Utočište za ludake Kew

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Utočište za ludake Kew
Zvanični naziv: Kew Lunatic Asylum
Država: Australija
Savezna država: Viktorija
Otvoreno: 1871.
Zatvoreno: 1988.

Utočište za ludake Kew (Kew Lunatic Asylum) je zatvorena psihijatrijska bolnica smještena između ulice Princess i bulevara Yarra u Kew-u, predgrađu Melburna u Australiji. Operativno od 1871. do 1988. Kew je bilo jedno od najvećih utočišta u Australiji. Kasnije poznat kao Willsmere, kompleks zgrada je napravljen između 1864. i 1872, po projektu arhitekata G. W. Vivian-a i Frederick-a Kawerau-a iz Victorian Public Works Office-a, da udomi rastući broj ludaka, alkoholičara i idiota u koloniji Viktorija.

Prvo je namjenski napravljeno utočište u koloniji Viktorija. Kew je također veće i skuplje nego utočišta u Araratu-u i Beechworth-u. Zgrade utočišta su tipični primjeri stila drugog francuskog carstva koji je bio popularan u viktorijanskom Melburnu. Dizajnirane da budu elegantne, lijepe, ali solidne i da budu viđene kao monumentalno utočište za umobolne sa ciljem prikazivanja Melburna kao civilovanog i benevolentnog grada dok se druga utočišta prikazuju kao zatvori. Ovi ciljevi su podrobnije ostvarivani upotrebom Ha-Ha zidova i obimnog zemljišnog posjeda. Dugo smatran kulturnom i historijskom znamenitošću Melburna, utočište Kew i njegov kompleks zgrada su registrovani kod Registra nacionalnih dobara (Register of the National Estate) u martu 1978.

Bez obzira na početne velike planove i ideale, utočište Kew je imalo tešku historiju prolazeći nekoliko ispitivanja kroz svojih 117 godina rada, uključujući Kraljevsku komisiju. Prenatrpanost, nedostatak odgovarajućeg upravljanja, manjak resursa, loši sanitarni uslovi i zaraze su bile opšte kririke tokom prvih pet dekada utočišta, zastarjeli objekti i predavanje pacijenata na upravljanje utočištu su bile kritike kasnijeg perioda Kew-a.

Kew je nastavio da radi kroz 20. vijek kao bolnica za umobolne, mentalna bolnica ili psihijatrijska bolnica tretirajući akutne, gerijatrijske i pacijente kojima treba duža njega sve dok nije zatvoren u decembru 1988. Glavnu zgradu i okolno zemljište je prodala država 1980-ih i promijenjena im je namjena u stambenu.

Lokacija i planiranje[uredi | uredi izvor]

Tokom 1950-ih postojeća utočišta za ludake kolonije Viktorija su bila prenatrpana. Utočište Yarra Bend, posle samo 6 godina rada, je smatrano nepodesnim i Utočište za ludake Carlton (koje je originalno bilo zatvor) je bilo u stanju da mu je bila potrebna popravka. Kao rezultat, 1954. vlada kolonije Viktorija je odobrila izvještaj koji je predlagao lokaciju i projekat za novo utočište za ludake. Tadašnje naučno mišljenje je bilo da utočište za ludake treba biti izgrađeno na „zdravom mjestu“ izloženo suncu i i vazduhu, sa odvođenjem voda (...) na blagom uzvišenju sa plodnim i obradivim zemljištem“. U izvještaju Novog južnog Velsa, inspektor utočišta, Frederic Norton Manningje je tvrdio da je „izabrana lokacija od primarne važnosti. Od toga zavisi komfor, sreća i zdravlje pacijenata“. Ovako lokacija na najvišem vrhu brda preko rijeke Yarra gledano iz Yarra Bend-a je preporučeno od G. W. Vivian-a iz Public Works Office-a. Vivan opisuje lokaciju kao:

dio zemljišta, površine oko 400 akri, smješteno na rijeci Yarra, oko 4 milje od Melburna i pola milje sjeverno od sela Kew (...) izabrana lokacija je fina kosina, izdignuta oko 100 stopa iznad nivoa rijeke koja dozvoljava odogovarajuće odvođenje padavina i divno prilagođeno za ukrasno zemljište, izabrani pogled je jugoistočni i tokom ljetnih mjeseci osjeća se osvježavajući uticaj morskog povjetarca, a da nije izloženo jugoistočnim olujama.

