Čovječija ribica

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Čovječija ribica
(Proteus anguinus)
Status zaštite: Osjetljivi
Čovječije ribice u Postojnskoj jami, Slovenija
Čovječije ribice u Postojnskoj jami, Slovenija
Sistematika
Carstvo Animalia
Koljeno Chordata
Razred Amphibia
Red Caudata
Porodica Proteidae
Rod Proteus
Vrsta P. anguinus
Dvojno ime
Proteus anguinus
Laurenti, 1768.
Areal rasprostranjenja
Areal rasprostranjenja

Čovječija ribica (lat. Proteus anguinus) je endemski vodozemac iz porodice Proteidae i jedini predstavnik monotipskog roda, Proteus, razred Amphibia.

To je u potpunosti vodena životinja; jede, spava i razmnožava se pod vodom. Živi u pećinama koje su pronađene u Dinaridima, pa je endem podzemnih voda u krečnjačkom kršu srednje i jugoistočne Evrope, posebno južne Slovenije, sliv rijeke Soče (u blizini Trsta, Italije], jugozapadne Hrvatske i Bosne i Hercegovine.[1] Unesene populacije nađene su i u okoloni Vićence, Italija i Kranja, Slovenija.[2] [3][4][5]

Prvi put je spomenuta 1689.u izvještaju koji je dostavio lokalni prirodnjak Johann Weikhard von Valvasor u Slava vojvodstva Kranjske (The of Glory Duchy of the Carniola), kada se, nakon obilnih kiša, skupa sa ribicama, isprao pećinski mulj iz podzemnih voda, a lokalni ljudi povjerovali da su to potomci pećinskog zmaja.

Ovaj "pećinski salamander" najistaknutiji je po tome što se prilagodio životu u potpunoj tami u svom podzemnom staništu. Oči su nerazvijene, ostavljajući ih slijepima, dok su ostala čula, posebno mirisa i sluha, izvrsno razvijena. Takođe nema ni biološku pigmentaciju kože. Na prednjim nogama ima tri prsta, ali na zadnjim samo dva. Takođe ispoljava neoteniju, zadržavajući larvene karakteristike poput vanjskih škrga u odrasloj dobi.[6]

Plan građe[uredi | uredi izvor]

Glava čovječije ribice sa vanjskim škrgama

Tijelo je izduženo, nježno i zmijoliko (jeguljasto); odrasli imaju vanjske škrge. Bezbojna je (nedostaje joj pigment), bijeložućkasta ili bijelocrvenkasta, boja joj potiče od površinskih kapilara. Boja kože je i bila povod da se usporedi sa ljudskom po čemu je i imenovana (na južnoslavenskim jezicima). Pronađeni su i neki primjerci s tamnim pigmentom boje, što ukazuje na činjenicu da su vrlo rijetki pigmentirani primjerci došli u doticaj sa suncem, najvjerojatnije za obilnih kiša koje su ih iz podzemlja izbacile na površinu.

Glava je velika, izdužena, zaobljene njuške (kruškolika); oči su isprva vidljive, ali kasnije ih prekrije koža i izvana su teško vidljive, a na okomito spljoštenom repu (koji je kraći od tijela) nalazi se kožna peraja. Noge su malene s po 3 slabo razvijena prsta na prednjim nogama a na stražnjim po dva. Naraste od 23–25 cm, iako su zabilježeni i primjerci dugi 40 cm. Mužjaci su nešto manji od ženki.

Dišu na pluća i kožu ali čitav život imaju i po tri vanjske resnate parne škrge. Kroz prozirnu kožu se naziru konture unutrašnjih organa, što uveliko olakšava određivanje spola odraslih jedinki.

Rasprostranjenje[uredi | uredi izvor]

Čovječja ribica je endemska vrsta za područje Dinarida. Živi u podzemnim vodama dinarskog krša Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Crne Gore.

