T-35

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
T-35
T35 7.jpg
Svojstva
Posada 11
Dužina 9.72 m
Širina 3.20 m
Visina 3.43 m
Težina 45 tona
Oklop i naoružanje
Oklop 11-40 mm
Osnovno naoružanje 76.2 mm top
Sekundarno naoružanje 2×45 mm top, 5 ili 6×7,62 mm mitraljez
Pokretljivost
Pogon M-17 12 cilindara
500 KS
Brzina na cesti 30 km/h
Snaga/težina 11 KS/tona
Domet 150 km

T-35 je sovjetski teški tenk iz Drugog svjetskog rata. Jedini je tenk sa pet kupola koji je proizveden u većem broju.

Razvoj[uredi | uredi izvor]

U razvoj tenkova SSSR se, silom prilika, uključio dosta kasno. Naime, nakon što su u Oktobarskoj revoluciji komunisti preuzeli vlast u Rusiji, te 1918. potpisali primirje s Njemačkom (i tako izašli iz I. svjetskog rata) iste je godine izbio građanski rat. Rat je potrajao do kraja 1920., a nakon njegovog kraja Rusija se našla u sveopćoj neimaštini. Zbog toga je komunistička vlast pokrenula novu ekonomsku politiku. Prva je petoljetka dovršena 1925., a nakon toga počela je sveopća industrijalizacija (od 1926. do 1929). U međuvremenu je u decembru 1922. osnovan Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR). Nakon ubrzane industrijalizacije od 1929. do 1933. proveden je prvi petogodišnji plan (tzv. petoljetka) industrijske proizvodnje koji je obuhvatio i namjensku proizvodnju.

Jedan dio petoljetke odnosio se na ubrzani razvoj i proizvodnju sovjetskih tenkova kako bi se ojačala vojska. U to vrijeme političko vodstvo SSSR-a još uvijek je strahovalo od moguće kontrarevolucije i napada zapadnih sila, ali još nisu kovani planovi za širenje komunističke revolucije po svijetu. U skladu s tim strahovima procijenjeno je da se naglasak treba dati razvoju obrambenog oružja. U slučaju tenkova to su bili teški tenkovi. Tako je u decembru 1930. dano službeno dopuštenje za razvoj prvog sovjetskog teškog tenka T-30 mase 50 tona, naoružana jednim topom od 76 mm i s pet teških mitraljeza. No, projekt T-30 nikad nije otišao dalje od planova. Ponajviše iz političkih razloga 1932. napravljena je drvena maketa, ali je cijeli projekt ubrzo otkazan zbog nerješivih tehničkih problema.

Kako je potreba za domaćim tenkovima (i ostalim oružjem) bila velika napravljeno je još nekoliko sličnih projekata koji su propali, više-manje zbog istih razloga. Sovjetski stručnjaci jednostavno su imali premalo iskustva s projektiranjem i razvojem tenkova.

Jedino je rješenje bilo dovođenje stranih stručnjaka koji bi istodobno podučavali sovjetske i napravili izvedivi projekti. Zbog toga je u martu 1930. u SSSR stigla mala grupa njemačkih inženjera predvođena Edwardom Grotteom. Smjestili su ih u Lenjingrad kako bi radili u tamošnjem Specijalnom dizajnerskom birou AVO-5 kod tvornice Boljševik. U to je vrijeme AVO-5 već radio na projektu TG-1, koji je zapravo više služio za usvajanje znanja i skupljanje iskustava nego kao razvojni projekt budućeg tenka. U augustu 1931. dovršen je prvi prototip TG-1. Nakon okončanja prvih testiranja njemački su inženjeri vraćeni u Njemačku, a AVO-5 je potpuno reorganiziran.

Testiranje T-35 teškog tenka

Na iskustvima stečenim razvojem TG-1 odlučeno je da se razvije prvi sovjetski operativni teški tenk. Tako je 1. augusta 1931. donesena odluka o početku razvoja tenka mase 35 tona označenog kao T-35. Prvi je prototip, označen kao T-35-1, dovršen 20. augusta 1932., da bi 1. septembra iste godine pokazan je državnoj komisiji. Tenk se, navodno, dojmio svih članova komisije, pa je tako osiguran početak serijske proizvodnje koja je odobrena 11. augusta 1933. Serijska proizvodnja organizirana je u Tvornici lokomotiva u Kharkovu.

