Živa lomača na Bikavcu

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Živa lomača na Bikavcu
dio Zločina nad Bošnjacima Višegrada
Lokacija Višegrad
Datum 27. juni 1992. (UTC + 1)
Meta Bošnjaci
Mrtvih oko 70 civila
Počinioci srpska vojna jedinica Osvetnici

Živa lomača na Bikavcu predstavlja jednu od najokrutnijih epizoda u seriji zločina počinjenih nad Bošnjacima Višegrada. Zločin se desio na lokalitetu Bikavca, naselja Višegrad, 27. juna 1992. godine kada su pripadnici srpske vojne formacije Osvetnici zatvorili oko 70 bošnjačkih civila u porodičnu kuću Mehe Aljića i žive ih zapalili.[1] Među osobama koje su žive zapaljene uglavnom su bile žene djeca i starije osobe a najmlađa osoba je bilo dijete staro dva dana.[2] Jedina osoba koja je preživjela ovaj zločin jeste Zehra Turjačanin a koja je o strahotama zločina na Bikavcu svjedočila pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).[1]

Pozadina zločina[uredi | uredi izvor]

U Višegradu, naselju i općini u Istočnoj Bosni prema popisu stanovništva iz 1991. godine živjelo je ukupno 21.199 stanovnika od čega 13.471 (63,55%) Bošnjaka i 6.743 (31,81%) Srba. Početkom Rata u Bosni i Hercegovini cijelo ovo područje se našlo usred sukoba srpskih snaga, u materijalno-tehničkom i kadrovskom smislu potpomognutih od strane bivše JNA i bošnjačkog stanovništva. Na osnovu izvještaja o žrtvama dokumentiranim od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, u zločinima koji su se desili u Višegradu i njegovoj okolini ubijeno je oko 3.000 Bošnjaka, uključujući oko 600 žena i 119 djece.[3] Prema istoj međunarodnoj sudskoj ustanovi, Višegrad je bio podvrgnut jednoj od najopsežnijih i najnemilosrdnijih kampanja etničkog čišćenja tokom rata u Bosni i Hercegovini.[4] od kojih su izrazito okrutni slučajevi spaljivanja živih civila na Bikavcu i Pionirskoj.

Zločin[uredi | uredi izvor]

U presudi MKSJ u slučaju Milana i Sredoja Lukića u dijelu koji se tiče zločina na Bikavcu navodi se da su 27.6.1992. godine u večernjim sati Milan Lukić, Mitar Vasiljević i grupa naoružanih muškaraca, među kojima je jedan od svjedoka optužbe prepoznao i Sredoja Lukića, automobilima stigli do kuće u kojoj se nalazio svjedok.[5] Naoružani muškarci su potom ulazili u kuće i odvodili prisutne govoreći im da se organizuje transport za Bajinu Baštu. Međutim, svi koji su se tu zatekli su odvedeni u kuću Mehe Aljića. Kuća je bila prizemnica a nakon što su civili, kojih je bilo oko 70, uvedeni u kuću svi izlazi iz kuće su blokirani ili teškim namještajem ili su otvori zakovani. Potom je pucano na kuću a bacane su i bombe unutra.[5] U kuću je ubačena i neka vrsta praha koja je izazivala gušenje prisutnih nakon čega je izvršeno polivanje kuće benzinom koja je zapaljena i brzo planula u vatri. Svjedokinja Zehra Turjačanin tokom svjedočenja prisjetila se tog događaja riječima:

Čula sam glas školskog prijatelja moga brata, Milana Lukića, koji je rekao da je vrijeme da se kuća zapali. Pa je to i učinio.[5]

U kući je nastao opći metež i vika. Svjedokinja, koja je bila ranjena gelerom ubačene bombe i kojoj je u jednom momentu počela da gori odjeća, je uspjela da se provuče kroz otvor veličine oko 65 cm. S obzirom da je okvir otvora bio od metala i već zagrijan na visoku temperaturu pri provlačenju kroz isti svjedokinja je zadobila trajne povrede. Nakon šte se izvuklu iz kuće koja je gorjela, vidjela je opijene muškarce koji su ležali nekadaleko od kuće i koji su joj rekli da se zaustavi. Nakon što je uspjela pobjeći, otišla je u obližnje srpsko naselje Mejdan, gdje se skrila u jarku među koprive i tu ostala nekoliko sati. Preživjela žrtva žive lomače se nekoliko narednih dana skrivala jer je Milan Lukić obećao nagradu za njeno hapšenje. Poslije toga je sa preostalim Bošnjacima krenula za Međeđu, putem koji je vodio kroz šume i brda a koje je trajalo pet dana. Tokom tog perioda je osjećala strahovite bolove izazvane izlaganju vatri. Tek dolaskom u Međeđu ukazana joj je prva pomoć od strane svjedoka u procesu protiv Milana i Sredoja Lukića. Svjedok je Zehru Turjačanin poznavao prije spaljivanja ali u takvom njenom stanju nije je mogao prepoznati osim po govoru. O tome je tokom procesa rekao sljedeće:

Cijelo joj je lice bilo crno, spaljeno, u ranama. Obe su joj ruke bile zavijene, pri čemu nisu korišteni medicinski zavoji. To su bili improvizovani zavoji, njih pet ili šest. Rane su bile inficirane tako da kada sam pokušao da promjenim zavoje skidajući nekoliko slojava s jedne ruke vidio sam kako izlaze crvi iz rane. Pri tom prizoru pao sam u nesvjest.[5]

Procesuiranje zločina[uredi | uredi izvor]

Optužnica[uredi | uredi izvor]

Tužilaštvo Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju je podiglo optužnicu protiv Milana i Sredoja Lukića između ostalog i za zločine počinjene na Bikavcu.[5] Optužnica je potvrđena 26. oktobra 1998. godine a osim Milana i Sredoja Lukića optužnica je tretirala i Mitra Vasiljevića. 20. jula 2001. godine izvršena je izmjena optužnice. Nakon što je 24. jula 2001. prebačen u Međunarodni sud, Pretresno vijeće je odlučilo da se postupak protiv Mitra Vasiljevića vodi odvojeno. Sredoje Lukić je prebačen u Tribunal 19. septembra 2005. a Milan Lukić 21. februara 2006. godine.[5] Pretresno vijeće je odobrilo prijedloge Tužilaštva i protiv ove dvojice po drugi put izvršilo izmjenu optužnice 1. februara i 22. februara 2006. Obojica optuženih su se izjasnili da nisu krivi ni po jednoj tački izmijenjene optužnice.

Tokom procesa Tužilaštvo je pozvalo 46 svjedoka, uključujući i tri vještaka dok je odbrana Milana Lukića pozvala 28 svjedoka, uključujući šest vještaka. S druge strane odbrana Sredoja Lukića je pozvala tri svjedoka.

Presuda[uredi | uredi izvor]

Uzimajući u obzir dokaze koji su predočeni tokom sudskog procesa, Pretresno vijeće je konstatovalo da su Milan i Sredoje Lukić krivi na osnovu čega ih Haški tribunal 20. jula 2009. prvostepenom presudom osuđuje na doživotnu zatvorsku kaznu, odnosno na zatvorsku kaznu u trajanju od 30 godina.[5]

Reference[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]