G.W.Vivian, Izvještaj o predloženom utočištu za ludake Kew

Ideja da su povjetarac ili vjetrovite lokacije zdravi došla je od raširenog viktorijanskog vjerovanja da je bolest povezana sa prenatrpanošću i prljavštinom i da kužna isparenja nečistog vazduha uzrokuju epidemije. Predio koji je Vivian predložio za za utočište je originalno bio odvojen za seosku rezervu. Lokalno stanovništvo Kew-a je bilo uznemireno i pisalo je peticije vlastima protiv korištenja zemljišta. 340 akri (1,4 km2; 0,5 kv. milja) zemlje u okrugu Bourke, parohija Boroondara, grad Kew je permanentno rezervisan kao „lokacija za utočište za ludake“ u službenom listu (Government Gazete) 1864. Izgradnja je počela 1864. Međutim zaustavljena je skoro neposredno sa izvještajem o nekvalitetnim radovima na temelju. Slijedila je istraga i Frederick Kawerau je dao ostavku. Preduzimač Samuel Amess je nastavio izgradnju Kew-a po Kawerau-ovim projektima. Planovi su izvedeni iz planova koje je ranije skicirao Vivian i bili su u osnovi identični Kaweau-ovim projektima Ararat-a i Beechworth-a iako je Kew mnogo veći i mnogo skuplji sa cijenom od 198.334 funte.

Specifične osobine[uredi | uredi izvor]

Kompleks utočišta je primjer E-plana za utočišta za ludake baziranog na modelu utočišta u Colnely Hatch-u (Engleska) iz 1850-ih. Projektom Kew-a su također razmatrana utočišta napravljena stilom baraka zahvaljujući njegovoj očiglednoj sličnosti sa utvrđenjem ili zatvorom. Zgrade su napravljene od ovećih cigala napravljenih od lokalne gline koja je tu kopana. Cigle su povezivane cementom. Glavni administrativni blok je trospratni sa ravnim krovom, koji se sa obadvije strane spušta pod nekim uglom, i kupolom. Dva višespratna krila odjeljenja nadograđena su sa svake strane, po jedno za svaki pol. Svako krilo ima četiri sprata i kulu sa krovom kao na glavnom bloku u kojoj se nalaze rezervoari za vodu. Krila odjeljenja su okružena dvorištima ograničenim verandama sa gvozdenim stubovima od kojih su mnoga sačuvana kad je kompleks prenamijenjen. Iznutra, spavaonice su imale plafone visoke 14 stopa (4,3 m) i svijetlo obojene zidove sa krevetima poredanim u redove. Podovi su bili od drveta, uglavnom da bi se mogli ribati. Glavni ulaz u kompleks je bio put sa tri trake iz ulice Princess (danas poznate kao Glavni put) koji se završavao eliptičnim putem ispred glavne zgrade. Drugi put (danas poznat kao Niži put) produžavao se od ulice Princess do stražnje kapije utočišta. Ovaj put je uglavnom korišten za isporuke u i iz utočišta kroz stražnju kapiju.

Dok su plan i detalji Kew-a slični sestrinskim utočištima u Araratu i Beechworth-u, utočište Kew je mnogo veće sa prednjim zgradama i kulama i mnogo je arhitektonski impresivnije. Kew-ove osobene kule i krovovi čine ga jednim od najčuvenijih arhitektonskih znamenitosti u Melburnu i jasno je vidljiv na istočnom horizontu.

