Ahmed Muradbegović

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe pouzdanim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Preferences-system.svg Ovom članku potrebna je jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.

Ahmed Muradbegović (Gradačac, 3. marta 1898. - Dubrovnik, 15. marta 1972.), bosanskohercegovački književnik, dramaturg, novelist, pjesnik i pisac pozorišnih djela i pripovjedaka sa bošnjačkom tematikom.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Školovao se u Tuzli i Sarajevu . U Zagrebu je studirao na Filozofskom fakultetu i Glumačkoj školi. Kao glumac je igrao pod imenom A. M. Begović.

Već 1921. radi kao nastavnik na Glumačkoj školi i kao profesor u gimnaziji.

1941. postaje pozorišni intedant u Sarajevu.

1945. je osuđen za kolaboraciju. Kao razlog se uzima njegov rad za vrijeme okupacije od strane NDH.

Poslije odležavanja kazne, Ahmed Muradbegović radi kao reditelj i upravitelj u tuzlanskom pozorištu. Početkom pedesetih godina glumi i radi u dubrovačkom pozorištu, dok krajem pedesetih postaje direktor pozorišta u Banjoj Luci. poslije odlaska u penziju, odlazi u Dubrovnik u kojem živi do smrti.

Bio je cijenjen kao pisac a njegove novele uživaju pozitivne kritike u medijima što je bio rezultat njegovih izraženih sposobnosti. Najizraženiji stvaralački rad je pokazao na području drmaturgije na osnovi pisanih novela.

Njegova djela su veliki doprinos kulturnoj i stvaralačkoj kulturi Bošnjaka. U zbirci Znameniti i zaslužni Hrvati (925. - 1925.) ga se navodi kao hrvatskog kulturnog djelatnika iako mu je repertoar dominirao bošnjačkom tematikom.

Djela[uredi | uredi izvor]

  • Pomrčina krvi, Zenica 1920
  • Haremska lirika, Zagreb, 1921.
  • Haremske novele, Zagreb, 1924.
  • Nojemova ladja, novele, Zagreb, 1924.
  • Majka, drama u tri čina, Zagreb, 1934.
  • Na Božjem putu, drama u tri čina, Novi Sad, 1936.
  • Svijet u opancima, pripovijetke, Beograd, 1936.
  • U vezirovim odajama, novele, Sarajevo, 1941.
  • Husein-beg Gradaščević, drama iz tri čina, Sarajevo, 1942.
  • Omer-Paša Latas u Bosni 1850.-1852., Zagreb, 1944.
  • Ljubav u planini, drama iz tri čina iz narodnog života s igranjem i pjevanjem, Sarajevo, 1944.

Drama Ljubav u planini je poslužila za libreto opere Jakova Gotovca "Morana" iz 1932.

Za svoju ekspresionističku dramu Bijesno pseto je 1926. dobio nagradu Dimitrije Demeter.

Književno stvaralaštvo[uredi | uredi izvor]

