Šah Jahan

Šah Jahan
Šah Jahan
Sahib-i Qiran; Padišah; Ghazi; Al-Sultan al-Azam; Shahanshah-i Hind
	'
Vladavina	19. januar 1628. – 31. juli 1658.
Krundiba	14. februar 1628, tvrđava u Agri
Ime po rođenju	Khurram
Rođen/a	5. januar 1592.
Umro/la	22. januar 1666 (74 godine)
Mjesto smrti	Muthamman Burj, Crvena tvrđava, Agra, Agra Subah, Mogulsko carstvo
Sahrana	Taj Mahal, Agra, Uttar Pradesh, Indija
Prethodnik	Jahangir
Nasljednik	Alamgir I
Supruga	Kandahari Begum; Mumtaz Mahal; Akbarabadi Mahal
Kraljevska kuća	Moguli
Dinastija	Timuridi
Djeca	Parhiz Banu Begum, Hur al-Nisa Begum, Jahanara Begum, Dara Šikoh, Šah Šuđa, Roshanara Begum, Aurangzeb, Murad Bakhsh, Gauhar Ara Begum i drugi Parhiz Banu Begum, Hur al-Nisa Begum, Jahanara Begum, Dara Šikoh, Šah Šuđa, Roshanara Begum, Aurangzeb, Murad Bakhsh, Gauhar Ara Begum i drugi
Vjeroispovjest	Sunitski islam (hanefijski mezheb)

Šah Jahan I (perz. Shahab-ud-Din Muhammad Khurram; 5. januar 1592. – 22. januar 1666), također poznat kao Šah Jahan Veličanstveni,^[3] bio je peti car Mogulskog carstva od 1628. do 1658. Njegova vladavina često se opisuje kao vrhunac mogulske arhitekture i jedan od vrhunaca kulturnih dostignuća carstva. Treći sin cara Jahangira, učestvovao je u vojnim pohodima protiv radžputskih vladara iz Mewara i pobunjenih Lodi plemića u Dekanu. Nakon Jahangirove smrti u oktobru 1627, pobijedio je svog mlađeg brata Šehrijara Mirzu i proglasio se carem u Agri.

Tokom njegove vladavine izgrađena su brojna zdanja, među njima Crvena tvrđava, Šah Jahanova džamija i najpoznatiji Taj Mahal, u kojem je sahranjena njegova najdraža supruga Mumtaz Mahal. U vanjskoj politici vodio je agresivne kampanje protiv dekanskih sultanata, sukobljavao se s Portugalcima i ratovao sa Safavidima. Također je ugušio više lokalnih pobuna i suočio se s razornom dekanskom glađu 1630–1632.

U septembru 1657, teško oboljeli Šah Jahan imenovao je svog najstarijeg sina Daru Šikoha nasljednikom, što je dovelo do mogulske borbe za nasljedstvo između njegovih sinova. Kao pobjednik je izašao Aurangzeb, koji je 1658. postao šesti mogulski car. Iako se Šah Jahan privremeno oporavio, Aurangzeb ga je zatvorio u tvrđavu u Agri, gdje je ostao do smrti u januaru 1666. Sahranjen je pored Mumtaz Mahal u Taj Mahalu. Njegova vladavina povezuje se i s napuštanjem dijela liberalnijih politika koje je ranije uveo njegov djed Akbar, dok su islamski revivalistički pokreti poput nakšibendija počeli snažnije utjecati na mogulsku politiku.

