Ovaj članak je bio izabran za odabrani članak mjeseca.

14. srednjobosanska udarna brigada

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Četrnaesta srednjobosanska udarna brigada
Država Jugoslavija
Grana Mješovita brigada
Vrsta Pješadija/Artiljerija
Dio 11. srednjobosanske narodnooslobodilačke udarne divizije
Glavno sjedište Promjenljivo - Partizansko
Nadimak 14. SNOUB
Boje
Red star.svg
Bitke Prnjavor
Obodnik
Doboj
Banja Luka
Šesta neprijateljska ofanziva
Kotor-Varoš
Šiprage
Derventa
Teslić
Tešanj

Četrnaesta srednjobosanska narodnooslobodilačka udarna brigada bila je brigada 11. krajiške divizije NOVJ. Formirana je 17. oktobra 1943. prema naređenju Operativnog štaba i Oblasnog komiteta KPJ za Bosansku krajinu od 15. oktobra iste godine. U njen sastav je uključen obnovljeni 4. krajiški narodnooslobodilački partizanski odred (kasnije Banjalučki), početkom februara 1943.

Formiranje[uredi | uredi izvor]

Četrnaesta srednjobosanska NO udarna brigada je formirana prema direktivi Štaba 1. bosanskog NOU korpusa, u pismu od juna 1943., koja je upućena Štabu 12. NOU divizije, koja je u to vrijeme djelovala na području srednje Bosne. Glavna poruka te naredbe je bila da Banjalučki partizanski odred preraste u brigadu. "[a].[1][2]

Prema pomenutoj direktivi, dvije jedinice 14. brigade – dotadašnji Banjalučki i Prnjavorski NOP odred – trebalo je hitno rasporediti u selu Glogovac, kod Prnjavora da tamo obave pripreme za svečani čin formiranja Brigade. Kao dan osnivanja određena je nedjelja, 17. oktobra 1943, sa početkom u 8:00 sati; lokacija je bila na uzvisini Cer, kod Prnjavora.

...Svim drugim jedinicama kojima je naredba dostavljena i koje su imale da učestvuju na ovoj svečanosti naređeno je da se u međuvremenu pripreme za smotru. Kako u naredbi štaba divizije od 15. oktobra nije saopšteno da li će i dalje postojati Banjalučki i Prnjavorski partizanski odred, drugom naredbom istog štaba, kojom je postavljen komandni kadar u 14. brigadi, to je razjašnjeno formulacijom da u sastav »14. SBNOU brigade ulaze, jedan bataljon Banjalučkog i dva bataljona Prnjavorskog partizanskog odreda. Na osnovu tih naredbi i usmenih uputstava koja je dao štab 11. NOU divizije, iz dotadašnjeg Banjalučkog partizanskog odreda izdvojeno je (u s. Maslovare) 70 boraca i rukovodilaca,5 sa odgovarajućim naoružanjem, za jezgro Banjalučkog NOP odreda, a od ostalog dijela odreda formiran je bataljon koji je ušao u 14. brigadu kao njen 1. bataljon. Slično je postupio i dotadašnji štab Prnjavorskog NO partizanskog odreda. Postrojio je svoja dva bataljona u dvorištu pravoslavne crkve u s. Štrpci. Pročitana im je naredba o formiranju brigade, zatim je iz oba bataljona izdvojeno 50 boraca i rukovodilaca, sa odgovarajućim naoružanjem, za jezgro istoimenog odreda, dok je ostatak boraca i rukovodilaca ušao u sastav 14. brigade kao njen 2 i 3. bataljon. Naredbom štaba 11. divizije postavljeni su štab 14. brigade i štabovi bataljona. Za komandanta i političkog komesara brigade postavljeni su kapetan Stevo Samardžija i Vojo Stupar, dotadašnji komandant i politički komesar Prnjavorskog NOP odreda, a za zamjenika komandanta kapetan Mlađo Obradović, dotadašnji komandant Banjalučkog partizanskog odreda.Mjesta pomoćnika političkog komesara i načelnika štaba ostala su privremeno nepopunjena. Štabovi bataljona su bili slijedećeg sastava: u 1. bataljonu komandant Mile Trkulja, komesar Josip Tvrz Pepi, zamjenik komandanta Mile Marić, zvani Trubač, a pomoćnik političkog komesara Ljubo Jovičić; u 2. bataljonu komandant Predrag Vidović Pendo, komesar Momir Lalović, zamjenik komandanta Dragan Ilibašić, a pomoćnik političkog komesara Stanko Vukašinović; u 3. bataljonu komandant Ljubo Radić Gedžo, komesar Košta Jotić Kojo, zamjenik komandanta Vlado Jotanović, a zamjenik političkog komesara Spasoje Marjanović. Cjelokupan kadar je došao iz Banjalučkog i Prnjavorskog partizanskog odreda.

Brigada je tokom 17. oktobra, sa polazišta u selu Štrpci krenula na Cer, podijeljena na manje jedinice. Zbog predostrožnosti, izbjegnut je pravac kretanja preko Prnjavora i krenuli su se preko uzvisine Vučjak i sela Kremne, a zatim preko rijeke Vijake, sve do zbornog mjesta. Pokret Brigade je planiran je tako da se na Cer stigne oko 7:30 sati, kako bi se na vrijeme postrojila. Istovremeno su na Cer pristizali 1. i 4. bataljon 5. kozaračke NOU brigade, sa članovima štaba brigade: Rankom Šipkom, Radom Kondićem, Nikom Jurinčićem i glavnina 12. krajiške NOU brigade, čiji je komandant bio Petar Mećava. Pored dijelova 5. Kozaračke i 12. krajiške brigade, za smotru su postrojeni i partizanski odredi: Banjalučki, Crnovrški, Tešanjsko-teslićki i Prnjavorski.

Od organa "narodne vlasti" i partijsko-političkih rukovodstava prisustvovali su:

Na Cer je došao i štab 11. divizije, na čelu sa komandantom Josipom Mažarom Sošom i komesarom Žarkom Zgonjaninom, kojima je komandant 14. brigade predao raport.

Ratni put[uredi | uredi izvor]

Početni raspored jedinica i prve borbe[uredi | uredi izvor]

Nakon osnivačkog slavlja na Ceru, bataljoni 14. SBNOU brigade su upućeni su u sela sjeveroistočno od Prnjavora (Mačino Brdo, Ilova). Slijedeća dva dana organizirane su smotre i upoznavanje boraca sa rukovodstvom. Evidentirano je oružje, raspoređivala municija i pravljeni spiskovi boraca po vodovima i desetinama. Također su održani i četni i vodni sastanci, kao i sastanci partijskih ćelija i SKOJ-evskih aktiva. Na dan formiranja Brigada je imala 565 boraca i starješina, a od naoružanja:

U Brigadi je u to vrijeme bio 61 član KPJ i 93 člana SKOJ-a. Tada je uključena u 11. NOU diviziji koja je u svom sastavu imala još 5. kozarsku i 12. krajišku brigadu i nekoliko odreda. Divizija je, u dosta širokoj slobodnoj teritoriji, držala Prnjavor i Kotor-Varoš. Veći neprijateljski garnizoni su bili u Banjoj Luci, Jajcu, Travniku, Zenici,Doboju, Tesliću i Derventi. Podržavale su ih i seoske ustaške milicije koj su povremeno upadale na slobodnu teritoriju, prijeteći većim pokretima i novom ofanzivom. Pored tih okupatorsko-ustaških snaga, u srednjoj Bosni su djelovali i četnici. Oni su još s proljeća 1943., na području Kotor-Varoši, formirali tzv. "Vrbasku četničku brigadu". Prvo se, iz četničkog odreda "Borje" (komandant Rade Radić), izdvojio bataljon "Knez Arsen" koji je poznat kao "Motajički četnički odred" (komandant Nikola Forkapa). Nakon toga je bataljon "Kralj Petar II" proglašen "Ljubićkom četničkom brigadom" (komandant Ilija Malić), a samo pet dana prije formiranja 14. brigade, 12. oktobra 1943, od preostalog dijela "Borjanskog četničkog odreda" formirane su "Teslićka" i "Banjalučka četnička brigada". Od "Motajičkog četničkog odreda" formirana "Motajička četnička brigada" (komandant Vlado Vinčić). Tako je u srednjoj Bosni, početkom oktobra, bilo pet četničkih brigada uključenih u "Srednjobosanski četnički korpus" Laze Tešanovića. Taj korpus, sa oko 1.900 četnika, bio je pod komandom četničkog štaba "Zapadna Bosna" kao i "Krajiškog četničkog korpusa" Uroša Drenovića. Neke od tih jedinica su često upadale u slobodnu teritoriju i prisiljavali partizanske snage na permanentnu, iscrpljujuću mobilnost.

U takvim uvjetima je 14. brigada bila skoro cijeli ostatak NOR-a. Unatoč tome, stalnim udarima po četnicima, uz istovremeno privlačenje novih boraca, ona je doprinosila djelotvornijem formiranju novih srednjobosanskih jedinica, a time slabljenju i razbijanju četnika, što je i bio njen najvažniji zadatak. Prvi borbeni pokret protiv četnika oko Motajice, Brigada je izvela 20. oktobra, kada se jedna patrola 3. bataljona, u selu Miškovci, sukobila sa manjom četničkom grupom. Pri tome su ubijena dva četnika i zaplijenjen jedan puškomitraljez.

Dana 29. oktobra 1943, Štab brigade je bio u rejonu selo Lepenica – Sitneši. Toga dana je formiran Brigadni komitet SKOJ-a. Kako mjesto pomoćnika političkog komesara brigade nije bilo popunjeno, sastankom je rukovodio politički komesar brigade Vojo Stupar. Za prvog sekretara brigadnog SKOJ-a izabran je Advan Hozić, iz Kotor-Varoši. Štab 11. divizije je Petoj kozaračkoj i 14. brigadi, 30. oktobra, je izdao naređenje da odu u Lijevče polje i "likvidiraju uporišta" između Vrbasa i Save, kao i ceste Bosanska Gradiška – Klašnice (kod Laktaša): Razboj, Kukulje, Kosijerovo i Junuzovci i savladaju ustaše u selu Dolina i četnike u selu Bajinci. Peta kozaračka je te noći imala zadatak da likvidira neprijateljsku posadu u selu Razboj, gdje se nalazio i most preko Vrbasa. Pritom je 14. brigada trebala, prodorom ka komunikaciji Bosanska GradiškaBanja Luka i pomenutim selima, zaštititi ovaj napad 5. brigade od moguće intervencije Nijemaca ili četnika i ustaša iz pravca sela Aleksandrovac i Topola. Glavni cilj ovog manevra je bio da se ugrozi put Gradiška – Banja Luka i odvuče pažna neprijatelja sa pruge Banja Luka – Bosanski Novi. Osim toga, u Diviziji se planiralo da će poslije ove akcije porasti mogućnosti za mobilizaciju novih boraca u jedinice NOV iz Lijevča polja. Očekivalo se će na tom području ojačati partizanski utjecaj i da će se bolje povezati ranije oslobođena teritorija Kozare sa oslobođenom Župom na desnoj obali Vrbasa. U svom naređenju, Štab divizije je dostav io i podatke o neprijatelju.