Ha-Ha zidovi[uredi | uredi izvor]

Još jedna specifična osobina utočišta Kew i njegovih sestrinskih utočišta je varijacija Ha-Ha zidova oko dvorišta za pacijente. Ovi zidovi su se sastojali od rova čija je jedna strana bila vertikalna i izgrađena od kamena ili cigle, a druga strana je bila kosa i prekrivena busenjem. Iznutra, zidovi su predstavljali visoku prepreku pacijentima odvraćajući ih od bježanja dok su spolja zidovi izgledali nisko tako da nisu izgledali kao zatvorski. Novinar The Argus-a opisao je zidove kao odlično rješenje koje omogućava pacijentima da vide spoljni svijet i rješenje koje radi na zatvorskom izgledu i osjećaju koji utiskuju zidovi starih utočišta. Mnogi od Kew-ovih Ha-Ha zidova su zadržani i ostali netaknuti dok su u Beechworth-u i Ararat-u djelimično razmontirani ili su rovovi zatrpani.

Uređenje zemljišta[uredi | uredi izvor]

Zemljište utočišta Kew je originalno uređeno u tradiciji engleskih parkova. Ovo je bilo u skladu sa viktorijanskom idejom da bi prijatna ili lijepa okolina mogla pomoći u olakšavanju mentalnih muka pacijenata. Predloženo je da prvim sadnicama lokaciju snabdije baron Ferdinand von Mueller, direktor Kraljevske botaničke bašte u Melburnu. U početku je zemljište bilo zasađeno sa puno četinara i velikog drveća, hrastovima, brijestovima i Ficus macrophylla-ma i drvećem autohtonim u toj oblasti Eucalyptus camaldulensis i Eucalyptus melliodora koje je zadržano. Arhitekta parkova Hugh Linaker je 1913. zaposlen da uredi zemljište utočišta Mont Park. Kao arhitekta parkova državnog ministrastva za ludilo započeo je program poboljšanja uređenja zemljišta i sadnje drveća u drugim utočištima u Viktoriji uključujući Kew.

Sadnice četinara i avenije hrasta duž Glavnog i Donjeg puta su dobro formirane i porasle su do zrele veličine u 1940-im. Četinari su široko sađeni od 1860-ih zajedno sa Ficus macrophylla-om i povremeno sa hrastom. Hrastovi i brijestovi su šire sađeni od 1880-ih. Nije poznato da li je Linaker odgovoran za avenije hrasta ali izgleda da su mnogi od četinara, Pinus radiata, kanarskih borova, Cupressus macrocarpa, Araucaria cunninghami-ja, Araucaria bidwillii-ja i himalajskih kedrova zasađeni prije Linakera i hrastovi i brijestovi su mogli biti zasađeni ubrzo posle njegovog imenovanja. Korištenje kašmirskog čempresa u uređenju je skoro sigurno zahvaljujući Linakeru koji je favorizovao vertikalno drveće. Moguće je da su dva preostala Cupressus macrocarpa duž Glavnog puta i Pinus radiata duž Donjeg puta drveće iz ranijeg plana sadnje. Nekoliko drveta i biljaka na zemljištu utočišta Kew i koliba Kew su Victorian Heritage Council i National Trust of Australia klasifikovali kao historijski značajne i zaštićeni su tokom prenamjene imanja.

Pacijenti[uredi | uredi izvor]

Mnogi od početnih pacijenata su prebačeni iz utočišta Yarra Bend i utočišta za ludake Carlton i bili su smješteni u dva glavna krila - muškarci u desnom krilu, žene u lijevom. Odjeljenja su bila u stilu spavaonica i bila su podijeljena po tipu pacijenata - muški / ženski, oni koji plaćaju / siromašni, pokorni/buntovni. Površina ženskog odjeljenja je bila manja zahvaljujući perionicama i dvorištu za sušenje veša koji su bili na ženskoj strani utočišta.