Rani život

Rođenje i djetinjstvo

Rođen je 5. januara 1592. u Lahoreu, u današnjem Pakistanu, kao deveto dijete i treći sin princa Selima, kasnijeg cara Jahangira, i njegove supruge Jagat Gosain. Ime Khurram (perz. خرم, „veseo”) odabrao je njegov djed, car Akbar, s kojim je mladi princ imao blizak odnos.^[4] Jahangir je zapisao da je Akbar bio veoma privržen Khurramu i da je govorio: „Nema usporedbe između njega i tvoje druge djece. Smatram ga svojim pravim sinom.”^[5]

Po Akbarovoj želji, princ je odrastao u carevom domaćinstvu, a na brigu je povjeren Ruqaiyi Sultan Begum, koja je preuzela glavnu odgovornost za njegov odgoj.^[6] Jahangir u svojim memoarima navodi da je Ruqaiya voljela Khurrama „hiljadu puta više nego da je bio njen vlastiti sin”.^[5] Nakon Akbarove smrti 1605. vratio se pod staranje svoje majke, Jagat Gosain, prema kojoj je ostao odan. Nakon njene smrti u Akbarabadu 8. aprila 1619, Jahangir je, prema izvorima, duboko tugovao, dok je Mumtaz Mahal nadgledala dijeljenje hrane siromašnima i čitanje Kur'ana tokom dana žalosti.^[7]

Obrazovanje

Kao mogulski princ, Khurram je stekao široko obrazovanje koje je uključivalo vojnu obuku i upoznavanje s poezijom, muzikom i drugim umjetnostima. Prema njegovom hroničaru Kazviniju, poznavao je samo nekoliko turskih riječi i nije pokazivao naročit interes za proučavanje tog jezika. Od ranog djetinjstva privlačila ga je hindijska književnost, a njegovi hindijski zapisi spominju se i u biografiji njegovog oca, Tuzuk-e-Jahangiri.

Godine 1605, dok je Akbar ležao na samrti, mladi Khurram ostao je uz njegov krevet i odbijao se udaljiti čak i kada ga je majka pokušala odvesti. Zbog politički nesigurnih prilika pred Akbarovu smrt, starije žene iz carevog domaćinstva, uključujući Salima Sultan Begum i Mariam-uz-Zamani, naredile su da se vrati u svoje odaje kada se carevo stanje pogoršalo.^[8]

Khusrauova pobuna

Nakon što je 1605. njegov otac stupio na prijestolje i slomio pobunu princa Khusraua, Khurram je napustio Ruqaiyino staranje i vratio se pod brigu svoje majke. Kao treći sin nije neposredno ugrožavao ni oca ni polubrata te je u tom razdoblju mogao mirno razvijati vlastitu mrežu podrške na mogulskom dvoru.^[9]

Jahangir ga je proglasio čuvarom palače i riznice tokom borbi s Khusrauom. Tokom Khusrauove druge pobune, Khurramovi doušnici obavijestili su ga o zavjeri protiv cara, što je on prenio Jahangiru. Car ga je zbog toga pohvalio i nagradio zlatom, srebrom i drugim dragocjenostima.^[10]

Nur Jahan

Zbog dugotrajnih napetosti između Jahangira i Khusraua, Khurram se sve više približavao ocu i dvoranski hroničari počeli su ga smatrati stvarnim nasljednikom. Taj je položaj dodatno ojačan 1608. kada mu je Jahangir dodijelio sarkar Hisar-e-Feroza, tradicionalni feud prijestolonasljednika.

Nakon braka s Jahangirom 1611, Nur Jahan je postepeno postala jedna od ključnih figura u upravi carstva. Kako je Jahangir sve više tonuo u zavisnost od vina i opijuma, ona je u očima savremenika postala stvarna moć iza prijestolja. Njeni rođaci stekli su važne položaje, a historičari su taj krug nazivali „Nur Jahanina junta”.

Khurram je ušao u sukob sa svojom maćehom, koja je favorizirala svog zeta Šehrijara Mirzu kao budućeg cara. Nur Jahan je pokušavala oslabiti Khurramov položaj slanjem na vojne pohode u Dekan, dok je istovremeno osiguravala povlastice svom zetu. U strahu za svoj položaj, Khurram se 1622. pobunio protiv oca, ali nije uspio i privremeno je izgubio carevu naklonost. U posljednjim godinama Jahangirove vladavine kovao se novac s imenima i Jahangira i Nur Jahan, što se smatralo izuzetnim znakom njene moći. Nakon Jahangirove smrti 1627. uslijedila je borba za prijestolje između Khurrama i Šehrijara, iz koje je Khurram izašao kao pobjednik i postao peti mogulski car. Nur Jahan je potom lišena političke moći i stavljena u kućni pritvor.