U daljem razvoju događaja, treći bataljon je tokom noći s jednom četom pretresao selo Bajince, a glavnina Bataljona – Donju i Gornju Dolinu, gdje je ubijeno nekoliko ustaša. Štab brigade se te noći smjestio u selu Trošelji, dok je 1. bataljon brigade iste noći stigao u rejon sela Srednja i Donja Topola, na komunikaciji Bosanska GradiškaBanja Luka. Tokom narednog dana, zbile su se borbe oko tzv. "Crvene crkve" sa dijelovima nekog od tamošnjih njemačkih policijskih bataljona, koji su bili formirani od ljevčanskog njemačkog stanovništva. Neprijatelj je bio prisiljen da na to područje premjesti i dijelove svojih jedinica iz Bosanske Gradiške. Drugi od bataljona je uspješno presjekao telefonske veze i postavio zasjedu na putu TopolaRazboj.

U zoru, 1. novembra, 14. NOU brigada se, preko Vrbasa, vratila u srednju Bosnu. Tokom boravka oko Vrbasa poginuo je komandir 2. čete 2. bataljona Vojislav Mikić (koja je bila u Srpcu). Po naređenju Štaba 11. NOU divizije, Brigada je na području Motajice, ostavila svoj 2. bataljon, koji je, pored ostalog, bio potreban tom terenu, gdje je postojao veći omladinski aktiv. Mladež je pomogala pri formiranju Motajičke partizanske čete. Preostala dva bataljona su 3. novembra krenula prema pruzi Doboj - Derventa, da učestvuju u akciji u čast 26-godišnjice Oktobarske revolucije. Tokom pokreta, stiglo je novo naređenje, po kojem je Brigada upućena prema rijeci Savi, gdje je trebalo prihvatiti 12. slavonsku brigadu. Ona se prebacivala na područje srednje Bosne.

Štab 14. brigade očekivao je da će ta brigada Savu prijeći između Srpca i Kobaša, jer je tu Motajica najbliža rijeci. Zato je na toj lokaciji i raspoređen 2. bataljon. To je poduzeto da bi se izbjegla moguća intervencija neprijatelja iz pravca Dervente, čime bi se omogućilo prihvatanje jedinice koja je pristizala iz Slavonije. Sa istim ciljem je i Prvi bataljon usmjeren prema selu Trstenica. Treći bataljon Brigade je, kao rezerva prema četnicima, zaposjeo položaje na području Ilova – Kunova – Smrtići.

U noći 3/4. novembra, 12. slavonska brigada nije prešla Savu, pa je 14. SNOUB ostala na zauzetim položajima cijelog sljedećeg dana. Treći bataljon je naredne noći, prema Derventi, uputio jače izvidnice situacije na terenu. Tom prilikom napao i razoružao posadu bunkera u selu Agići. Posada je pripadala 6. lovačkoj pukovniji, čiji je štab bio u Derventi.

Dvanaesta slavonska brigada je, u zoru 5. novembra, počela prelaziti Savu, u rejonu sela Dubočac. Tom prilikom je iznenadila neprijatelja i otela skelu. Najbliži tom rejonu bio je 1. bataljon 14. brigade. Poslije ove relativno slabe koordinacije između 14. i 12. slavonske brigade u noći 5/6. novembra, 3. bataljon 14. brigade je napao neprijateljsko uporište zvano Hepting, kod sela Kalenderovci, koje je bilo dobro utvrđeno. Odbranu je podržavala i neprijateljska artiljerija sa vatrenih položaja oko Dervente. Uprkos tome, 3. bataljon je pošao u prepad i brzo ovladao prijelazima. Ubacio se se u unutrašnjost sistema neprijateljskih linija, a atim ga likvidirao po dijelovima. Drugi bataljon Brigade je do 7. novembra zadržan u rejonu donjeg toka Vrbasa. Toga dana se, u selu Prebjezima, sukobio sa „jurišnim bataljonom“ Motajičke četničke brigade. Četnici su pobjegli preko mosta na Vrbasu, koji su pod svojom kontrolom držali žandari ili SS-ovska posada iz Razboja.

Oko 10. novembra, četnici su napali 2. bataljon oko Vrbasa i prinudili ga na povlačenje. Novonastala situacija je zahtijevala da se Bataljon iz Liplja vrati prema Prnjavoru, ali je od sela Kulaša krenuo uz Ukrinu u selo Staru Dubravu. Bataljon je, sedmicu kasnije, u selima Stara i Nova Dubrava, uključen u sastav Brigade. Tada je, sa štabom 14. Brigade bio komandant 11. divizijeJosip Mažar Šoša. Došao je da koordinira sudejstvima 14. brigade sa 1. i 3. bataljonom 5. kozaračke brigade. Ti su se, preko Uzlomca, vraćali sa područja Kotor-Varoši. Usput su trebali napasti četničke jedinice u Jošavki, a 14. brigada da te iste četnike istovremeno napadne od Kozje glave i Divana. Četnici su, pritisnuti sa dvije strane, odstupili prema Crnom vrhu. U tom okršaju sa četnicima, između ostalih, ranjeni su i Boško Suvajac i Stojan Dragojević, iz 3. čete 2. bataljona. Komandant divizije dao je toga dana zadatke 14. brigadi i bataljonima 5. kozaračke za dejstvo narednog dana, a zatim se, sa grupom od oko dvadesetak skojevskih rukovodilaca četa iz 5. i 14. brigade vratio za Prnjavor.

Obavještajna služba 11. divizije je, prije podne 17. novembra, uočila jaču grupaciju četnika u rejonu Devetine – Čardačani – Boškovići (kod Laktaša), pa je komandant Divizije, prije odlaska za Prnjavor, naredio 5. kozaračkoj da se sa 1. i 3. bataljonom napadne tu četničku jedinicu, sa istoka, iz pravca Kokora i Hrvaćana. Četrnaesta brigada je napala četnike sa juga, prilazeći im iz pravca Crnog vrha. Do početka napada, trebalo je da se jedan njen bataljon probije u rejon "Table" (između Klašnica i Čardačana), da bi se četnicima spriječilo povlačenja u Klašnice (kod Laktaša), kada se pred napadom 5. brigade i ostalih bataljona 14. brigade počnu bježati. Tamo su inače kuda uvijek bježali kada su na tom prostoru bili napadnuti.

Prema oskudnim četničkim dokumentima, izgleda da ova njihova grupacija 17. i 18. novembra češće bila na tom području "radi uspješnijih izvođenja predstojećih operacija" . Bila je grupirana u dvije kolone. Prva, desna, koja se razmjestila na prostoru Crni vrh – Slatina, uključivala je Banjalučku, Vrbasku i dijelove Teslićke četničke brigade, pod komandom četničkog potporučnika Bogdana Vujačića. Druga, ljevokrilna, bila je sastavljena od 3. krajiške (sa Manjače), Župske i dijelova Motajičke četničke brigade pod komandom Mitra Trivunčića.

Iznenadni sudar sa njemačkom trupom omeo je Brigadu u izvršenju zadatka koji joj je postavio Štab divizije. U periodu od 19. do 23. novembra je ostala na prostoru prema Klašnicama (kod Laktaša) i Banjoj Luci. Sekretari aktiva i bataljonskih biroa su 19. i 20. novembra bili na divizijskom savjetovanju u selu Čečava. Prema sačuvanim zabilješkama Advana Hozića, prisutni su, pored ostalih, bili Braco Erceg, Braco Nemet, Pero Kulundžija i Mile Trnjaković, te SKOJ-evska rukovodstva 5. i 12. krajiške brigade. SKOJ-evsko rukovodstvo 14. Brigade je pristiglo 21. novembra u Prnjavor, a 22. novembra priključilo se svojim jedinicama na Devetini. Brigada se zatim pomjerila prema selu Potočanima, 23. novembra, a 24. prema Prnjavoru. U međuvremenu, oko 20. novembra, 3. bataljon brigade krenuo je prema Jajcu, po oružje koje su slali saveznici. Sa bataljonom je bio i veliki broj boraca iz cijele divizije. Kolona je brojila preko 300 boraca, a sa nom su su išli i delegati na Drugo zasjedanje AVNOJ-a iz istočne i srednje Bosne.

Delegate iz srednje Bosne predvodio je Ilija Kostić. Uz Kostića, bili su delegati: Vid Nježić, Boško Hadžić, Ljubo Janković, Jovo Mrđa, Gavro Ćirić, Aleksa Suvajac, Ignac Kunecki, Vasilj Semak, hodža Džemal Mahmutćehajić, Milan Rončević, hodža Sulejman Hadžisarajlić, Adem Hercegovac, Edhem Pobrić, Košta Jotić Kojo, Mitar Subotić, Milutin Đurić, Sredoja Đukarić, Mihajlo Pavlović, Ilija Slavnić, Duško Josipović, Sabit Hodžić i hodža Mehmed Mujkić iz Kotor-Varoši.

Sa ovom kolonom je bio i komandant Divizije, Josip Mažar Šoša. Oružje i municija za 11. diviziju dobijeni su na željezničkoj stanici u Jajcu. Tamo su pristizali veliki transportni kamioni marke "IF", koje su vozili zarobljeni italijanski vojnici. Na povratku iz Jajca, gdje si neki vidjeli i Josipa Broza Tita, prve noći su zanoćili u selu Divičanima.

"Naredbom štaba 11. divizije od 25. novembra 14. brigada je upućena na prugu Derventa – Doboj . Sa jedinicama 5. kozaračke trebalo je da likvidira neprijateljsku posadu na željezničkoj stanici Kotorsko, a jedan bataljon da bude u zasjedi i čisti sela od ustaške milicije. Trebalo je da napad otpočne 26. novembra u 5,00 časova. Brigada je u tu akciju krenula na vrijeme, ali su joj nabujala r. Ukrina i potocima ispresijecani teren pričinili velike teškoće. Pošto se dosta zadržala oko savlađivanja prijelaza preko mosta na Ukrini, jer je zemljište oko mosta bilo pod dubokom vodom, brigada je u daljem pokretu nailazila na bare i nabujale potoke na kojima nije bilo ni mostova ni prijelaza, pa su se koristile deblje nagnute vrbe i njihove grane. Međutim, i njih je, po kiši koja je neprekidno padala i mračnoj noći, bilo teško pronaći i otkriti, a zatim osposobiti za korištenje. Posebno je teško bilo drugaricama, jer na ovakva veranja nisu bile naviknute. Te noći je brigada imala najteži, najmučniji, do kraja iscrpljujući pokret, kakav se nikada kasnije nije ponovio. Voda, kiša, mokra odjeća i obuća zamarali su borce, pa se pokret i pored svih nastojanja mnogo usporio. Dogodilo se tako po drugi put da 14. brigada nije stigla na vrijeme da izvrši dobijeni zadatak. Međutim, u akciju su iz istih razloga zakasnili i neki bataljoni 5. kozaračke brigade. Jedino je 1. bataljon brigade te noći pred zoru uspio da na dijelu pruge ispod s. Kladara i Retka postavi jednu minu. Kada je voz naišao mina je lokomotivu i par vagona izbacila iz tračnica. Izjutra je došla vojska da lokomotivu podigne na kolosijek, pa je 1. bataljon po njima otvorio vatru. Naišla je zatim jedna jaka neprijateljska kolona sa pravca Dervente – više od puka Kozaka /koje je narod srednje Bosne nazvao Čerkezi/ – pa se 1. bataljon povukao na visove zapadno od pruge. Tu se našao i štab 2. bataljona 5. kozaračke brigade. Osmatrajući ovu neprijateljsku kolonu vidjeli su da se jedan njen manji dio iz Čivčija izdvojio i zaustavio u s. Velikoj Bukovici, u rejonu škole i crkve. Ocijenili su da se radi o manjim snagama pa su odlučili da ih naredne noći, 26/27. novembra, zajednički napadnu, i to sa dvije čete 1. bataljona 14. i jednom četom 2. bataljona 5. brigade.

