Teritorijalne životinje

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži

Definicija[uredi | uredi izvor]

Mužjak južnokineskog tigra svoju teritoriju obilježava urinom
Svoju teritoriju, lemuri prstenastog repa obilježavaju visokim podizanjem distinktivnih repova uvis. Također izlučuju i smrdljive odbrambene tvari u borbi sa suparničkim mužjacima.
Antebrahijalne mirisne žlijezde na podlaktici mužjaka prstenastog lemura
Poze dvije domaće mačke tokom ritualne agresije na teritoriju
Mužjak vivka odbija zapadnog zečara u sezoni gniježđenja na tlu

U etologiji, sociobiologiji i ekologiji ponašanja, izraz teritorija se odnosi na sociografsko područje koje jedna životinja ili neka vrsta konsekventno brani od životinja iste i druge vrste. Životinje koje brane teritorije se u ovom slučaju nazivaju teritorijalne, a sama ova pojava se označava kao teritorijalnost.[1]

Teritorijalnost je osobena samo za mali broj vrsta. Češće je pojava ja individue ili njihove grupe imaju površinu na kojoj žive i koja se obično koristi, ali ne nužno i brani. To se zove zavičajnost (home range). Rasponi odomaćenosti različitih grupa životinja često se preklapaju, ali će u područjima preklapanja grupe imaju tendenciju da se izbjegnu jedne druge, a ne žele da protjeraju. U sklopu staništa, u rasponu obitavanje može postojati uže sržno područje, koje nijedna druga grupa individua ne koristi, ali, opet, ovo je prije rezultat izbjegavanja nego obrane.

Krajnji funkcija naseljavanja i odbrane teritorije je životinja koji žive i brane teritoriju je da se poveća pojedinačni fitnes ili uključujuća sposobnost životinja da izražavanjem odgovarajućim ponašanjem ostvare osnovne životne potrebe i reprodukciju. Ukratko, u biološkom smislu, fitnes se odnosi se na sposobnost životinja da opstanu i podignu mlade. Neposredni funkcije u odbrani teritorije se uveliko razlikuju. Za neke životinje, razlog za takvo zaštitno ponašanje je sticanje i zašta izvora hrane, uvjeta za gnježđenje, parenje ili privlačenje partnera.[2]

Tipovi i veličina teritorije[uredi | uredi izvor]

[[:Datoteka:|]]
[[Datoteka:|220px|noicon|alt=]]

Problemi kod slušanja ove datoteke? Vidi media pomoć.
Izrazito teritorijalni, tajlandski mravi – radnici (Oecophylla smaragdina) pravie gnijezdo

Teritorije su klasificirane u šest osnovnih tipova [3]

  • Tip A: Teritorija za sve namjene u kojoj se odvijaju sve životne sve aktivnosti, os prikupljanja hrane i tečnosti do udvaranja, parenja, gniježđenja ili pravljenja drugih skloništai , čuvanje mladunaca i sl. Općenit je za, npr., ptice pjevice.
  • Tip B: Teritorija parenja i gniježđenja u kojoj se odvijaju sve aktivnosti oko rađanja ipodizanja mladih, ali se hrana uglavnom prikuplja na drugom mjestu.
  • Tip C: Teritorija gnijezda, koja uključuje gnijezdo i mali prostor oko njega. Zajednička je u kolonijama ptica močvarica.
  • Tip D: Teritorija uparivanje i parenja. Tip teritoriju brani mužjak u lekking vrsta.
  • Tip E: Teritorija „kokošarnika“.
  • Tip F: Zimska teritorija, koja obično uključuje prikupljanje hrane na područja na lokacijama okupljanja. Može biti jednaka (u smislu lokacije) teritoriji tipa A ili , za migratorne vrste, može biti zimovalište.

Podaci o veličini teritorija mogu biti vrlo zbunjujući, ako se ne poznaju razlike između zavičajnosti i branjene teritorije. Veličina i oblik teritorija mogu varirati prema svojoj svrsi, sezoni, količini i kvalitetu raspoloživih resursa ili geomorfoloških prilika. Obično je kompromis između potreba za resursima, „cijene“ odbrane, pritiska predatora i reprodukcijskih potreba potreba.

