Vodik-peroksid

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Vodik-peroksid
Općenito
Hemijski spojVodik-peroksid
Druga imenaDioksidan
Oksidanil
Molekularna formulaH2O2
CAS registarski broj7722-84-1
SMILESOO
Osobine1
Molarna masa34,0147 g/mol
Agregatno stanjeTečnost
Tačka topljenja-0,43 °C
Tačka ključanja150,2 °C
Pritisak pare1.267 J/g K (gas)
2.619 J/g K (tečnost)
RastvorljivostRastvorljiv u etru; miješa se
Dipolni moment2.26 D
Rizičnost
NFPA 704
0
0
0
 
1 Gdje god je moguće korištene su SI jedinice. Ako nije drugačije naznačeno, dati podaci vrijede pri standardnim uslovima.
3D prikaz vodik-peroksida

Vodik-peroksid (H2O2) – u razblaženoj formi – je plavičasti ili bezbojni, tečni spoj vodika i kisika. U vodenim rastvorima je slaba kiselina, koja disocira u dva stepena. Njegove soli su metalni peroksidi.[1][2][3][4]

Fazni dijagram H2O2i vode: Područje iznad plave linije je tečnost. Tačkaste linije dijele čvrstu+čvrstu fazu.

Struktura[uredi | uredi izvor]

Vodik-peroksid je neplanarna molekula sa uvrnutom C2 simetrijom. Veza O−O je jednostruka, a molekula ima relativno visoku rotacijsku barijeru 2460 cm−1 (29,45 kJ/mol). Poređenja radi, rotacijska barijera etana je 12,5 kJ/mol. Povećana barijera se pripisuje odbijanju između usamljenog para susjednih atoma kisika, što rezultira da vodik-peroksid ispoljava atropizomerizam.

Molekularne strukture plinovitog i kristalnog H2O2 značajno se razlikuju. Ova razlika se pripisuje efektima prisustva/odsustva vodikove veze, koja je odsutna u plinovitom stanju.[5] Kristali su tetragonalni sa grupom za ratmak; .

O−O bond length = 147.4 pm O−H bond length = 95.0 pm
Structura i dimenzije H2O2 u gasnoj fazi
Dužina O−O veze = 145.8 pm O−H veze = 98.8 pm
Struktura i dimenzije H2O2u čvrstoj (kristalnoj) fazi
Svojstva H2O2 i njegovih analoga
Označene vrijednosti* su ekstrapolirane
Naziv Formula Molekulska masa (g/mol) Tt (°C) Tk (°C)
Vodik-peroksid HOOH 34.01 −0.43 150.2*
Voda HOH 18.02 0.00 99.98
Vodik-disulfid HSSH 66.15 −89.6 70.7
Hidrazin H2NNH2 32.05 2 114
Hidrokslamin NH2OH 33.03 33 58*
Difosfan H2PPH2 65.98 −99 63.5*

Dobijanje[uredi | uredi izvor]

Gustoća vodenog rastvora H2O2
H2O2 (w/w) Gustoća (g/cm3) Temperatura (°C)
3% 1,0095 15
27% 1,10 20
35% 1,13 20
50% 1,20 20
70% 1,29 20
75% 1,33 20
96% 1,42 20
98% 1,43 20
100% 1,450 20

Ranije se vodik-peroksid uglavnom dobijao elektrolizom sumporne kiseline:

U laboratorijskim uvjetima, dobija se reakcijom peroksida sa kiselinama. Historijski važan reagens je barij-peroksid, koji reagira u rastvoru sumporne kiseline, gradeći vodik-peroksid i barij-sulfat:

  • Δf0gas: −136,11 kJ/mol
  • Δf0liq: −188 kJ/mol
  • Δf0sol: −200 kJ/mol

Historija[uredi | uredi izvor]

Vodik-peroksid je prvi put dobio Louis Jacques Thénard 1918. godine u reakciji barij-peroksida i dušične kiseline. Dodavanje hlorovodične kiseline, a kasnije se pokazalo potom i reakcija sa sumpornom kiselinom, bila je posebno dobro rješenje jer se tom prilikom izdvaja barij-sulfat.

Upotreba[uredi | uredi izvor]

Vodik-peroksid se upotrebljava za izbjeljivanje (između ostalog, i kose), kao antiseptik, u hemijskoj industriji, a i kao oksidans za raketno gorivo.

U prodaju dolazi u komercijalnim koncentracijama od 3,6,9,12, i 30% (pod nazivom "Perhidrol"; u apotekama je poznatiji kao "Hidrogen").

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Petrucci R.H., Harwood W.S. and Herring F.G. (2002): General Chemistry, 8th Ed. Prentice-Hall, New York, ISBN 0-13-014329-4.
  2. ^ Laidler K. J. (1978): Physical chemistry with biological applications. Benjamin/Cummings, Menlo Park, ISBN 0-8053-5680-0.
  3. ^ Atkins P., De Paula J. (2006): Physical chemistry, 8th Ed. W. H. Freeman, San Francisco, ISBN 0-7167-8759-8
  4. ^ Binder H. H. (1999): Lexikon der chemischen Elemente. S. Hirzel Verlag, Stuttgart, ISBN 3-7776-0736-3.
  5. ^ Dougherty D. A., Anslyn E. V. (2005): Modern physical organic chemistry. University Science, ISBN 1-891389-31-9.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]