Prema dovorenom početku napada, Treća četa je krenula na prostor oko škole i crkve u selu Velika Bukovica, sa zapada. Druga četa je napadala iz pravca rijeke Bosne – sa istoka. Selo V. Bukovica, u kojoj su zanoćili kozački neprojateljski dijelovi, imalo je u blizini crkvu i školu, gdje se neprijatelj smjestio. Neprijatelji su tu otvorili paljbu po četama 1. bataljona. U vrijeme napada Kozaka na borce 1. bataljona 14. brigade, četa 2. bataljona 5. brigade je "pripucala", ali nije napala. Tako su dvije čete 1. bataljona 14. brigade upale u zamku. Borci 1. bataljona nisu ustukli. Međusobna neravnopravna borba se nastavila, uz djejstvo mitraljeza, i minobacača. Neprijatelj je ispaljivao i svjetleće rakete, iznad 2. bataljona 5. brigade, pa se mogao vidjeti raspored partizana O akciji i gubicima referirano je štabu Divizije, što je u ime bataljona učinio komesar. Josip Mažar Šoša ga je primio i pohvalio „inicijativu“ Bataljon a. I na brigadnoj konferenciji (5. februara 1944.), Štab divizije je također pohvalio ovu samoinicijativu, i pored vidnih gubitaka.

Brigada je i dalje zadržala bataljone prema željezničkoj pruzi. Drugi bataljon, ojačan minerskim vodom 5. Kozaračke je, 27. novembra, između Johovca i Rudanke, podmetnuo nagaznu minu na koju je u 23:30 sata naletio njemački oklopni voz. Mina je eksplodirala i dva vagona izbacila iz kolosjeka. Oklopni voz nije uništen jer su iz njega Nijemci pružali snažan otpor, ali je saobraćaj na pruzi Bosanski BrodSarajevo uspostavljen slijedećeg dana, 28. novembra u 14:00 sati.

Prema naredbi štaba Divizije, sa željezničke pruge, Brigada se povukla 28. novembra prema Ljeskovim vodama (sela Radonjići i Stanovi), ali je uveče, istog dana, vraćena u akciju, ali ovoga puta zajedno sa 12. slavonskom brigadom. Na prugu, u rejon željezničke stanice Rudanka, jedinice 14. brigade su stigle 29. novembra oko 23:00 sata. Dok su jedni dijelovi ovih brigada bili u obezbjeđenju prema Derventi i Doboju, drugi su rušili prugu. "Pruga Derventa – Doboj na više mjesta porušena", konstatirano je za tu noć u jednom neprijateljskom izvještaju. Drugi je nešto precizniji, jer u njemu stoji da je noću, 29. novembra u 23:00 sata, veća grupa partizana raskinula željezničku prugu Johovac – Rudanka, u dužini od 80 metara i da je željeznički saobraćaj uspostavljen tek 30. novembra u 8:00 sati. Glavnina brigade nalazila se 1. decembra ponovo na relaciji Stanovi – Gojakovac – Križ, sjeverozapadno od Doboja, a 4. decembra, po sjećanju Advana Hozića, u rejonu selo Vijačani – selo Stara Dubrava (danas Ukrina).

Bitka za Prnjavor[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Bitka za Prnjavor 1944.

Bitku za Prnjavor 14. SNOUB je vodila u januaru 1944.

Prnjavor je okupirala 1. bojna 4. lovačke pukovnije, koja je sa 6. terečkim kozačkim pukom 4. januara ušla u grad. Prije dolaska u Prnjavor, bojna je bila oko 15 dana u svom uporištu Kalenderovci, gdje je došla iz Bosanskog Broda. Na kapama su nosili oznaku V (asocirajući na viktorija), a sebe su nazivali "Branioci Višegrada". U lokalnom stanovništvu ova jedinica je zapamćena kao "Begićeva bojna", iako se njen komandant zvao Vagner (imena se niko nije sjećao). Imala 665 vojnika i starješina, od čega oko 630 domobrana, 20 Nijemaca, instruktora, i 15 ustaša. Bili su dobro uvježbani i naoružani, sa mnogo automatskog oružja i nekoliko minobacača. Pored njih, u Prnjavoru je bio i manji broj žandara i domaćih ustaša. Procjene štaba 11. divizije , ukupno oko 750 neprijateljskih vojnika.

Bojna je 8. januara započela sistematsko utvrđivanje Prnjavora. Na prilazima grada i prnjavorskoj periferiji , kao i u samom gradu, izgrađen je veći broj solidno građenih bunkera i uporišnih tačaka. Prva bojna je stalno izviđala oko Prnjavora i održavala čvrstu vezu sa četnicima. Tada je, 17. januara, viđen je četnički i komandir Miloš Kondić, koji je posjetio Vagnera. Poslije podne 17. januara je protivoklopna satnija napustila Prnjavor i otišla u pravcu Dervente , što je ukazivalo da od tada nije znala da je 14. brigada u rejonu sela Vijačani.

Nakon usaglašavanja procjena zaamjenika komandanta Divizije pomoćnika komesara 14. Brigade i partijskiog rukovodioca Brigade (Pstrocki) donesena je odluka da napad otpočne 18. januara u 22:00 sata. Novi sastanak, kome je prisustvovao i štab 12. slavonske, održan je 18. januara, u prijepodnevnim satima. Razrađen je plan napada i precizirano da se obje brigade angažiraju sa po dva bataljona.

Za zaštitu pravca prema Banja Luci određen je jedan bataljon 14. brigade, a prema Derventi dva bataljona 12. i jedan bataljon 14. Naređeno je da se bataljon prema Banjaluci postavi u visinu sela Potočani, a bataljoni prema Derventi na liniju Ukrinski lug – Jeftića mlin – Palačkovci. Prvi bataljon je upućen u Potočane, a četvrti prema Palačkovcima. Drugi bataljon je dobio naredbu da napada općim pravcem: selo Konjuhovci – Mahala – žandarmerijska kasarna. Na desnom krilu, kod džamije, trebao je da uspostavi vezu sa lijevokrilnim bataljonom 12. Slavonske brigade. Zadatak Trećeg bataljona je bio napad iz sela Maćino Brdo i Lazine vode ka katoličkoj crkvi i prnjavorskom groblju, gdje se trebalo povezati sa desnim krilom 12. brigade. Planirano je da 2. i 3. bataljon zajedničkim snagama likvidiraju neprijateljski punkt u rejonu Ćosića hotel – katolička crkva, a zatim, sa 12. brigadom, da ovladaju i ostatkom tog istaknutog dijela grada.

U toj situaciji, pretpostavlja se da je četnički komandir Miloš Kondić imao podatke o dolasku partizanskih snaga u rejon Šarinci – Vijačani, 17. januara i da li je na to upozorio prnjavorsku posadu, ali se pouzdano zna da je u predvečerje 18. januara, neidentificirani mještanin iz sela Drenove donio posadi vijest da će ih te večeri napasti partizani.

Bitka za Obodnički vis[uredi | uredi izvor]

Bitka za Obodnički vis počela je 28. jula 1944., kada su ustaška 2. bojna 3. lovačke pukovnije i ustaška milicija iz Kotor-Varoši, napale iz pravca Kotor-VarošObodnik. Odbrana ove strateški važne tačke bila je zadatak 14. srednjobosanske udarne brigade. Sa dodatnim borbama u bližem okruženju, trajala je do 4. augusta iste godine, ali su borbe nastavljene prema Šipragama, Korićanima i Skender Vakufu.[1][2][3]

Obodnik od davnina bio značajna lokalna raskrsnica kimunikacija uz Vrbanju (prema Šipragama i Kruševu Brdu) i njenu pritoku Kruševicu (prema Maslovarama i Tesliću. Kao dominantna uzvisina iznad Obodnika, Obodinski vis, tj. (kartografski) Veliki Obodnik (640 m) je bio važna strateška tačka u svim vojnim operacijama oko Obodnika, Orahove i Maslovara i dalje prema Tesliću i Doboju. Jaka strateška pozivija V. Obodnika je pojačana činjenicom da je na rastojanju od oko jedan kilometar od vrha, njegovo podnožje (uz Vrbanju) niže za 300 m , tj. na visini od 340 m n/v.

Prethodni uspjesi neprijatelja u odbrani pozicija oko Prnjavora i Teslića imali su teške posljedice u razvoju pokreta otpora u Srednjoj Bosni. Neprijateljske snage su u tim uvjetima iz pravca Kotor-Varoš – Teslić, prijetille i prodorom od Obodnika ka Šipragama, gdje je bila divizijska bolnica.

Njoj su se u početku suprostavili samo 2. i 3. bataljon 14. brigade. Iz četničkih dokumenata se vidi da je lijepog 28. Jula, komandant 2. bataljona Vrbaske četničke brigade, oko 15 sati, od komandanta ustaške milicije, Kotor-Varoš Zvonke Jovića dobio pismo u kjem ga ovaj obavještava da:

»...snage iz Kotor-Varoša napadaju prema Šipragama i da su zauzele brdo Stol i s. Večiće i Hrastik«.

Prema svim procjenama, neprijatelj je bio više zainteresiran za napad na partizansku Bolnicu u Šipragama nego sam Teslić, ali da bi došao do Šipraga morao je da prodre do Obodničkog visa, a taj pravac branio je 3. bataljon. Držao je položaje na kosama oko Vrbanjaca, prema Uzlomcu.

Ujutro, 28. jula, dva aviona su prvo nadletala i bombardirala položaje 3. bataljona 14. SNOUB-a, a istovremeno se vodila borba i na kosama južno od Vrbanje, na liniji sela Dragiševac – Podstaza – Orahova, gdje se branio 2. bataljon, koga je napadala ustaška milicija iz pravca sela Sokoline (Kotor-Varoš).

Naredne večeri, 3. bataljon je poslao jednu četu u protunapad , da bi potisnuo neprijatelja sa lijevog krila njegovih položaja. Bataljonom je komandovao zamjenik komandanta Vlado Jotanović. Glavnina čete, koja je napadala sa fronta, doprla je do neprijateljskih rovova, ali napad nije uspio.

Sutradan izjutra, po još pospanim borcima 3. bataljona počele su da padaju minobacačke granate. Zatim je napala i neprijateljska pješadija, podržana vatrom pušaka, puškomitraljeza i teških mitraljeza.

Neprijatelj je bio daleko nadmoćniji, a skupa sa „nekim njemačkim dijelovima“ u kotorvaroškoj miliciji, njegove snage su imale oko 1.500 vojnika i starješina.

Bitka za Doboj[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Bitka za Doboj 1944.

Najveća bitka za Doboj u Drugom svjetskom ratu odvijala se u augustu 1944., kada su partizani napali garnizon vojske NDH. Glavninu partizanskih snaga činile su 14. SNOUB i 21. slavonska brigada NOVJ.[1][2]

Zadnjeg dana augusta 1944. godine, 14. brigada (bez 4. bataljona) se premještala u pravcu DobojTeslić. Dio njenih snaga je 1. septembra već bio u Čečavi. U okolini Teslića tada su djelovali Tešanjsko-teslićki odred, a prema Doboju i 21. slavonska brigada.[4]

Garnizon je napala 53. divizija sa 21. slavonskom i 14. srednjobosanskom brigadom, bez 4. bataljona. Dvadeset i prva slavonska imala je zadatak da nastupa sa sjevera, a 14. srednjobosanska od juga i zapada. Zadatak je bio da se poslije predaje jedinica na spoljnjoj liniji odbrane produži nastupanje, razbije unutrašnji sistem odbrane i zauzme grad.