Proces prijema[uredi | uredi izvor]

Po Statutu o ludilu iz 1867, Zakonima o ludilu od 1880. do 1928. i Zakonu o mentalnoj higijeni iz 1933. ljudi su mogli biti primljeni u utočište na sledeće načine:

  • Na zahtjev prijatelja, rođaka ili poznanika, sa medicinskim certifikatom napisanim od dva medicinska stručnjaka. Ovaj metod je poboljšan Zakonom o mentalnom zdravlju iz 1959. koji je rekao da osoba može biti primljena na preporuku medicinskog stručnjaka koji je pregledao osobu. Ubrzo, koliko je moguće posle prijema, upravnik bolnice je trebao pregledati pacijenta i ili odobriti preporučeno zadržavanje ili otpustiti pacijenta.
  • Svaka (luda) osoba pronađena da luta ili kojoj nije pružena odgovarajuća njega mogla je biti dovedena prije nego što narede dvojica sudija koji bi trebali narediti odvođenje osobe u utočište. Ovaj način je korišten za dovođenje osoba prije odluke dvojice sudija.
  • Svaki zatvorenik Krune za koga se misli da bi mogao biti lud mogao je iz zatvora biti prebačen utočište naređenjem kolonijalnog sekretara.
  • Dobrovoljni abonenti su bili oni koji su tražili da budu primljeni na obostrano dogovoren period (on 1915. naovamo).

Do kraja prvog svjetskog rata je bilo malo promjena u procesu prijema u Kew. Po dolasku, skupljena je promjenljiva količina podataka o pacijentima. Ovi osnovni podaci su uključivali: starost, pol, bračni status i bivšu adresu (ili naziv utočišta / zatvora iz koga je prebačen). Drugi detalji koji su traženi su uključivali: imena rođaka ili prijetelja, vjera pacijenta, zanimanje pacijenta i da li je neko drugi u porodici ikad bio klasifikovan kao umobolan. Druge informacije koje su zabilježene, kad su bile dostupne, su: datumi prethodnih prijema u bolnice, „oblik mentalnog poremećaja“, fizičko stanje („zadovoljavajuće“, „nezadovoljvajuće“, „slabo“, itd) i „trajanje trenutnog napada“. Od aproksimativno 1900. pa nadalje na prijemu su pacijenti fotografisani. Ako je osoba bila jako nemirna nije bila fotografisana. Imovina, kao što su knjige i odijelo, je često vraćana prijateljima ili porodici. Pacijenti su bili obavezni da obuku bolničku odjeću. Ovo je bilo korisno zbog asistencije javnosti u lahkom identifikovanju pobjeglih pacijenata, smanjenoj potrebi traženja odjeće (ili novca za odjeću) od porodica pacijenata ili imanja pacijenata i minimizovanja sukoba pacijenata kad pacijenti zamijene ili ukradu odjeću od drugog pacijenta. Imanjem osoba za koje je odlučeno da su umobolne je upravljao Master-in-Equity poznat i kao Master-in-Lunacy.

Dijagnoze[uredi | uredi izvor]

Dijagnoze date pacijentima tokom Kew-ovih prvih pedeset godina su bile obična oboljenja koja su se mogla pronaći u većini utočišta za ludake prije ere Emil-a Kraepelin-a:

  • Deluzijski poremećaj
  • Demencija
  • Epilepsija
  • Progresivna paraliza
  • Idiotija
  • Alkoholizam
  • Melanholija
  • Puerperalna psihoza

Trebalo bi biti primijećeno da su neki od ovih termina i danas u upotrebi mada možda imaju drugačija značenja. Na primjer istražujući zapise o nekim ranim pacijentima Kew-a sa „demencijom“, može se deducirati da su mnogi najvjerovatnije patili od onog što danas zovemo teška depresija, katatonija ili šizofrenija.

