The Animals

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
The Animals
Osnovne informacije
PseudonimiEric Burdon and the Animals (1966–1969, 2003–2008, 2016–sada)
Valentine's Animals (1992)
Animals II (1992–1999)
Animals & Friends (2001–sada)
PorijekloNewcastle upon Tyne, UK
ŽanroviRock
Karijera1963–1969
IzdavačiColumbia (EMI)
Veb-sajtanimalsandfriends.info
ČlanoviEric Burdon and the Animals:
Eric Burdon
Johnzo West
Davey Allen
Dustin Koester
Justin Andres
Ruben Salinas
Evan Mackey
Animals and Friends:
John Steel
Roberto Ruiz
Danny Handley
Barney Williams
Bivši članoviHilton Valentine
Alan Price
Chas Chandler
Mick Gallagher
Dave Rowberry
Barry Jenkins
John Weider
Vic Briggs
Danny McCulloch
Zoot Money
Andy Summers

The Animals (također nazvan Eric Burdon and the Animals) su engleski rock bend, osnovan u Newcastle na Tyneu početkom 1960-ih. Bend se preselio u London nakon što je stekao slavu 1964. The Animals su bili poznati po svom grubom, bluz zvuku i frontmenu dubokog glasa Eric Burdonu, što je ilustrovano njihovom prepoznatljivom pjesmom i transatlantskim hit singlom "The House of the Rising Sun" kao i hitovima kao što su "We Gotta Get Out of This Place", "It's My Life", "Don't Bring Me Down", "I'm Crying", "See See Rider" i "Don't Let Me Be Misunderstood." Bend je balansirao teške pop singlove sa rock ritmom i bluesom orijentisanim albumskim materijalom i bili su dio britanske invazije na SAD.

The Animals su prošli brojne kadrovske promjene sredinom 1960-ih, i patili su od lošeg poslovnog upravljanja, što je dovelo do toga da se originalna grupa razišla 1966. godine. Burdon je okupio uglavnom novu postavu muzičara pod imenom Eric Burdon and the Animals; promenjeni bend preselio se u Kaliforniju i postigao komercijalni uspijeh kao psihodelični i hard rock bend sa hitovima kao što su "San Franciscan Nights", "When I Was Young" i "Sky Pilot" prije nego što se raspao krajem decenije.[1] Grupa je ukupno imala 10 top-20 hitova i na UK Singles Chart-u i na američkoj Billboard Hot 100 listi.

Originalna postava Burdona, Alana Pricea, Chasa Chandlera, Hiltona Valentinea i Johna Steel-a ponovo se okupila na jednokratnom dobrotvornom koncertu u Newcastleu 1968. godine. Kasnije su pokrenuli kratke povratke 1975. i 1983. Nekoliko djelomičnih regrupisanja članova originalne ere pojavljivalo se od tada pod raznim imenima. The Animals su uvršteni u Rock and Roll Hall of Fame 1994. godine.

Historija[uredi | uredi izvor]

The Animals (1962–1966)[uredi | uredi izvor]

Osnovani u Newcastle na Tyneu tokom 1962. i 1963. godine kada se Burdon pridružio Alan Price Rhythm and Blues Combo, originalna postava je bila Burdon (vokal), Price (orgulje i klavijature), Hilton Valentine (gitara), John Steel (bubnjevi) i Bryan " Chas" Chandler (bas).[2][3]

Nazvali su ih The Animals navodno zbog njihovog divljeg scenskog nastupa, a ime se zadržalo.[4] U intervjuu iz 2013. godine, Burdon je to demantovao, navodeći da je to ime odavanje počasti prijatelju poznatom kao "Animal" Hogg.[5] U intervjuu 2021., Steel je potvrdio da im je ime dao Graham Bond.[6] Uspjeh Animalsa u njihovom rodnom gradu i veza s menadžerom Yardbirdsa Giorgiom Gomelskyjem motivisali su ih da se presele u London 1964. godine, neposredno nakon Beatlemanije i preuzimanja popularne muzičke scene, upravo na vrijeme da igraju važnu ulogu u Britanskoj invaziji na američke muzičke top liste.