Više oficire dobojskog garnizona, 8. septembra oko 17:00 sati je pokrenula vijest da je komandant 1. lovačkog zdruga, pukovnik Luka Sarić, napustio komandno mjesto i prešao u Trebavski četnički odred. Oficiri koji nisu znali za dogovor o predaji potražili su Asima Tanovića, komandanta 6. posadnog zdruga, i Slavka Telarevića, komandanta 5. artiljerijskog puka, da neko od njih privremeno preuzeo komandu nad 1. lovačkim zdrugom. Ustanovljeno je da njih nema i da su prešli na stranu partizana.

U određeno vrijeme, napad je otpočela 14. srednjobosanska brigada napadom na kotu 258:

»U 21,30 sati otpočeo je napadaj partizana na kotu 258 (jugozapadno od Karuša) te ista nakon borbe od 30 minuta napuštena od strane posade, koj a se povukla na postave stožerne sati u Makljenovcu«

, pisalo je o tome kasnije u izvještaju štaba 1. lovačkog zdruga.

Odmah nakon ovog napada, Druga bojna je prešla je na stranu jedinica partizanske 53. divizije. Kada je 21. slavonska brigada pošla u napad, pred njom je bio otvoren put sve do druge linije odbrane.

Prvi bataljon 14. srednjobosanske udarne brigade je nastupao prema gradu, iz prava južnije od Denkovače, a 3. bataljon između rijeke Bosne i Makljenovca, prema tvornici šećera. Treći i 1. bataljon su došli su do unutrašnje linije odbrane Doboja i djelimično su upali u grad i iza ove linije, što dokazuju neprijateljska dokumenta:

»Borba u samom gradu bila je sve žešća je r su partizani u toku noći 8/9. septembar 1944. uspjeli da prodru u grad na više mjesta«.

To je primoralo ostatke štaba 1. lovačkog zdruga da se skloni u zgradu gdje se nalazio njemački štab. Posebne teškoće je imao 2. bataljon 14. brigade, koji je napadao preko Makljenovca, kada je zbog zabune u koordinaciji akcije ranjeno nekoliko boraca, a bilo je i poginulih. Počela je bitka koja je trajala do oko 5:00 sati.

Te noći je u partizane je prešla velika većina oficira 1. lovačkog zdruga i sve njegove prištapske jedinice sa svojim komandnim kadrom (izuzev sanitetske čete), kao i dompobrani 6. posadnog zdruga, a pred zoru se na Denkovaču izvukao i 5. artiljerijski puk i baterija 16. artiljerijskog puka. Pošto se 3. bojna još branila na Makljenovcu, na nju je 9. septembra, domobranski artiljerijski puk sa Denkovače otvorio vatru. Ta bojna se zatim počela naglo povlačiti, a dijelovi 2. bataljona bili su upali u njihove rovove, ali se pozicijska borba nastavila sve do 8:00 sati. Tada je 2. bataljon, uz pomoć 1. bataljona i pomoć partizanima pridošle domobranske artiljerije, izvršio novi napad i sa 1. bataljonom potisnuo 3. bojnu. Partizani su prodrli sve do katoličke crkve.

»Oko 08,00 uslijed jake topničke vatre i žestokog napadaja partizana« kaže se u jednom neprijateljskom izvještaju, 3. bojna je odstupila preko r. Bosne na područje Ozrenskog četničkog odreda. Ostaci štaba 4. lovačke pukovnije prebacili su se preko Bosne do Suhog polja. U 8,00 časova potpukovnik Maričić i glavnostožerni satnik Korajić napustili su Doboj i krenuli za Gračanicu, da otud dovedu 25. ustašku bojnu, koja je u toku noći nudila pomoć. Četrnaesta i 21. slavonska brigada likvidirale su u tom napadu sva neprijateljska spoljna uporišta oko Doboja (Matuzići, Karuše, Miljakovac, VIakljenovac i željezničku stanicu Usoru, a ušle su i u Doboj). Onda je garnizonu stigla pomoć: njemačka oklopna kola iz Zepča, a u 15,00 časova i dio ustaških bojni iz Lukavca i Žepča.

Prva banjalučka operacija[uredi | uredi izvor]

Jedanaesta krajiška divizija NOVJ, u čijem je sastavu bila 14. brigada, dobila je zadatak da napadne i likvidira sva neprijateljska uporišta oko Banje Luke, na desnoj obali Vrbasa. Naredni zadatak je bio da, na najpogodnijim lokacijama, dijelom snaga osvoji lijevu obalu ove rijeke, naročito preko Rebrovačkog mosta.

U zapovijesti štaba 5. bosanskog korpusa nije bilo predviđeno učešće 14. brigade u ovom napadu na Banju Luku, ali ju je štab 11. divizije u obje svoje zapovijesti (od 27. i 28. decembra), uključio. Pored nje isti zadatak su dobile i 5. kozaračka brigada i 12. KNOU brigada, kao treće kolonu ove operacije, a dijelom i kao divizijske rezerve. Četrnaesta brigada, međutim, u napadu na Banju Luku nije djejstvovala kao cjelina. Iz nje je izdvojen 1. bataljon u opštu divizijsku rezervu, sa zadatkom da sa dijelovima 12. krajiške likvidira policijsku karaulu kod Rebrovačkog mosta, zauzme most i na lijevoj obali Vrbasa uspostavi mostobran. Odatle je trebalo da potpomaže prodor dijela 12. krajiške koji je išao u pravcu „Vrbas-logora“. Usput je trebalo da likvidira i sjedište Gestapo-a.

Ostatak 14. brigade kojoj je pridodat i Prnjavorski partizanski odred, trebalo je da formira dvije grupe. Planirano je da jedna napada i likvidira obezbjeđenje oko vojnih magacina na Krčmaricama, gdje se pretpostavljalo da ima oko 250 neprijateljskih vojnika i nešto artiljerije. Poslije likvidacije posade oko magacina trebalo je da čisti sela Priječane i Trn i potpomaže 5. kozaračku pri likvidaciji neprijatelja u Trapistima. Ovaj zadatak je dobio 2. bataljon. Zaštita divizijske hirurške ekipe („sa dr Spremom“), koja je bila smještena u Slatini povjerena je Prnjavorskom partizanskom odredu. Druga grupa trebalo je da napadne neprijateljsku posadu u Klašnicama u kojoj je bila jedna bojna 7. lovačke pukovnije i uspostavi na tom dijelu čvrst mostobran.

Druga banjalučka operacija[uredi | uredi izvor]

Druga banjalučka operacija Narodnooslobodilačkog pokreta Jugosjavije (NOP), odnosno partizana događala se od 18. do 20. septembra 1944. godine, a završne procedure, uz preuzimanja plijena, trajale su do 27. septembra. Planirana je i realizirana snagama jedinicama Petog bosanskog korpusa, tj 4. krajiške narodnooslobodilačke divizije, uz učešće 14. srednjobosanske udarne brigade iz 11. Narodnooslobodilačke udarne divizije.

Okupiranu Banjaluku su branile njemačke snage, uz pomoć 3. i 4. ustaške bojne Nezavisne Države Hrvatske, pod zapovjedništvom tek pridošlog satnika (pukovnika) Buljana, koji je preuzeo komandu dan prije (17. septembra) operacije. Pravovremeno je, na jugoistočnim prilazima osujećena pomoć četničkih kolaboracionista iz pravca naselja Vrbanja.[1][2][4][5]

Jedinice 5. bosanskog korpusa NOVJ zauzele su Banjaluku, izuzev tvrđave Kastel u kojoj se utvrdila grupa od 300 Nijemaca i ustaša) i ostalim uporištima u dolini Vrbasa i u Lijevču, osim Bosanske Gradiške. Poražene si i potpuno ili djelimice uništene sve neprijateljske snage (oko 12.000 ljudi). 21. septembra zarobljeni su i sam zapovednik odbrane Banjaluke, njemački general fon Devic, zajedno sa šefom Gestapo-a majorom Vilijem Volterom i ustaškim zapovednikom Viktorom Gutićem.

Druga oklopna njemačka armija je imala dvije borbene grupe za pomoć snagama u oblasti Banjaluke (borbene grupe fon Panvic i fon Rudno). Partizani su prvu napadali iz pravca Bosanske Gradiške prema jugu, a druga iz pravca Doboja je nadirala prema sjeverozapadu. Pod njihovim pritiskom jedinice 5. korpusa NOVJ su nakon uzimanja ratnog plijena napustile Banjaluku 27. septembra 1944. Po naređenju Vrhovnog Štaba NOVJ, Peti bosanski korpus NOVJ je zatim glavninu snaga orijentirao, preko Travnika, prema dolini Bosne i Sarajevu.

Borba za oslobođenje Prnjavora[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Bitka za Prnjavor 1944.

Prnjavor je 1944. bio malo mjesto na putu Derventa – Klašnice – Banja Luka, a do okupacije bio je sjedište sreza. Prema popisu stanovništva od 1930. godine cijeli srez je imao 63.653 stanovnika, od čega je 6.679 ukljućivalo oko 14 narodnosti (Poljaci, Česi, Slovaci, Ukrajinci, Nijemci, Italijani, Mađari, Jevreji, Rusi, Romi, Bugari itd). Od oko 47 mjeseci, koliko je trajala okupacija i NDH, Prnjavor je oko 22 mjeseca bio slobodan. Praktično, to je bilo od 10. jula 1943. do kraja rata.

Prnjavor je okupirala 1. bojna 4. lovačke pukovnije, koja je sa 6. terečkim kozačkim pukom 4. januara ušla u grad. Prije dolaska u Prnjavor, bojna je bila oko 15 dana u svom uporištu Kalenderovci, gdje je došla iz Bosanskog Broda. Na kapama su nosili oznaku V (asocirajući na Viktorija), a sebe su nazivali "Branioci Višegrada". U lokalnom stanovništvu ova jedinica je zapamćena kao "Begićeva bojna", iako se njen komandant zvao Vagner (imena se niko nije sjećao). Imala 665 vojnika i starješina, od čega oko 630 domobrana, 20 Nijemaca, instruktora, i 15 ustaša. Bili su dobro uvježbani i naoružani, sa mnogo automatskog oružja i nekoliko minobacača. Pored njih, u Prnjavoru je bio i manji broj žandara i domaćih ustaša. Procjene štaba 11. divizije , ukupno oko 750 neprijateljskih vojnika. Bojna je 8. januara započela sistematsko utvrđivanje Prnjavora. Na prilazima grada i prnjavorskoj periferiji , kao i u samom gradu, izgrađen je veći broj solidno građenih bunkera i uporišnih tačaka. Prva bojna je stalno izviđala oko Prnjavora i održavala čvrstu vezu sa četnicima. Tada j, 17. januara, viđen je četnički i komandir Miloš Kondić, koji je posjetio Vagnera. Poslije podne 17. januara je protivoklopna satnija napustila Prnjavor i otišla u pravcu Dervente , što je ukazivalo da od tada nije znala da je 14. brigada u rejonu sela Vijačani.