Porijeklo

Champavati Solanki

Šah Jahan I

Swarup Devi

Rajavat Kachawahi Manrang Devi

Indravati

Brakovi

Godine 1607. Khurram se zaručio za Arjumand Banu Begum (1593–1631), poznatiju kao Mumtaz Mahal (perzijski: „najdraža dama dvora”). Oboje su bili vrlo mladi u vrijeme zaruka, a vjenčali su se pet godina kasnije. Arjumand je potjecala iz ugledne perzijske plemićke porodice čiji je član bio i Abu'l-Hasan Asaf Kan, istaknuti državnik mogulskog carstva. Patrijarh porodice bio je Mirza Gijas Beg, poznat i po naslovu I'timad-ud-Daula, Jahangirov ministar finansija. Njena tetka Mehr-un-Nissa kasnije je postala carica Nur Jahan.^[11]

Prije braka s Mumtaz Mahal, Šah Jahan se oženio perzijskom princezom poznatom kao Kandahari Begum, kćerkom potomka šaha Ismaila I od Perzije, s kojom je dobio svoje prvo dijete.^[12]

Godine 1612, u dvadesetoj godini života, Khurram se oženio Mumtaz Mahal na datum koji su odabrali dvorski astrolozi. Brak je, prema dvorskim izvorima, bio sretan, a car joj je ostao posebno privržen. Imali su četrnaestero djece, od kojih je sedmero doživjelo odraslu dob. Mumtaz Mahal opisuje se i kao politički utjecajna osoba: Šah Jahan se, prema izvorima, savjetovao s njom u državnim poslovima, a bila je povezana i s upotrebom carskog pečata pri pregledu zvaničnih dokumenata.

Taj Mahal, grobnica Šaha Jahana i njegove supruge

Mumtaz Mahal umrla je 7. juna 1631. u Burhanpuru nakon teškog porođaja i postporođajnog krvarenja, rodnivši princezu Gauhar Ara Begum. Savremeni historičari navode da je njena smrt duboko pogodila Šah Jahana i postala poticaj za gradnju Taj Mahala, gdje je kasnije ponovo sahranjena.^[13] Privremeno je bila pokopana u vrtu Zainabad uz rijeku Tapti.

Khurram je imao i druge supruge, među njima Kandahari Begum i Izz un-Nisa Begum, ali prema dvorskim hroničarima ti su brakovi uglavnom imali političku pozadinu. U izvorima se spominje i brak s Leelavati Deiji, kćerkom Kunwar Shakti Singha iz Marwara.

Odnos sa Jahanarom

Nakon što se Šah Jahan razbolio 1658, njegova kćerka Jahanara Begum stekla je znatan utjecaj u mogulskoj administraciji. Zbog toga su se pojavile glasine o navodnoj incestuoznoj vezi između oca i kćeri. Savremeni historičari takve optužbe uglavnom odbacuju kao dvorske tračeve. Historičar K. S. Lal navodi da su ih širili dvorjani i mule, dok François Bernier spominje samo glasine, bez tvrdnje da je bio svjedok takve veze. Niccolao Manucci također odbacuje Bernierove navode kao glasine.

Rane vojne kampanje

Princ Khurram rano je pokazao značajan vojni talenat. Njegova prva velika prilika bila je u mogulskoj kampanji protiv radžputske države Mewar, koja je još od Akbarova vremena bila neprijateljska prema Mogulima. Nakon teškog rata iscrpljivanja, Amar Singh I prihvatio je uslovnu predaju i postao vazal Mogulskog carstva. Godine 1615. Khurram je Jahangiru predstavio Kunwara Karana Singha, Amar Singhova nasljednika. Kao nagradu, car mu je iste godine povećao mansab sa 12.000/6.000 na 15.000/7.000, a 1616. na 20.000/10.000.

