tvrtkom II neuspješno borio za bosansku krunu. Tomaš je odgajan kao krstjanin, budući da je to bio i njegov otac.[1]

Vladavina

Građanski rat

U novembru 1443. godine umro je Tomašev amidža, kralj Tvrtko II, ne ostavivši djece. Tomaša je umirući kralj vjerovatno proglasio svojim nasljednikom, što je i sam Tomaš kasnije u povelji tvrdio, kako bi spriječio da njemu omrzli Radivoj postane kralj. Tvrtkovu odluku potvrdio je i bosanski stanak i formalno ga izabrao za kralja, pa je prijelaz vlasti na novog kralja tekao relativno glatko. Međutim, vojvoda Stjepan Vukčić Kosača se nije složio s ovim izborom i odmah je izrazio podršku Tomaševom bratu Radivoju koji je tada živio na dvoru Kosača i kojeg su od 1432. do 1435. u borbi za krunu podržavale Osmanlije. Istovremeno je papa Eugen IV planirao veliku kontra-ofanzivu protiv Turaka, te je slao izaslanike i Tomašu i Kosači. Ispostavilo se da nijedan nije mogao ni razmišljati o tom budući da su se našli u građanskom ratu jedan s drugim.[1]

Tomaša je odmah podržao Ivaniš Pavlović, a za kralja Bosne ga je priznao i Janko Hunjadi, regent ugarskog kralja Ladislava V. Međutim, Hunjadi nije slao kralju vojsku, kao što ni vojvodi vojnu pomoć nije pružao njegov novi saveznik i suzeren, napuljski kralj Alfons. S druge strane, Kosači je pomagao srpski despot Đurađ Branković, te je brzo uspio povratiti zemlju koju mu je Tomaš bio oteo.[1]

Pokatoličavanje i mir s Kosačom

Papa Eugen IV 29. maja 1445. godine izdaje dokument kojim priznaje Tomaša, koji se nedugo prije toga preobratio na rimokatoličanstvo, za kralja Bosne i legitimizira kao da je zakoniti sin kralja Ostoje. Istim dokumentom poništio je Tomašev brak s krstjankom Vojačom, majkom njegovog prvorođenog sina, Stjepana Tomaševića. Početkom sljedeće godine konačno sklapa mir s Kosačom koji ga priznaje za kralja.[1] Mir je zapečaćen vjenčanjem Tomaša i Kosačine kćerke Katarine po katoličkom obredu na dan Uzašašća, 26. maja 1446. godine[2] u Milodražu kod Fojnice. Katarina, kćerka krstjanina Kosače i do tada i sama krstjanka, morala je prijeći na rimokatoličanstvo kako bi se udala za Tomaša.[1]

Pod Tomaševim i papinim utjecajem mnogi krstjanski bosanski plemići su se počeli interesirati za rimokatoličanstvo; između ostalih, Juraj Vojsalić se preobratio, Ivaniš Pavlović također (mada se 1449. vratio Crkvi bosanskoj), a i Tomašev punac Kosača je pokazivao interes za Rimokatoličkom crkvom (mada se nikada nije preobratio). Razlog za ovo bio je prije svega politički, budući da su se nadali pomoći u borbi s Turcima. Kralj Tomaš i kraljica Katarina izgradili su veliki broj rimokatoličkih crkvi u Bosni.[1]

Sukobi sa Srbijom

Turcima nije odgovaralo sklapanja mire između kralja i vojvode pošto su se nadali da će njihovi sukobi oslabiti kraljevstvo iznutra. Đurađ Branković, koji se s Tomašem sukobljavao oko vlasti nad bogatim rudarskim gradom Srebrenicom uz Kosačinu pomoć, također je bio nezadovoljan. Godine 1448. Turci su poharali i Tomaševo kraljevstvo i Kosačino vojvodstvo. Iste godine, vjerovatno kako bi popravio odnose s Turcima, odrekao se titule bosanskog vojvode i uzeo titulu hercega, aludirajući tako na nezavisnost svoje zemlje od Bosanskog kraljevstva.[1]

