Šengenski sporazum

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Puno ime:
{{{slika_alt}}}
Potpisi Šengenskog sporazuma 14. juna 1985.
Potpisan14. juni 1985.
LokacijaSchengen, Luksemburg
Aktivan od26. mart 1995.
Prvobitni
potpisnici
Belgija
Francuska
Zapadna Njemačka
Luksemburg
Nizozemska
Potpisnici Austrija
Belgija
Češka
Danska
Estonija
Finska
Francuska
Njemačka
Grčka
Mađarska
Island
Italija
Latvija
Lihtenštajn
Litvanija
Luksemburg
Malta
Nizozemska
Norveška
Poljska
Portugal
Slovačka
Slovenija
Španija
Švedska
Švicarska
DepozitarVlada Luksemburga

Šengenski sporazum je međunarodni sporazum koji je doveo do stvaranja evropske Šengenske zone, u kojem su ukinute unutrašnje granične kontrole. Potpisalo ga je 14. juna 1985. godine, u blizini grada Schengen, pet od deset država članica tadašnje Evropske ekonomske zajednice. Predložila je mjere čiji je cilj postupno ukidanje graničnih provjera na zajedničkim granicama potpisnika, uključujući provjere vozila smanjene brzine koje su omogućavale vozilima da prelaze granice bez zaustavljanja, omogućavajući stanovnicima u pograničnim područjima slobodu prelaska granica sa fiksnih kontrolnih punktova i usklađivanje vizne politike.[1]

Godine 1990. Sporazum je dopunjen Šengenskom konvencijom koja predlaže potpuno ukidanje sistematskih kontrola na unutrašnjim granicama i zajedničku viznu politiku. Šengensko područje djeluje poput jedne države za međunarodna putovanja s vanjskim graničnim kontrolama za putnike koji ulaze i izlaze iz tog područja i zajedničkim vizama, ali bez kontrole na unutrašnjim granicama. Trenutno se sastoji od 26 evropskih zemalja koje pokrivaju populaciju od preko 400 miliona ljudi i površinu od 4.312.099 km2.[2]

Prvobitno su šengenski ugovori i usvojena pravila na osnovu njih djelovali nezavisno od Evropske unije. Međutim, 1999. godine Amsterdamskim sporazumom ugrađeni u zakon Evropske unije, istovremeno pružajući mogućnost isključenja za dvije države članice EU koje su ostale izvan područja: Irsku i Ujedinjeno Kraljevstvo (koja se nakon toga povukla iz EU 2020. godine - Brexit) . Šengen je sada ključni dio zakona EU-a, a sve države članice EU-a, bez izuzeća, koje se već nisu pridružile Šengenskoj zoni, zakonski su dužne to učiniti kada se ispune uvjeti. Nekoliko zemalja koje nisu članice EU uključeno je u to područje (Island, Norveška i Švicarska).[3]

Historija[uredi | uredi izvor]

Slobodno kretanje ljudi bilo je srž prvobitnog Rimskog ugovora i od ranih dana Europske ekonomske zajednice državljani država članica EEZ-a mogli su slobodno putovati iz jedne države članice u drugu uz predočenje pasoša ili ličnih karata.[4] Međutim, na granici između većine država članica još uvijek su postojale sustavne kontrole identiteta.

Šengen, selo u Luksemburgu, u kojem je potpisan sporazum

Neslaganje između država članica dovelo je do ćorsokaka ukidanja granične kontrole unutar Zajednice, ali 1985. godine pet od tada deset država članica - Belgija, Francuska, Luksemburg, Holandija i Zapadna Njemačka - potpisale su sporazum o postupnom ukidanju zajedničke granične kontrole. Sporazum je potpisan na brodu Princeze Marie-Astrid na rijeci Moselle u blizini sela Schengen, Luksemburg,[5] gdje se sastaju teritoriji Francuske, Njemačke i Luksemburga. Tri potpisnice, Belgija, Luksemburg i Holandija, već su ukinule zajedničku kontrolu granica kao dio Ekonomske unije Beneluksa.

Šengenski sporazum potpisan je neovisno o Europskoj uniji, dijelom i zbog nedostatka konsenzusa među državama članicama EU oko toga je li EU nadležna za ukidanje granične kontrole,[6] a dijelom i zbog onih koji su spremni implementirati tu ideju nisu htjeli čekati druge (u to vrijeme nije postojao pojačani mehanizam suradnje). Sporazumom je predviđena harmonizacija vizne politike, omogućavajući stanovnicima u pograničnim područjima slobodu prelaska granica sa fiksnih kontrolnih punktova, provjera pasoša, vizuelnim nadzorom vozila pri smanjenoj brzini i provjere vozila koja omogućavaju vozilima da prelaze granice bez zaustavljanja.[1]

U 1990. godini Sporazum je dopunjen Šengenskom konvencijom koja je predložila ukidanje kontrole na unutrašnjim granicama i zajedničku viznu politiku. Konvencija je ta koja je stvorila Šengenska zona potpunim ukidanjem granične kontrole između država članica Šengena, zajedničkim pravilima o vizama i policijskom i pravosudnom saradnjom.