The Animals su izvodile vatrene verzije osnovnog "ritam i bluz repertoara", obrađujući pjesme izvođača kao što su Jimmy Reed, John Lee Hooker, Nina Simone. Nakon što su potpisali sa izdavačem za EMI-jevu Columbia , njihov prvi singl bio je potresna verzija standarda "Baby Let Me Follow You Down" (preimenovana "Baby Let Me Take You Home").[7]

U junu 1964. godine objavljen je transatlantski hit broj jedan "The House of the Rising Sun". Burdonov vokal i poseban aranžman, koji sadrži Priceove opsjedajuće orguljske rifove, stvorili su možda prvi folk-rock hit.[8][9] Nastavlja se rasprava u vezi sa inspiracijom Animalsa za aranžman, koji su na različite načine pripisivali prethodnim verzijama Bob Dylan, folk pjevač Dave Van Ronk, bluz pjevač Josh White (koji ga je snimio dva puta 1944. i 1949.) i pjevač /pijanistkinja Nina Simone (koja ju je snimila 1962. za Nina at the Village Gate). Rečeno je da aranžman mnogo duguje želji benda da postane upečatljiviji od mnogih izvođača na turneji u Velikoj Britaniji.

Dvogodišnja karijera na top listama The Animalsa, sa njihovim pjesmama koje je producirao Mickie Most, uključivala je intenzivne, oštre pop-muzičke obrade poput Sam Cookeaovog "Bring It On Home to Me" i Simone popularne numere "Don't Let Me Be Misunderstood." Nasuprot tome, njihove albumske numere su ostale u ritmu i bluzu, sa "Boom Boom" Johna Leeja Hookera i "I Believe to My Soul" Raya Charlesa kao zapaženim primjerima.

U oktobru 1964. godine, Animals su posjetili New York za nastup, te za nastup u emisiji Ed Sullivan Show. Prevezeni su sa aerodroma na Manhattan u motokoloni, za kojom su trčale mlade obožavateljice vrišteći. The Animals su otpevali "I'm Crying" i "The House of the Rising Sun" u dvorani prepunoj histeričnih devojaka koje su vrištale tokom oba nastupa u Sullivanovoj emisiji. U decembru je objavljen MGM-ov film Get Yourself a College Girl, u kojem su nastupili The Animals i Dave Clark Five. The Animals su u filmu opjevali pjesmu Chucka Berryja "Around and Around".[10]

Do maja 1965. grupa je počela da osjeća unutrašnje pritiske. Price je otišao zbog ličnih i muzičkih razlika, kao i zbog straha od letenja tokom turneje.[4] Nastavio je uspješnu karijeru kao solo umjetnik i sa bendom Alan Price Set. Mick Gallagher je nakratko zamijenio Price na klavijaturama[11] dok Dave Rowberry nije zamijenio Gallaghera.[12] Rowberry je odlično izveo u hit pjesmama "We Gotta Get Out of This Place" i "It's My Life".

The Animals su okupili veliki bend koji će svirati na petom godišnjem British Jazz and Blues festivalu u Richmondu. The Animals Big Band je imao svoj prvi javni nastup 5. augusta 1965. godine. Pored Burdona, Rowberryja, Valentinea, Chandlera i Steela, bend je uključivao i duhačku sekciju Iana Carra, Kennyja Wheelera i Grega Browna na trubi i Stana Robinsona, Al Gay, Dick Morrissey i Paul Carroll na saksofonu.

