Abdurahman I

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Ambox warning blue construction.svg Trenutno se vrše izmjene na stranici.
Molimo ostale korisnike da ne uređuju sadržaj stranice dok je prikazano ovo obavještenje kako bi se izbjegao konflikt s izmjenama. Ako imate komentare i pitanja u vezi sa stranicom, koristite stranicu za razgovor.
Napomena: Ovaj šablon možete ukloniti ako nije bilo izmjena u posljednja tri dana.
Posljednju izmjenu napravio je korisnik BosnianWikiS (razgovor · doprinosi), 27. 5. 2019. u 13:22.
Abdurahman I
Vladavina 15. maj 756oktobar 788
Prethodnik Jusuf ibn Abd el-Rahman
Nasljednik Hišam I
Rođenje 731
Palmira, Damask
Smrt oktobar 788.
Córdoba (Španija), El-Andaluz

Abdurahman I, punog imena Abdurahman ibn Muavija ibn Hišam ibn Abdulmalik ibn Mervan (731–788), bio je osnivač muslimanske dinastije koja je vladala većim dijelom Pirinejskog poluostrva gotovo tri vijeka (uključujući i nasljednike tj. Kordobski halifat). Abdurahman je bio član Emevija koje su vladale iz Damaska tadašnjeg Emevijskog halifata. Nakon pada Emevija i preuzimanja vlasti od strane Abasida, Abdurahman je odbio prihvatiti suverenitet novog halifata nad teritorijom na Pirinejskom poluostrvu te osnovao Kordopski emirat.

Poznat je i po prezimenima Saqr Quraish (Sokol Kurejšija) i Sokol Andaluza. Bio je prvi emir Kordopskog emirata tokom perioda od 15. maja 756. do oktobra 788. godine.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rani period[uredi | uredi izvor]

Abdurahman je rođen u Damasku, u Siriji, kao sin emevijskog princa Muavije ibn Hišama i unuk halife Hišama ibn Abdulmalika[1] koji je vladao kao 10. halifa tokom perioda od 724 do 743. godine.[2][3] Imao je 20 godina kada je njegova vladajuća porodica Emevija zbačena s vlasti od strane Abasida tokom revolucije od 748–750. Abdurahman i manji dio porodice su pobjegli su iz Damaska, centra emevijske moći. Grupa od nekoliko osoba je prvo utočište od Abasida koji su bili nemilosrdni prema Emevijama našao na području Eufrata. Abasidi su poslali konjanike širom regiona u pokušaju da pronađu odbjegle plemiće. Nakon što su uhvaćeni uspjeva s bratom i grčkim oslobođenikom Bedrom pobjeći i izmaći Abasidskoj potjeri iako mu u tom pokušaju smrtno strada brat. O tome da li je s njima pobjegao grčki oslobođenik ili se s Abdurahmanom susreo poslije postoje oprečna mišljenja.[4]

Život u egzilu[uredi | uredi izvor]

Nakon što su jedva spasili živu glavu Abdurahman i Bedr nastavili su južno kroz Palestinu i preko Sinaja stigli u Egipat. Tokom tog putovanja morao je da se krije i skriva svoj identitet. U to vrijeme Ifrikojim je poluautomno vladao Abdulrahman ibn Habib el-Fihri, bivši emevijski vazal, koji nije uspio sa novim vladarima Abasidima sklopiti sporazum te im se suprotstavio. Kao rezultat tog sukoba ponudio je ostatku dinastije Emevija sklonište i sigurnost na teritoriji koju je kontrolisao. Abdulrahman je bio jedan od onih koji su utočište potražili pod Abdulrahmanom ibn Habibom.

Međutim, vladar Ifrikije se ubrzo predomislio jer se pobojao da bi se emevijski plemići koji su bili slavnijeg porijekla mogli se pobuniti i tražiti vlast. Pokušao je pronaći Abdurahmana, koji je bio na niskom položaju i uhvatiti ga. Nakon što je izbjegao hapšenje, Abdurahman sa Bedrom napušta Kabaliju i kreće ka zapadu.

Godine 755. Abdurahman I i Bedr došli su do današnjeg Maroka, u blizini grada Ceute. Sljedeći korak koji su planirali bio je prelazak Gibraltarskog tjesnaca i dolazak u Al-Andaluz, gdje Abdurahman nije bio siguran hoće li biti dobrodošao. Nakon berberske pobune iz četrdesetih godina prošlog vijeka, muslimanska zajednica je bila rastrgana plemenskim raskolima između Arapa i rasnih tenzija između Arapa i Berbera. Andaluzom u tom trenutku je nominalno vladao emir Jusuf ibn 'Abdulrahman el-Fihri, član porodice Fihrida i miljenik starih arapskih doseljenika.