Šengenski sporazum i njegova provedbena konvencija doneseni su 1995. godine samo za neke potpisnice, ali nešto više od dvije godine kasnije tokom Amsterdamske međuvladine konferencije, sve države članice Europske unije, osim Ujedinjenog Kraljevstva i Irske, potpisale su Sporazum. Tijekom tih pregovora, koji su doveli do Amsterdamskog sporazuma, dogovoreno je uključivanje Šengenske pravne stečevine[7] u glavno tijelo prava Europske unije, kao i izuzeća za Irsku i Ujedinjeno Kraljevstvo, koji su trebali ostati izvan Šengenske zone.[2]

U decembru 1996. dvije države koje nisu članice EU, Norveška i Island, potpisale su sporazum o pridruživanju s potpisnicima Sporazuma kako bi postale dijelom Šengenske zone. Iako ovaj sporazum nikada nije stupio na snagu, obje su zemlje postale dio Šengenske zone nakon sklapanja sličnih sporazuma sa EU.[8] Sama Šengenska konvencija nije bila otvorena za potpisivanje državama koje nisu članice EU.[9] Švicarska je 2009. godine završila svoj službeni ulazak u Šengensku zonu prihvatanjem sporazuma o pridruživanju na referendumu 2005.[10]

Znak koji označava šengensku granicu između Španije i Portugala

Sada kada je Šengenski sporazum dio pravne stečevine EU, za članove EU izgubio je status ugovora, koji se mogao mijenjati samo u skladu s njegovim uvjetima. Umjesto toga, izmjene se vrše u skladu sa zakonodavnom procedurom EU preko ugovora o EU. Ratifikacija od strane država potpisnica bivšeg sporazuma nije bila potrebna za izmjenu ili ukidanje. Pravni akti kojima se utvrđuju uslovi za ulazak u Šengensku zonu sada se donose većinom glasova u zakonodavnim tijelima EU. Nove države članice EU ne potpisuju Šengenski sporazum kao takav, već su dužne provoditi šengenska pravila kao dio već postojećeg tijela zakona EU, što svaki novi član mora prihvatiti.

  - države članice EU koje učestvuju u sporazumu   - države članice EU koje ne učestvuju u sporazumu, ali su obavezne da se pridruže   - države članice EU sa izuzećem   - države koje nisu članice EU, ali učestvuju u sporazumu   - države koje nisu članice EU, ali de facto učestvuju u sporazumu   - države koje nisu članice EU, ali imaju otvorene granice

Ova situacija znači da države članice Šengenskog sporazuma koje nisu članice EU imaju nekoliko formalno obavezujućih mogućnosti da utiču na oblikovanje i evoluciju Šengenskih pravila; njihove mogućnosti se efektivno svode na slaganje ili povlačenje iz sporazuma. Međutim, konsultacije sa zemljama vode se prije usvajanja određenog novog zakona.[11]

U 2016. godini granična kontrola je privremeno ponovo uvedena u sedam šengenskih zemalja (Austrija, Danska, Francuska, Njemačka, Norveška, Poljska i Švedska) kao odgovor na evropsku migrantsku krizu.[12][13]

Od tada je Portugal nekoliko puta ponovo uvodio provjere duž svoje granice sa Španijom, tokom UEFA Euro 2004 i kada je Portugal bio domaćin samita NATO-a u Lisabonu. Najnovije provjere privremeno su ponovo uvedene na granici od 10. maja 2017. do 14. maja 2017., tokom posjete pape Franje Fátimi u Portugalu.[14]

Članstvo[uredi | uredi izvor]

Implementacija sporazuma[uredi | uredi izvor]


Državljani Andore, Monaka, San Marina i Vatikana i teritorija Grenland i Farskih ostrva mogu se slobodno kretati po državama potpisnicama Šengenskog sporazuma.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b "EUR-Lex - 42000A0922(01) - EN - EUR-Lex". eur-lex.europa.eu. Pristupljeno 2021-03-20. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  2. ^ a b "Schengen Area - Visa Information for Schengen Countries". SchengenVisaInfo.com (jezik: engleski). Pristupljeno 2021-03-20. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  3. ^ Anonymous (2016-12-06). "Schengen Area". Migration and Home Affairs - European Commission (jezik: engleski). Pristupljeno 2021-03-20. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  4. ^ "EUR-Lex - 31961L1513 - EN - EUR-Lex". eur-lex.europa.eu (jezik: engleski). Pristupljeno 2021-03-20. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  5. ^ "BBC World Service - The New Europe: Fortress Europe". www.bbc.co.uk. Pristupljeno 2021-03-20. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  6. ^ Craig, P. P. (Paul P. ); De Búrca, G. (Gráinne) (2003). EU law : text, cases, and materials. Internet Archive. Oxford ; New York : Oxford University Press. ISBN 978-0-19-925608-2.
  7. ^ "Access to the Official Journal - EUR-Lex". eur-lex.europa.eu. Pristupljeno 2021-03-20. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  8. ^ "EUR-Lex - 21999A0710(02) - EN - EUR-Lex". eur-lex.europa.eu. Pristupljeno 2021-03-20. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  9. ^ "EUR-Lex - 42000A0922(10) - EN". Official Journal L 239 , 22/09/2000 P. 0115 - 0123; (jezik: engleski). Pristupljeno 2021-03-20. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: dodatna interpunkcija (link)
  10. ^ "Switzerland's Schengen entry finally complete". SWI swissinfo.ch (jezik: engleski). Pristupljeno 2021-03-20. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  11. ^ "EUR-Lex - l33020 - EN - EUR-Lex". eur-lex.europa.eu. Pristupljeno 2021-03-20. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  12. ^ "Schengen: Controversial EU free movement deal explained". BBC News (jezik: engleski). 2016-04-24. Pristupljeno 2021-03-20.
  13. ^ Anonymous (2016-12-06). "Temporary Reintroduction of Border Control". Migration and Home Affairs - European Commission (jezik: engleski). Pristupljeno 2021-03-20. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  14. ^ "Portugal declares Papal holiday". www.theportugalnews.com (jezik: engleski). Pristupljeno 2021-03-20. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)