224. brdska brigada
| 224. brska brigada | |
|---|---|
| Osnovana | 4. jula 1992. kao 109. brdska brigada[1][2] |
| Država | Republika Bosna i Hercegovina |
| Grana | Kopnena vojska Armije Republike Bosne i Hercegovine |
| Vrsta | pješadija |
| Dio | Drugog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine |
| Komandanti | |
| Sead Arnautović | |
| Džemal Jukan | |
| Mirsad Sinanović | |
224. brdska brigada je vojna formacija koja je tokom rata u Bosni i Hercegovini djelovala u sastavu Drugog korpusa Armije RBiH. Ulazila je u sastav Operativne grupe 2 i 22. divizije. Zona odgovornosti obuhvatala je područje današnje općine Doboj Istok.
Rejonski štab TO formiran je u Klokotnici 7. maja 1992. 4. jula 1992, od jedinica RjŠTO, formirana je 109. brdska brigada. Formiranjem 212. bosanske brigade, u njen sastav ušla je jedna četa iz 109. brigade. Prelaskom u 22. diviziju, u aprilu 1995. preimenovana je u 224. brdsku brigadu.
U jedinice Armije RBiH mobilizirano je 3.445 (83.33%) vojnih obveznika sa područja Doboj Istoka. Poginulo je 286,[3] a ranjeno 665 boraca. Zlatnim ljiljanom, najvišim ratnim priznanjem, odlikovano je 13 pripadnika brigade.[1]
Doboj u ratnim planovima JNA[uredi | uredi izvor]
Jedan od ključnih gradova u svim ratnim planovima JNA je Doboj. Planom Drina predviđeno je da prostor doline Spreče i planine Trebave uđe u okvir srpske države, pravcem Doboj-Gračanica-Lukavica-Gornji Skipovac-Donji Skipovac-Džakule-Srnice. JNA intenzivno u periodu od 1989. do 1991. vrši pripreme i obradu terena. Koriste se propagandno-psihološka djejstva, kao i demonstracija sile upotrebom motorizovanih kolona koje su pravcem Doboj-Tuzla odlazile ili se vraćale sa hrvatskog ratišta. Zauzeti su repetitor TV Sarajevo na brdu Becanj i prostor Dugih njiva. JNA je ponudila općinskim organima Gračanice izgradnju alternativnog puta pravcem Ćetoviljska rijeka-Biberovo Polje-Srnice-Ormanica, koji bi služio u interesu ostvarenja ratnih ciljeva JNA.[3]
Ozrenski i trebavski Srbi bili su dobro naoružani i organizovani. Formirali su sedam dobrovoljačkih odreda uz logističku podršku JNA. Istovremeno je na ovim prostorima djelovala hrvatska Sigurnosno-informativna služba (SIS), nastojeći preko HOS-a što prije izazvati rat na ovom području.[3]
Ratni put[uredi | uredi izvor]
Organizovanje otpora i formiranje brigade[uredi | uredi izvor]
Padom Doboja 1. maja 1992, situacija se znantno pogoršala. Sistem dotadašnje vlasti potpuno se raspao. Opća organizacija naroda postojala je preko mjesnih zajednica. 5. maja mjesne zajednice Doboj Istoka donose odluku da se pridruže općinskim vlastima Gračanice, gdje je već funkcionisalo Ratno predsjedništvo kao glavni organ rukovođenja otporom. 7. maja formiran je Rejonski štab TO Klokotnica koji ulazi u sastav Općinskog štaba Gračanica, s obzirom da su se bošnjački predstavnici ranije općinske vlasti Doboja našli na području Tešnja. Time je započelo formiranje prvih vojnih jedinica i elemenata civilne vlasti.