Nekoliko poglavara jemenskog porijekla nije bilo zadovoljno vladarem Jusufom pa su odlučili prihvatiti Abdurahmana. Ubrzo nakon povratka Bedra na tlo Afrike, Abdurahman sa malom grupom sljedbenika kreće ka Andaluzu. U Almuñécar, istočno od Málage, stižu u septembru 755. godine.

Borba za vlast[uredi | uredi izvor]

Nakon što je stigao u Andaluz Abdulrahmana su pozdravili Abu Osman i Ibn Halid i pratnju od 300 konjanika. Tokom svog kratkog boravka u Malagi, brzo je stekao lokalnu podršku. mnogi stanovnici okolnih područja su došli da vide princa za kojeg se smatralo da je mrtav.

Vijesti o njegovom dolasku brzo su se proširile po cijelom poluostrvu. U to vrijeme, emir el-Fihri i sirijski komandant vojske el-Sumajl razmišljali su šta da urade u vezi sa novom prijetnjom njihovoj vladavini pa su odlučili ili da Abdulrahmana ožene djevojkom iz svoje porodice a ako bi to propalo odlučili su da ga ubiju. Abdulrahman je očito bio svjestan takve zavjere a na ruku su mu išli i neredi koji su urzo potom izbili u Zaragozi. Naime, Zaragoza je bila važan trgovački grad i tražila je autonomiju. Nakon što su se emir i komandant vojske fokusirali na smirivanje pobune u Zaragozi Abdurahman, sa sve većim brojem pristalica je do marta 756. godine, bez nasilja, uspio da zauzme Sevillu. Iako je emir Jusuf uspio da uguši pobunu u Zaragozi, uskoro je po izbijanju pobune u Pamploni poslao vojsku i u to područje ali je doživio neuspjeh. Nakon tog neuspjeha, emir Jusuf el-Fihri je pokrenuo svoju vojsku na jug kako bi se suočio s pretendentom za vlast. Dvije vojske su se srele na suprotnim stranama rijeke Guadalquivir, na ravnici Musarah u blizini glavnog grada Cordobe.

Prije same bitke, u redovima Abdurahmanove vojske pojavilo se nezadovoljstvo jemenskih vojnika. Kao veliki vođa i vizionar Abdurahman je diplomatskom vještinom uspio riješiti nesuglasice pa je bitka mogla početi. Pošto Abdurahmanova vojska nije imala vojnu zastavu u tu svrhu je poslužio zeleni turban omotan oko koplja. Poslije toga, turban i koplje postali su zastava i simbol andaluzijskih Emevija.[5] Nakon duge i teške borbe Abdurahman je u potpunosti dobio bitku[6] a emir Jusuf i komandant el-Sulejh su uspjeli pobjeći s bojnog polja s dijelovima svoje vojske. Abdurahman je trijumfalno umarširao u glavni grad Cordobu. Nakon poraza emir Jusuf je reorganizirao vojsku i krenuo u kontranapad ali između dvije strane umjesto borbe sklopljen je ugovor. U zamjenu za svoj život i bogatstvo, bivši emir Jusuf je pristao da bude zatvorenik te mu nije bilo dozvoljeno da napusti gradske granice Cordobe. Osim toga morao se jednom dnevno javljati Abdurahmanu kako bi novi vladar Cordobe bio siguran u ispunjavanje tog dijela ugovora. El-Fihri je jedno vrijeme ispunjavao obaveze jednostranog primirja jer još uvijek nije imao dovoljno pristalica i odanih ljudi koji bi voljeli njegov povratak na vlast.

Međutim nakon što je pobjegao iz Cordobe, el-Fihri je ubrzo počeo da okuplja protivnike Aburahmanove vladavine. Abdurahmanov guverner u Sevilji preuzeo je potragu i nakon niza manjih okršaja uspio je pobijediti el-Fihrijevu vojsku. Nakon ubistva el-Fihrija Abdurahman se proglasio emirom Cordobe.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Granada: A Case Study of Arab Urbanism in Muslim Spain, James Dickie, The Legacy of Muslim Spain, ed. Salma Khadra Jayyusi and Manuela Marín, (Brill, 1994), 19.
  2. ^ Peter C. Scales, The fall of the caliphate of Córdoba: Berbers and Andalusis in conflict, Bril, 1994, p. 111
  3. ^ Arnold Joseph Toynbee, A study of history, Oxford University Press, H. Milford, 1934, Volume 8, p. 372
  4. ^ Ahmed ibn Muhammad al-Maqqari. The History of the Mohammedan Dynasties in Spain, 96. It should be noted that al-Maqqari quotes from historian Ibn Hayyan's Muktabis when detailing Abd al-Rahman's flight from Syria.
  5. ^ "Abd-ar-Rahman". Encyclopædia Britannica. 
  6. ^ Philip K. Hitti. Makers of Arab History. (New York. St Martin’s Press), 1968. p. 66

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]