Teritorijalna odbrana

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Teritorijalna odbrana
JTO-logo.svg
Grb Teritorijalne odbrane
Država Jugoslavija
Utemeljena 1968.
Vodstvo
Podaci o brojnom stanju
Rezervni sastav 1.500.000
Troškovi
Dobavljači

Teritorijalna odbrana (TO) je ime za dio oružanih snaga u SFR Jugoslaviji, koje su bile organizovane na nivou svake socijalističke republike nezavisno od JNA. Osnovno načelo TO-a je bilo organizacija odbrane na općinskom nivou uz pomoć lokalnog ljudstva. TO je bio dio jugoslavenske odbrambene vojne strategije koja je nosila ime: Općenarodna odbrana i društvena samozaštita (ONO i DSZ).

Historijski razvoj i motivi[uredi | uredi izvor]

Invazija snaga Varšavskog pakta 1968 na Čehoslovačku (Praško proljeće) dovelo je JNA u novi položaj. Naoružanje JNA tada se sastojalo pretežno od zaplijenjenog oružja iz Drugog svjetskog rata. Vojna industrija SFRJ nije tada imala kapacitet proizvodnje teškog oružja, koje je za potrebe JNA iz SSSR-a uvoženo. Vrhovna komanda procjenjivala je da ako neka susjedna država izvrši invaziju na SFRJ , JNA bi bila u stanju da zaustavi prvi val napada. No u slučaju napada supersile (SAD ili SSSR) to ne bi bilo moguće. Ipak vladalo je u uvjerenje kod JNA da NATO nikada ne bi tolerisao eventualni napad snaga Varšavskog pakta na SFRJ kao ni obrnuto. Proračun koji je sastavljen zahtijevao je 8 vojnika po km², što je značilo preko 1 milion na teritoriji tadašnje SFRJ. JNA je u to vrijeme, trošila 22% državnog budžeta za održavanje 200.000 vojnika u redovnom sastavu, povećanje broja po toj koncepciji bilo je onemogućeno. Tražila se jeftinija mogućnost odbrane koja bi se zasnivala na tradicijma partizanske borbe u Drugom svjetskom ratu.[1]

Tri zaključka iz Drugog svjetskog rata[uredi | uredi izvor]

  1. Agresor može samo s ograničenim ljudstvom i materijalno-tehničkim sredstvima, koju sam transportuje, napasti zemlju dok braniocima stoje svi njeni resursi na raspolaganju.
  2. Prvobitna prednost u savremenijem oružju, koju ima napadač, može se neutralisati putem raznih nekonvencionlnih strategija.
  3. Iako napadač ima prednost bržim vozilima, ona nisu dovoljna da održi kontrolu na cijeloj okupiranoj teritoriji.

Pouka iz Drugog svjetskog rata, koju je imala Vrhovna komanda JNA, da najjeftiniji način samoodbrane postiže se upotrebom lokalnih resursa onog područja koje se brani ne upotrebljavajući ljudstvo na odbrani granica. Tadašnji Wehrmacht je strategijom Blitzkriega sve granice uspio probiti (Poljska, Francuska, Rusija) ali kasnije partizanskim ratom branilaca pretrpio znatne gubitke.[1]

Osnivanje[uredi | uredi izvor]

19. februara 1968 donosi se zvanično zakon o ONO i DSZ. Uvodi se nastavni predmet opće odbrane na školama u SFRJ.[1]

Sastav[uredi | uredi izvor]

Veličina TO jedinica ovisila je o broju stanovnika dotične općine. Seoska područja su imala desetine i vodove, manji gradovi čete i bataljone, a veliki brigade. U slučaju napada TO bi služila isključivo kao druga linija odbrane. Raspolagala je sa oko 1000 instruktora i bila u stanju da u roku od 24 sata mobiliše oko 1.5 miliona ljudi. Planirano je bilo da taj broj dostigne i 3 miliona . Uz jedinice civilne zaštite moglo se mobilisati ukupno 5 miliona ljudi što je 1978 predstavljalo oko 25% stanovništva bivše SFRJ. Značajan doprinos izgrađivanju TO-a dao je general Džemil Šarac.[1]

Jezik[uredi | uredi izvor]

Za razliku od JNA gdje je korišten isključivo srpskohrvatski jezik, teritorijalci su mogli naređenja primati na jeziku republike u kojoj su živjeli.[2]

Obuka[uredi | uredi izvor]

Obuka se vršila u sastavu vojne službe JNA. Nakon završetka vojnicisu imali izbor služiti u sastavu rezervista JNA ili preći u TO. Oficiri TO-a obučavani su na vojnoj školi za rezervne oficire.[1]

Komandna struktura[uredi | uredi izvor]

Do 1972 TO je bila podređena ministarstvu odbrane. Od 1972, promjenom zakona, podređna je imala Vrhovnoj komandi. U slučaju masivnog napada i uništavanja Vrhovne komande SFRJ glavnu komandu bi imale republike.[1]

Oružje[uredi | uredi izvor]