Nakon usaglašavanja procjena zaamjenika komandanta Divizije pomoćnika komesara 14. Brigade i partijskiog rukovodioca Brigade (Pstrocki) donesena je odluka da napad otpočne 18. januara u 22:00 sata. Novi sastanak, kome je prisustvovao i štab 12. slavonske, održan je 18. januara, u prijepodnevnim satima. Razrađen je plan napada i precizirano da se obje brigade angažiraju sa po dva bataljona.

U brigadi je bilo 120 članova KPJ, u 12 četnih ćelija i 5 štabskih, a jedan dio članova bio je u ćelijama pri radnim vodovima, brigadnoj intendanturi, brigadnoj ambulanti i zaštitnici pri štabu brigade. Kandidata je bilo 21, a SKOJ-evaca 159. Drugi bataljon je imao najviše članova Partije – 35, Prvi 31, Treći 27 a Četvrti svega 20 članova. U 14. brigadu došao je 18. februara kapetan Albert Trinki na mjesto načelnika štaba, koje od formiranja brigade nije bilo popunjeno. U periodu od 21. februara brigada je bila u pokretu ka Prnjavoru, radi učešća na proslavi 26-godišnjice formiranja Crvene Armije. Smotra je održana 23. februara. Učestvovale su 5. kozaračka i 14. srednjobosanska NO udarna brigada.

Šesta neprijateljska ofanziva[uredi | uredi izvor]

Još prije partizanskog napada na Banju Luku, njemačka komanda je planirala da većim snagama, u suradnji sa ustašama i četnicima, "pročešlja" i područje srednje Bosne. U pismu Komande zapadne Bosne komandantu Bosansko-krajiškog četničkog korpusa, od 23. decembra 1943., između ostalog, je stajalo: "Ovih dana Nijemci će napasti crvene jakim snagama". Uočeno je da se kolone od "nekoliko hiljada motorizovanih vozila" kreću preko istočne Bosne ka dolini rijeke Bosne i Doboju. Te snage su bile spremne za akciju već 1. januara 1944. Nakon tih saznanja, Vrhovni štab i štab 5. korpusa su odlučili za prekid napada na Banju Luku i povlačenje.

U noći 2. na 3. januara, 11. divizija je naredila 5. kozaračkoj da napusti Trapiste i da sa ranjenicima 5. I 14. brigade krene usiljenim maršem u rejon ObodnikMaslovare i spriječi prodor neprijatelja od Teslića preko Borja i zatvaranje pravca prema Šipragama. Tu bila smještena Divizijska bolnica, u klisuri Demićke.

Četrnaestoj SNOUB je posredno (nije imala radiostanicu) naređeno da ostane u Trapistima do 3. januara 1944., ujutru, da spriječi brzi prodor neprijatelja ka Slatini i omogući nesmetano izvlačenje hirurške ekipe koja je slidejila 5. kozaračku u pravcu Šipraga. Bataljoni 5. kozaračke su krenuli iz Trapista u noći 3. januara, a u tom mjestu je ostao samo 2. bataljon 14. brigade. U svanuće se očekivao napad neprijatelja. Most preko Vrbasa nije se mogao onesposobiti, jer je prilaz neprijatelj snažno branio. Da bi se neprijatelj što duže zadržao oko prijelaza, odlučeno je da se iskoristi par buradi sa naftom koja su pronađena u Trapistima. Burad je trebalo dopremiti do blizu mosta i, kada tenkovi naiđu, na neki način, upotrebom nafte ili benzina, zapaliti i onesposobiti prvi neprijateljski tenk i tako zakrčiti izlaz sa mosta. U tu svrhu su se okupili rukovodioci četa i štab bataljona: Stanko Vukašinović, Čedo Čolić, Dragoljub Jeftić, Ljubo Vuković, Ostoja Đurić, Petar Petrović i drugi.

Ranjeni borci 14. brigade otpremljeni su u Šiprage.[5] Neprijateljska ofanziva je ostatak Brigade odbacila prema Karauli i Turbetu, zapadno od Travnika. Neki ranjeni borci 14. brigade, kao i Danilo Martić, dospjeli su tada do Bosanskog Petrovca i Oštrelja. Očekivalo se da će neprijatelj preko Krčmarica ići za Slatinu pa je minirano nekoliko skladišta sa artiljerijskom i minobacačkom municijom. Detonacije su bile tako snažne da su borce, koji su bili udaljeni i nekoliko stotina metara, obarale u snijeg. Štab brigade, 2. bataljon i Prnjavorski partizanski odred zadržali su se 3. januara na Krčmaricama oko puta TrapistiSlatina. U njihov sastav je pred veče uključen i 1. bataljon Brigade, bez čete i prištapskih dijelova. Ovaj dio Brigade se zatim premjestio na područje sela Čardačani i Boškovići, gdje se već nalazio 3. bataljon. Zbog nedostatka sredstava veze, nije otišla na prostor Martinac – Nožičko – Srbac, kako je ranije naredio Štab divizije (28. decembra 1943).

Bataljoni ove brigade i Prnjavorski partizanski odred ostali su da zatvaraju pravac Klašnice – Prnjavor, čekajući dalja naređenja štaba Divizije. Četvrtog januara, poslije podne, stigla je direktiva da Brigada "odmah po primitku naređenja izvrši pokret u pravcu Prnjavor – Maćino Brdo". Istim aktom Prnjavorski partizanski odred je upućen na područje sela Vijačani.

Tada se nije znalo da je u srednjoj Bosni otpočela Šesta neprijateljska ofanziva i da, pored neprijateljskih snaga koje iz Banje Luke nadiru prema prostoru oko Kotor-Varoši, jake neprijateljske snage (7. SS, 1. brdska i 187. njemačka divizija) napadaju iz doline rijeke Bosne preko planinskih masiva od Vlašića do Borja, te da se linije Bosanski Dubočac – selo Kuljenovci – Derventa – Kladari (kod Doboja) nastupaju prema širem prostoru oko Prnjavora: 5. kozački puk 2. konjičke kozačke brigade, 1. bojna, 4. lovačke pukovnije, 2. bojna 6. lovačke pukovnije i 6. terečki kozački puk, 2. konjičke kozačke brigade. Zadatak tih neprijateljskih snaga je bio da "pročešljaju" planine južno od Save i "unište glavne oslone tačke bandita" i u partizanskim selima "da konfiskuju sve zalihe hrane i marve". Šesti terečki kozački puk, koji je nadirao od sela Kladari, uz suradnnji sa četničkim komandantom Mitrom Milankovićem, komandantom četničkog bataljona „Gavrilo Princip“ i četničkim komandirima Đurom Vrhovcem i Milošaem Kondićem, snažno je ugrozio dijelove 11. NOU divizije u Prnjavoru. Zato su se odatle na brzinu morale evakuirati ambulante Prnjavorskog partizanskog odreda, 12. slavonske i 14. srednjobosanske brigade. Pod velikim pritiskom neprijatelja skupa su se izvlačili i učesnici Omladinskog vojno-političkog kursa, zaštitni bataljon komande područja, Komanda prnjavorskog partizanskog područja na čelu sa Albertom Trinkijem, Okružni komitet KPJ na čelu sa Ilijom Kostićem, sreski NO odbor sa Vidom Nježićem. Priključilo se i pet opštinskih narodnooslobodilačkih odbora sa ukupno oko 70 ljudi, uz 150 aktivista NOP-a iz Prnjavora koji nisu smjeli čekati neprijateljski ulazak u grad. Pošto su bataljoni 12. slavonske brigade, na položajima oko Tromeđe, prodorom neprijatelja od Kladara i Dubočca, bili izmanevrirani izvlačenje iz Prnjavora organizurali su: dio štaba 11. divizije, komanda područja, Okružni komitet KPJ i sreski NOO. Veliki dio tereta podnio je Albert Trinki. Ostavio je čovjeka za vezu da sačeka Petra Turudiju pa da ih zatim sve odvede u Vijačane. Do mraka, organizatori su 4. januara iz Prnjavora, pod vrlo nepovoljnim okolnostima, bezbjedno izvukli sve koji su se morali evakuirati do Vijačana, a odatle su, 5. januara, oko 3:30 sata noću nastavili izvlačenje ka Šnjegotini.

Štab 14. brigade također nije imao pravi pregled situacije, a najmanje je bio u toku onoga što se događalo oko Prnjavora, 4. januara poslije podne. Kasno naveče stigli su do Potočana, a odatle je 3. bataljon upućen za Prnjavor, a Prvom bataljonu je naređeno da ide na Maćino Brdo. Štab brigade, sa 2. bataljonom, zadržao se u rejonu Potočana. Prethodnica, koju je na maršu prema Prnjavoru odaslao 3. Bataljon, doznala je da su u gradu domobrani i Čerkezi. O tome je odmah informiran štab brigade, koji je, na osnovu toga, pomjerio 3. bataljon u Mravićima, a prvi zadržao u rejonu Galjipovaca i Gradine.

Jedinice 6. terečkog kozačkog puka, koje su u jutro 5. januara krenule iz Prnjavora, napale su 3. bataljon u rejonu Mravića. Brojno i tehnički premoćne čerkeske snage su potisnule su 3. bataljon, koji je imao tri poginula borca, dok su tri ranjena. Bataljon se povlačio na brzinu pa mu je jedna desetina ostala odsječena. Istoga dana, oko 8:00 sati , napadnut je i 1. bataljon oko Gradine, u rejonu sela Galjipovci; napali su ga dijelovi 5. kozačkog puka. Bataljon je prihvatio borbu, ne dozvolivši da ga neprijatelj potisne. Dijelovi 5. kozačkog puka su zaobišli položaje 1. bataljona i počeli napadati sa sjeverozapada, sa pravca sela Lišnja. Ove čerkeske dijelove je zatim napao 1. bataljon 12. slavonske i tako omogućio 1. bataljonu 14. brigade da se bez gubitaka povuče prema brdu Bubnju.

Povlačenje prvog, a posebno 3. bataljona u stopu su pratili Kozaci. Borili su se kao pješaci, a kad su borci brigade odstupali jurili su ih konjima. Odstupajuće bataljone 14. brigade, prihvatili su 2. bataljon 14. brigade i Prnjavorski partizanski odred (PPO), koji se povukao iz Vijačana i priključio Brigadi, na liniji Šarinci – Vršani. Tu je Brigadi priključen i jedan dio čete za vezu 12. slavonske brigade, sa izvjesnim brojem konja i radio stanicom. U borbi sa Kozacima, Brigada je primjenjivala taktiku manevarske odbrane, nastojeći da što više uspori njihovo napredovanje. Bile su to vrlo oštre borbe, u kojima su borci brigade sačekivali Čerkeze na blisko odstojanje, a onda su na njih otvarali oštru paljbu.

Druga četa 1. bataljona , poslije odstupanja od Banje Luke, nije se vratila u sastav Brigade, nedo se uputila cestom preko Čelinca. Petog januara 1944. godine našla se u rejonu Tešića kuća, sjeverno od Kotor-Varoši. Tu se, kako se sjećao Taib Dervić, borac 2. čete 1. bataljona, susrela sa 4. bataljonom 12. slavonske brigade, negdje između selâ Tešići i Garići. Kako je komunikacija Kotor-VarošMaslovare već bila pod kontrolom neprijatelja, ove dvije jedinice su odlučile da krenu na sjever. Prešle su Uzlomac i zaustavile se u zaseoku Kovačevići, selaLiplje. Umorni i neispavani brzo su zaspali pa ih je neprijatelj iznenada napao. Neprijatelj se privukao klancem Bistrice, iznenadio ih i bataljonu 12. brigade, a naročito komori, nanio veće gubitke. Sa Uzlomca četa se zatim spustila nazad u zaseok Kovačeviće i od neprijatelja vratila dio svoje komore, a zatim otišla na Uzlomac iznad Kovačevića. Na samom grebenu Uzlomca razvila se žestoka borba između Nijemaca, SS-ovaca, i 2. čete 1. bataljona 14. brigade. Bilo je to u zoru 6. januara 1944. U ovoj borbi junački se ponio i 4. bataljon 12. slavonske brigade. Četrnaestu brigadu, razmještenu te noći u rejonu Spasojevića – kako se sjećao Mile Trkulja – probudila je iz sna urnebesna vatra pušaka, puškomitraljeza i ručnih bombi sa Uzlomca.