Izvana gledajući T-35 je koncepcijski nalikovao na britanski teški tenk Vickers A1E1 Independent s pet kupola. Ne postoje konkretni dokazi da su sovjetski stručnjaci imali pristup britanskom projektu, pa se vjeruje da su tijekom projektirana Independent uzeli kao uzor. Iako dio izvora navodi kako je osnovna namjena T-35 bila potpora pješadijskim napadima i uništavanje fortifikacija, to ipak nije tako. T-35 je projektiran za rezervne snage vrhovnog štaba Crvene armije kao osnovno oružje za sprečavanje prodora neprijateljskih snaga preko ukrajinskih, bjeloruskih i ruskih ravnica.

Serijska proizvodnja[uredi | uredi izvor]

Testiranja obavljena tijekom jeseni 1932. otkrila su probleme s mijenjačkom kutijom. Uz to razrada projektne dokumentacije i planova serijske proizvodnje pokazala je da bi T-35 bio presložen i preskup za proizvodnju. Zbog toga je AVO-5 dobio zadaću da pokuša u vrlo kratkom vremenu pojednostaviti konstrukciju. Prekinuta su daljnja testiranja T-35-1 koji je naposljetku poslan u lenjingradski centar za obuku tenkovskih posada.

U februaru 1933. započeo je rad na novom, poboljšanom T-35-2. Kako bi se pojeftinila i ubrzala proizvodnja tenkova Staljin je zapovjedio standardizaciju kupola, prije svega na tenkovima T-28 i T-35. Kako bi poboljšali pokretljivost ugradili su benzinski motor M-17 s novom mijenjačkom kutijom i poboljšali ovjes. Sve ostalo bilo je isto kao i na T-35-1. T-35-2 dovršen je u aprilu 1933., a već 1. maja pokazali su ga na prvomajskoj paradi u Lenjingradu, dok je T-35-1 vozio po moskovskom Crvenom trgu. Tako su i T-35-1 i T-35-2 poslužili tek kao prototipovi, ili bolje rečeno demonstratori tehnologija, za serijski T-35A koji je razvijan paralelno s ispitivanjima oba prototipa. U maju 1933. sovjetska je vlada načelno odobrila početak serijske proizvodnje T-35A, a službena je dozvola izdana 11. augusta iste godine.

T-35A[uredi | uredi izvor]

T-35A

U odnosu na T-35-1/2 na T-35A su unesene mnoge promjene. Novi je tenk dobio duže podvozje, manje kupole i modificirani trup. U osnovi bio je to novi tenk koji je objedinio najbolje odlike T-35-1 i T-35-2 i nekih drugih sovjetskih eksperimentalnih tenkova toga vremena. Unatoč svim naporima da se proizvodnja pojednostavni i pojeftini, ona je i dalje bila zahtjevna i spora. Uz to, prvi su serijski primjerci bili toliko nepouzdani da su ih praktički morali nanovo presložiti. O složenosti i nestandardizaciji proizvodnje najbolje govori podatak da je svaki T-35 zapravo bio jedinstven proizvod koji se razlikovao od prethodnika. Zbog toga i nije bilo standardnog serijskog primjerka, tim prije što su se projektanti trudili da u svaki novi tenk ugrade neko poboljšanje.

Kako bi je ubrzali proizvodnja podsistema i komponenti podijeljena je u više fabrika. Tako su se tijela proizvodila u tvornici Izhorskij, mijenjačke kutije u tvornici Krasnij Oktjabri, a motori u tvornici Rubinskij. Proizvodni planovi predvidjeli su početak proizvodnje u tim tvornicama već u junu 1933., ali su je mnogobrojni problemi odgodili za august te godine. Zbog toga je završno sklapanje prvog "serijskog" T-35A započelo 18. oktobra 1933. Dovršen je 1. novembra iste godine. Tenk je javnosti prvi put prikazan 1. maja 1934. na prvomajskoj paradi. Prema odluci sovjetske vlade od 25. oktobra 1933. do 1. januara 1934. trebalo je isporučiti pet T-35A i jedan T-35B (s motorom M-34), ali do tog datuma dovršen je još samo jedan T-35A. Još su tri T-35A dovršena bez naoružanja, a proizvodnja T-35B nikad nije ni pokrenuta.