Godine 1456. Osmanlije su od Tomaša tražile da im preda četiri velika grada. Tomaš je odbio, te su osmanski napadi na Bosnu postali učestaliji. Istovremeno su izbijali povremeni sukobi sa Srbijom i hercegom Stjepanom. Krajem 1458. i početkom 1459. umrli su despot Đurađ i njegov nasljednik Lazar. Tomaš je iskoristio slabost Srbije da osvoji jedanaest gradova na Drini, uključujući i Srebrenicu. Ubrzo nakon što je sklopio mir s Lazarevom udovicom, Jelenom Paleolog, ugovorio je brak svog starijeg sina i prijestolonasljednika s njenom najstarijom kćerkom, Jelenom. Tomaš je prethodno razmatrao mogućnost ženidbe sina kćerkom nekog italijanskog vladara, preciznije Drusijanom, kćerkom milanskog vojvode Franje Sforze, pa je morao milanskog vojvodu obavijestiti o promjeni plana i izviniti mu se. Brakom s Jelenom Branković Tomaš je svom sinu osigurao vlast nad Srpskom despotovinom, koja je bila kratkog vijeka pošto su je Turci osvojili nakon svega nekoliko mjeseci. Sin i snaha su mu se iste godine našli na njegovom dvoru. Mađari su Tomaša neosnovano optuživali da je prodao Smederevo Turcima, što je naštetilo njihovim međusobnim odnosima.[1]

Protjerivanje krstjana

Kako su Turci sve više i više prijetili Bosanskom kraljevstvu, Tomaš je zatražio pomoć od pape. Papa Pije II mu je odbio pomoći ukoliko ne preduzme nešto po pitanju velikog broja "heretika" u svom kraljevstvu. Istovremeno je trpio optužbe od Mađara da Bosanci nisu dobri kršćani i da su predali Smederevo Turcima. Stoga se odlučuje na mjere koje nijedan drugi bosanski vladar nije nikada poduzeo: protjerivat će krstjane. Svi dotadašnji bosanski vladari, iako većinom barem nominalno rimokatolici, tolerirali su pripadnike drugih vjeroispovjesti na svom teritoriju. Tomaš je 1459. dao krstjanima da biraju između preobraćenja i egzila. Ogroman broj krstjana je tada našao spas u zemlji njegovog punca. Tomaš je nakon protjerivanja krstjana izvršio konfiskaciju njihove imovine.[1]

Smrt

Kralj Stjepan Tomaš umro je iznenada 10. jula 1461. godine. Legenda kaže da su ga ubili njegov brat Radivoj i sin, Stjepan Tomašević, ali nema dokaza koji bi to potvrdili. Stjepan Tomašević i Jelena su tako postali kralj i kraljica Bosne. Stjepan Tomaš je sahranjen u kraljevskom mauzoleju na Bobovcu. Antropolog Živko Mikić procijenio je, na osnovu stanja zuba, da je kralj u vrijeme smrti imao oko 50 godina.[3]

Brakovi i potomstvo

Prije dolaska na prijestolje Stjepan Tomaš je oženio Vojaču, bosansku krstjanku koja nije bila iz plemićke porodice, i to po bogumilskom obredu (takozvanom "običaju domovine"), što znači se Tomaš obavezao da će joj biti vjeran sve dok mu ona bude "dobra i vjerna".[4][5][6] Njihov brak je poništen papinom odlukom 29. maja 1445. godine. S njom je imao jednog sina:

Na dan Uzašašća, 26. maja 1446. godine, u Milodražu kod Fojnice, kralj Stjepan Tomaš je oženio Katarinu Vukčić Kosaču, kćerku hercega Stjepana Vukčića Kosače i Jelene Balšić. S njom je imao dvoje poznate djece:

Na ostrvu Mljetu, kod oltara u Crkvi sv. Marije, postoji ploča na kojoj piše daje tu sahranjen sin kralja Stjepana Tomaša (latinski: hic requiescit filius Tomasci regis Bosnae).[7]

Također pogledajte

Reference

  1. ^ a b c d e f g h i Van Antwerp Fine, John: The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest, University of Michigan Press, 1994, ISBN 0472082604
  2. ^ Dominik Mandić, Bosna i Hercegovina: Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Ziral, 1978.
  3. ^ Pavao Anđelić, Bobovac i kraljeva Sutjeska: stolna mjesta bosanskih vladara u XIV i XV stoljeću, Veselin Masleša, 1973.
  4. ^ Pejo Ćošković, Časopis Franjevačke teologije Sarajevo, Institut za istoriju, 2005.
  5. ^ Salih Jalimam, Studija o bosanskim bogomilima, s.n., 1996.
  6. ^ Leon Petrović, Kršćani bosanske crkve, Svjetlo riječi, 1999.
  7. ^ "Ovdje počiva sin Tomaša, kralja Bosne). Prema starim piscima radi se o sinu pretposljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaša Ostojića (kralj od 1443. do 1461.). S prvom ženom Vojačom imao je 2 sina ─ Stjepana Tomaševića, posljednjega bosanskog kralja (1461./63) i drugog sina nepoznata imena. On je, s maćehom kraljicom Katarinom, išao na hodočašće i zavjet Gospi na Mljet, gdje je umro i pokopan."


Vladarske titule
Prethodnik:
Stjepan Tvrtko II
Kralj Bosne
1443-1461
Nasljednik:
Stjepan Tomašević