Idi na sadržaj

Šah Begum (supruga Jahangira)

Nepregledano
S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Šah Begum
Kraljica supruga
Shahbegum1
Rođen/aoko 1570. godine
Umro/la5. maj 1605(1605-05-05) (34–35 godina)
Mjesto smrtiAllahabad, Awadh Subah, Mogulsko carstvo
Kraljevska kućaKacchwaha (po rođenju) Timurid (po vjenčanju)
OtacRaja Bhagwant Das
VjeroispovjestHinduizam

Šah Begum bila je prva i glavna žena Princa Selima (kasnije cara Jahangira). Bila je poznata kao Zan-i-Kalan kao prva žena princa Selima. Bila je hindu princeza po rođenju i počinila je samoubistvo kratko prije stupanja na prijestolje njenog muža. Bila je majka najstarije kćerke i sina princa Selima, Sultan-un-Nisa Begum i Khusrau Mirze.[1]

Porodica

[uredi | uredi izvor]

Manbhawati Bai, znana kao Man BAi, bila je kćerka Raje Bhagwant Dasa, vladara Amera. Bila je sestra Raje Madho Dasa. Mariam-uz-Zamani je bila njena svekrva.[2]

Sa petnaest godina, Salim se zaručio za svoju rođakinju, Rajkumari Man Bai. Ovaj brak je ugovorila majka princa Salima, Mariam-uz-Zamani. Akbarnaama citira: "Rajah Bhagwan Das Kacchwaha, koji je obavljao visoku funkciju i imao uzvišeno porijeklo i sposobnosti, imao je kćer čija je čistoća krasila njeno visoko porijeklo i koja je bila obdarena ljepotom i gracioznošću, te je želja njene porodice bila da se ona ujedini s princom." Akbar je spremno pristao na ovaj brak, izražavajući da mladenka pripada porodici koja ima "lijep genetski fond". Bila je široko poznata po svojoj ljepoti, visokim idealima i principima.

Akbar je sam, u pratnji svih svojih plemića, dobio brojne i raznolike zlatne posude ukrašene dragim kamenjem, pribor od zlata i srebra i svakovrsno bogatstvo, čija se količina ne može izmjeriti. Carskim plemićima su darovani perzijski, turski i arapski konji sa zlatnim sedlima. Uz mladu, dobili su i nekoliko muških i ženskih robova indijskog, abesinskog i čerkeskog porijekla. Dok se carska povorka vraćala putevima prekrivenim rijetkom i odabranom tkaninom, car je po nosiljci za mladenku u bezbrižnom obilju rasuo zlato i dragulje. Da bi odali počast njenom domaćinstvu, koje je bilo prebivalište najviših plemića mogulskog dvora i rodno domaćinstvo glavne supruge Akbara i majke princa Salima, Mariam-uz-Zamani, Akbar i Salim su sami nosili palankin mladenke na ramenima neko vrijeme. Pokloni koje je Mariam Zamani dala mladencima procijenjeni su na dvanaest lakh rupija.

Nizamuddin primjećuje da je smatrana najboljom i najprikladnijom princezom kao prva supruga princa Salima. Abul Fazl u Akbarnami ilustruje je kao dragulj čednosti i opisuje je kao izuzetno lijepu ženu čija je čistoća krasila njeno visoko porijeklo i bila je obdarena izuzetnom ljepotom i gracioznošću.

Prvo dijete para bila je kćerka po imenu Sultan-un-Nissa Begum, rođena 25. aprila 1586. godine, a umrla 5. septembra 1646. godine. Živjela je šezdeset godina. Drugo dijete para bio je sin po imenu Khusrau Mirza, rođen 16. augusta 1587. godine. Po njegovom rođenju, Man Bai je dobila prestižnu titulu "Shah Begum", što znači "Kraljevska dama".

Svojom vjernošću i iskrenom odanošću Jahangiru, osvojila je posebno mjesto u njegovom srcu. Jahangir ju je izuzetno volio i imenovao ju je svojom glavnom suprugom u svojim kneževskim danima. Jahangir, kada u svojoj biografiji govori o njenoj smrti, bilježi svoju privrženost i naklonost prema njoj.

Šah Begum je stalno savjetovala Khusrau da bude odan svom ocu. Kada je vidjela da to nema koristi, odlučila je da sebi oduzme život, ne pronalazeći način da pomiri oca i sina, što je bio znak njene vjernosti prema mužu Salimu.

Šah begumina grobnica

Šah Begum je umrla 5. maja 1605. godine. Nije bila sposobna tolerisati loše ponašanje svog sina i brata, Madho Singha, prema Jahangiru, što joj je spletom okolnosti uništilo život. Stalne Salimove pritužbe Akbaru na Khusraua dovele su je u stanje zbunjenosti i ispunile joj srce melanholijom. Nadalje, ne uspijevajući nagovoriti Khusraua da bude pun ljubavi i odan svom ocu, preplavila ju je tuga, a taj neuspjeh je dodatno pogoršao njene probleme. Jednog dana, kada je Salim otišao u lov, pobjegla je od svojih sluškinja, konzumirala previše opijuma i izvršila samoubistvo. Jahangir je bio shrvan viješću o njenoj smrti i, na njegovu veliku žalost, nije jeo četiri dana. Na kraju ga je smirila njegova majka, Mariam-uz-Zamani.

Jahangir u svojoj biografiji kaže:

Šta da napišem o njenoj dobroti i izvrsnosti? Imala je savršen um i bila mi je toliko odana da bi žrtvovala hiljadu sinova i braće za jednu dlaku s moje glave. Stalno je pisala savjete Husrauu i pokušavala ga uvjeriti da mi bude pun ljubavi i odan. Kada je vidjela da nema koristi i da se ne zna gdje će završiti, odlučila je da sebi oduzme život iz žara koji je sastavni dio radžputske kulture. Dok sam bio u lovu, dvadeset šestog Zul-hidždže 1013. (5. maja 1605.), s umom u stanju neravnoteže, uzela je mnogo opijuma i ubrzo nakon toga umrla. Budući da nije bila sposobna tolerirati loše ponašanje svog sina i brata prema meni, u napadu ludila očajnički je izgubila život i oslobodila se sve ove boli i tuge. Njenom smrću, s obzirom na privrženost koju sam osjećao prema njoj, provodio sam dane bez ikakvog zadovoljstva od života ili življenja. Četiri noći i dana bio sam toliko uznemiren da nisam ništa jeo ni pio.

Kada je Akbar bio obaviješten o Salimovom stanju, napisao mu je pismo saučešća puno ljubavi i saosjećanja i poslao mu počasnu odoru i turban koji je u tom trenutku nosio kako bi umirio sina. Akbar je tugovao zbog smrti svoje snahe jer je veoma volio njenog sina, Husrau Mirzu.

Jahangir je u njenu čast naredio izgradnju njene grobnice i povjerio je Aqa Rezi, glavnom umjetniku na dvoru u Allahabadu. Grobnica Shah Begum nalazi se u Khusrau Baghu u Allahabadu. Završena je 1606-07. godine.

Sa Jahangirom imala je barem dvoje djece:

  • Sultan-un-Nissa (25. april 1586. - 5. septembar 1646.)
  • Khusrau Mirza (16. august 1587. - 26. januar 1622.)
  1. "An impressive empress". The Hindu. 25 May 2013. ISSN 0971-751X. Retrieved 20 September 2024.
  2. Flores, Jorge (20 November 2015). The Mughal Padshah: A Jesuit Treatise on Emperor Jahangir's Court and Household. BRILL. pp. 91 n. 23. ISBN 978-9-004-30753-7.