Ulaganje novca na dobit
 | Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). |
Ulaganje novca na dobit je bankarsko poslovanje slično modernoj oročenoj štednji novca uz prateće kamate. Ono je primjenjivano u Dubrovniku u srednjem vijeku i u njega su, od stranaca, bili uključeni samo predstavnici vlastele iz srednjovjekovne Bosne. Ovo poslovanje uvedeno je kao privilegija i nagrada bosanskoj vlasteli zbog pristanka na kupoprodaju posjeda župe Konavli Dubrovčanima 1419. i 1426. Zato se može smatrati ekonomsko-političkim poslovanjem.
U poslovanje su bili uključeni vlasnici Konavala Sandalj Hranić Kosača i Radoslav Pavlović, te njihove diplomate Pribislav Pohvalić i Brailo Tezalović. Poslovanje je podrazumijevalo ulaganje novca uz godišnju dobit (kamatu) u iznosu od 5% uloženih sredstava. Predviđena sredstva za ulog (glavnica) bila su limitirana. Kamata je prispjevala isti dan svake godine i uredno je isplaćivana osim u slučaju rata ulagača sa Dubrovnikom. Sandalj Hranić Kosača uspio je da ostvari u glavnicama limit od 12.000 dukata što mu je omogućavalo godišnje kamate u iznosu od 600 dukata. To su značajna sredstva koja su, uz ostale prihode, omogućavala moćnom vlastelinu lagodan život. Ulagači su imali značajnu korist od uloženih sredstava koja su bila značajna garancija, pa su ih držali kod Dubrovčana i ostavljali u amanet svojim nasljednicima.