Godine 1616, pri odlasku u Dekan, Jahangir mu je dodijelio titulu Shah Sultan Khurram. Već naredne godine dobio je zadatak da slomi pobune Lodija u Dekanu i obnovi carsku kontrolu nad južnim granicama. Po povratku 1617. Jahangir ga je javno zagrlio, dodijelio mu titulu Šah Jahan („kralj svijeta”), povisio vojni čin na 30.000/20.000 i dozvolio mu posebno prijestolje u carevom durbaru, što je bila izuzetna čast. Edward S. Holden zapisao je: „Neki su mu laskali, drugi mu zavidjeli, a niko ga nije volio.”^[14] Godine 1618. Šah Jahan je od oca dobio i prvu kopiju Tuzuk-e-Jahangirija.^[10]

Princ pobunjenik

Nasljeđivanje u Mogulskom carstvu nije se uvijek zasnivalo na prvorođenstvu, nego i na sposobnosti prinčeva da steknu vojni ugled i podršku na dvoru. Takav sistem redovno je dovodio do pobuna i ratova za prijestolje. Nakon što se Jahangir 1611. oženio Nur Jahan, ona je zajedno sa svojim bratom Asaf Kanom postala jedna od najutjecajnijih osoba na dvoru. Brak Arjumand Banu Begum s Khurramom u početku je učvrstio položaj njihove porodice, ali su kasnije dvorske intrige dovele do dubokih podjela.

Kad su Safavidi opsjeli Kandahar, Nur Jahan je naredila princu Khurramu da krene u odbranu grada, ali je on odbio. Plašeći se da će u njegovom odsustvu pokušati nagovoriti Jahangira da za nasljednika odredi Šehrijara, Khurram je 1622. podigao vojsku protiv vlastitog oca. Poražen je kod Bilochpura u martu 1623. i nakratko se sklonio u Udaipur, gdje ga je prihvatio Maharana Karan Singh II. Prema jednoj tradiciji, mozaici u palači Jagmandir kasnije su nadahnuli upotrebu sličnih dekorativnih motiva u Taj Mahalu.

U novembru 1623. pronašao je utočište u Bengal Subahu, napredovao kroz Midnapur i Burdwan, a 20. aprila 1624. kod Akbarnagara porazio i ubio tadašnjeg bengalskog subahdara Ibrahima Khana Fath-i-Janga. Potom je ušao u Dhaku, gdje su mu predati slonovi, konji i velika količina novca. Nakon kraćeg boravka otišao je u Patnu, ali je njegovu pobunu na kraju ugušio Jahangirov general Mahabat Khan. Khurram je bio prisiljen na bezuvjetnu predaju, iako mu je 1626. oprošteno.

Po Jahangirovoj smrti 1627, vezir Asaf Kan odlučno je djelovao kako bi spriječio plan svoje sestre Nur Jahan da na prijestolje dovede Šehrijara. Stavio je Nur Jahan u pritvor, preuzeo kontrolu nad sinovima princa Khurrama i dvorskim intrigama osigurao put Khurramovu stupanju na prijestolje. Kao vladar uzeo je ime Abu'l-Muzaffar Šihab-ud-Din Muhammad Sahib-i-Qiran-i-Sani Šah Jahan Padšah Gazi. Jedan od njegovih prvih poteza bilo je uklanjanje glavnih rivala: 23. januara 1628. pogubljeni su njegov brat Šehrijar, nećaci Davar i Garšasp te rođaci Tahmuras i Hošang. Time je uklonjena najvažnija konkurencija za prijestolje.

Vladavina

Zapisi iz njegove vladavine navode da je 1648. vojska brojala 911.400 pješaka, mušketira i artiljeraca te 185.000 konjanika pod komandom prinčeva i plemića. Njegovi politički i kulturni koraci često se opisuju kao oblik timuridske renesanse, jer je nastojao naglasiti vezu s timuridskim naslijeđem, posebno kroz vojne pohode prema srednjoazijskim zemljama svojih predaka, poput Balha.

