Žuta mrlja

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Žuta mrlja
Blausen 0389 EyeAnatomy 02.png
Žuta mrlja (makula) je blizu centra mrežnjače ljudskog oka.
Detalji
Latinski Macula lutea
Sistem Čulo vida
Identifikatori
Gray's p.1015
MeSH Macula+Lutea
Dorlands
/Elsevier
m_01/12509252
TA A15.2.04.021
FMA 58637
Anatomska terminologija

Žuta mrlja (lat. macula lutea је mala žućkasta površina očne mrežnjače sa najvećim brojem čulnih receptora (fotoreceptora). Iako je njena površina oko 1 mm2, to je zona najoštrijeg vida. malom žoptički disk koji pruža centralni vid. Kada je pogled fiksiran na bilo koji objekat, centar žuite mrlje, centar objektiva i predmet je u ravnoj liniji. U njenom centru je depresija, pod nazivom fovea, koja sadrži specijalizirane nervne ćelije koje su isključivo tipa poznatog kao čunjevi. Oni su povezani sa viđenjem boja i percepcijom finih detalja. Prema središtu makule nema krvnih sudova koji se miješaju s viđenjem; dakle, u ovom području, viđenje na jakom svjetlu i percepcija boje su najoštriji.[1][2] Nalazi se na onom dijelu mrežnjače gdje njena vodoravna os oka dijeli jabučicu na donju i gornju polovinu.

U žutoj mrlji su čulne ćelije gusto zbijene i, zahvaljujući optičkom aparatu oka, u nima se stvara uspravna obrnuta slika posmatranog. Optički dio se sastoji od rožnjače, zjenice, sočiva i staklastog tijela. Analizom podražaja u centru za vid (potiljačni režanj kore velikog mozga), lik se vidi i doživljava u realnim okolnostima.[3]

Poremećaji[uredi | uredi izvor]

Starenjem osobe dolazi do makularne degeneracije, što je relativno uobičajena stanja u ljudi starijih od 50 godina. Postoje dva oblika ovog poremećaja, poznata kao mokra i suha degenerativna depresija. U vlažnoj, formiraju se novi krvni sudovi ispod mrežnice koji su vrlo krhki i skloni pucanju i krvarenju, čime se ugrožava centralno područje vidnog polja. Kao rezultat toga, mokra napreduje brže i oštrije nego suha degeneracija, koju odlikuje prisustvo druze (sitne žute naslage na mrežnjači) i gubitak pigmentnog sloja. Može napredovati tako sporo da to ide nezapaženo. Oba poremećaja smanjuju centralno polje vida, ali ne ometaju periferni vid.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Mader S. S. (2000): Human biology. McGraw-Hill, New York, ISBN 0-07-290584-0; ISBN 0-07-117940-2.
  2. ^ Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-222-6.
  3. ^ Siegel A., Hreday N. (2006): Essential neuroscience. Lippincott Williams & Wilkins, Baltimore, Maryland, ISBN 978-0-7813-9121-2 pogrešan ISBN.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]