Prve jedinice Rejonskog štaba bile su neobučene, slabo organizovane i međusobno nepovezane. Ubrzo se javlja potreba za kvalitetnijom organizacijom. U drugoj polovini maja, komandant OpŠTO Gračanica donosi naredbu da se pristupi pripremama za formiranje brigade. Pripreme su se odvijale u dvije faze. U prvoj fazi izvršeno je formiranje jedinica RjŠTO i odvajanje Sekretarijata za narodnu odbranu od vojničkih sastava, a u drugoj je uspostavljen stabilan sistem rukovođenja i komandovanja (RiK). Civilna vlast preuzela je odgovornost za organizaciju odbrane. SNO Klokotnica funkcionisao je kao dio SNO-a u Gračanici sve do 1. oktobra 1992, kada se osamostalio čime je postao prva općinska institucija na prostoru Doboj Istoka.[3]
Vojno-politička situacija i pregovori sa HV i HVO[uredi | uredi izvor]
Intenzivnije organizovanje čitavog tuzlanskog područja uslijedit će nakon razgovora predstavnika Okružnog štaba TO Tuzla, predvođenih Željkom Knezom, i predstavnika HVO-a. Cilj tih razgovora bio je da se uspostavi sistem veza i usklade borbena djejstva. Predstavnici HVO-a zahtijevali su da TO pređe sa teritorijalnog na brigadni sistem organizovanja jedinica, postavljajući pitanje reorganizacije uslovom svake daljnje saradnje i logističke podrške. U pozadini toga krila se namjera da jedinice TO postanu ovisne o HVO-u i Hrvatskoj vojsci. Prvi sastanak na tu temu održan je 6. juna 1992. u Gradačcu, tokom intenzivnih borbenih djejstava HV i HVO na pravcu Derventa-Doboj. Dogovorena su moguća zajednička djejstva i koordinacija između komandi HVO-a i Armije RBiH.
Kako se vojno-politička situacija komplikovala, 17. juna održan je novi sastanak na istom mjestu. Izvršena je analiza stanja na ratištu u Posavini. Posebno teško stanje bilo je na području od Doboja ka Johovcu i Kotorskom. Zapovjedništvo 108. brigade HV iz Slavonskog Broda pozvalo je komandante OpŠTO Gračanica i RjŠTO Klokotnica na hitne dogovore oko koordinacije borbenih djejstava u rejonu Doboja i Modriče. Dogovori su obavljeni 19. juna. Predstavnici HDZ-a iz Bosanske Posavine forsirali su politička pitanja oko budućeg uređenja RBiH, tako da su vojna pitanja pala u drugi plan. Predstavnici HV zatražili su da se brigada koja se trebala formirati od jedinica RjŠTO nazove jedinicom Muslimansko-hrvatskog vijeća odbrane, a da se za njenog komandanta imenuje oficir hrvatske nacionalnosti. Starješine Armije RBiH uspjele su izbjeći takvu odluku, a dogovoreno je da komandant brigade bude Bošnjak.[3]
Razvoj vojno-političke situacije oko Doboja ubrzao je proces reorganizacije RjŠTO u brigadu. Uspostavljene su čete, bataljoni, artiljerijska grupa, Vojna policija, logistički elementi i Komanda brigade, a usput su se rješavala pitanja uspostave Odjeljenja narodne obrane i policijskih snaga u funkciji civilnih vlasti. Naredbom Glavnog štaba TO RBiH od 21. juna, za komandanta 109. brigade imenovan je Sead Arnautović, bivši aktivni oficir JNA i komandant RjŠTO. Formiranje brigade obilježio je niz poteškoća. Aktivnosti je kočio izraziti lokalizam mjesnih vođa s obzirom da su jedinice praktično bile pod kontrolom kriznih štabova mjesnih zajednica. U vojničku strukturu teško su se uklapale manje jedinice sastavljene od izbjeglih lica sa područja Doboja, Grapske, Sjenine Rijeke i Suhog Polja. Bilo je i pokušaja da se preko vojnih jedinica realizuju politički interesi. Puna podrška tokom formiranje brigade dolazila je od vojnih i civilnih organa Gračanice. Vršen je pritisak na vlasti Doboja da se formira nova općina Doboj Istok, što je uspješno izvršeno uspostavljanjem funkcije općine 1. decembra 1992.[3]
Borbena djejstva i organizacija[uredi | uredi izvor]
Prva smotra brigade i njeno prvo postrojavanje izvršeno je 4. jula 1992. u Klokotnici. Pored Komande sa prištapskim jedinicama, u njen sastav ulazila su tri pješadijska bataljona, jedna artiljerijska baterija, Samostalna četa Grapska (oko 500 boraca), jedinica veze, Vojne policije, interventne i logističke jedinice, sa ukupno 2.200 boraca. Zona odgovornosti brigade protezala se od Stjepan Polja, dolinom Spreče, do Becnja i Oblića. Sead Arnautović, komandant brigade, posjetio je 8. jula komandanta OkŠTO Kneza i izvjestio ga o formiranju brigade i stanju na terenu. Od jula 1992. jedna četa, a kasnije i bataljon, iz sastava 109. brigade imala je zonu odgovornosti na gradačačkom ratištu.
