Vrbanjci

Koordinate: 44°35′N 17°25′E / 44.583°N 17.417°E / 44.583; 17.417
S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Vrbanjci
(Naselje)
Nova džamija u Vrbanjcima
Nova džamija u Vrbanjcima
Vrbanjci nalazi se u Bosna i Hercegovina
Vrbanjci
Vrbanjci
Lokacija u Bosni i Hercegovini
Koordinate: 44°35′N 17°25′E / 44.583°N 17.417°E / 44.583; 17.417
Država Bosna i Hercegovina
EntitetRepublika Srpska
OpćinaKotor Varoš
Nadmorska visina310 m
Stanovništvo (2013)
 • Naseljeno mjesto2.066
Vremenska zonaCET (UTC+1)
 • Ljeti (DST)CEST (UTC+2)
Pozivni broj(+387) 51
Matični broj211931[1]
Matični broj općine20281

Vrbanjci su naseljeno mjesto u općini Kotor-Varoš, Bosna i Hercegovina.

Geografija[uredi | uredi izvor]

Vrbanjci leže na rijeci Vrbanji (po kojoj su dobili ime), između njenih pritoka Bosanke, Cvrcke i Jezerke [2][3][4] Stari naziv za Vrbanjce je Plitska odnosno gornja i donja Plitska,u ono doba kad je glavnina naselja bila uz Bosanku (Plitku Riku).

Taj tomponim zadržala je gornja Plitska, današnji naziv Plitska, koja je nakon razaranja 1992 g. zarasla i sasvim malo obnovljena.

Intenzivnije naseljavanje vrbanjskog polja počelo je nakon izgradnje uskotračne pruge i međumjesne ceste u pravcu Šipraga i Maslovara, tj. Teslića. Vrbanjci su nekada bili zasebna općina u bivšem Srezu Kotor-Varoš.

Historija[uredi | uredi izvor]

Prema kontekstualnim izvorima, prvih naselja u dolini Vrbanje bilo je još u neolitu.

Ovo područje su tada naseljavali Iliri u 4. stoljeću p.n. e. tu su po prvi put prodrli Kelti. Oni su se u više najezda zadržavali u Bosni. Koncem Starog vijeka doline Vrbasa, Vrbanje i Sane naseljavali su ilirsko pleme Mezeji (Maezaei, Maizaioi, Mazaioi).[5]

Nakon gotovo jednog stoljeća otpora domorodaca, u 1. stoljeću ovu dolinu osvajaju Rimljani koji postepeno potiskuju Ilire i asimiliraju Mezeje.[6] Regrutiraju ih i u svoju vojsku, uključujući i mornaricu. Gotovo cijelo jedno stoljeće domoroci i Iliri su pružali otpor nadirućoj Rimskoj Imperiji. Iz tog perioda postoji više lokaliteta koji ukazuju na rimske građevine.

Južni Slaveni u dolinu Vrbanje doseljavaju tek u 7. stoljeću, gdje većinu čine domoroci ("Dobri Bošnjani"). Miješajući se sa starosjediocima zadržili su se do suvremene epohe. Slavenizacijom Balkana formiraju se prve južnoslavenske državice, među kojima je i prva bosanska – u 10. stoljeću.[7] Sedreni stećci u Večićima i Šipragama svjedoče o starobosanskoj naseobini (najkasnije) iz 12. stoljeća.[8][9][10]

Nekropola stećaka Večićima se nalazi na brežuljku Trzan, navodnom lokalitetu crkvišta bogumilske crkve Sv.Ilije gromovnika.