Djeca u Kew-u[uredi | uredi izvor]

U početku rada utočišta Kew nije pravljena razlika između „ludaka“ i „idiota“ (ili „imbecila“). Prema tome, mnogi štićenici države, „problematična“ djeca i djeca sa mentalnom retardacijom su smještana sa odraslim u Kew. Do 1879. skoro 600 djece, što predstavlja četvrtinu svih pacijenata, je bilo smješteno u raznim institucijama u Viktoriji. U 1880-im vlada je odlučila da treba biti izgrađena posebna zgrada za smještaj djece pacijenata. Zox-ova komisija je preporučila je zemljište utočišta Yarra Bend kao prikladno za zgradu za „imbecilnu“ djecu. Kew-ovo odjeljenje za idiote (Kolibe Kew) je otvoreno maja 1887. Odjeljenje za idiote je u početku smatrano odjeljenjem Utočišta za ludake Kew ali je kasnije postalo poznato kao posebna institucija - Utočište za idiote Kew (Kew Idiot Asylum). Mada je utočište za idiote jedino primalo djecu, mnoga od te djece su ostala u kolibama kao odrasli.

Alkoholičari u Kew-u[uredi | uredi izvor]

Po Statutu o ludilu iz 1867. Master-in-Lunacy je bio u mogućnosti da pošalje alkoholičara u utočište na period do dvanaest mjeseci. Alkoholičari koji su bili u mogućnosti da plate stanarinu u privatnim utočištima za alkoholičare su bili u mogućnosti da budu smješteni srecifičnim institucijama za alkoholičare kao što je Utočište za alkoholičare Northcote (Northcote Inebriate Asylum). Siromašni su smještani u utočišta za ludake. Sva privatna i poluprivatna utočišta za alkoholičare su ukinuta po odredbama Zakona o utočištima za alkoholičare iz 1888. Narthcote je preuzela vlada Viktorije 1890. i pretvorila ga u javno sklonište za alkoholičare. Skloništa za alkoholičare Brigthside i Lara su otvoreni malo kasnije i mnogi alkoholičari su premješteni iz utočišta za ludake.

Poznati pacijenti[uredi | uredi izvor]

  • Ambrose Dyson - Politički karikaturist i satiričar. Umro u utočićtu Kew.
  • Edward/Ellen De Lacy Evans - Pustolovna žena iz 1870-ih koja se oblačila u mušku odjeću.
  • Patrick McShane - Igrač test kriketa i sudija. Umro u utočićtu Kew 1903.
  • Billy Midwinter - Igrač test kriketa koji je igrao i za Australiju i za Englesku. Umro u utočićtu Kew 1890.
  • Paris Nesbit - Advokat, političar i novinski urednik.
  • Walter Richardson - Otac Henry-ja Handel-a Richardson-a, australijskog pisca.
  • Harry Trott - Australijski igrač test kriketa i kapiten australijskog tima.
  • Tom Willis - Igrač Victorian cricket team-a, jedan od osnivača igre Australian rules football.

Istrage i ispitivanja[uredi | uredi izvor]

Bez obzira na velike planove i ideale, utočište Kew je imalo tešku i promjenljivu historiju koja je rezultirala nekolicinom istraga uključujući i kreljevsku komisiju. Prvo ispitivanje se desilo 1876. samo pet godina posle otvaranja. Drugo značajno ispitivanje se desilo 1907. posle snažnog talasa trbušnog tifusa, za koji se u to vrijeme mislilo da je iskorijenjen u Melburnu. Ovo ispitivanje je vodilo ka amandmanima na Zakon o ludilu, poboljšanjima u Kew-u (i drugim državnim utočištima) i planiranoj izgradnji utočišta Mont Park.