Štab 14. brigade se na grebenu Uzlomca susreo sa zamjenikom komandanta i načelnikom štaba 11. NOU divizije (Đurin Predojević i Mirko Pekić). Noć, 6/7. Januara, Brigada je provela u rejonu sela Garići, a izjutra je, u tami , uz obezbjeđenje prema Maslovarama, prešla komunikaciju Maslovare – Obodnik i, preko sela Borci pa iznad sela Stopan izbila u Šiprage. U rejonu Palivuk – Jankovići – Kovačevići bila je 9. januara. Slijedila je neprijatelja, prema selu Petrovo Polje, i tamo se, 10. Januara, susrela sa dijelovima 5. kozaračke, koja se već bila probila u taj rejon. To je omogućilo vraćanje 14. brigade nazad, na sjever prema Župi. Brigada je 13. januara bila na područu MaslovareObodnik – Garići. Tu je područni bataljon komande prnjavorskog područja , čiji je komandant bio Mitar Polovina, a komesar Lutfo Hajdaragić, uključen u 14. brigadu, kao njen 4. bataljon. Dotadašnji Dobojsko-derventski odred je također uključen u Brigadu i raspoređen po četama novoformiranog 4. bataljona. Kada je brigada u koloni prelazila Uzlomac, idući ka Prnjavoru, od neprijateljske artiljerije iz rejona Hrvaćana, kod Vrbanjaca, poginuo je borac Dževad Radžić, rodom iz Banje Luke. Sve jedinice su dobile naređenje da u slučaju ponovnog napaa jačih ofanzivnih grupa neprijatelja izbjegavaju frontalnu borbu i da se sklanjaju u stranu i iza leđa neprijatelja, radi očuvanja ljudstva. Noć 14/15. januar brigada je provela u rejonu Šnjegotina – Spasojevići.

Tokom Šeste neprijateljske ofanzive, na grebenu Uzlomca zbila se žestoka borba između Nijemaca, SS-ovaca, i 2. čete 1. bataljona 14. brigade koju su predvodili komandir Husein Redžić i njegov zamjenik Jovica Trkulja. Neprijatelj je nekoliko puta jurišao, ali je energično odbijan, čemu su doprinosili komandir Redžić, Jovica Trkulja i [ puškomitraljesci Petar Marić Veliki iz Imiljana, Siniša Batić iz Kruševa Brda i Salih Halilović iz Prnjavora, koji su Nijemcima zadavali najviše gubitaka.

Husein Redžić je teško ranjen 16. marta 1944. i umro od zadobijenih rana u borbama oko Kotor-Varoši.

Borbe oko Kotor-Varoši i Šipraga[uredi | uredi izvor]

Borbe oko Kotor-Varoši i Šipraga između partizana i neprijatelja (Nijemci, četnici i ustaše), tokom Drugog svjetskog rata naročito su intenzivirane tokom i poslije Šeste neprijateljske ofanzive. To je bilo posljedica odbrane Bolnice 11. krajiške divizije NOVJ, u Šipragama i klisuri Demićke. Tome je doprinijelo i povlačenje nekih njemačkih jedinica, sa četn icima Draže Mihailovića prema zapadu.

Iz prnjavorskog odmorišta, Brigada je krenula 25. februara. Marširala je u dvije kolone: jednom preko sela Kokora, a drugom preko sela Vijačana, za Karač. Odatle je, jednom kolonom, preko Jošavke, a drugom preko Donje Šnjegotine, produžila za Opsječko (kod Čelinca).

Neprijateljske snage su 6. januara 1944. probile partizansku liniju odbrane (na raskršću seoskih puteva za Stopan i Kerle; lokalitet "Raskršće") i 7. januara ušle u centar Šipraga. Nakon prolaska tzv. Šeste neprijateljske ofanzive u ovom kraju, za desetak dana 15. januara 1944., Bolnica se vraća u Šiprage. Bolnica u Demićkoj je velikim dijelom bila razmještena u zemunicama kamufliranim granjem i lišćem. Zemunica je bilo oko Demičke i na drugim pogodnim mjestima. Prostorije su imale neophodnu ventilaciju. Bolnica je imala razrađen plan po kome se uvijek znalo, kako u slučaju opasnosti postupati kao i ko ostaje u bolnici a ko je napušta. Bolnicom je rukovodila dr Danica Perović, Banjalučanka.[1][2][5]. Prije i u toku evakuacije, razmještanja ranjenika i povratka u Šiprage, Bolnicu je štitila 14. srednjobosanska udarna brigada.

Sa 14. SBNOU brigadom u istom periodu je sudjejstvovao je i Banjalučki partizanski odred. Dok je Brigada djelovala na ovom terenu taj odred je bio u njenom sastavu i učestvovao je u većini borbi koje je imala protiv četnika. Brigadi i odredu, koji su ukupno imali oko 900 boraca, suprostavljale su se tri četničke brigade: Vrbaska i 1. i 2. krajiška, koje su se u to vrijeme prešle sa lijeve obale Vrbasa na taj teren – bilo da su potisnute ili su došle u pomoć. Ukupno su imale oko 1.600 četnika, sa 6 teških mitraljeza i 56 puškomitraljeza. Prema ovom području, u nekim četničkim akcijama usmjeravana je i Jošavačka četnička brigada, koja je u to vrijeme imala 218 četnika, sa tri teška mitraljez a i 9 puškomitraljeza i jednim minobacačem. Iako je neprijatelj stalno bombardirao Kotor-Varoš, 14. brigada je pokrenula akciju na četnike. Trećeg marta, 3. bataljon brigade ih je napadao u rejonu Lipovca, a 4. marta proširuje djejstva ka Opsječkom i Čelincu. Jedan od bataljona je za to vrijeme bio u Kotor-Varoši ili bližoj okolini, 1. bataljon oko Šipraga, a jedan negdje prema Čemernici. Tek za noć 12/13. marta postoji podatak da je 14. brigada (bez jednog bataljona), najvjerovatnije Četvrtog, bila u akciji na četnike koji su bili koncentrirani na prostoru sela Vranić i Šibovi. Poslije nekoliko međusobnih juriša, borci 14. brigade su odstupili na povoljnije položaje. Procijenivši da ne mogu ostvariti neki uspjeh četnici su učinili isto, pa je ova borba ostala bez pobjednika.

U upadu u Kotor-Varoš, uz ustaše, domobrana i ustaške milicije, učestvovale su i dvije četničke brigade Vrbaska i Jošavačka, izvještavala je četnička komanda „Zapadna Bosna“ komandu Draže Mihailovića.

Partizani su 26. aprila, u zoru, odustali od daljeg napada na Kotor-Varoš. Bataljoni 14. brigade koji su napadali sa juga, povlačili su se kroz zaklonjene usjeke i uz potoke.

Bitka za Derventu[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Bitka za Derventu 1944.

Bitka za oslobođenje Dervente od njemačkih snaga i ustaških i četničkih jedinica, u Drugom svjetskom ratu, zbila se od 27. do 29. juna 1944. godine.[1][2]

Januara 1943. godine 1. proleterska divizija NOVJ je planirala napad na ovaj garnizon, što je omela Četvrta neprijateljska ofanziva. Jedanaesta krajiška divizija NOVJ je 1943. i prvom polovinom 1944. godine bila angažirana u razbijanju četničkih snaga, pa nije imala snage da pokrene ovakav napad, posebno imajući u vidu značajne neprijateljske snage u Doboju i Bosanskom Brodu. Opće mišljenje je bilo da je Derventa neprikosnovena ustaška tvrđava.

Kada je, u ljeto 1944. 11. divizija brojno i borbeno ojačala, organizifrala je napad na Derventu. Namjera nije bila daje zauzme i zadrži, jer u to vrijeme na tako nešto se nije moglo očekivati. Plan je bio da se, po mogućnosti, razbije garnizon, a ustašama i četnicima pokaže da im Derventa nije sigurno sklonište. U ovoj diviziji je bilo i mnogo boraca sa područja Dervente.[4][6]

Krajem juna (26.), štab 4. lovačke pukovnije NDH konstatira da su partizani "jakim snagama koncentrisani zapadno i južno od Dervente" i da "izgleda da je napad na Derventu neizbježan".

Štab 11. divizije je naredio 14. srednjobosanskoj udarnoj brigadi (bez 5. bataljona) da se, u napadu na Derventu i okolna uporišta, pridruži 5. kozaračkoj (bez 3. bataljona), 18. hrvatskoj istočnobosanskoj brigadu i Tešanjsko-teslićkom partizanskom odredu. Svakoj od ovih jedinica su odijeljeni preciznizadaci. Planirano je da napad počne 27. juna 1944., u 23:00 sata.

Neprijatelj je na području Dervente imao 4. lovačku pukovniju (bez 3. bojne, koja je bila oko Maglaja) i 1. bojnu 6. posadnog zdruga. Ustaški štab je organizirao spoljnu odbranu, da bi izbjegao ulične neizvjesne borbe. U gradu su bili samo Štab i dijelovi 4. bojne, 14. i 15. satnija i 2. bateriju 16. artiljerijskog diviziona, dok su mu ostale snage a ostale snage bile zapadno i južno od Dervente. Prva bojna, ojačana dijelovima 1. bojne 6. posadnog zdruga, bila je raspoređena na položajima Kalenderovci – Vrhovi – Vrdoljaci, a 2. bojna 4. lovačkog puka sa glavninom 1. bojne 6. posadnog zdruga, u funkciji operativne rezerve, bila razmještena u rejonu Johovac – Foča (kod Doboja), na cesti Derventa – Doboj.

Borba za Derventu počela je iz pravca napada 2. bataljona 5. kozaračke. Iz neprijateljskih izvještaja je kasnije zaključeno da su u međuvremenu pokrenuta njihova 2. bojna 4. lovačkog puka i glavnina 1. bojne 6. posadnog zdruga, koji su oko ponoći 27. juna bili na Počivaljki. Istovremeno je i 2. baterija 16. artiljerijskog diviziona poljskim topovima iz 13. čete sa Vrdoljaka djelovala permanentnom paljbom vatru po pozicijama napada 5. i 14. brigade.

Ustaški štab je oko ponoći prešao u zgradu gimnazije, u kojoj je bila 15 satnija. Uz pomoć njemačkog instruktora, gimnazijska zgrada je pretvorena u snažno uporište. Uporedo je uspostavljen i drugi uporišni punkt u rejonu željezničke stanice i kasarne. To uporište je imalo podršku iz „oklopnog vlaka na samoj postaji“.

Kada su 4. bataljon 5. kozaračke i 1. bataljon 14. srednjobosanske brigade zajedno prišli gvozdenom mostu na Ukrini, bataljon 5. brigade je krenuo je prvi preko mosta. Za njima je prešao i bataljon 14. i ubacio se u kolonu 4. bataljona 5. brigade. Tako su ušli u grad. Čelna četa 5. kozaračke je otpočela borbu na prilazima željezničkoj stanici, gdje se uključuje i 1. bataljon 14. brigade. Glavnina 4. bataljona 5. brigade uputila se prema centru grada i gimnaziji.

