Čeoni režanj

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Čeoni režanj
Lobus frontalis
Frontal lobe animation.gif
Čeoni režanj (crveno) lijeve moždane hemisfere
Gray729.png
Detalji
Part of Mozak
Prednja moždana arterija
Srednja moždana arterija
Identifikatori
Gray's p.821
Akronim(i) FL
MeSH A08.186.211.730.885.213.270
NeuroLex ID Frontal Lobe
TA A14.1.09.110
FMA 61824
Anatomska terminologija

Čeoni režanj ili po tuđicifrontalni režanj / lobus nalazi se u čeonom dijelu lobanje, a jedan je od četiri sastavna dijela moždane kore sisarskog mozga.

Čeoni režanj nalazi se na prednjoj strani svake moždane hemisfere i ispred tjemenog režnja i iznad i ispred sljepoočnog. Od tjemenog režnje je odvojen razmakom između tkiva pod nazivom centralna brazda, a od temporalnog, dubokom bočnom brazdom (poznatom i Sylvijeva brazda). Precentralna (motorna) vijuga, koja je zadnja granice frontalnog režnja, sadrži primarni motorni korteks, koji kontrolira voljne pokrete pojedinih dijelova tijela.[1][2] [3][4][5]

Frontalni režanj sadrži većinu dopamin-osjetljivih neurona u moždanoj kori (cerebralnom korteksu). Sistem dopamina je povezan s sistemon nagrađivanja, pažnjom, kratkoročnim pamćenjem zadataka, planiranjem i motivacijom. Dopamin ograničava izbor senzornih informacija koje pristižu iz talamusa do prednjeg mozga. U izvještaju američkog Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje kaže se da je genska varijanta koja smanjuje aktivnost dopamina u prefrontalnom korteksu odnosi na slabije e performanse i neefikasno funkcioniranje tog područja mozga tokom formianje radne memorije i da malo povećava rizik od šizofrenije.[6]

Struktura[uredi | uredi izvor]

Na bočnoj površine mozda, centralna brazda odvaja čeoni režanj od tjemenog, a bočna braznda čeoni od sljepoočnog. [7][8][9][10][11] Dno frontalnog režanja se može se podijeliti u bočnu, polarnu , orbitnu (iznad orbite]] površinu; naziva se bazni ili ventrali, a po anatomskj lokaciji, medijalni dio. Svaki od ovih dijelova sastoji se od posebne vijuge:

Vijuge su su odvojene brazdama (sulcus, sulci). Naprimjer, motorna vijuga je ispred centralne brazde, a iza motorne vijuge. Gornej i srednje frontalne vijuge su podijeljene gornjom čeomnom razdom. Srednja i donja vijuga su podijeljene čeonom brazdom.

Kod ljudi, frontalni režanj dostigne punu zrelost oko kasnih 20-ih godina, obilježavajući kognitivnu zrelost povezanu sa odraslim dobom.[12] Mala količina atrofije, međutim, normalno se javlja u frontalnom režnju starijih osobe. Fjell, u 2009. godini, studirao je atrofiju mozga kod ljudi u dobi od 60-91 godine. Skenirani su mozgovi 142 zdrava učesnika, pomoću magnetne rezonanse. Dobijeni su rezultati su u odnosu na 122 učesnika sa Alzhemerovom olešću. Kliničko ispitivanje godinu dana kasnije je pokazalo značajan volumetrijski pad kod onih sa Alzheimerovom bolešću i mnogo manji pad (u prosjeku 0,5%) u kontrolnj grupi zdravih osoba. Ovi rezultati potvrđuju Coffeya, koji je 1992. godine pokazao da frontalni režanj smanjuje volumen približno 0,5 % – 1% godišnje.[13][14]

Funkcija[uredi | uredi izvor]

Lijevi frontalni režanj

Frontalni režanj ima veliku ulogu u voljnim pokretima. U njemu se nalazi primarni motorni korteks koji regulira pokrete kao što su hodanje ili probijanje.