Zox-ova kraljevska komisija[uredi | uredi izvor]

Javna kritika na tretman umobolnih u kolonijalnim utočištima za ludake povećala se u 1870-im, podrgijavana člancima i grafikama u magazinima i pisanjima „The Vagabond-a“ u The Argus-u. Zvanično poznata kao Kraljevska komisija za utočišta za umobolne i alkoholičare 1884-1886, kraljevska komisija, kojom je predsjedavao Ephraim Zox, je obavezana da istraži i izvijesti na temelju stanja i uslova u utočištima za umobolne i alkoholičare i državnim i privatnim. Kraljevska komisija je dala nekih šezdeset pet preporuka u konačnom izvještaju. Neke od preporuka komisije su implementirane prije objavljivanja konačnog izvještaja, druge su implementirane kroz Zakon o amandmanu na zakon o ludilu iz 1888. i neke preporuke nisu implementirane do objavljivanja Zakona o ludilu iz 1903. 1905.

Komisija je preporučila da pacijenti kriminalci budu odvojeni od drugih pacijenata i prema tome su muški kriminalni umobolni pacijenti premješteni u odjeljenje J utočišta Ararat a ženski opasni pacijenti u utočište Sunbury.

Komisija je također preporučila da alkoholičari i idioti budu smješteni u utočišta odvojeni od umobolnih što je vodilo izgradnji Odjeljenja za idiote Kew i raznih utočišta za alkoholičare.

Zox-ova komisija je nadalje preporučila povećavanje uloge ljekara u utočištu i da „Medicinari imaju isključivo i ekskluzivno pravo da utvrde da li su građani zdravi ili umobolni. Medicinski eksperti su dakle stajali na poziciju svjedoka, porote i sudije.“ Prije (i u nekim slučajevima posle) Zox-ove komisije mnogi upravnici utočišta nisu imali nikakvog iskustva sa umobolnošću.

Mijenjanje imena, mijenjanje društva[uredi | uredi izvor]

Tokom svojih 120 godina rada, Kew-ov naziv je mijenjan puno puta. To je bio odgovor na promjenu društvenog viđenja tretmana i njege mentalno bolesnih osoba, poboljšanjima u tretmanu koja su vodila boljim zdravstvenim rezultatima i promjenama u zdravstvenim zakonima države Viktorije. Od svog osnivanja do 1905. institucija u Kew-u je bila poznata kao utočište - naziv koji je isticao njegovu funkciju kao mjesta zadržavanja radije nego mjesta gdje bi ljudi eventualno bili liječeni. Kew je također za kratak period bio poznat kao Prijestolničko utočište za ludake u Kew-u (Metropolitan Lunatic Asylum at Kew) vjerovatno da bi se razlikovalo od sestrinskih viktorijskih utočišta u Ararat-u i Beechworth-u. Tokom ovog perioda, svi ljudi predati utočištu su radije nazivani „ukućani“ nego pacijenti - ponovo radije isticanje zadržavanja nego liječenja.

Zakon o ludilu iz 1903. je promijenio naziv svim viktorijskim „utočištima“ u „bolnice za umobolne“ mada ovaj zakon nije stupio na snagu do marta 1905. Od tog vremena pa nadalje ukućani su navođeni kao pacijenti. Zakon o mentalnoj higijeni iz 1933. je ponovo promijenio Kew-ov naziv u „Mentalna bolnica Kew“ (Kew Mental Hospital). Promjena iz „utočište“ u „bolnica“ i „ukućanin“ u „pacijent“ je također reflektovala narastajuće učestvovanje medicinske profesije u upravljanju i tretmanu mentalnih bolesti.

Posle Drugog svjetskog rata je bio period značajnih promjena u tretmanu i prognozi za ljude sa mentalnim bolestima. Lijekovi kao litij karbonat (otkrio ga je 1948. australijski psihijatar dr. John Cade) i hlorpromazin (otkriven 1950-ih) vode ka poboljšanju u tretmanu. Ovako je mnogo ljudi sa mentalnim bolestima moglo u mnogo slučajeva biti liječeno u bolnici kratko vrijeme i vratiti se društvu. Zakon o mentalnom zdravlju iz 1959. je odredio bolnice koje pružaju kratkotrajnu dijagnozu i smještaj kao „psihijatrijske bolnice“. Dakle svaka institucija je mogla imati dio namijenjen za mentalnu bolnicu za dugotrajno ili zadržavanje u bolnici neodređene dužine i dio namijenjen za psihijatrijsku bolnicu za pacijente sa kratkotrajnim dijagnozama i tretmanom akutnih psihijatrijskih bolesti.