Neke vrste vjeverica mogu pokriti čak 10 hektara teritorije.[4] Za evropskog jazavca, u dobrom ruralnom staništu, dom može imati raspon i 30 hektara, ali i do 300 hektara u siromašnim staništima. U prosjeku, teritorija može biti oko 50 hektara, s glavnim krugom od obično najmanje 500 metra. U području loših staništa, teritorija ne mora biti velika kao 300 hektara. U urbanim područjima, može biti i mala – oko hektara, ako jazavci mogu naći dovoljno hrane oko naselja i od ostataka hrane ili vještačkih hranilišta u prigradskim vrtovima.[5] Pjegava hijena (Crocuta crocuta) ima široko promjenljivu veličinu teritorije, od najmanje 4.000 hektara u Ngorongoro Crateru do preko 100.000 hektara u pustinji Kalahari.[6] Kod ptica, zlatni orlovi ( Aquila chrysaetos ) imaju teritorija od 9.000 hektara, muharica (' 'Empidonax minimus' ') oko 600 kvadratnih metara, a galebovi imaju teritoriju od samo nekoliko kvadratnih centimetara u neposrednoj blizini gnijezda.

Teritorija može biti linearna. Ptice Sanderling ( Calidris alba ) za prehranu imaju plaže i ravne pješcane obale. Kada su na plažama, hrane se ili u jatima ili pojedinačno, a teritorija im je 10-120 metara obale. Vrijeme razvoja teritorija varira između životinja. Kod reptila morske iguane ( Amblyrhynchus cris tatus ) muškarci počinju uspostavu malih teritorija dva mjeseca uoči sezone parenja, a teritorija se uspostavlja do uparivanja partnera.

Ševa (Alauda arvensis), susjedima i strancima, reproducira pjesme dragi neprijatelj u tri perioda sezone parenja, pokazujući da su neprijatelji u sredini sezone, kada je teritorija stabilna, ali ne i na početku sezone parenja, tokom formiranja naselja i parenja, niti na kraju.Tada se povećava gustoća naselja ptica zbog prisustva mladih koje postaju nezavisne. Dakle, ovaj vid teritorijalnosti nije fiksni obrazac, već fleksibilan i vjerovatno se razvija u skladu sa socijalnim i ekološkim okolnostima

Historija proučavanja teritorijalnosti[uredi | uredi izvor]

Ideju o životinjskim teritorijama je prvi put predstavio ornitolog Eliot Howard u knjizi izdatoj 1920. Nju je široko popularizirao Robert Ardrey u knjizi Teritorijalni imperativ, a popularnost te knjige je vodila ka pretjeranom viđenju važnosti teritorija u socijalnoj etologiji. Zapravo, samo manji dio vrsta održava teritorije sa dobro definisanim granicama, u kojim oni žive i nalaze sve potrebne resurse.

Klasične teritorije[uredi | uredi izvor]

Najočigledniji primjeri "klasične" teritorije su ptice i ribe, često jasno obojene vrste. Ove životinje brane teritorije u kojim se nalaze njihova gnijezda i hrana. Odbrana rijetko uzima oblik očite borbe: obično se nalazi očevidan indikator ili znak, koji može biti vizuelan (npr. jarke šare na tijelu ribe), zvučan (kao kod ptičje pjesme, ili dozivi ili mirisni organi, kroz koje životinje ostavljaju mirisne znakove. Mnogi teritorijalni sisari koriste mirisne oznake kako bi signalirali granice svojih teritorija. Oznake mogu biti u vidu mokrenja, ostavljanja izmeta ili češanjem tijela o određenim objektima. Na primjer psi koriste mirisne znakove, dok mačke češu svoja lica i leđa o razne objekte.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Hadžiselimović R., Maslić E. (1999): Osnovi etologije – Biologija ponašanja životinja i ljudi. Sarajevo Publishing, Sarajevo, ISBN 9958-21-091-6.
  2. ^ Hadžiselimović R., Maslić E. (1999): Osnovi etologije – Biologija ponašanja životinja i ljudi. Sarajevo Publishing, Sarajevo, ISBN 9958-21-091-6.
  3. ^ http://people.eku.edu/ritchisong/birdterritories.html%7Cauthor=Anon.%7Ctitle=Territoriality and coloniality
  4. ^ http://animals.pawnation.com/squirrel-behavior-territory-4745.html, Turpin K. (3013): Squirrel behaviour and territory
  5. ^ http://www.badgerland.co.uk/animals/family/territories.html%7Ctitle=Territories%7Cauthor=Anon.%7Cpublisher=www.badgerland.co.uk.
  6. ^ Kruuk H. (1972): The spotted hyena: A study of predation and social behaviour. University of California Press, Los Angeles, ISBN 0226455084

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz:

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]