Funkcija frontalnog režnja obuhvata sposobnost da uzročno-posljedično projicira buduće akcije, izbor između dobrih i loših postupaka (ili boljih i najboljih), prekida i suzbija društveno neprihvatljive odgovore i određivanje sličnosti i razlike između stvari ili događaja.

Frontalni režanj također igra važnu ulogu u zadržavanju dugoročnog pamćenja skoje nije zasnovano na zadacima. To su često uspomene povezane s emocijama izvedenim iz ulaza od limbnog sistema mozga. Ovaj režanj mijenja te emocije u generalnom odgovaru društveno prihvatljivih normi.

Psihološki testovi tu funkciju mjere frontalnog režnja ispituju dodirivanje prstom (kako frontalni režanj kontrolira voljni pokret), testovima kao što je Wisconsin Card Sorting Test, i mjere znanje jezika i matematikih vještina.[15]

Klinički značaj[uredi | uredi izvor]

Oštećenja[uredi | uredi izvor]

Stuss i saradnici su komentirali rezultate mnogih studija o tome kako može doći do oštećenja frontalnog režnja u raznim varijantama, koje mogu dovesti do mnogo različitih posljedica. Prolazni ishemijski napadi (TIA) također poznati i kao mini-potezi i hodanje su najčešći uzroci oštećenja frontalnog režnja kod starijih osoba (65 i više godina). Ovi udarci i mini-potezi mogu nastati zbog blokade protoka krvi do mozga ili kao rezultat pucanja nekog unutarlobanjske aneurizme u moždanoj arteriji. Drugi način na koji se mogu javiti ozljede uključuju povrede glave, kao što su traumatske ozljede mozga nastale u nesrećama, u Alzheimerovoj ili Parkinsonovoj bolesti (koji uzrokuju simptome demencije) i epilepsiji čeonog režnja (koji se može javiti u bilo kojoj dobi).[16]

Simptomi

Zajednički efekti oštećenja frontalnog režnja su različiti. Pacijenti koji su iskusili traume frontalnog režnja mogu znati odgovarajući odgovor na situaciju, ali odgovaraju neprikladno na te iste situacije u "stvarnom životu". Slično tome, emocije koje osjećaju ne mogu se biti izraziti licem ili glasom. Naprimjer, neko ko nije srećan, u pokušaju osmjehivanja, njegov glas će biti lišen emocija. Na istoj liniji, osoba može ispoljavati znake pretjeranih, neopravdano jakih emocija. Depresija je česta u bolesnika s moždanim udarom; to utiče na veliki broj onih koji su ga bar jednom iskusili. Također, uz depresijju ide i gubitak ili smanjenje motivacije. Neko možda ne želi da sprovede normalne dnevne aktivnosti, a ne osjeća učini to (ja to mogu). Ova promjena ličnosti je karakteristična za oštećenja frontalnog režnja i bila jr objašnjena u slučaju poznatom kao Phineas Gage. Frontalni režanj je isti dio mozga koji je odgovoran za izvršne funkcije, kao što su planiranje za budućnost, presuda, vještine donošenja odluka, raspon pažnjei inhibicija. Ove funkcije mogu se drastično smanjiti kd nekih osoba čiji je frontalni režnja oštećen.

Posljedice koje se vide rjeđe su različiti. Konfabulacija se najčešće ukazuje kao "manje uobičajen" efekt. U tomslučaju, neki pacijenti daju lažne informacije zadržavajući vjerovanje da je to istina; on ili ona se ne mogu sjetiti tačne informacije. U malom broju slučajeva, može se ispoljiti neuobičajena vedrina ponašanja. Ovaj efekt se vidi uglavnom u bolesnika s oštećenjima na pravom frontalniim dijelu mozga.