Mnogi hitovi Animalsa potiču od tekstopisaca Brill Buildinga kojeg je angažovao Mickie Most, ali grupa, a posebno Burdon, smatrali su da je to previše kreativno ograničavajuće. Kako je 1965. godina završila, grupa je potpisala novi ugovor sa svojom američkom izdavačkom kućom MGM Records za SAD i Kanadu i prešla na Decca Records za ostatak svijeta. Također su prekinuli saradnju sa Mostom i počeli sarađivati ​​s producentom MGM Records Tomom Wilsonom, koji im je omogućio više umjetničke slobode.[13] Početkom 1966. godine MGM je prikupio hitove benda na kompilaciju The Best of The Animals, koji je postao njihov najprodavaniji album u SAD-u. U februaru 1966. godine Steel je napustio bend i zamijenio ga je Barry Jenkins. Ostatak izvedbe Goffin–Kingove pjesme "Don't Bring Me Down" bio je posljednji hit grupe kao The Animals. Sljedeći singl, "See See Rider", potpisan je pod Eric Burdon and the Animals. Do septembra 1966. prvobitna inkarnacija grupe se razdvojila.[14] Njihova posljednja serija snimaka objavljena je na albumu Animalism u novembru 1966.

Burdon je započeo rad na solo albumu pod nazivom Eric Is Here, na kojem je također bio njegov solo hit singl broj 14 u Velikoj Britaniji "Help Me, Girl", koji je snažno promovisao u TV emisijama poput Ready Steady Go! i Top of the Pops krajem 1966. Eric Is Here bilo je Burdonovo posljednje izdanje za Decca Records.

U to vrijeme, poslovi The Animalsa su bili "u potpunom haosu" prema Chandleru (koji je nastavio upravljati Jimijem Hendrixom i producirati Sladea) i grupa se raspala. Čak i po tadašnjim standardima, kada su umjetnici bili finansijski naivni, The Animals su zaradili vrlo malo novca, na kraju kriveći za to loše upravljanje i krađu od strane njihovog menadžera Michaela Jefferyja.[15]

Eric Burdon and the Animals (1966–1968)[uredi | uredi izvor]

Grupa sa Burdonom, Jenkinsom i novim članovima Johnom Weiderom (gitara/violina/bas), Vicom Briggsom (gitara/klavir) i Dannyjem McCullochom (bas) nastala je pod imenom Eric Burdon and the Animals (ili ponekad Eric Burdon and the New Animals) u decembru 1966. godine i promijenila je smjer. Snažni bluz zvuk transformiran je u Burdonovu verziju psihodelije kada se Geordie (koji je kasnije rekao da se nikada ne bi mogao naviknuti na Newcastle "gdje kiša pada na tebe bočno") preselio u Kaliforniju i postao glasnogovornik Love Generation.

Rani nastupi ove grupe nisu uključivali nijedan od hitova po kojima je originalna grupa postala poznata.[16] Neki od novih hitova Animalsa uključuju "San Franciscan Nights", "Monterey" (počast Monterey Pop Festivalu 1967) i "Sky Pilot". Njihov zvuk je bio mnogo teži od zvuka originalne grupe, a Burdon je vikao više i glasnije na live verzijama "Paint It Black" i "Hey Gyp". Do 1968. godine razvili su eksperimentalniji zvuk na pjesmama kao što su "We Love You Lil" i 19-minutna "New York 1963–America 1968" sa albuma Every One of Us.

Zoot Money je pristupio sastavu u aprilu 1968. godine, u početku samo kao orguljaš/pijanista, ali nakon McCullochovog odlaska, preuzeo je bas i povremene glavne vokale.[17]

U julu 1968. godine Andy Summers (kasnije gitarista The Police) zamijenio je Briggsa. I Money i Summers su ranije bili iz britanske psihodelične grupe Dantalian's Chariot, a veliki dio seta ove nove postave bio je sastavljen od pjesama Dantalian's Chariot, što je privuklo Burdonovo interesovanje.[18] Zbog Moneyjevog multiinstrumentalnog opterećenja, u live nastupima, bas su naizmjenično svirali Weider i Summers.[19]

Do decembra 1968. ova inkarnacija Animalsa se raspala, ali je njihov dvostruki album Love Is objavljen međunarodno, sa singlovima "Ring of Fire" i "River Deep – Mountain High".