Prema Ljetopisu popa Dukljanina, polovinom 12. stoljeća, u Bosni su, između ostalih, bile i župe Uskoplje, Pljeva i Luka. Prvi pisani dokumenti o naseljima u dolini Vrbanje datiraju iz 1322, 1323. i 1412. Poveljom Stjepana II. Kotromanića (bosanskog bana: 1322–1353.) župe Danica i Vrbanja, s gradovima Ključ i Kotor, darovane su u osobni posjed Vukosavu Hrvatiniću, 1322, nakon što mu je ovaj pomogao u preuzimanju vlasti u sukobu sa Babunićima. Kasnije 1404, ovaj feudalni posjed je proširio Hrvoje Vukčić Hrvatinić, koji se titulirao kao gospodar Donjih Kraja (od Vrbasa do preko Sane, a kasnije još i dalje), uključujući i dolinu Vrbanje. Iako su ugarski kraljevi pokušavali osvojiti Bosnu (kao Ludovik I, kralj Ugarske), nisu to uspjeli, zbog njenog snažnog otpora. Konačno je kralj Sigismund I 1411. godine Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću (koji je stolovao u Kotoru I Jajcu) zvanično priznao pravo posjeda Donjih Kraja. U to vrijeme gradovi Kotor i Zvečaj (pri Tijesnom kod Banja Luke) su imali strateški značaj za odbranu Bosanske države. Sigismund je, međutim, u tim vojnim pohodima osvojio Hrvatsku, Češku i Njemačku.[11]

U starijoj historiji ovog kraja zbio se veliki boj na Večićkom polju, u kojem su se sukobile Osmanlije i probosanske snage koje su se tu pregrupirale u povlačenju pred nadmoćnijim neprijateljem. U Boju na Večićkom polju bilo ih je iz cijele srednjovjekovne Bosne. Prilikom aneksije Bosne i Hercegovine 1878, Većićani su također pružili otpor okupatoru. Početkom 17. vijeka naselje ispod tvrđave Kotor bilo je manje od sela Večići.

U Drugom svjetskom ratu, šire područje Vrbanjaca, u više navrata su naizmjenično zauzimali i gubili partizani (Treća i Četvrta proleterska brigada) i njemački okupatori, u saradnji sa (četnicima i ustašama 1942.), zbog ubistva dvojice njemačkih vojnika u selu Staza, svo stanovnistvo Večića i okoline bilo zarobljeno i odvedeno u koncentracioni logor Jasenovac. Na intervenciju jednog katoličkog poglavara iz Banjaluke, većina zarobljenika je vraćena. Prema vjerodostojnim izvorima, pred kraj tog rata, Vrbanjci su bili mjesto odakle je pripremano oslobađanje Kotor-Varoši, jednog od posljednjih uporišta pridošlih ustaško-domobranskih snaga, koje su se povlačile prema zapadu.[12][13].

Rimokatolička Župa Vrbanjci odvojila se od Kotorišća (Kotor Varoš) kao samostalna kapelanija još 25. septembra 1883. odredbom nadbiskupa Josipa Stadlera, ondašnjeg apostolskog upravitelja Banjolučke biskupije.

Prva župna crkva sagrađena je 1887, a današnja župna crkva je započeta 1938. Drugi svjetski rat je prekinuo je njen dovršetak koji je uslijedio tek 1985. Vidno su je oštetili srpske paravojne snage 1992, kada je srušena i vrbanjska džamija. Crkva je u potpunosti obnovljena i svečano blagoslovljena 7. oktobra 2012. godine.

U proljeće 1992. snage Bosanskih Srba su započele etničko čišćenje u cijeloj Bosanskoj krajini. Bošnjaci i Hrvati su masovno ubijani, a preostali su prognani. Njihova naselja su do temelja devastirana, a tako je bilo i u ostalim dijelovima vrbanjske doline, od Kruševa Brda do ušća rijeke u Vrbas.

Nakon 1995, roditelji bošnjačkih učenika lokalne Osmogodišnje škole "Sveti Sava" vode dugotrajni sudski postupak za ostvarivanje ustavnog prava na nastavu na maternjem, bosanskom jeziku. Nakon decenijskog odbijanja tužbe na Općinskom sudu u Kotor Varošu i Okružnom u Banjoj Luci, Ustavni sud RS je, tek u decembru 2019. donio presudu u njihovu korist, uz obavezu tuženog na nadoknadu svih troškova suđenja.[14][15]

Stanovništvo[uredi | uredi izvor]

Sastav stanovništva – naselje Vrbanjci
2013.[16]1991.1981.[17]1971.[18]
Osoba2 066 (100,0%)2 975 (100,0%)1 629 (100,0%)1 654 (100,0%)
Bošnjaci1 039 (50,29%)1 468 (49,34%)1487 (29,90%)1514 (31,08%)1
Srbi813 (39,35%)658 (22,12%)373 (22,90%)473 (28,60%)
Hrvati199 (9,632%)799 (26,86%)689 (42,30%)651 (39,36%)
Ostali8 (0,387%)9 (0,303%)1 (0,061%)1 (0,060%)
Muslimani3 (0,145%)–––
Nisu se izjasnili2 (0,097%)–––
Nepoznato2 (0,097%)–––
Jugoslaveni–41 (1,378%)79 (4,850%)13 (0,786%)
Albanci–––2 (0,121%)
  1. 1 Modalitet Muslimani se danas označava kao modalitet Bošnjaci.