Drugi red efekata je udvojena paramnezija, u kojoj pacijenti vjeruju da je lokacija na kojoj trenutno borave replika jedne koja se nalazi negdje drugdje. Isto tako, oni koji imaju Kapgrasov sindrom, nakon oštećenja frontalnog režnja, kao "zamjenu" preuzimaju identitet bliskog prijatelja, rođaka ili drugih osoba i poziraju kao ta osoba. Ovaj posljednji efekt se vidi uglavnom u šizofrenih bolesnika koji također imaju neurološki poremećaj u frontalnom režnju.[16] Those who are close to the person who has experienced the damage may notice that the person no longer behaves like him or herself.[17][16][16][18][16][19]

Teorije funkcije[uredi | uredi izvor]

Teorije funkcije frontalnog režnja mogu se svrstati u četiri kategorije:

  • Jednoprocesne, koje predlažu da "je za veliki broj različitih oštećenja odgovoran jedan proces ili sistem pofremećaja frontalnog režnja (diseksekutivni simptomi");
  • Multiprocesne teorije predlaže "da je frontalni režanj izvršni sistem koji se sastoji od niza komponenti koje obično rade zajedno u svakodnevnim akcijama (heterogenost funkcije);
  • Teorije konstruktnog vođenja predlažu da se "većina, ako ne i sve frontalne funkcije mogu objasniti jednim konstruktom (homogenost funkcije), kao što su radne memorije ili inhibicija"
  • Jednosimptomska teorija počiva na pretpostavci da se određeni diseksekutivni simptom (npr. konfabulacija) odnosi na procese i izgradnju objekata u osnovi.

Ostale teorije uključuju:

  • Stuss (1999) ukazuje na razlike u dvije kategorije prema homogenosti i heterogenosti funkcije.
  • Grafman podrazumijva menadžerske jedinice znanja (MKU) / strukturirani kompleks događaja;
  • Miller i Cohen sugeriraju integrativnu teoriju funkcioniranja prefrontalnog dijela;
  • Rolls je upozorio na odnos stimulans-nagrada i unaprijed upozoravajuće funkcije.

Može se naglasiti da se opisani teorije razlikuju u fokusiranju na određene procese/sisteme ili omogućavanje izgradnje. Stuss (1999) napominje da je pitanje funkcije homogenosti (jedan konstrukt) ili heterogenost (više procesa / sistema) "mogu predstavljati problem semantike i / ili nepotpune funkcijske analize, a nerješivu dihotomiju". Međutim, daljnja istraživanja će pokazati da li je moguća jedinstvena teoriju funkcije frontalnog režnja, koja u potpunosti objašnjava raznolikost njegovih funkcija.

Ostale životinje[uredi | uredi izvor]

Dugi niz godina, mnogi naučnici su smatrali da je frontalni režanj čovjeka nesrazmjerno uvećan u odnosu na druge [[primat]e. Mislilo se da je to važna odlika ljudske evolucije i da je primarni razlog zašto ljudskase spoznaja razlikuje od drugih primata. Međutim, ovaj pogled je osporen novijim istraživanjima. Koristeći magnetnu rezonansu određeni volumen frontalnog korteksa u ljudi i svih postojećih velikih i nekoliko repatih majmunskih, Semendeferi i suradnici su utvrdili da je ljudski frontalni korteks nije bio relativno veći od kore drugih velikih majmuna, ali je relativno veći od frontalnog korteksa gibona ] i psetokijih majmuna.[20]