Brojni razlozi su navedeni za raspad, od kojih je najpoznatiji bio prekinuta japanska turneja. Turneja je bila zakazana za septembar 1968. godine, ali je odgođena do novembra zbog poteškoća u dobijanju viza.[19] Samo nekoliko dana u toku turneje, promotori (za koje bend nije znao da su yakuza) kidnapovali su menadžera benda i natherali ga da pod pretnjom pištolja napiše dokument u kome potvrđuje da im je dužan novac u iznosu od 25.000 dolara za pokrivanje gubitaka nastalih odgađanjem turneje.[19] Tačno pretpostavljajući da njegovi otmičari ne znaju da čitaju engleski, dodao je napomenu u dokumentu da je napisana pod prisilom.[20] Jakuza se ga pustile, ali su ga upozorili da će on i grupa morati da napuste Japan slijedećeg dana ili će biti ubijeni. Animalsi su odmah pobjegli iz zemlje, ostavljajući svu svoju opremu za turneje.[19] Money i Summers su se bavili solo karijerom, Weider se prijavio za Family, a Burdon je udružio snage sa funk/r&b/rock grupom iz Long Beacha u Kaliforniji pod nazivom War.

Ponovno okupljanje Animalsa[uredi | uredi izvor]

Originalna postava Animalsa u sastavu Burdon, Price, Valentine, Chandler i Steel ponovo se okupila na dobrotvornom koncertu u Newcastleu u decembru 1968. godine te krajem 1975. godine da bi ponovo snimali.[21] Burdon je kasnije rekao da nikome nije jasno zašto su pristali na ovo kratko okupljanje. Krenuli su na kratku turneju 1976. i snimili spotove za svoje nove pjesme kao što su "Lonely Avenue" i "Please Send Me Someone to Love". Izdali su album 1977. godine koji je bio prikladno nazvan Before We Were So Rudely Interrupted.[22] Album je dobio pohvale kritike. Burdon i Valentine su u to vrijeme snimili i neke demo snimke koji nikada nisu objavljeni. 12. 12. 1982. Burdon je nastupio sa Priceom i kompletnom postavom, najavljujući buduće događaje.

Svih pet originalnih članova benda ponovo se okupilo 1983. godine za album Ark i svjetsku koncertnu turneju, koju su dopunili Zoot Money na klavijaturama, Nippy Noya na perkusijama, Steve Gregory na saksofonu i Steve Grant na gitari. Prvi singl, "The Night", dostigao je 48. mjesto na Billboard Hot 100 listi. Bend je objavio drugi singl pod nazivom "Love Is for All Time", koji se nije našao na top listama.

Pjesme izvedene na turneji Ark uključivale su neke iz 1960-ih, ali većina je bila sa savremenog repertoara benda, kao što su "Heart Attack", "No More Elmore" (obje objavljene godinu dana ranije od strane Burdona), "Oh Lucky Man" (iz album sa soundtrackom iz 1973. za O Lucky Man! od Pricea), "It's Too Late", "Tango" i "Young Girls" (kasnije objavljen na Burdonovom kompilacijskom albumu The Night). Njihov koncert u Wembley Areni 31. decembra 1983.godine (podržavajući Police) objavljen je na live albumu Rip it To Shreds 1984. nakon što su se Animals ponovo raspali. Njihov koncert održan 29. novembra 1983. u Royal Oak Theatreu u Royal Oak, Michigan, objavljen je 27. februara 2008. kao Last Live Show. Film o reunion turneji je snimljen, ali nikada nije objavljen.

Chandler je umro od aneurizme 1996. godine, čime je stavljena tačka na svaku mogućnost ponovnog okupljanja kompletne originalne postave.[23]

Spor oko vlasništva nad imenom benda[uredi | uredi izvor]

Godine 2008., sudija je utvrdio da je originalni bubnjar Animalsa John Steel vlasnik imena "The Animals" u Velikoj Britaniji zbog registracije žiga koju je Steel podnio. Eric Burdon se usprotivio registraciji žiga, tvrdeći da on lično oličava bilo kakvu dobru volju povezanu s imenom "Animalsa". Burdonov argument je odbijen, djelimično zato što je sebe proglasio "Eric Burdon and the Animals" još 1967. godine, čime je odvojio dobru volju povezanu s njegovim imenom od imena benda. Dana 9. septembra 2013. Burdonova žalba je odobrena i sada mu je dozvoljeno da koristi naziv "The Animals".