Ahmed Muradbegović na književnu scenu pojavio se knjigom pjesma Haremska lirika objavljenom 1921. godine u Zagrebu. U Haremskoj lirici ostvarena je sinteza poetičkih obrazaca bošnjačke književnosti, počevši od Safveta-bega Bašagića, i modernog pjesničkog senzibiliteta, karakterističnog za poslijeratne godine. Duraković ističe da su Muradbegovićeve pjesme natopljene istim onim čulnim senzibilitetom i melanholičnom atmosferom sevdalinke i balade na kojima je izrasla svekolika lirika njegovih prethodnika, ali se ta istočnjačka senzualna doživljajnost, baš kao i kod Muse Ćazima Ćatića, oplođuje iskustvima impresionističko-simboličke poetike (Duraković, 1998:6). Za Kazaza je Muradbegović pjesnik zaokruženog i cjelovitog programa, složenog poetičkog sistema koji, kao i rani Humo, po prvi put u kontekstu matične dostiže evropska kretanja u književnosti. Nakon Muradbegovićeve i Humine poezije ne može se više govoriti o vremenskom, ali i stvaralačkom zaostajanju bosanske i bošnjačke literature za evropskim tokovima. Sa Muradbegovićem i Humom bošnjačka književnost uspostavlja pravilnost sheme stilsko-formativnih smjena u odnosu na razvijene evropske literature, pa je time značaj njihovih ranih pjesma u književnohistorijskom pogledu veći. Iako je Haremska lirika zaista označila anticipiranje novog poetičkog obrasca, ne prekidajući, pri tome, sponu sa bošnjačkom književnom tradicijom, novele koje će uslijediti označit će apsolutni pomak ka novijem načinu izražavanja. Novelama iz zbirki Nojemova lađa i Haremske novele Muradbegović u cjelosti prihvata poetičke principe ekspresionističke književnosti. I jedna i druga zbirka objavljene su u Zagrebu 1924. godine i u njima su jasno uočljive ekspresionističke teme i senzibilitet prisutni kod Ulderika Donadinija i Janka Polića Kamova. U ovom smislu mnogo je reprezentativnija zbirka Nojemova lađa, dok se u Haremskim novelama Muradbegović vraća bosanskom ambijentu percipirajući ga kroz ekspresionističku vizuru. Kako Rizvić ističe, Haremske novele simboliziraju psihologiju, osjećajnost i duh zasužnjene žene, neshvaćene i ponižene u tuzi „harema“, tj. tradicionalnog doma i konzervativnih odnosa u njemu, sa prigušenim krikovima neiživljene mladosti i zgaslim čežnjama, sa voljom za slobodom i žeđi za životom, koja traje sputana, kako u roditeljskoj kući, tako u vjenčanom domu (Rizvić, 1998:255). Za razliku od sputanih žena, Muradbegović u novelama iz ove zbirke daje dijametralno suprotne slike muškaraca ispunjenih pohotom, čežnjom, uzavrelom strašću koja rastače njihov identitet i predstavlja opasnost po njihovu egzistenciju. Ovakvim prikazivanjem žene i muškarca Muradbegović razvija vrlo frekventnu ekspresionističku okupiranost muško-ženskim odnosima u kojima je žena simbol nevinosti i čistoće ili grijeha i bludnosti, a muški princip je onaj koji uvijek dominira. U preostalim dvjema zbirkama novela, Svijet u opancima i U vezirovim odajama, osnovno ekspresionističko osjećanje straha i otuđenosti značajno jenjava, a Muradbegović se javlja kao pisac Bosne, posavskog sela, mentaliteta bosanskog čovjeka koji je kroz historiju ujedno i tragičan i komičan. U vezirovim odajama Muradbegović otkriva svu slojevitost bosanskog mentaliteta prepoznatljivog u istovremenom junaštvu i sramežljivosti, konzervatizmu i sevdalijskom prepuštanju, nerijetko ističući i humorističku stranu svojih junaka.

Poetičke odlike ekspresionizma u pripovijetkama A. Muradbegovića[uredi | uredi izvor]

Značajnu crtu Muradbegovićeve novelistike čini ekspresionistička doživljenost svijeta. Ekspresionizam u njegovim pripovijetkama očituje se ne samo izborom tema i motiva, već i osnovnim osjećanjima koja u ekspresionizmu dominiraju, a koja se najčešće ispoljavaju kao strah, beznađe, nezadovoljstvo, tuga, bol i očaj. Problem subjekta i njegovog odnosa prema životu, društvenoj situaciji, autoritetu, ženi, koji najčešće vodi ka otuđenju i destrukciji subjekta, bitan je dio Muradbegovićevog ekspresionističkog prosedea. Pitanje duboko traumatiziranog odnosa subjekta i objekta Muradbegović razvija u pripovijeci Mizantrop. Na samom početku Muradbegović glavnog junaka Petra Stanića dehumanizira, svodeći ga na sintezu mržnje, odbojnosti i bestijalnosti koja dovodi do njegove društvene izopćenosti:

„Na prvi mah je mogao svako prosuditi da je to čovjek neizmjerne mržnje, krvoločna karaktera i zvjerske ćudi“. (Izabrane novele, str. 32)

Ekskomunikacija glavnoga lika iz sredine koja zazire od njegovog karaktera dovodi do potpunog otuđenja subjekta od te sredine. To otuđenje je praćeno lomovima identiteta, odbacivanjem vrijednosnog sistema i na kraju ludilom. Usto, nemogućnost komunikacije nije data samo na makroplanu (Stanić – zajednica), nego i na mikroplanu (Stanić – otac – brat) čime osjećaj neprihvaćenosti biva dodatno intenziviran. Stanićeva mržnja dobija opće razmjere u trenutku spoznaje da je i u vlastitoj porodici doživljen kao nepoželjni stranac:

