4. vijek

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa 4. vijek n. e.)
Mileniji:

| 1. milenij p. n. e. | 1. milenij | 2. milenij |

Vijekovi:

| 2. vijek | 3. vijek | 4. vijek | 5. vijek | 6. vijek |

Decenije:

300-te | 310-e | 320-e | 330-e | 340-e | 350-e | 360-e | 370-e | 380-e | 390-e

Istočna hemisfera na početku 4. vijeka.
Istočna hemisfera na kraju 4. vijeka.

4. vijek je razdoblje koje je trajalo od 301. do 400. godine. U Evropi se tradicionalno smatra dijelom Starog vijeka, odnosno početkom perioda poznatog kao kasna antika.

Pregled[uredi | uredi izvor]

Za istočnu hemisferu u 4. vijeku je karakteristično da su se dotadašnja svjetska carstva sa različitim rezultatima pokušavala oporaviti od kriza u ranijim periodima, odnosno bila izložena novim iskušenjima, bilo u obliku eksternih demografskih pritisaka, bilo u obliku novih religija i ideologija.

Na zapadu je Rimsko Carstvo nakon određene stabilizacije pod sistemom tetrarhije početkom vijeka ponovno postalo žrtvom građanskih ratova. Oni su međutim potrajali relativno kratko, i to zahvaljujući tome što je njihov pobjednik Konstantin Veliki prihvatio kršćanstvo, ne samo kao vlastitu religiju nego i kao jedno od sredstava kojim će legitimirati svoju i vlast svojih nasljednika. Otada pa nadalje će svi rimski carevi, uz izuzetak Julijana Apostate, biti kršćani, a dotada progonjena kršćanska Crkva postaje ne samo ozakonjena, nego i jedan od temelja društvenog poretka. Pod njenim uticajem će kršćanstvo do kraja vijeka postati državna religija, a sve druge religije postati marginalizirane i na kraju zabranjene, započevši proces koji će dovesti do kraja dotadašnje antičke kulture. Crkva je, međutim, nakon dolaska na vlast bila izložena i unutrašnjim sukobima vezanim uz doktrinarna pitanja; oni, uključujući arijanski spor, dobivaju i političku dimenziju i u drugoj polovici vijeka dovode do novih političkih nestabilnosti. Provala Huna na područje Istočne Evrope dovodi do potiskivanja Gota i drugih germanskih naroda na zapad, što će započeti Veliku seobu naroda i rimske granice ponovno staviti pod snažan pritisak, kome je rimska vojska, a pogotovo nakon katastrofalnog poraza u bitci kod Hadrijanopolja sve teže mogla odolijevati.

Na istoku je političko jedinstvo Kine, ranije ostvareno pod dinastijom Jin kompromitirano kada su se njeni članovi upustili u bratoubilački Rat Osam prinčeva, koji je materijalno i moralno iscrpio zemlju u toj mjeri da su Wu Hu nomadi početkom vijeka započeli veliki ustanak i do 316. uspjeli zauzeti sjevernu Kinu, izazvavši brojna razaranja i egzodus kineskog stanovništva na jug. Dinastija Jin je sigurno utočište pronašla tek u južnoj Kini gdje je sa sjedištem u današnjem Nanjingu stvorila koliko-toliko stabilni režim u kome se nastavila razvijati tradicionalna kineska kultura i civilizacija. Na sjeveru su pobjednički Wu Hui uspostavili niz država kasnije poznatih kao Šesnaest kraljevstava. Od njih je najmoćnija bila Raniji Qin koja je oko 376. uspjela nakratko ujediniti cijelu sjevernu Kinu; njen pokušaj da uništi dinastiju Jin i proširi vlast na jug je, međutim, zaustavljen u na rijeci Fei 383. što je dovelo do njenog kolapsa. Pod vlašću Wu Hua je u sjevernoj Kini dotada dominantni taoizam počeo mijenjati budizam čiji će misionari po prvi put doprijeti i do susjedne Koreje.

Glavni događaji i razvoji[uredi | uredi izvor]

Tikal je imao blizu 100,000 stanovnika kada je osvojen od strane Teotihuacana, koji je po brojnosti imao tek četvrtinu stanovnika Tikala.[1]

Važnije osobe[uredi | uredi izvor]

Konstantin Veliki

Izumi i otkrića[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "The Maya: Glory and Ruin". National Geographic Magazine.
  2. ^ The stirrup and its effect on chinese military history
  3. ^ "The invention and influences of stirrup". Arhivirano s originala, 3. 12. 2008. Pristupljeno 29. 2. 2012.