Diskografija[uredi | uredi izvor]

Kao Eric Burdon and the Animals[uredi | uredi izvor]

Kao the Animals[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "The Animals Biography". Rolling Stone. 2001. Pristupljeno 7. 8. 2016.
  2. ^ The Animals Arhivirano 9. 8. 2018. na Wayback Machine Rock and Roll Hall of Fame, 1994. Retrieved 28. 2. 2011.
  3. ^ The Animals: Biography AllMusic Retrieved 28 February 2011.
  4. ^ a b Making Time The Animals. Retrieved 2. 11. 2007.
  5. ^ Woolf, Russell (29. 10. 2013). "Eric Burdon on Vinyl Tuesday – ABC Perth". Australian Broadcasting Corporation. Pristupljeno 24 April 2014.
  6. ^ "The House of the Rising Sun & the 1960s British Invasion: interview with The Animals' John Steel". The Shortlisted (jezik: engleski). 27. 4. 2021. Pristupljeno 05. 09. 2021. Provjerite vrijednost datuma u parametru: |access-date= (pomoć)
  7. ^ David Hatch; Stephen Millward (1987). From Blues to Rock: An Analytical History of Pop Music. Manchester University Press. str. 102. ISBN 978-0-7190-2349-1.
  8. ^ Marsh, Dave The Heart of Rock & Soul: The 1001 Greatest Singles Ever Made, NAL, 1989. Entry #91.
  9. ^ Ralph McLean, "Stories Behind the Song: 'House of the Rising Sun'", BBC, undated. Retrieved 4. 5. 2007.
  10. ^ Get Yourself a College Girl (1964) Retrieved 28. 2. 2011.
  11. ^ "INTERVIEW: Mick Gallagher - the Animals". 25. 11. 2019.
  12. ^ "Dave Rowberry". Independent.co.uk. 8. 6. 2003.
  13. ^ Animals to Switch to MGM Billboard (25. 9. 1965). Retrieved 11. 9. 2011.
  14. ^ "The Making Of… the Animals' the House of the Rising Sun". 25. 3. 2013.
  15. ^ Goodman, Fred (2015), Allen Klein: The Man Who Bailed Out the Beatles, Made the Stones, and Transformed Rock & Roll, Houghton Mifflin Harcourt, New York, 978-0-547-89686-1, str. 66–68.
  16. ^ T. Curtis Forbes, ‘Animals’ tamed for concert here—they add a violin. Newport Daily News, 21. 2. 1967, via Ross Hanna and Corry Arnold (2010), Eric Burdon and The Animals. Retrieved 14 March 2017.
  17. ^ Lime, Harry. The Animals. ISBN 9780244792275.
  18. ^ Summers, Andy (2006). One Train Later. New York: St. Martin's Press. ISBN 978-0-312-35914-0. Page 123.
  19. ^ a b c d Sutcliffe, Phil & Fielder, Hugh (1981). L'Historia Bandido. London and New York: Proteus Books. ISBN 0-906071-66-6. Page 47–48.
  20. ^ Summers, Andy (2006). One Train Later. New York: St. Martin's Press. ISBN 978-0-312-35914-0. str. 134–5.
  21. ^ Rolling Stone Encyclopedia of Rock & Roll. Rolling Stone Touchstone. 2001. str. 22.
  22. ^ "The Animals Biography | The Rock and Roll Hall of Fame and Museum". Rockhall.com. Arhivirano s originala, 9. 8. 2018. Pristupljeno 18. 8. 2015.
  23. ^ Welch, Chris (17. 7. 1996). "Obituaries: Chas Chandler". The Independent. Pristupljeno 28. 2. 2011.