1962. je odlučeno da se u Kew ne primaju akutni ili pacijenti na kraćem liječenju i prema tome je formalno proglašeno mentalnom bolnicom po Zakonu o mentalnom zdravlju iz 1959. Do tog vremena Mentalna bolnica Kew je još uvjek bila kolokvijalno poznata kao „Utočište Kew“. 1960-ih Kew je počeo biti poznat kao „Willsmere“ mada neki autori tvrde da se promjena imena u „Willsmere“ dogodila kasnije.

U januaru 1982. tri odjeljenja Mentalne bolnice Kew su proglašena psihijatrijskom bolnicom po odredbama Zakona o mentalnom zdravlju iz 1959. Ova odjeljenja su onda bila poznata kao Jedinica Willsmere (Willsmere Unit) i bila su ustanovljena da prime i smjeste akutne bolesnike na kraćem liječenju.

Smanjivanje zemljišta[uredi | uredi izvor]

Kad je otvoren, Kew se prostirao na 340 akri (1,4 km2; 0,5 kv. milja) zemljišta namijenjenog poljoprivredi i rekreaciji pacijenata. Ali kako su se metode tretmana, profil pacijenata, upravnici i društveni faktori mijenjali tako se mijenjala i upotreba zemljišta.

Veliki dio zemljišta između grlavne zgrade utočišta i ulice Princess je dodijeljen dječijim kolibama 1885. Kad su dječije kolibe postale posebna institucija, prostor koji je okruživao kolibe više nije bio pod upravom utočišta i više nije korišten za pacijente utočišta. Širenje i ispravljanje ulice Princess 1939-1940. rezultiralo je uništenjem Kew-ovih portirnica, gubitkom zemljišta i premještanjem glavne kapije u Victoria Park. Izgradnja Yarra bulevara tokom 1930-ih vodila je ka oduzimanju dijela zemlje koji se graniči sa rijekom u korist ministarstva puteva.

1958, 58 akri (0,2 km2; 0,1 kv. milje) sjevernog dijela zemlje utočišta je ponuđen kao dar krune Koloniji Talbot za epileptičare (Talbot Colony for Epileptic). Kasnije poznat kao Royal Talbot (danas dio Austin Health-a), bolnica i trening centar su nastavili da rade na tom mjestu do danas. Dio Kew-ove zemlje koja se graniči sa Talbot kolonijom je poklonjen Udruženju za pse vodiče Viktorije za izgradnju centra za odgoj i treniranje pasa vodiča. Centar je otvoren 1962. Izgradnja autoputa Eastern Freeway u ranim 1970-im je također rezlutirala u zemljišnim gubicima i Royal Talbot-a i utočišta Kew.

Zatvaranje i prenamjena[uredi | uredi izvor]

U junu 1943. službenik grada Kew-a W.D.Birrell napravio je izvještaj o neodložnim post-ratnim prioritetima Kew-a. Birrell je jako navaljivao na vijeće da predloži zatvaranje utočišta Kew, podjelu zemljišta i „(...) uređenje na principima planiranja modernog grada sa nekih 700 do 800 domova“.Po riječima Birrell-a ovo je trebala biti idealna post-ratna šema koja je trebala pružiti zaposlenje i prijeko potrebnu zemlju za izgradnju kuća. Birrell-ov predlog nije nov, od osnivanja utočišta predlozi za njegovo zatvaranje i prenamjenu su se ponavljali svakih nekoliko godina. Birrell-ovi planovi se nisu ostvarili budući da je prenatrpanost drugih mentalnih bolnica širom Viktorije iziskivala nastavak rada Kew-a.