Stanovnik je podzemnih rijeka i jezera krškog dijela Dinarskog sistema planina. Preferira mirne vode bogate kisikom i niske temperature, od 6 do 12 °C.

Stanište i način života[uredi | uredi izvor]

Zadržava se u podzemnim vodama stalne temperature gdje se može brzo zakopati u mulj. Obično je to jako duboko pod zemljom, ali i blizu ulaza u pećine. Na površini se nađe samo za vrijeme jakih kiša, kad je izbace bujice, ali to ih obično ne ubija.

Jedini predatori na ovu vrstu su ribe.

Ishrana[uredi | uredi izvor]

Hrani se vodenim račićima, crvolikim životinjama, larvama insekata (uglavnom Ephemeroptera, Plecoptera), te mehkušaca. Niko nije vidio njihovo razmnožavanje u prirodi. Ostaje larva do kraja života jer se ne može preobraziti u odrasli oblik, pa se razmnožava u larvenom stadiju (neotenija).

Razmnožavanje[uredi | uredi izvor]

Mužjaci se za vrijeme parenja ponašaju vrlo teritirijalno i štite svoje područje od uljeza. Kada ženka uđe u takvo područje, započinje udvaranje. Mužjak prvo maše repom u smjeru ženkine glave. Zatim njuškom dotiče njenu kloaku. Tada i ženka dotiče mužjakovu kloaku svojom njuškom, a potom ga slijedi desetak centimetara nakon čega on ispušta svoje spermatofore. Zatim se par kreće zajedno, sve dok ženka ne prihvati spermatofore svojom kloakom. Udvaranje se može ponoviti mnogo puta, tokom nekoliko sati. Ženka odlazi s mužjakove teritorije, a nakon 2-3 dana polaže jaja, što čini sljedećih 25 dana, pri čemu, pod kamenje, položi i do 70 jaja. Jaja su isprva promjera 4 – 5 mm, a mogu nabubriti do 8 – 9 mm. Mladi se izlegu nakon 86-182 dana, ovisno o temperaturi vode. Dužina mladih larvi je oko 2 cm. Na niskim temperaturama (nižima od 15 °C), ženka ne odlaže jaja, nego rađa žive mlade.

Kada se larvaizleže, ne dolazi do potpune metamorfoze tj. odrasla jedinka liči na larvu (neotenija).

Endem[uredi | uredi izvor]

Čovječija ribica, kao endem Italije, Slovenije, Hrvatske, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, trajno je zaštićena Zakonom o zaštiti prirode. Danas je nalazimo i u nekim špiljama u Francuskoj i Njemačkoj, gdje je unesena vrsta.

Zakonska zaštita[uredi | uredi izvor]

Proteus anguinus je zaštićen Bernskom konvencijom (Appendix II, strogo zaštićena vrsta) i evropskom direktivom o zaštiti staništa i vrsta (Annex II, IV).

Na popisu je zaštićenih vrsta u Bosni i Hercegovini i susjednim državama na Dinaridima.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Sket, Boris (1997). "Distribution of Proteus (Amphibia: Urodela: Proteidae) and its possible explanation". Journal of Biogeography. 24 (3): 263–280. doi:10.1046/j.1365-2699.1997.00103.x.
  2. ^ Bulog, Boris; van der Meijden, Arie (26. 12. 1999). "Proteus anguinus". AmphibiaWeb. Pristupljeno 27. 1. 2014.
  3. ^ "Olm". nhm.ac.uk. Natural History Museum, London. Pristupljeno 15. 7. 2013.
  4. ^ Snoj, Marko (2003). Slovenski etimološki slovar. Ljubljana: Modrijan. str. 408.
  5. ^ Bezlaj, France (1982). Etimološki slovar slovenskega jezika, vol. 2. Ljubljana: SAZU. str. 190.
  6. ^ Burnie D.; Wilson D.E., ured. (2001). Animal. London: DK. str. 61, 435. ISBN 0-7894-7764-5.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]