„Otac slavi rođendan, a sin ne smije biti u kući na taj dan. Odavna sam se pomiro s tim što me svijet mrzi. Ali od ovog dana bit ćeš i ti, čiča Ninika, i čitava tvoja familija za mene svijet“. (Izabrane novele, str. 36)

U tom trenutku Stanića preplavljuju nagonski, mizogeni osjećaji povezani s osjećanjem gubitka transcendentalnog smisla. U skladu s Ničeovim nihilizmom Stanić doživljava svijet kao potpuni besmisao, kao prijeteći mehanizam, što dovodi do halucinatorne tjeskobe:

„Bog je nad mojom glavom razapet. Umorili su ga. Od njegove je krvi nastao potop... Potopit će se svijet! I ja.“ (Izabrane novele, str. 37) „Njegova je mašta stvarala faktične, materijalne oblike. On vrisne i isprsi se! Potegne nožić iz čarapa i zabode ga u mrak. Prekriži nožićem noć uzduž i poprijeko i sada mu se pričini da je probo crveni kožnati zid“. (Izabrane novele, str. 38)

Distorzija subjekta i rasap njegovog identiteta prenose se i na objektivnu stvarnost i tu se ostvaruje ekspresionistička antimimetička percepcija. Unutrašnje stanje subjekta provocira izmijenjenu sliku stvarnosti, a sve s ciljem otkrivanja suštine stvari:

„Prozori su upravni i gledaju u nebo. Krov kao napet trapez. Ljudi, stvari i namještaj rastu iz poda. Svjetlo se prelijeva odozgo. Sve je nagnuto i nakrivljeno“. (Izabrane novele, str. 39)

Kulminacija unutrašnjeg rasapa, nagonske i paranoične mržnje dovodi do zločina. Kako ističe Rizvić, nagomilana elementarna strast Petra Stanića pretvorila se u udarnu snagu, a patološka mržnja je našla svoju kompenzaciju u strahu kod prisutnih:

„Petar je zasukao rukave. U njemu je sve kipilo... Za sporazum je bilo prekasno. Sukob je bio neizbježiv. Strah je puzio po čitavoj okolini. Ljudi su pretrnuli. Petar je plamtio“. (Izabrane novele, str. 44)

Ideja novoga čovjeka oslobođenog civilizacijskih stega i građanskih obrazaca razmišljanja eksplicitno je data u pripovijeci Mizantrop. Muradbegović promovira ideju slobodnog čovjeka koji će ponovo kreirati svijet i uspostaviti novi odnos prema objektivnoj stvarnosti:

„Vi živite u izmišljenom svijetu, u lažima i izmišljotinama. Ja znam što ja – neću. Kad čovjek počne živjeti po svojoj vlastitoj volji i prirodi, onda će znati šta hoće... Pojedinac koji će izražavati potpuno novog čovjeka“. (Izabrane novele, str. 50)

Ne uspijevajući da pobijedi nepravdu čovječanstva i jake društvene mehanizme kojima se regulira status pojedinca u društvu, Petra Stanića obuzimaju primarni razarajući nagoni koji dovode do apokaliptičkih scena razarnja vlastitog mesa, a onda i tijela Joke Joksimove – simbola čovječanstva. U Stanićevoj svijesti Joka Joksimova postaje rezultanta svega onoga što sputava pojedinca, što mu ne dozvoljava da bude slobodan i dostigne stanje čiste i praiskonske duševnosti neopterećene bilo kakvim kulturalnim naslagama:

„Bjesnilo je nastupilo u posljednji stadij. On je u zgrčenim prstima držao komad vlastitog mesa, kog je s plećke ogulio. Svijest mu je potpuno potamnjela! Bilo ga je strašno pogledati: usta su mu bila od uha do uha razguljena i zalivena krvlju i crvenom pjenom. Oči su mu se napele i iskočile, svaki čas će puknuti i iscuriti“ (Izabrane novele, str. 75) „Idiotkinja! Idiotkinja! Joka Joksimova, to je čovječanstvo! Sad ga poznam, sad ga vidim! Noktima ga treba utamaniti! Evo ovako!“ (Izabrane novele, str. 76)