Zaseoci[uredi | uredi izvor]

Zaseoci u Vrbanjcima su: Čirkino Brdo, Dabovci, Donji vrbanjci,Gornji Dabovci, Hanifići, Rujevica, Sakani, Šipure i Vrbanjci.

Izvor[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Sistematski spisak općina i naselja" (PDF). fzs.ba. Arhivirano s originala (PDF), 9. 5. 2016. Pristupljeno 16. 9. 2015.
  2. ^ Vojnogeografski institut, Izd. (1955): Prnjavor (List karte 1:100.000, Izohipse na 20 m). Vojnogeografski institut, Beograd.
  3. ^ Spahić M. et al. (2000): Bosna i Hercegovina (1:250.000). Izdavačko preduzeće „Sejtarija“, Sarajevo.
  4. ^ Mučibabić B., Ur. (1998): Geografski atlas Bosne i Hercegovine. Geodetski zavod BiH, Sarajevo.
  5. ^ Malcolm N. (1996): Bosnia: A Short History. New, Updating Edition, New York University Press, ISBN 0814755615.
  6. ^ Idrizović M., Ur. (1987): Umjetničko blago Bosne i Hercegovine. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 86-01-01121-7.
  7. ^ Klaić N. (1994): Srednjevjekovna Bosna - Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe. Eminex, Zagreb, ISBN 953-6112-05-1.
  8. ^ Radimsky V. (1892): Ostanci rimskih naseobina u Šipragi i Podbrgju, za tim starobosanski stećci u Šipragi i uz Vrbanju u Bosni. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Godina IV, Knjiga I: 75-80.
  9. ^ Petrović R. (2010): Bogumili. Rubikon & Mak, Novi Sad – Visiko, ISBN 978-9958-9777 pogrešan ISBN, ISBN 978-86-84989-26-2.
  10. ^ Naziv Crkva bosanska uveli su katolički misionari (u XIII stoljeću), po kojima nije bilo drugih bogomolja osim crkve, niti prave vjere osim katoličanstva.
  11. ^ Enciklopedija Jugoslavije, Izd. (1983): Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina – Separat iz II izdanja Enciklopedije Jugoslavije. Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb.
  12. ^ Petrić N., Ur. (1985): Opštine Kotor-Varoš i Skender-Vakuf u NOB-u 1941-1945. Radnički univerzitet "Đuro Pucar Stari", Kotor Varoš.
  13. ^ Samardžija S. (1983): Četrnaesta srednjobosanska NOU brigada. Skupština opštine Prnjavor, Banja Luka.
  14. ^ https://www.oslobodjenje.ba/dosjei/teme/foto-cekanje-se-isplatilo-djeca-iz-vrbanjaca-se-izborila-za-bosanski-jezik-512476
  15. ^ http://ba.n1info.com/Vijesti/a395852/Roditelji-zadovoljni-presudom-Vrhovnog-suda-RS.html
  16. ^ "Popis stanovništva, domaćinstava i stanova u Bosni i Hercegovini 2013 – Etnička/nacionalna pripadnost, vjeroispovijest, maternji jezik". popis.gov.ba. Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine. Arhivirano s originala, 7. 4. 2021. Pristupljeno 7. 4. 2021.
  17. ^ "Nacionalni sastav stanovništva SFR Jugoslavije 1981" (PDF). stat.gov.rs. Pristupljeno 16. 9. 2015.
  18. ^ "Nacionalni sastav stanovništva SFR Jugoslavije 1971" (PDF). stat.gov.rs. Pristupljeno 16. 9. 2015.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Vrbanjci&oldid=3573345"