Dodatne slike[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Pritchard T. E., Alloway D. (1999): Medical neuroscience. Hayes Barton Press, ISBN 978-1-59377-200-0:http://books.google.com/books/about/Medical_neuroscience.html?id=m7Y80PcFHtsC.
  2. ^ Butler A. B., Hodos W. (2005): Comparative vertebrate neuroanatomy: evolution and adaptation. Wiley-Blackwell, ISBN 978-0-471-21005-4.
  3. ^ http://books.google.com/?id=3nO6ggvV1PUC&dq=%22Comparative+vertebrate+neuroanatomy:+evolution+and+adaptation%22.
  4. ^ Hall J. E., Guyton A. C. (2006): Textbook of medical physiology, 11th edition. Elsevier Saunders, St. Louis, Mo, ISBN 0-7216-0240-1.
  5. ^ Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-222-6.
  6. ^ "Gene Slows Frontal Lobes, Boosts Schizophrenia Risk". National Institute of Mental Health. May 29, 2001. Pristupljeno 2013-06-20. 
  7. ^ Warrell D. A., Cox T. M., Firth J. D. (2010): The Oxford Textbook of Medicine (5th ed.). Oxford University Press
  8. ^ Hadžiselimović R., Maslić E. (1999): Osnovi etologije – Biologija ponašanja životinja i ljudi. Sarajevo Publishing, Sarajevo, ISBN 9958-21-091-6.
  9. ^ Greenstein B., Greenstein A. (2002): Color atlas of neuroscience – Neuroanatomy and neurophysiology. Thieme, Stuttgart – New York, ISBN 9783131081711.
  10. ^ Naidich T. P., Duvernoy H. M., Dalman B. N., Sorensen A. G., Kollias S. S., Haacke E. M. (2009): Duvernoy's atlas of the human brain stem and cerebellum. Springer, WienNewYork, ISBN 978-3-211-73970-9.
  11. ^ England M. A., Wakely J. (2005): Color atlas of the brain and spinal cord, 2nd Ed. Mosby, ISBN 13:978-0323036672; ISBN 10:032-3036678.
  12. ^ Giedd JN, Blumenthal J, Jeffries NO (October 1999). "Brain development during childhood and adolescence: a longitudinal MRI study". Nature Neuroscience 2 (10): 861–3. PMID 10491603. doi:10.1038/13158. 
  13. ^ Fjell AM, Walhovd KB, Fennema-Notestine C (December 2009). "One-year brain atrophy evident in healthy aging". The Journal of Neuroscience 29 (48): 15223–31. PMC 2827793. PMID 19955375. doi:10.1523/JNEUROSCI.3252-09.2009. 
  14. ^ Coffey CE, Wilkinson WE, Parashos IA (March 1992). "Quantitative cerebral anatomy of the aging human brain: a cross-sectional study using magnetic resonance imaging". Neurology 42 (3 Pt 1): 527–36. PMID 1549213. doi:10.1212/wnl.42.3.527. 
  15. ^ Kimberg DY, Farah MJ (December 1993). "A unified account of cognitive impairments following frontal lobe damage: the role of working memory in complex, organized behavior". Journal of Experimental Psychology. General 122 (4): 411–28. PMID 8263463. doi:10.1037/0096-3445.122.4.411. 
  16. ^ a b c d e Stuss DT, Gow CA, Hetherington CR (June 1992). "'No longer Gage': frontal lobe dysfunction and emotional changes". Journal of Consulting and Clinical Psychology 60 (3): 349–59. PMID 1619089. doi:10.1037/0022-006X.60.3.349. 
  17. ^ {{cite journal |author=Rowe AD, Bullock PR, Polkey CE, Morris RG |title='Theory of mind' impairments and their relationship to executive functioning following frontal lobe excisions |journal=Brain |volume=124 |issue=Pt 3 |pages=600–16 |date=March 2001 |pmid=11222459 |url=http://brain.oxfordjournals.org/cgi/pmidlookup?view=long&pmid=11222459 |doi=10.1093/brain/124.3.600.
  18. ^ Robinson RG, Kubos KL, Starr LB, Rao K, Price TR (March 1984). "Mood disorders in stroke patients. Importance of location of lesion". Brain 107 (1): 81–93. PMID 6697163. doi:10.1093/brain/107.1.81. 
  19. ^ Durani, Shiban K.; Ford, Rodney; Sajjad, S. H. (September 1991). "Capgras syndrome associated with a frontal lobe tumour". Irish Journal of Psychological Medicine 8 (2): 135–6. doi:10.1017/S0790966700015093. 
  20. ^ Semendeferi K, Lu A, Schenker N, Damasio H (March 2002). "Humans and great apes share a large frontal cortex". Nature Neuroscience 5 (3): 272–6. PMID 11850633. doi:10.1038/nn814. 

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]