Budući da ekspresionizam ne bježi od estetike ružnog i naturalističkih scena, jezik ekspresionističkih pripovijedaka nerijetko je zasićen leksemama koje šokiraju, a koje su samo proizvod duševnosti labilnog subjekta. U tom smislu, rastrgnuta unutrašnjost proizvodi svoju formalnu oznaku pa veza između oznake i njenog značenja postaje motivirana. I u Muradbegovićevom Mizantropu mnoštvo je ovakvih leksema, a u pojedinim dijelovim Mizantrop umnogome podsjeća na ekspresionizam Janka Polića Kamova:

„Ne, ne, ne... ne otimaj se... još malo... još malo. Mi ćemo se voljeti, grčiti i sjeći i u tom bolu, u tom raskidanju, bit će naša radost, naš raj. Ti ćeš biti sva izlomljena, zgnječena i umorna i sva ćeš biti sretna od tog krvavog umora, bit ćeš nasmijana... blistava... kao rosa... golubica...“ (Izabrane novele, str. 61)

„Naša će ljubav biti kaos: mutna i izmiješana i ljudi joj ne nađoše dolične riječi / mi ćemo se cjelivati goli i topli i štipaj će biti krvava pjesma naša / čupat ću ti kose, a ti ćeš tiskati oči svoje u dušu moju i bijes će biti prokleta pjesma naša /... (Psovka, str. 5)

I u pripovijeci Autoportret Muradbegović razvija ekspresionističku ideju novoga čovjeka koji se rađa kao dijete haosa i postaje novim stvaraocem. Za ekspresioniste čovjek postaje raslojeni haos, a svijet dobija zvjerske osobine. I ovdje je pojam novoga čovjeka predstavljen u svojoj elemantranoj suštini, on je masa još neoblikovana djelovanjem različitih normi i sistema vrijednosti: „Ja sam dijete haosa i u meni ima sve svoj korijen i svoju klicu“. (Izabrane novele, str. 21) „Ja nisam sentimentalan i nemam savjesti, ni vjere ni tradicije, ni zakona ni principa. Ja sam ubio svoju mater, svoga oca, brata, rođaka, ženu, prijatelja“. (Izabrane novele, str. 22)

Preobraćenom novom čovjeku sve forme, zakoni i tradicije predstavljaju izraz nečega tuđeg i lažnog te on postaje zastupnik nove zajednice u kojoj će vladati univerzalne vrijednosti dobra i istine, a ujedno će nova zajednica počivati na novoj estetici. Novi čovjek nameće se kao apsolutni stvaralac koji zamjenjuje Boga i po svojoj unutrašnjoj viziji kreira svijet. Subjekt nastoji preći u metafiziku rušeći koncept Boga koji, po ničeanskoj koncepciji, predstavlja neprijateljstvo prema životu, prirodi i volji za životom:

„Ja tražim smisao i onu stranu materije. Ja težim da postanem svemoćan... Mislio sam da to ima pravo neko drugi i izmislio sam za njega pojam, štaviše i oblik, pa sam se te himere toliko uplašio da sam zatajio i samoga sebe“. (Izabrane novele, str. 26) „U vaseljeni je gospodar slučaj... Njegovo djelovanje u svemiru dokazuje da vaseljena nema svoga pravog gospodara, nema svoga pravoga boga, koji je svjestan sviju funkcija. Boga jošte nema“. (Izabrane novele, str. 26)

Strahovita ratna dešavanja, kojim je ekspresionizam bio direktno provociran, doveli su do gubljenja vjere u napredak i progres, a samim ti i u racionalno uređenje svijeta. U jednom takvom toposu, koji je izgubio smisao i ontološki temelj, ekspresionistički pisac vidi izlaz u rušenju svega postojećeg i konstruiranju nove antropološke i nove ontološke slike. Međutim, u pripovijeci Autoportret Muradbegović ne nudi izlaz sugerirajući nam da proces preobraženja ne može biti ostvaren. Bezoblična i slobodna masa opet postaje ukalupljena i zarobljena tijelom i materijom:

„Još malo i ja ću se opet stisnuti u mišiće, u kosti i meso... i postaću nešto sasvim drugo, nešto obično, vulgarno, poznato i neuvaženo... Ja sam izašao iz samoga sebe. Bio sam negdje visoko... bio sam duh... a sad sam opet tijelo, jadno, bolesno i išibano tijelo...“ (Izabrane novele, str. 31)