Brigada je brojala od 2.200 do 2.500 ljudi. S obzirom na mali broj boraca, brigada je popunjavana borcima iz drugih općina, uglavnom Gračanice, što je nailazilo na otpor gračaničkih boraca koji je kasnije prevaziđen dolaskom Gračanlije Džemala Jukana na položaj komandanta. Stalne borbe brigada je vodila na Becnju, Bjeljevinama, Mujanovom mezaru itd. Učestvovala je u borbama za Svjetliču, Stanić Rijeku, Vis i Oblić. Sudjelovala je u odbrani Posavine (Gradačac, u rejonu Vitanovića na brčanskom ratištu), na sarajevskom ratištu i dr.[3]
Dužnost komandanta obavljali su Sead Arnautović, Džemal Jukan i Mirsad Sinanović. Dužnost načelnika Štaba obavljali su Ismet Karić, Huso Mujkić, Smail Mešić i Kemal Salihbašić.[3]
Najznačajnija bitka koju su vodile jedinice brigade je ona za Stanić Rijeku, koja se dogodila 2. juna 1993. Spriječena je namjera agresora da spoji Ozren i Trebavu i napravi širi pojas oko Doboja. U isto vrijeme, neprijatelj je u Posavini vršio ofanzivu sa ciljem proširenja koridora, a porazom u Stanić Rijeci razvučene su njegove snage. Oslobođen je prostor od 12 km². Raspolovljena je Krnjinska brigada, a na ovaj prostor kasnije su dovođene jedinice iz Banja Luke i Prijedora. Zarobljeni su tenk, oklopni transporter, baterija minobacača 120 mm, četa minobacača 82 mm, top MT-12 100 mm, top 76 mm ZIS, više specijalnih i transportnih motornih vozila, sredstava veze, ličnog naoružanja, municije i lijekova. Veliki dio plijena predat je 107. motorizovanoj, 119. muslimanskoj brdskoj i 208. brdskoj brigadi. Od zarobljenih sredstava formiran je Mješoviti artiljerijski divizion, koji je odigrao ulogu u oslobođenju i odbrani Oblića, Visa i Vijenca.[3]
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Hasib Mušinbegović; Osman Kavazović (2002). Drugi korpus slobodi pjeva. Tuzla: Udruženje građana za zaštitu tekovina borbe za BiH.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b "04.07.1992. – Formirana 109./224. bbr. Doboj-Istok". veterani.ba. Pristupljeno 24. 11. 2018.[mrtav link]
- ^ "NIZOM AKTIVNOSTI OBILJEŽEN DAN BRIGADE". Općina Doboj Istok. 4. 7. 2018. Pristupljeno 24. 11. 2018.
- ^ a b c d e f g h i Osman Puškar (maj 2003). "109.brigada, Doboj-Istok" (PDF). Gračanički glasnik (15).