Jedan od razloga za tako sporu proizvodnju bila je i njena cijena. Tako je na početku proizvodnje jedan T-35A stajao čak 525 000 rubalja za što se moglo napraviti devet lakih tenkova BT-5. To će na kraju biti i presudan razlog obustavljanja proizvodnje T-35.

Plan za 1934. tražio je proizvodnju deset T-35A. Iako je tijekom proizvodnje tvornica samostalno unijela neke izmjene kako bi smanjila cijenu tenka, proizvodnja je i dalje bila vrlo spora. Najveći su problemi bili s motorom M-17 (često se pregrijavao) i krhkim gusjenicama koje nisu mogle izdržati masu tenka. Nekim čudom tvornica je ipak uspjela dovršiti deset T-35A do kraja godine.

Tijekom 1937. izvedeni su veći zahvati radi otklanjanja nedostataka. Promijenjena je mijenjačka kutija sa spojkama, električna oprema, upravljačke palice vozača, poboljšan je spremnik za ulje motora. Uz to postavljena je toplinska izolacija između motora i odjeljka za posadu. Nakon tih promjena pouzdanost T-35 navodno se bitno poboljšala.

T-35A sa stožastom kupolom[uredi | uredi izvor]

Izvana gledano, sa svojih 3,5 metra visine, činilo se da u T-35 ima pregršt prostora. Zapravo je bilo dijametralno suprotno, jer su već osobe više od 185 centimetra imale problema s prostorom. Naime, svaka je kupola zahtijevala svoj sistem za pokretanje, a svako je oružje zauzimalo svoj prostor, plus borbeni kompleti itd. Nakon nekog vremena posade bi se privikle na skučeni prostor i naučile kako se kretati kroz tenk, a da ne razbiju glavu ili ozlijede neki drugi dio tijela. Tek su prve bitke s Nijemcima u II. svjetskom ratu pokazale da je nedostatak prostora manji problem. Naime, iako je T-35 imao čak pet kupola, a svaka je imala svoj otvor na krovu, posade su vrlo teško napuštale uništene, oštećene ili pokvarene tenkove. Zapravo je bila prava noćna mora napustiti tako visok tenk kroz otvoren na kupolama. Tako su se komandir, nišandžija i vezista koji su sjedili u glavnoj kupoli morali prvo popeti na 3,5 metra visine kako bi potom sišli na zemlju i pritom bili lako uočljive mete.

Ni položaj vozača nije bila ništa bolji jer je tijekom vožnje dobro vidio samo prema naprijed i donekle prema desno. Lijevo i unazad nije vidio ništa. Uz to, njegov bi se otvor za izlazak blokirao svaki put kad bi se kupola sa mitraljzom okrenula prema naprijed. U tom slučaju vozač nikako nije mogao izaći iz tenka. Uz to, vozač se morao "boriti" s očajnom pokretljivošću. Osim što je bio spor, T-35 je mogao svladati kosine do samo 17 stepeni. Poseban je problem bio prijelaz preko mostova. Velik dio tadašnjim sovjetskih mostova (osim željezničkih) nisu mogli podnijeti masu T-35. Zbog toga je donijeta preporuka da se mostovi prelaze pojedinačno brzinama do 15 km/h. Samo su mostove s dva luka mogla istodobno prelaziti dva T-35, ali se i tada morao držati razmak od najmanje 50 metara.

Operativna upotreba[uredi | uredi izvor]

T-35 u Muzeju tenkova Kubinka u Rusiji

Iako je T-35 imao katastrofalnu pouzdanost i konstantne probleme s motorom, njegov najveći problem bila je nedostatna oklopna zaštita, naročito nakon pojave tada najsavremenijih njemačkih tenkova. Kako je tenk i s takvim oklopom bio pretežak (45 tona), nikakvo povećanje debljine oklopa nije dolazilo u obzir. Umjesto toga se nivo zaštite pokušala povećati promjenom oblika kupola koje su dobile stožasti oblik. Proizvodnja novog tenka započela je krajem 1938. godine. Po zapisima proizvođača dovršeno je samo pet tenkova sa stožastim kupolama.