I u pripovijeci Robijaš Muradbegović daje sliku svoga junaka u navali primarnih nagona i u sukobu za zajednicom, koju on doživljava kao prijetnju po vlastitu egzistenciju. Ostvarenje potpunog smisla za glavnog junaka dato je u sjedinjenju sa ženom, koja istovremeno i spašava i uništava glavnog junaka. Strah od stida i društvene osude, kao i robovanje običajima, učine da Šefka postaje Omićevom zaručnicom što kod glavnoga junaka, u fatalnom susretu sa Omićem, rezultira ubilačkim nagonom:

„Znam da sam ga nešto molio, kumio, preklinjao... Ali on nije htio da pristane na to. Sigurno sam tražio da mi se okani djevojke, da ne uzima tuđe sreće, da ne zagrađuje moga života... Ali on je, eto, volio tuđu sreću nego svoj vlastiti život... Zato ga je i izgubio...“ (Svijet u opancima, str. 95)

Iako sama scena ubistva nije ekspresionistički data, stanje koje subjekt proživljava prije izvršenja konačnog akta u potpunosti je saglasno otuđenju subjekta od samoga sebe, u kojem subjekt biva nadvladan silovitim i razornim nagonima. Ta unutrašnja agresivnost prenosi se i na pojmove i pojave u stvarnosti pa i one dobivaju prijeteću dimenziju:

„U meni se zapalila ponutrica, pa gori, drugovi, gori kao živi kreč kad ga s vodom zakuhaš! Od nekakve strašne muke potrgao sam sve haljine na sebi! Izgrizao vlastito meso na ruci! I gušio vlastitu dušu u sebi! Pokraj mene su prolazili časovi za časovima, kao krvnici, i svaki je nosio u rukama nož i zabadao ga meni ravno u srce“. (Svijet u opancima, str. 94)

U pripovijeci Razvratnik Muradbegović se bavi muško-ženskim odnosima stavljajući akcenat na status žene u specifičnom kulturnom miljeu. I ovdje je žena prikazana kao robinja patrijarhalnog sistema vrijednosti, podvrgnuta nasilju i ponižavanju, a za takvu ženu muškarac je njen apsolutni gospodar. Glavnog muškog lika Raifa Muradbegović posmatra i iz ekspresionističkog rakursa svodeći ga na divljanje erotskih nagona koji ga čine brutalnim. Na kraju možemo zaključiti da je ekspresionistički prosede (manifestiran i u tematsko-motivskom i u idejnom okviru) najzorniji u Muradbegovićevoj zbirci Nojemova lađa, dok se u zbirkama koje su uslijedile poslije Nojemove lađe ekspresionizam najčešće pojavljuje u funkciji psihološke karakterizacije likova, ali u njima ne preovladava osnovno ekspresionističko osjećanje.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Duraković, E. (ur), 1998. Bošnjačka književnost u književnoj kritici. Knj. 4, Novija književnost – proza, Sarajevo: Alef

Duraković, E., 1998. Pjesničko i pripovjedačko djelo Ahmeda Muradbegovića, u: Izabrane novele / Ahmed Muradbegović, Sarajevo: Sarajevo-Publishing

Kazaz, E., 1998. Život s onu stranu stvari – hipermodernizam u poeziji Ahmeda Muradbegovića, u: Diwan br. 1, Gradačac: J.U. Javna biblioteka Alija Isaković

Milanja, C., 2000. Pjesništvo hrvatskog ekspresionizma, Zagreb: Matica hrvatska

Rizvić, M., 1998. Ahmed Muradbegović u stisku primarnih nagona i ekspresionističkog intenziteta, u: Bošnjačka književnost u književnoj kritici. Knj. 4, Novija književnost – proza, Sarajevo: Alef

Stojanović-Pantović, B., 2003. Morfologija ekspresionističke proze, Beograd: Artist

Reference[uredi | uredi izvor]

Duraković, E. (prir), 1998. Izabrane novele / Ahmed Muradbegović, Sarajevo: Sarajevo-Publishing

Muradbegović, A., 1936. Svijet u opancima, Beograd: Štamparija Planeta