Naoružanje TO-a je bilo drugorazredno u odnosu na naoružanje JNA, a skladištilo se u općinskim skladištima a kod manjih područja i u kućama TO vojnika da bi se uštedjelo vrijeme u slučaju mobilizacije. Oružje je bilo preuzeto iz starih arsenala JNA s tim da su republike odnosno općine morale same snositi troškove otkupa i održavanja. [1]

Razoružavanje i ukidanje TO-a[uredi | uredi izvor]

TO AP Kosovo[uredi | uredi izvor]

TO Kosovo je nakon demonstracija na AP Kosovu 1982. reorganizovana i rasformirana. [3] [4]

TO AP Vojvodina[uredi | uredi izvor]

TO Vojvodine je ostao lojalan JNA i nakon početka rata u Hrvatskoj u kojem je i učestvovao.[5] Odlukom Vojske Srbije ukinut je TO koncept na teritoriji Srbije, no osnivanje rezervnog sastava se i dalje sprovodi. [6]

TO Slovenije[uredi | uredi izvor]

TO Slovenije je od početka bila najorganizovanija i najbolje naoružana od TO-a u drugim republikama. Stavila se veoma rano, zajedno s MUP-om Slovenije, u odbranu nezavisnosti.[7]

TO Hrvatske[uredi | uredi izvor]

Vlada SR Hrvatske pod Ivicom Račanom (SDP-SKH)je 1990. postigla dogovor s JNA. Do 23. maja 1990 većina oružja TO-a Hrvatske, oko 200.000 komada, je predana i skladištena u kasarnama JNA. [8] Iz jedinica TO-a je zajedno sa jedinicama ZNG nastala hrvatska vojska.[9]

TO BiH[uredi | uredi izvor]

Početkom rata u BiH TO BiH je kao prva zvanična oružana sila nezavisne Republike Bosne i Hercegovine koja je prerasla u Armiju Republike Bosne i Hercegovine. Prethodno je TO BiH znatno umanjena. Bila je najbrojnija, sa oko 300.000 pripadnika. Planom "Jedinstvo" smanjena je na 30.000.[10] Na početku rata veći dio naoružanja TO-a su pokušale preuzeti jedinice JNA što je u nekim općinama i uspjelo. Negdje oko 10% oružja ostalo je za TO BiH[11] Zbog suradnje općinskih vlasti sa JNA u općinama u kojima je na izborima pobijedila SDS ili SPO, oružje je ostalo u vlasti općine.

TO Makedonije[uredi | uredi izvor]

Sporazumom Adžić-Gligorov JNA je povučena s teritorije SR Makedonije (danas Makedonija).Oko 100.000 komada oružja ostalo je u skladištima TO-a Makedonije. Iz nje je nastala vojska Republike Makedonije. [12] [13]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d e f g Richard Clinton Herrick, 1980 THE YUGOSLAVIAN PEOPLES ARMY: ITS MILITARY AND POLITICAL MISSION Post Naval Graduate School, Monteley, California, USA učitano 25.03.2014 (en)
  2. ^ Befehle auf Deutschspiegel.de,objavljeno 11.5.1970;pristupljeno: 7.11.2014 (de)
  3. ^ Ilija T. Radaković,BESMISLENA YU-RATOVANJA VAŽNIJI DOGAĐAJI I DATUMI OD 1981. DO 1995., pristupljeno 15.11.2014
  4. ^ Davor Marjan, Slom Titove Armije, JNA i raspad Jugoslavije 1987.-1992.academia.edu,pristupljeno: 15.11.2014 (hr)
  5. ^ Slučaj Lovas: Ratni dnevnik i posleratni procesimagazin-tabloid.com,pristupljeno: 15.11.2014 (sr)
  6. ^ Da li se jugoslovenski sistem teritorijalne odbrane na mala vrata vraća u Srbiju – general Ninoslav Krstićkoreni.net,pristupljeno: 15.11.2014 (sr)
  7. ^ Ilija T. Radaković,BESMISLENA YU-RATOVANJA 1991-1995- KONCEPCIJA ONO, TO I ODNOSI JNA I SLOVENIJE, pristupljeno 15.11.2014
  8. ^ Kontekst ratova za vojarne: razoružavanje teritorijalne obrane Hrvatske, uvođenje embarga i otvoreni napad JNAnarod.hr,pristupljeno: 15.11.2014 (hr)
  9. ^ Hrvatska vojska osnovana je prije hrvatske državednevno.hr,pristupljeno: 15.11.2014 (hr)
  10. ^ Mr. Mesud Šadinlija, SMANJENJE I RAZORUŽANJE TERITORIJALNE ODBRANESRBIH –ASPEKTI PRIPREMEAGRESIJE NABOSNU I HERCEGOVINUacademia.edu,pristupljeno: 15.11.2014 (bs)
  11. ^ Ko je i kako započeo ratnin.co.rs,objavljeno 29. 8.2008;pristupljeno: 7.11.2014 (sr)
  12. ^ Valentin Nesovski, MEDJUNARODNA "AUKCIJA" STAROG NAORUZANJA ZA MAKEDONSKU ARMIJUaimpress.ch,objavljeno 24. 9.1999;pristupljeno:15.11.2014 (sr)
  13. ^ Vaspitavanje u novom duhuvreme.com,objavljeno 3. 4.2004;pristupljeno:15.11.2014 (sr)

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]