Prvi serijski T-35 poslani su u 5. teški tenkovski puk koji je 1935. reorganiziran u 5. samostalnu brigadu teških tenkova. Brigada se sastojala od tri tenkovska bataljona, bataljona za obuku i nekih pomoćnih jedinica. Osnovna namjena brigade bila je potpora pješačkim i tenkovskim postrojbama pri svladavanju utvrđenih položaja. Prije njemačkog napada na SSSR T-35 nije korišten u borbama. Zapravo, da se slušalo zapovjednike s terena nikad se ni jedan T-35 ne bi našao u borbi. Na konferenciji Crvene armije održanoj 27. juna 1940., na kojoj se raspravljao o razvoju i upotrebi oklopnih vozila, posebna pažnja posvećena je T-35. Neki oficiri predlagali su da se svi T-35 konvertiraju u samohodne topove (kao SU-14), dok su drugi inzistirali da ih se povuče iz jedinica prve linije te preda vojnim akademijama. Zanimljivo je da ni jedan oficir nije predlagao da se T-35 upotrijebi u mogućim borbama. Usprkos tome vodstvo Crvene armije je, zbog hroničnog nedostatka tehnike, ipak odlučilo zadržati "tridesetpetice" u svojim novoformiranim mehaniziranim korpusima. Kao rezultat reforme svi su se T-35 našli u 67. i 68. tenkovskom puku 34. tenkovske divizije unutar 8. mehaniziranog korpusa (Kijevski vojnik distrikt).

Tokom operacije Barbarosa (njemački napad na Sovjetski Savez) izgubljeno je devedeset posto T-35 koji su upotrijebljeni u borbama. Zanimljivo je kako ne postoji podatak da su ijedan uništli njemačke snage, već su sve uništile posade kako ih Nijemci ne bi zarobili. Razlog tome bio je što su se svi tenkovi, kad su posade pokušale iz njih izvući maksimum, jednostavno pokvarili (najčešće sistem za prijenos snage s motora na gusjenice). Zadnju borbenu upotrebu T-35 doživio je u ranoj fazi borbe za Moskvu. Četiri tenka predana su jedinicama za obuku budućih tenkovskih posada i ti su preživjeli rat.

Opis tenka[uredi | uredi izvor]

Iako je početna specifikacija tražila tenk mase 35 tona, projektanti su se malo "zaigrali" pa je prototip težio 42 tone, a masa serijskih primjeraka narasla je za još tri na 45 tona. Unatoč tako velikoj masi oklop je bio poprilično tanak - između 30 i 40 mm. "Višak" mase nastao je zbog glomazne konstrukcije. Tako je dužina T-35A bila 9,72 a visina čak 3,43 metra. Kako bi se osiguralo dovoljno prostora za smještaj pet kupola i širina je bila 3,2 metra.

T35 8.jpg

Naoružanje[uredi | uredi izvor]

Po svim konstrukcijskim značajkama T-35 je bio idealan za postavljanje više kupola. Kupole su postavljene u dva nivoa pri čemu je glavna kupola bila na najvišem položaju kako bi se omogućilo da najsnažnije oružje djeluje u svih 360 stepeni. S prednje i stražnje strane postavljena je po jedna kupola s topom 20K kalibra 45 mm i još dvije kupole sa mitraljezima 7,62 mm. Nažalost, takvo je rješenje donijelo visinu tek nešto malo manju od 3,5 metra što je značilo da će na otvorenim prostranstvima Ukrajine, Bjelorusije i Rusije neprijatelj prije zamijetiti T-35 nego njegova posada neprijatelja. Uz to, sovjetski je tenk bio znatno sporiji od njemačkih konkurenata što je njemačkim posadama davalo dodatnu prednost da mogu birati pravac napada. Naravno, problema sa brzinom nije bilo samo kad su motor i mijenjačka kutija ispravno radili, a to je bio nedostatak koji nikad nije uspješno otklonjen.