Broj kreveta bolnice Willsmere je 1986, smanjen na 430 od čega su tri četvrtine bile za psihogerijatrijske pacijente. Kao rezultat tekuće reforme mentalnog zdravstva laburistička vlast Viktorije ovlastila je „Willsmere projekat“ čiji je cilj bio zatvaranje bolnice i razvoj društvenih službi i institucija. Psihogerijatriski pacijenti koji su na dužem liječenju su prebačeni u nove kuće sa psihogerijatrijskom njegom u predgrađu u ponovno otvoreno odjeljenje Psihijatrijske bolnice Plenty (Plenty Psihiatric Hospital) u Bundoora-u u obnovljeni Sanatorijum za tuberkulozu Heatherton (Heatherton Tuberculosis Sanatorium) ili u druge psihijatrijske institucije. Izrazito bolesni pacijenti koji su prethodno bili primljeni u Willsmere su poslati u novoizgrađene jedinice u bolnici Maroondah, medicinskom centru Monash ili u bolnici Peninsula. Willsmere je konačno zatvoren u decembru 1988. i vlasti Viktorije su ga prodali u kasnim 1980-im. Opsežna konzervatorska analiza je završena 1988. preporučila je da dosta originalnih zgrada treba biti konzervirano.

Bolnički kompleks je Central Equity prenamijenio u stambene apartmane. Stambeni blok Willsmere je zvanično otvorio premijer Jeff Kennett 27. oktobra 1993.

Preostali travnjak između Eastern Freeway-a i glavne bolničke zgrade, uključujući i igralište za kriket utočišta je prenamijenjeno u stambeno zemljište Kew Gardens-a. Projekat Kew Gardens-a je završen 1995.

Dokumentovana historija[uredi | uredi izvor]

Malo je pisanih ili objavljenih historijski djela o utočištu Kew. Većina dostupnih informacija o utočištu dolazi iz Kew-ovih zvaničnih arhiva koje se danas čuvaju u arhivu Viktorije (Public Record Office Victoria). Neki od ranih dokumenata su otvoreni (ili djelimično otvoreni) javnosti kao čto su knjige prijema, zapisi o slučajevima, evidencije i medicinski časopisi. Ipak većina dokumenata od 1915. pa naovamo su zatvoreni zahvaljujući osjetljivoj prirodi materijala koji sadrže i vjerovatnoću da su rođaci prvog stepena još živi.

Puno fotografija utočišta Kew čuva Biblioteka mentalnog zdravlja Viktorije u Kraljevskoj bolnici Melburn (Royal Melbourne Hospital). Državna biblioteka Viktorije također čuva puno ranih fotografija Kew-a. Univerzitet u Melburnu ima malo teza o Kew-u, uglavnom kratkih i iz arhitekture. Izuzetak od ovoga je neobjavljena doktorska teza Cheryl Day-a koja je etnografski opis prvih pedeset godina Kew-ovog postojanja. Dok je tema neobjavljena, dostupna je u pdf-formatu na sajtu Biblioteke Univerziteta u Melburnu.

Neki savremeni izvještaji o životu u Kew-u su dostupni. Dr. Paul Ward Farmer je napisao esej „Tri sedmice u Utočištu za ludake Kew“, opisujući njegov prijem u Kew-u 1890-ih. Julian Thomas, američki repotrer, napisao je seriju članake za The Argus 1876-1877. pod psudonimom „The Vagabond“. Thomas je bio poslužitelj u Kew-u u ovo vrijeme. Postoje također odlomci izjava pacijenata, doktora i poslužitelja u Kew-u (kao i u drugim mentalnim bolnicama Viktorije kao što su Royal Park, Mont Park i Sunbury) koji opisuju užasne uslove u utočištima tokom 1920-ih u knjizi William-a G. Higgs-a „Molba za bolji tretman onih koje je zadesila mentalna bolest“.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]