Tokom njegove vladavine carstvo je dodatno militarizirano, a broj plemića i njihovih kontingenata gotovo se učetverostručio. Uprkos velikim izdacima, administracija je centralizirana, a sudski poslovi sistematizirani. Mogulsko carstvo nastavilo se širiti, a Indija je u to vrijeme bila važan centar umjetnosti, zanata i arhitekture. Prema ekonomistu Angusu Maddisonu, udio Indije u svjetskom BDP-u porastao je s 22,7% 1600. na 24,4% 1700. godine. E. Dewick i Murray Titus, pozivajući se na Badshahnamu, navode i da je po naredbi Šaha Jahana u Benaresu srušeno 76 hramova.^[15]

Glad 1630–1632.

Između 1630. i 1632. u Dekanu, Gudžaratu i Khandeshu izbila je teška glad kao posljedica višestrukog propadanja usjeva. Navodi se da je umrlo oko dva miliona ljudi. Savremeni izvještaji spominju prodaju psećeg mesa, miješanje mljevenih kostiju s brašnom, pa čak i slučajeve kanibalizma. Kao odgovor, Šah Jahan je organizirao langare, odnosno besplatne kuhinje za gladne.

Uspješne vojne kampanje protiv dekanskih sultanata

Godine 1632. Šah Jahan zauzeo je tvrđavu u Daulatabadu i zatvorio Husein Šaha iz države Nizam Šahi u Ahmednagaru. Golconda se predala 1635, a zatim i Bijapur 1636. Za potkralja Dekana, koji je obuhvatao Khandesh, Berar, Telangana i Daulatabad, imenovao je Aurangzeba. Tokom svog potkraljevstva Aurangzeb je osvojio i Baglanu.

Odnosi sa Safavidima

Šah Jahan i njegovi sinovi osvojili su Kandahar 1638. i uspjeli u opsadi Bosta iste godine, što je izazvalo safavidski odgovor pod vodstvom Abasa II, koji je Kandahar ponovo zauzeo 1649. Mogulske vojske nisu uspjele vratiti grad uprkos ponovljenim opsadama tokom mogulsko-safavidskog rata. Šah Jahan je istovremeno proširio carstvo zapadno od Hajberskog prolaza prema Gazni i Kandaharu.^[16]

Vojne kampanje u centralnoj Aziji

Između 1646. i 1647. pokrenuo je invaziju na Centralnu Aziju protiv Buharskog kanata. S vojskom od oko 75.000 ljudi, Šah Jahan i njegovi sinovi Aurangzeb i Murad Bakhsh privremeno su zauzeli Balh i Badakhšan, ali su se ubrzo povukli iz tih teško održivih područja, koja su se vratila pod kontrolu Buhare.^[17]

Odnosi sa Osmanskim carstvom

Šah Jahan je 1637. poslao ambasadora Mira Zarifa na osmanski dvor. On je naredne godine stigao sultanu Muradu IV u Bagdad i uručio mu poklone i pismo kojim se ohrabrivao savez protiv safavidske Perzije. Sultan je kao odgovor poslao ambasadu pod vodstvom Arslana Age, koju je Šah Jahan primio u junu 1640.^[18] Iako su razmijenjeni raskošni darovi, Šah Jahan navodno nije bio zadovoljan tonom Muradova pisma. Muradov nasljednik Ibrahim uputio je novo pismo u kojem ga je poticao na rat protiv Perzijanaca, ali nema podataka o odgovoru.^[18]

Rat sa Portugalcima

Godine 1631. Šah Jahan naredio je Kasim Kanu, mogulskom namjesniku Bengala, da protjera Portugalce iz njihove trgovačke postaje u Port Hooglyju. Postaja je bila snažno utvrđena, a mogulski zvaničnici optuživali su Portugalce za trgovinu ljudima i otmice seljaka. Dana 25. septembra 1632. mogulska vojska zauzela je regiju Bandel, a garnizon je kažnjen. Dana 23. decembra 1635. car je naredio rušenje crkve u Agri koju su koristili portugalski jezuiti, iako im je istovremeno dopustio da privatno obavljaju obrede. Zabranio im je misionarski rad među hindusima i muslimanima, ali je augustinskim redovnicima i kršćanskoj zajednici u Bandelu dodijelio zemljište bez zakupnine.