Tako je već oko 1:00, 28. juna neprijatelj u Derventi izgubio sva artiljerijska oruđa, budući da je jedan protutenkovski i dva brdska topa do tada već bila zaplijenila 5. Brigada. U gradu su iz gorjele željeznička stanica, zgrade općine, Zempro-a, oružničke postaje, pošte i neka skladišta.

Kada u Derventu s juga pristižu skoro dvije kompletne bojne NDH, 5. kozaračka brigada nije bila u stanju da angažira ni jedan cio bataljon, jer je 4. Bio upućen prema liniji fronta na kojoj je djelovalaj 14. brigada, a2. bataljon (bez čete) je ranije biomupućen prema položa jima Vrhovi – Kamen – Lupljanica. Preostale snage 5. kozaračke i dio 14. brigade, koji su još bili oko gimnazije, nisu uspjeli spriječiti neprijatelja da nastupa u tri pravca: prva bojna 6. posadnog zdruga pošla cestom, dvije satnije 2. bojne – sa obje strane ceste, 6. satnija istočno od ceste, prema bolnici i gimnaziji, čemu se pridružila i 7. satnija, koja je napala zapadno od ceste.

Usljed tako nagle promjene situacije na bojištu, komandant 14. brigade nije uspio o tome da preko kurira obavijesti štab 4. bataljona pa je znak za povlačenje bio ponovljeni hitac iz raketnog pištolja. Kad je svanulo nastavljena je bitka protiv svježih snaga NDH.

Brigada je u borbi oko Dervente, prema izvještaju Štaba, imala 10 mrtvih, 20 ranjenih i 20 nestalih, od kojih je većina poginula ili zarobljena.

Bataljoni 5. i 14. brigade su zapalili su željezničku stanicu sa magacinima, poštu, električnu centralu, žandarmerijsku stanicu, zgradu gradske općine, njemačko skladište za hranu i Alajbegovićev magazin. Vojna kasarna nije uništena, iako je izvjesno vrijeme bila napuštena.

Na sastanku štabova 5, 14. i 18. hrvatske brigade, održanom 29. juna sa štabom 11. divizije, za neuspjeh je prvo optužena 14. brigada.

Procijenjeno je da su rezultati napada na Derventu, unatoč odsustvu 18. hrvatske brigade, razbio je sve dotadašnje mitove o Derventi kao „ustaškoj kuli, nepristupačnoj za partizane“.

». .. mislimo da je svakome jasno da su partizanske snage na ovome području tako jak e da u svako doba mogu napasti Derventu, Doboj ili Teslić . . ., « rezimira svoja razmišljanja zapovjednik 1. lovačkog zdruga general Nikolić, a zapovjednik 2. zbornog područja, general Pacak, procjenjuje da na prostoru prema pruzi Doboj — Derventa ima oko 7.000 partizana i da oni imaju namjeru da napadnu sve posade koje se nalaze na tom prostoru uključujući i Maglaj. Procjene i jednog i drugog bile su realne.

Za to vrijeme, Štab 11. NOU divizije je pažljivo pratio i analizirao razvoj događaja oko Teslića i zaključio da je pogodan momenat da se napadne lokalni garnizon i Teslić oslobodi.

Bitka za Teslić[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Bitka za Teslić 1944.

Presudna bitka za oslobođenje Teslića je vođena u septembru 1944.

Teslić je prvi put oslobođen 1. januara 1943. godine. Oslobodili su ga borci 1. i 3. brigade, 1. proleterske divizije. Tada su partizani zarobili bogat ratni plijen, a u njene redove je ušlo oko 200 boraca sa područja Teslića.

Nakon toga, oružane snage NDH ušle su u Teslić već 6. januara i uhapsile oko 120 osoba, a u selu Mrkotić oko 200 osoba. Od njih je devet strijeljano u Doboju, dok su ostali odvedeni u logore; a vrlo malo ih je pušteno. Kao odmazdu za pad Teslića u ruke partizanskih jedinica ustaška vlast nije bila selektivna prema nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti stanovništva. Uhapšeno je je najviše Srba, ali i Muslimana, Hrvata i pripadnike raznih narodnosti, osumnjičenoih ta antifašizam.

Zatim su uslijedila su tri napada na teslićki garnizon. Prvi (14/15. januar, 1943.) je izvela 1. Proleterska brigada, a zatim, 8/9 i 9/10. septembra 1943. 2. krajiška i 5. kozaračka brigada NOVJ, a 12. slavonska brigada 12. divizije je napala 26/27. januara 1944. godine. Međutim, svi ovi napadi ostali su bezuspješni, čemu je uglavnom doprinosio sistem neprijateljske odbrane, uz upotrebu električne struje visokog napona iz električne centrale u samom mjestu.

Poslije povlačenja partizana, u Tesliću su počele represalije nad preostalim mještanoma. To, ipak, nije destimuliralo štab 11. divizije u nastojanju da uništi teslićki garnizon. Jedan od glavnih povoda za takvu operaciju bio je njegov stratiški položaj koji je ometao razvoj NOB-a u tom dijelu Srednje Bosne.

Dublje uvučen u slobodnu teritoriju, ometao je djejstva 11. NOU divizije prema pruzi Žepče – Maglaj, kao baza iz koje su uvijek mogla uslijediti neprijateljska djejstva u pravcu Kotor-Varoši i Prnjavora. On je služio i kao baza za ustašku miliciju u s. Crna Rijeka, Slatina, Rajševa, Donje Dubrave i Kamenica, a pogotovu za miliciju iz sela Komušine, koja je bila pod uticajem mjesnog sveštenika – župnika Mirka Radoša. Postoje pismeni dokazi da je ovaj sveštenik bio inicijator nekih akcija jedinica NDH protiv dijelova NOVJ oko Teslića.240 Teslić je važio kao četnički oslonac još od proljeća 1942. godine. Na njega su se oslanjali četnici Ilije Malića, Jove Kitica i Novaka Prodića. Kao komandant četničke brigade, Prodić je ulazio u Teslić kad god mu je zatrebalo. Ađutant Tesličke četničke brigade, poručnik Vorotović, u jednom izvještaju navodi: »Ja sam u toku ove desetice prvi put posjetio varoš Teslić. Otišao sam u pratnji komandantovoj. Svrha sastanka sa domobranskim starješinama bila je : zajednička akcij a i saradnja protiv crvenih...«

Bitka za Tešanj[uredi | uredi izvor]

Operaciju oslobađanja Tešnja u Drugom svjetskom ratu partizani su uspješno izveli 11. septembra 1944., dan nakon oslobođenja Teslića i rasula 1. gorskog zdruga oružanih snaga NDH.

Tokom napada na Doboj, neprijateljske jedinice su na cijelom okolnom području već ble jako oslabljene. Zato su šartizanski štabovi procijenili da se za dogledno vrijeme ne može očekivati njihovo prestrojavanje niti jačanje, što je iskorišteno za operaciju oslobađanju Tešnja. U glavnoj ulozi te akcije bila je 14. SNOUB, uz učešće Tešanjsko-teslićkog partizanskog odreda.

Četrnaesta srednjobosanska udarna brigada je pripremila opsadu Tešnja još prije napada na Doboj. Neprijateljska posada se branila iz starog grada - tvrđave, koja je bila vrlo nepristupačna. U njoj su bili kazamati, velike prostorije i lavirinti. Obim kule (i danas) oko 48 m, a zidovi debeli tri metra, obložena bijelim tesanim kamenom. U unutrašnjosti se nalazila cisterna za 70.000 litara vode.

Unatoč tome, borci 14. brigadeprema su nastupali prema ostatku Tešnja su, ali se neprijatelj iz tvrđave žestoko branio. Zato je odlučeno da se na nju ne juriša i izlaže riziku od nepotrebnih žrtava. Logičnija je bila taktika iznuravanja neprijateljskih resursa.[4]

Postavljen su osiguranja prema Doboju i Maglaju, još i prije napada na Doboj. Sa okolnih uzvisina je povremeno otvarana paljba po tvrđavi. Naravljene su i lutke ljudskog oblika, sa tzv. titovkama na "glavi", koje su postavljene na istaknuta mjesta i povremeno izlagane, simulirajući partizanski pokret u napad. Uz povremenu puščanu i puškomitraljesku paljbu, posada utvrde je po ovim "neprijateljskim vojnicima" otvarala snažnu mitraljesku vatru, da bi im nanijela što veće gubitke. Posadu utvrde, partizani su svojim aktivnostima tokom noći, dizali na uzbunu, da bi što više trošila municiju, jer nije bilo nikakve mogućnosti da joj se nova doturi.

Za vrijeme napada 1, 2. i 3. bataljona na Doboj, opsadu je organizirao 4. bataljon brigade koji je pristigao sa prostora oko Šipraga. Odmah nakon napada na Doboj, 14. brigada se vratila i krenula sa 3. bataljonom na Tešanj. Posada Tešnja, koja je osluškivala aktivnosti i rezultate borbe oko Doboja, procijenila je da iz Doboja ne može očekivati pomoć. Pod tim pritiskom, a poslije ponovne opsade, donijela je odluku da se neopaženo izvuče. Iako su partizanski štabovi to i očekivali i preduzeli određene mjere opreza, neprijatelj je noću 10/11. septembra uspio, spuštajući se konopcima niz zidove tvrđave, da se izvuče i prođe prema Maglaju.

  • Tešanj je 11. septembra 1944. godine konačno bio slobodan.

Epilog i odlikovanja[uredi | uredi izvor]

Uspjesi u oslobađanju Teslića i Tešnja bili su višestruko značajni. Oslobađanjem Tešnja otvarala se mogućnost jedinicama NOV Jugoslavije za prodor na prostor prema Novom Šeheru, Žepču, Zavidovićima i Maglaju. Na tom području je trebalo ostvariti veći partizanski uticaj i novi priliv boraca. Četrnaesta srednjobosanska udarna brigada je u svom sastavu već imala izvjestan broj boraca i rukovodilaca sa tog terena, posebno sa iz Maglaja i okoline.

Nakon oslobođenja, od oko 4.000 boraca, koji su prošli kroz 14. srednjobosansku udarnu brigadu, u borbama poginulo 560, tj. "onoliko koliko ih je bilo u stroju na dan formiranja brigade". Svaki deseti poginuli bio starješina različitog ranga. Mnogi su odlikovani Ordenom za hrabrost i Medaljom za hrabrost

Š T A B

XIV BRIGADE LIII DIVIZIJE Jugoslavenske Armije Pov. Br. 125/45. Položaj, dne 4-V-1945-god. — SVIMA JEDINICAMA OVE BRIGADE* — Štab LIII Divizije svojom Naredbom broj 25. za 1. maj 1945. god. dostavio je sledeće: »Na osnovu ovlaštenja Pretsjedništva Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije od 14. oktobra 1944. god. odlukom štaba LIII U. Divizije odlikovani su za pokazanu hrabrost u narodno oslobodilačkoj borbi.

