V-2

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
V-2
Fusée V2.jpg
Historija oružja
Upotreba
U službi 1944. - 1952.
Korišten od Flag of German Reich (1935–1945).svg Treći rajh
Ratovi Drugi svjetski rat
Proizvodnja
Proizvođač Mittelwerk GmbH
Opis oružja
Težina 12.500 kg
Dužina 14 m
Kalibar 1.65 m
Domet 320 km
Brzina zrna 5.760 km/h

V-2 pravog imena Vergeltungswaffe 2 (Oružje osvete 2) je bila balistička raketa upotrebljena protiv Engleske i Belgije u zadnjoj godini Drugog svjetskog rata. Pored toga ova raketa je bila prva stvar napravljena od čovjeka koja je lansirana u svemir pošto je dostigla visinu od 189 kilometara.

Nastanak[uredi | uredi izvor]

Još 1927. godine pripadnici Njemačkog udruženja za svemirski let (Verein für Raumschiffahrt) su počeli svoje prve eksperimente na pravljenju rakete na tekući pogon. Pet godina nakon ovoga prilično sramežljivog početka njemačka vojska je uočila projekt koji je po njima imao potencijal da se koristi kao dalekometna artiljerija. Na pokusu upriličenom 1932. godine general Walter Dornberger je bio oduševljen modelom dizajniranim od Wernhera von Brauna nakon čega ga je nagovorao da se pridruži vojnim istraživanjima. Kako su nacisti sljedeću godinu nakon dolaska na vlast zabranili udruženje za svemirski let von Braun bez obzira na svoje političke veze koje su mu davale zaštitu nije imao druge mogućnosti nego da prihvati ponudu ako se htio nastaviti baviti svojim "hobijem". Na čelu istraživača sada vojnog projekta von Braun u decembru 1934. dovršava svoju raketu imena A-2 čiji prototip dostiže visinu od 3,5 kilometara. Kako je rad na modelima imena A-3 i A-4 zahtjevao veći radni prostor svi dizajnerski i proizvođački pogoni su preseljeni na baltički otok Peenemunde 1937. godine gdje će trajati do kraja rata. Do konačnog uspjeha projekta A-4 proći će više od 5 godina pošto tek treći prototip, koji je lansiran 3. oktobra 1942. godine uspjeva, pogoditi cilj udaljen 192 km.

A-4[uredi | uredi izvor]

Iako će proizvodnja ove rakete započeti tek 1943. godine saveznici su već ranije bili obavješteni o njoj zahvaljujući nacističkoj propagandi koja se raspjevala o novom oružju. Kako bi se usporila izgradnja ovo čudesnog oružja Britanci su izvršili masovno bombardiranje Peenemundea 16.-17. augusta 1943. godine pri čemu je poginulo veliki broj njemačkih dizajnera među kojima je najvažniji bio Walter Thiel tvorac revolucionarnog raketnog pogona. To uspješno bombardiranje je samo zaustavilo projekt koji se tada već smatrao previše važnim da se obustavi bez obzira na ljudske gubitke i materijalnu štetu. Pogon ove rakete je bio motor kojem je gorivo bilo mješavina alkohola i kisika u tekućem stanju. U rezervoarima je bilo smješteno 3.800 kilograma prvog i 4.900 kg drugog goriva. Domet rakete je iznosio 300 km na koje je bio u stanju prenijeti bojevu glavu od 1 tone. Glavni problem cijelog projekta se na kraju nalazio u preciznosti pošto je imala samo 50 postotnu tačnost da će pasti na udaljenost od 17 kilometara oko zadanog cilja. Zbog ovog, raketa je prije svega korištena za raketiranje gusto naseljenih mjesta.

V-2[uredi | uredi izvor]

U skladu s propagandom i željama Hitlera raketa A-4 dobija službeno ime V-2 iako nije imala nikakve veze s projektom V-1. Prvi primjerci ove rakete su lansirani na svoje ciljeve 2. septembra 1944. godine. Od tada pa sve do rata biti će sveukupno napravljeno njih 6000 od čega će tek 3500 biti lansirano na savezničke ciljeve. Najveći broj tih lansiranih raketa svoj cilj su našle u Engleskoj ili Belgiji pošto ih tamo palo čak 3000. Vijest o početku ovih napada Winston Churchill je sakrivao od parlamenta i javnosti sve do novembra kada je primoran nacističkom propagandom izaći u javnost. Od samih početaka ovih napada pa sve do kraja rata saveznici su dali prioritet napadanju i uništavanju lansirnih rampi za rakete. Iako su ti napadi zabilježili veliki uspjeh puno veći efekat po broj žrtava će biti od nepreciznosti gađanja ciljeva tako da je u prosjeku svaka raketa ubila "samo" 5 ljudi. Osnovni razlog tako niskog broja žrtava se nalazio u činjenicama da je veliki broj ovih raketa pao u more ili na polja dok ih je veoma mali broj napravio više od desetak žrtava. Da li su rakete V-2 bile uspjeh ili ne s vojnog stajališta je još uvijek predmet debata. Cijena jedne ove rakete je bila jednaka cijeni proizvodnje 4 tenka tipa Tigar ili čak 8 tipa Panzer IV. Da su se ta sredstva upotrebila za gradnju mlaznih lovaca Me 262 (pošto država nije imala goriva niti za postojeće tenkove) njemačka industrija bi bila puno manje oštećena u bombardiranjima. S druge strane moralni efekat tih raketiranja je bio ono što je nacistički vrh tražio.

Američko testno lansiranje rakete V-2 nakon završetka rata

Nakon rata[uredi | uredi izvor]

Krajem rata Amerikanci i Sovjeti su počeli lov na što veći broj preostalih V-2 raketa i njihove projektante. Kako Nijemci nisu bili oduševljeni idejom da budu zarobljeni od Sovjeta većina njih se dobrovoljno predala drugoj strani dok je "samo" njih 250 završilo u Moskvi. Nastavljajući projekt V-2 obje strane će doći u svemir, dok će Amerikanci zahvaljujući von Braunu stići sve do Mjeseca. Sveukupnu cjelokupni raketni program obje strane nakon 1945. godine nije ništa drugo do li nastavak V-2 i drugih njemačkih raketnih programa pod "kodnim" imenima A (do A-12).[1]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz:

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]