Pobune protiv Šaha Jahana

Koliji iz Gudžarata pobunili su se protiv njegove vlasti. Šah Jahan je 1622. poslao Raju Vikramjita, guvernera Gudžarata, da ih pokori. Između 1632. i 1635. imenovana su četiri potkralja radi suzbijanja njihovih aktivnosti. Posebno se isticao Kánji, Chunvalia Koli, poznat po pljačkama. Ázam Khan ga je progonio sve dok se nije predao, vratio plijen i obavezao na godišnji danak od 10.000 rupija. Nakon toga Ázam Khan je izgradio dva utvrđenja na njihovoj teritoriji. Kasniji namjesnici provodili su finansijske reforme i dalje vojne mjere. Godine 1644. Aurangzeb je kao potkralj ušao i u vjerske sporove, uključujući uništenje džainskog hrama u Ahmedabadu, nakon čega je zamijenjen Šaistom Kanom. Potom je 1654. za namjesnika postavljen Murad Bakhsh, koji je obnovio red i porazio pobunjenike Kolije.

Bolest i smrt

Kada se Šah Jahan razbolio 1658, Dara Šikoh preuzeo je ulogu regenta, što je izazvalo neprijateljstvo njegove braće. Šah Šuđa, tadašnji potkralj Bengala, i Murad Bakhsh, potkralj Gudžarata, proglasili su nezavisnost i krenuli prema Agri. Aurangzeb, treći sin, okupio je dobro obučenu vojsku i kao njen glavni komandant porazio Daru kod Samugarha. Iako se Šah Jahan kasnije oporavio, Aurangzeb ga je proglasio nesposobnim za vladanje i stavio u kućni pritvor u tvrđavi Agra. Jahanara Begum dobrovoljno je dijelila njegov osmogodišnji zatočenički život i njegovala ga u starosti.

U januaru 1666. Šah Jahan se ponovo razbolio. Sve slabiji, 22. januara preporučio je žene carskog dvora, naročito Akbarabadi Mahal, brizi Jahanare. Nakon što je izgovorio kalimu i učio ajete iz Kur'ana, umro je u 74. godini života.

Njegovo tijelo su kapelan Sajid Muhammad Kanaudži i kazi Kurban iz Agre prenijeli, oprali, umotali u pokrov i položili u kovčeg od sandalovine. Jahanara Begum planirala je državnu sahranu s procesijom i dijeljenjem milostinje, ali je Aurangzeb to odbio. Tijelo je odneseno u Taj Mahal, gdje je sahranjen pored Mumtaz Mahal.

Doprinos arhitekturi

Šah Jahan ostavio je iza sebe veliko graditeljsko naslijeđe i smatra se jednim od najvećih pokrovitelja mogulske arhitekture. Njegova vladavina često se naziva njenim zlatnim dobom. Najpoznatije njegovo djelo je Taj Mahal, izgrađen u znak sjećanja na Mumtaz Mahal. Za gradnju su, prema predaji, pozvani majstori i arhitekti iz različitih krajeva, a izgradnja je trajala dvadeset godina.

Među ostalim građevinama iz njegovog vremena ubrajaju se Crvena tvrđava u Delhiju, veliki dijelovi tvrđave Agra, džamija Jama, džamija Wazir Khan, džamija Moti, vrtovi Shalimar, dijelovi tvrđave Lahore, džamija Mahabat Khan u Pešavaru, Jahangirov mauzolej, Šah Jahanova džamija u Thatti i Paunovo prijestolje. Na svojim arhitektonskim djelima dao je ispisivati i odlomke iz Kur'ana.