Glavna kupola dobila je top kalibra 76,2 mm. Prvobitno je planirano da se ugrađuje top PS-3, ali zbog nemogućnosti njegove nabave ugrađivan je top KT-28 istog kalibra (prvi je prototip zbog toga dovršen s drvenom maketom topa). Početna brzina granate na ustima cijevi bila je 381 m/s. Borbeni komplet za top 76,2 mm činilo je 96 granata. Uz top od 76,2 mm postavljena je i strojnica DT kalibra 7,62 mm. U dvije bočne kupole (jedna s prednje, druga sa stražnje strane vozila) prvobitno su namjeravali ugrađivati topove kalibra 37 mm, ali su oni naknadno zamijenjeni topovima od 45 mm početne brzine granate od 760 m/s. Borbeni komplet za topove od 45 mm bio je 220 granata. U preostale dvije kupole ugrađeni su mitraljezi kalibra 7,62 mm. Za mitraljeze kalibra 7,62 mm posada je imala na raspolaganju čak 10 000 metaka.

Pokretljivost[uredi | uredi izvor]

Za pokretanje je prvo odabran benzinski motor M6, koji je kasnije zamijenjen snažnijim M-17M. Riječ je zapravo o benzinskom motoru namijenjenom upotrebi na avionima koji je imao 12 cilindara postavljenih u V konfiguraciji. Unatoč snažnom motoru od 500 ks T-35-1 je jedva mogao postići maksimalnu brzinu od 28 km/h. U praksi, kad bi ga nakrcali gorivom, streljivom, vodom i hranom za posadu brzina bi teško prelazila preko 20 km/h. Spremnik za gorivo je imao zapreminu od 911 litara, što je bilo dovoljno za najviše 150 kilometara "štedljive" vožnje.

Rasporedi dužnosti članova posade[uredi | uredi izvor]

Svaki je tenk T-35 u stvari bio mala postrojba (slična brodu), pa je dobio posadu od čak 11 članova. Komandir tenka (najčešće natporučnik) sjedio je u glavnoj kupoli desno od topa. Osim što je zapovijedao posadom, morao je puniti top od 76,2 mm i pucati iz mitraljeza. Drugi član posade po važnosti bio je zamjenik komandira u činu poručnika. Sjedio je u kupoli broj 2 sa prednje desne strane tenka. Borbena zadaća mu je bila pucati iz topa kalibra 45 mm, a uz to je brinuo za ispravnost cijelog tenka. Iza njega po rangu bio je mlađi tehničar koji je sjedio u prednjem dijelu tenka. Zadaća mu je bila upravljanje tenkom i održavanje pogonskog sistema. Uz njega, kao njegov pomoćnik bio je vozač. Njegovo mjesto bilo je u kupoli broj 3 (prednja lijeva). Zadaće su mu bile pucanje iz mitraljeza, održavanje pogonskog sistema i po potrebi upravljanje tenkom. U glavnoj kupoli uz komandira sjedio je i komandir glavne kupole. Njegova osnovna zadaća bila je pucanje iz topa 76,2 mm i briga o ispravnosti topa i kupole. Komandir kupole broj 2 sjedio je u njoj zajedno s zamjenikom komandira. Zadaća mu je bila punjenje topa i održavanje ispravnosti topa i kupole. U kupoli broj 4 sjedio je njen komandir koji je pucao iz topa, te brinuo o ispravnosti topa i kupole. Uz to je obavljao dužnost zamjenika komandir glavne kupole. Pokraj njega je bio mlađi vozač. Osim što je punio top kupole broj 4, bio je zadužen za ispravnost gusjenica i ovjesa. U posadi je bio i komandir kupole broj 5 zadužen za pucanje iz mitraljeza i održavanje kupole. Poseban dio posade činili su vezist, stariji vozač i mehaničar. Vezist je bio smješten ispod glavne kupole. Osim zadaća održavanje radiouređaja u borbi je služio i kao donosilac streljiva za top od 76,2 mm. Stariji vozač i mehaničar sjedili su u stražnjem dijelu tenka i jedina zadaća im je bila održavanje benzinskog motora i mijenjačke kutije.[1]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  • Hrvatski vojnik broj 151.

Reference[uredi | uredi izvor]