ORDENOM ZA HRABROST
I. Iz XIV brigade LIII U. Divizije slijedeći borci i rukovodioci:

  • Prepis dokumenta koji se odnosi na jednu od Odluka o odlikovanjima pripadnika 14. brigada.
  • 8. DEVIĆ ŽARKO, kapetan pol. kom. ;
  • 9. LAKICEVIĆ PERO, kapetan polkom. ;
  • 10. BOGUNOVIĆ SLOBODAN, kapetan polkom.;
  • 11. ŠARČEVIĆ ILIJA, poručnik;
  • 12. MLINARIĆ MILAN, poručnik;
  • 13. AVDlĆ HUSEIN, zamj. kdt. bat. ;
  • 14. REDŽlĆ HUSEIN, zamj. kdt. bat.;
  • 1. KOVAČEVIĆ STEVO, major;
  • 2. KALINlĆ MILAN, major-pol. kom.;
  • 3. LALOVIĆ MOMIR, zamj. kdt. brig.;
  • 4. ANDRIĆ DIMITRIJE, kap. pom. polkom.;
  • 5. ČUDIĆ DRAGO, kapetan;
  • 6. KUŠMlĆ MUSTAFA, kapetan polkom.;
  • 7. LUBURIĆ DRAGO, kapetan polkom. ;
  • 15. DUKIĆ RAJKO, zamj. kdt. bat.;
  • 16. JEFTIĆ DRAGOLJUB, poručnik;
  • 17. ĐURĐEVIC MILUTIN, por. pom. polkom.;
  • 18. MEŠlĆ ISMET, poručnik pom. polkom.;
  • 19. VUKELJA PERO, poruč. pom. polkom.;
  • 20. ŠEREMET IVICA, poručnik polkom. ;
  • 21. VASIĆ ĐURO, poručnik polkom.;
  • 22. KUZMANOVlĆ MILORAD, poruč. polkom.;
  • 23. DANILOVIĆ MILIVOJE, poručnik polkom.;
  • 24. MAJKIĆ LJUBOMIR, poručnik polkom.;
  • 25. STARČEVIĆ ĐURO, komandir;
  • 26. SANČANIN BORO, komandir;
  • 27. DRINlĆ SRETKO, komandir;
  • 28. PLIVAČ MUHAREM, komandir;
  • 29. KUZMANOVlĆ PETAR, komandir;
  • 30. PANIĆ LJUBOJA, p. poručnik;
  • 31. SUVAJAC BOŠKO, p. poručnik;
  • 32. SELMAN JUSUF, p. poručnik pom. polkom.;
  • 33. ŠARIC SIMEUN, zamj. komandira;
  • 34. PUŠIĆ MIRKO, zamj. komandira;
  • 35. BIJELlć ZORA, ref. saniteta;
  • 36. STANAREVIĆ BRANKO, inten. brig.;
  • 37. GAJIĆ MIRKO, član inten. brigade;
  • 38. BUBlĆ RAJKO, zastavnik;
  • 39. IVKOVlĆ NEDO, zastavnik;
  • 40. VOJVODIĆ OBRAD, zastavnik;
  • 41. SELAKOVIĆ SLAVKO, zast. politdeleg.;
  • 42. VUKOVIĆ LJUBO, vodnik voda;
  • 43. BOJIĆ GLIGOR, vodnik voda;
  • 44. PUSlĆ STANISLAV, vodnik voda;
  • 45. KOVAČEVIĆ MILE, zamj. komandira;
  • 46. MIHlĆ MAKSIM, vodnik voda;
  • 47. SLAVNlĆ MIRKO, vodnik voda;
  • 48. JOKANOVIĆ VLADIMIR, vodnik voda;
  • 49. MARIĆ PETAR, vodnik voda;
  • 50. MEŠlĆ MUHAMED, vodnik voda;
  • 51. VOJVODIĆ MOMČILO, vodnik;
  • 52. STANlĆ SLAVKO, vođa izv. grupe;
  • 53. MUJANOVIĆ ŠERIF, mitraljezac.

MEDALJOM ZA HRABROST
I.
Iz XIV brigade LIII U. Divizije slijedeće borce i rukovodioce:

  • 1. NUHBEGOVlĆ ALIJA, poruč;
  • 2. TEŠNJAK AVDO, poruč. polkom
  • 3. DURAKOVlĆ HAMDIJA, ponik polkom.; ruč. polkom.
  • 4. PRERADO VIC BLAGO JE, pokom.; ruč. polkom.;
  • 5. KAJZER IVAN, poruč. polkom.;
  • 6. TIŠMA JOJA, poruč polkom.;
  • 7. PETKOVIC MILOVAN, komandir čete;
  • 8. SEGIĆ KOŠTA, komandir čete;
  • 9. GATARIĆ BRANKO, komandir čete;
  • 10. STEGlĆ DUŠAN, komandir čete;
  • 11. SAVIĆ MILE, komandir čete;
  • 12. OMUKIĆ SMAJO, p. poručnik pom. polkom.;
  • 13. TOPIĆ STOJAN, p. poručnik pom. polk.;
  • 14. PETROVIĆ MIRKO, p. poručnik pom. polkom.;
  • 15. ŽlVANlĆ NEDO, p. poruč. pom. polkom.;
  • 16. BOJIĆ SADIK, zast. polit, delegat.;
  • 17. PAUKOVIĆ DRAGO, zastavnik politdel. ;
  • 18. JANJIĆ BRANKO, zast. polit, delegat. ;
  • 19. CVIJETlĆ RADE, zast. polit, delegat. ;
  • 20. SAVIĆ ĐORĐO, st. vodnik;
  • 21. SAVKOVIC DUŠAN, st. vodnik;
  • 22. TODORlĆ RADE, st. vodnik;
  • 23. MEŠANOVIĆ OSMAN, st. vodnik;
  • 24. RADOŠEVIĆ STEVO, st. vodnik;
  • 25. STOJANOVIĆ ČEDO, vodnik voda;
  • 26. GRUB AC PETAR, vodnik voda;
  • 27. FORIĆ EDHEM, v. d. vodnika voda;
  • 28. MUŠKlC LJUBOMIR, vodnik voda;
  • 29. KUZMANOVIĆ NEDELJKO, vodnik voda;
  • 30. RADULOVlĆ VASKRSIJA,vodnik voda;
  • 31. GUNJEVIĆ MILOŠ, vodnik voda;
  • 32. PETROVIC ĐORĐE, vodnik voda;
  • 33. RADAN IVAN, v. d. vodnika voda;
  • 34. BIJELlĆ MILOŠ, v. d. vodnika voda;
  • 35. PILJEVIC RANKO, v. d. pol. delegata;
  • 36. ČENANOVlĆ TALE, vođa izv. grupe;
  • 37. ŠIMUNlC ĐURO, vodnik;
  • 38. BENEK PETAR, vodnik;
  • 39. SANCANIN ĐORĐO, vodnik;
  • 40. TADlC DRAGOMIR, vodnik;
  • 41. CILAK IVAN, ml. vodnik;
  • 42. BOŽlĆ JELENKO, magacioner;
  • 43. PETKOVIĆ BOŽICA, bolničarka;
  • 44. RADINOVIĆ LJUBICA, bolničarka;
  • 45. VUČKOVIĆ GOJKO, desetar;
  • 46. PETROVIć OBRAD, desetar;
  • 47. JUSIć SALIH, desetar;
  • 48. VINČlĆ DUŠAN, desetar;
  • 49. VUKOVIĆ MILOVAN, desetar;
  • 50. TODOROVlĆ MILAN, desetar;
  • 51. PILJAGlĆ RANKO, desetar;
  • 52. PILJAGlĆ DUŠAN, desetar;
  • 53. ĆUSTIĆ ILIJA, desetar;
  • 54. IBRIŠEVlĆ IBRAHIM, desetar;
  • 55. VEJSlĆ AHMET, desetar;
  • 56. HADŽlC ŠERIF, desetar;
  • 57. ŠERHATLIĆ HIMZO, desetar;
  • 58. GUNJEVIĆ VID, desetar;
  • 59. EVĐENlĆ SAVO, desetar;
  • 60. DANlČlĆ SLAVKO, desetar;
  • 61. JANČlĆ JOZO, desetar;
  • 62. MILIVOJAC NOVAK, desetar;
  • 63. SUBAŠIĆ MUHAREM, desetar;
  • 64. ZAIMOVIĆ MUHAREM, mitraljezac;
  • 65. BOŽlC STIPO, mitraljezac;
  • 66. ALIMANOVlĆ NAZIF, borac;
  • 67. KADIĆ JUSUF, borac;
  • 68. BALABAN STEVO, borac;
  • 69. RADOVANOVIĆ TODO, borac;
  • 70. KOVAČEV NEDELJKO, borac;
  • 71. POPOVIĆ OSTOJA, borac;
  • 72. SMULJA SAVO, borac;
  • 73. PETKOVIĆ LJUBOMIR, borac;
  • 74. BUBIĆ TOMISLAV, borac;
  • 75. BEŠLIJA SALIH, borac;
  • 76. IKANOVIĆ SEJDO, borac;
  • 77. DELIBAŠIĆ MUHAREM, borac;
  • 78. HRVIĆ MUJO, borac;
  • 79. IGNJATOVIĆ MILOVAN, borac;
  • 80. DEDIĆ UZEIR, borac;
  • 81. VUJAGIĆ JOVO, borac;
  • 82. DRAGIČEVIĆ ĐURO, borac;
  • 83. ARALICA AUGUSTIN, borac;
  • 84. POPOVIĆ PETAR, borac;
  • 85. VIKODINOVlĆ VELIMIR, borac;
  • 86. BATIĆ SINIŠA, borac«.

- * * * - Personalni povjerenici unijeće promjene u kartone odlikovanih oficira i političkih rukovodioca i list promjena podnijeti ovom štabu /za pers. povjerenika/ najdalje do 7 ov. mj. Smrt fašizmu – sloboda narodu! Pomoćnik politkomesara: Zamjenik komandanta: kapetan, Momir Lalović Dimitrije Andrić

M. P.

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Pod pojmom srednja Bosna u toku NOR-a podrazumijevao se dio Bosne omeđen sa zapada, sjevera i istoka tokovima velikih rijeka: Vrbas, Sava i Bosna, a sa juga zamišljenom linijom Jajce − Travnik − korito rijeke Lašve. U toku 1941/1942. godine ovaj prostor se nazivao "centralna Bosna"

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d e f Đondović R., Ur. (1989): Sanitetska služba u narodnooslobodilačkom ratu Jugoslavije 1941-1945, Knj. 2: Nastanak i razvoj sanitetske službe u oružanim snagama narodnooslobodilačkog pokreta u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Makedoniji; Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije, knj. 361. Monografija Jedinica NOV i PO Jugoslavije, Knj. 150). Vojnoizdavački i novinski centar, Sanitetska uprava SSNO, Beograd.
  2. ^ a b c d e f Samardžija S. (1983): Četrnaesta srednjobosanska NOU brigada. Skupština opštine Prnjavor, Banja Luka.
  3. ^ Petrić N. (2006): Sto pedeset godina moje porodice – 1885-2005. Radnička štampa, Beograd, ISBN 86-7073-1134.
  4. ^ a b c d Čišić A. (1974): Vojna enciklopedija. Redakcija vojne enciklopedije, Beograd.
  5. ^ a b c Petrić N., Ur. (1985): Opštine Kotor-Varoš i Skender-Vakuf u NOB-u 1941-1945. Radnički univerzitet „Đuro Pucar Stari“, Kotor Varoš.
  6. ^ Stupar V. (2004): Sjećanja i svjedočenja o NOB u srednjoj Bosni i Podgrmeču 1941-1945. Foto Futura, ISBN 86-83691-12-8.