Šah Jahanova džamija u Thatti, u današnjoj provinciji Sindh u Pakistanu, sagrađena je 1647. od crvene opeke i plavih glaziranih pločica. Poznata je po izuzetnoj akustici i po ukupno 93 kupole. Od 1993. nalazi se na preliminarnoj listi UNESCO-ve svjetske baštine.

Novčići

Šah Jahan je nastavio kovati novac u tri metala: zlatu (mohur), srebru (rupija) i bakru (dam). Njegove kovanice iz razdoblja prije stupanja na prijestolje nose ime Khurram.

Zlatni mohur iz Akbarabada
Srebrna rupija
Bakreni dam
Srebrna rupija iz Multana
Srebrna rupija iz Thatte, 1044. AH (1635)
Srebrna rupija iz Patne, 1044. AH (1635), godina vladavine 8

Također pogledaj

Reference

↑ "Lords of the Auspicious Conjunction: The Ottoman, Safavid, and Mughal Empires and the Islamic Ecumene". Shah Jahan. LSE International Studies. Cambridge University Press. 18. 6. 2020. str. 167–213. doi:10.1017/9781108867948.007. ISBN 978-1-108-49121-1.
↑ Fenech, Louis E. (2014). "The Evolution of the Sikh Community". u Singh, Pashaura; Fenech, Louis E. (ured.). The Oxford Handbook of Sikh Studies. Oxford University Press. str. 46. ISBN 978-0-19-969930-8. Jahangir's son, better known as the emperor Shah Jahan the Architect
↑ Gabrielle Festing (2008).
↑ Findly 1993, str. 125
1 2 Jahangir (1999).
↑ Eraly 2000, str. 299
↑ Lal, Muni (1986).
↑ Nicoll 2009, str. 49
↑ Nicoll 2009, str. 56
1 2 Emperor Jahangir (1999).
↑ Nicoll 2009, str. 66
↑ Eraly 2000, str. 300
↑ The Taj Mahal Story.
↑ Holden, Edward S. (2004) [First published 1895].
↑ Titus, Murray T.; Dewick, E. C. (1979).
↑ Foltz, Richard (1996).
↑ Hada, Ranvijay Singh (18 August 2020).
1 2 Farooqi, Naimur Rahman (1989).

[1] "Lords of the Auspicious Conjunction: The Ottoman, Safavid, and Mughal Empires and the Islamic Ecumene". Shah Jahan. LSE International Studies. Cambridge University Press. 18. 6. 2020. str. 167–213. doi:10.1017/9781108867948.007. ISBN 978-1-108-49121-1.

[2] Fenech, Louis E. (2014). "The Evolution of the Sikh Community". u Singh, Pashaura; Fenech, Louis E. (ured.). The Oxford Handbook of Sikh Studies. Oxford University Press. str. 46. ISBN 978-0-19-969930-8. Jahangir's son, better known as the emperor Shah Jahan the Architect

[3] Gabrielle Festing (2008).

[4] Findly 1993, str. 125

[Jahangir_1999-5] 1 2 Jahangir (1999).

[6] Eraly 2000, str. 299

[7] Lal, Muni (1986).

[8] Nicoll 2009, str. 49

[9] Nicoll 2009, str. 56

[Emperor_Jahangir_1999-10] 1 2 Emperor Jahangir (1999).

[11] Nicoll 2009, str. 66

[12] Eraly 2000, str. 300

[13] The Taj Mahal Story.

[14] Holden, Edward S. (2004) [First published 1895].

[15] Titus, Murray T.; Dewick, E. C. (1979).

[16] Foltz, Richard (1996).

[17] Hada, Ranvijay Singh (18 August 2020).

[Farooqi,_Naimur_Rahman_1989-18] 1 2 Farooqi, Naimur Rahman (1989).

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

[7]

[8]

[9]

[10]

[11]

[12]

[13]

[14]

[15]

[16]

[17]

[18]